Muniam Alfaker je irački pjesnik, pisac, dramaturg i prevodilac sa danskog na arapski. Živi u Kopenhagenu. Rođen je 1953. u Bagdadu, odakle pod pritiskom režima odlazi 1979. Preko Maroka i Libana stiže u Siriju 1982. U Damasku objavljuje prve zbirke poezije na arapskom Daleko od njih i Drugačiji. Azil nalazi u Danskoj, gdje nastavlja sa književnim radom i 1988. objavljuje zbirku poezije Oblak u bijegu na arapskom sa paralelnim danskim prijevodom. Od tada je na arapskom i brojnim svjetskim jezicima objavio preko pedeset knjiga poezije, dva romana i jednu dramu. Nosilac je brojnih danskih i međunarodnih nagrada i priznanja, kao pjesnik i gradilac mostova između različitih kultura i naroda.

Intervju Milene Rudež sa Muniamom Alfakerom je u punoj formi objavljen na slovenskom u književnom časopisu POIESIS www.poiesis.si 2. avgusta 2021. Ova skraćena verzija ustupljena je portalu Prometej.ba. Zahvaljujemo se Mileni Rudež, Muniamu Alfakeru i Goranu Sariću.


Milena Rudež: Svijet u kojem danas živimo nije onakav kakav je bio kada si ti došao u Dansku i kada smo se upoznali poslije književne večeri bosanskohercegovačkih pjesnika u Danskom udruženju pisaca davne 1993. Šta se promijenilo i kako vidiš položaj pjesnika u današnjem svijetu, uopšte?

Muniam Alfaker: Danas postoji novo mišljenje o svijetu od onog o kojem smo govorili devedesetih godina i nakon rata u Jugoslaviji; kažem Jugoslaviji i ne dodajem bivšoj kao što to čini zapadna štampa i većina bivših Jugoslovena, jer kada je rat počeo Jugoslavija nije bila bivša. Generalno, kultura je u krizi zbog nastavka političkih konflikata, a stvarna kriza je ustvari ekonomska. Političari pronalaze nove konflikte, a misle da su to rješenja. Trebalo bi tražiti nova rješenja umjesto da se produbljuju razlike, takođe i ekonomske. Mora se izaći iz sadašnje situacije i krenuti naprijed jer nada je ispred, a ne iza. Mislim da je razumijevanje problema jedna vrsta rješenja.

Kad posmatramo današnji svijet, možemo se upitati koje sile odlučuju. Imamo kapitalističke i religijske sile, medijsku i vojnu silu. Ono što nedostaje je jedna drugačija sila, koja je protiv ovih sila. Nju možemo nazvati soft power, meka sila. Meku silu prije svega čine kultura, filozofija i umjetnost. Pozivam sve umjetnike i književne stvaraoce iz cijelog svijeta da vrše pritisak na političare i javno mnijenje, da uzmemo učešća u odlučivanju u svijetu. Ranije smo imali dvije super sile, istočnu i zapadnu, ali postojale su i nesvrstane zemlje, one su bile dio meke sile koja je nestala. Kada je prestao hladni rat, nastalo je preko trideset ratnih konflikata, na primjer u Libanu, Nikaragvi, mnogim zemljama u Africi, građanski rat u Iraku i drugi. Danas u Africi ima puno graničnih konflikata, upravo sada između Sudana i Etiopije.

Nama nedostaje da kultura bude dio našeg svakodnevnog života, svakodnevna navika da se ide na večeri poezije, izložbe, u kino, na muzičke koncerte. Potreban je kulturni proces da se ponovo izgradi duša. Potrebna je reforma obrazovanja. Umjesto studiranja religija, o kojima se može učiti u bogomoljama kao što se i prije učilo, u školama se treba više učiti o umjetnosti, filozofiji, kulturi generalno. U nekim zemljama je zabranjeno studirati filozofiju, u drugima ukidaju časopise za kulturu, slobodnu štampu, u zapadnim zemljama stalno smanjuju budžete za kulturu. Ipak kultura ne nestaje, stvara se nova, koju bismo mogli nazvati kultura iz sjene. Umjetnost nastaje i pod najtežim uslovima jer čovjek mora izraziti svoju kreativnost. Uvijek će postojati pjesnici.


Jedan danski književni kritičar je povodom objavljivanja tvoje najnovije pjesničke zbirke na danskom Neočekivana radost napisao da je tvoja poezija strani cvijet koji je dobrodošao u danskoj bašti. S negodovanjem sam pročitala tu rečenicu, mogao je još dodati »egzotični cvijet« i tako pokazati uobičajenu predrasudu o stranim umjetnicima i pjesnicima u Danskoj. Ipak, većina književnih kritičara je više pisala o filozofskoj strani tvoje poezije i o onome novom što ti donosiš danskoj književnoj sceni. Kako vidiš svoj položaj u Danskoj, kao svjetskog i arapskog pjesnika? Odakle dolazi to nerazumijevanje između arapskog i zapadnog svijeta na polju književnosti?

Arapski i zapadni svijet ne razumiju jedan drugog. Arapi poznavaju Zapad preko turističkih putovanja i reportaža o svakodnevnom životu ili preko tv-vijesti i novina. Na primjer, da sam temeljno čitao dansku poeziju na mom jeziku i razumio dansku poeziju, nikada ne bih došao u Dansku kao izbjeglica. Danska poezija reflektuje život običnog čovjeka, usamljenost, ljubav i odnose između ljudi. Iskreno rečeno, ja poznajem danski jezik, ali ne razumijem dansku kulturu. Nema dovoljno prevoda danske književnosti na arapski. U iračkoj školi u petom razredu čitali smo bajku »Carevo novo ruho« bez Andersenove biografije ili bilo kakvih informacija o piscu i njegovoj zemlji. Mi smo mislili da je Andersen engleski pisac, pošto je preveden sa engelskog na arapski. Isto je sa Kierkegaardom. Mislili smo da je on francuski filozof jer je preveden sa francuskog, prevodili su ga Simone de Beauvoir i Jean-Paul Sartre.

S jedne strane sreo sam mnoge zapadnjake koji misle da su sve arapske zemlje kao zemlja hiljadu i jedne noći. A sa druge strane za jednog Arapina su slike pornografije odnos između muškaraca i žena u zapadnom svijetu. O tome sam skupa sa danskom pjesnikinjom Marianne Larsen napisao pozorišni komad »Kupe djetinjstva«, od kojeg je kasnije nastao moj istoimeni roman. Iako postoji procjep između kultura, i mi se borimo za razumijevanje iako je sve manje podrške našim zajedničkim projektima. S druge strane, daju se ogromni novci za konferencije o religijskom dijalogu između islama i hrišćanstva. Bio sam jednom počasni gost u Jordanu, u Amanu na ATF konferenciji, Forumu arapske misli. Tada sam sreo princa Hassana bin Talala – on je ujak jordanskog kralja – i rekao sam mu: »Vaša ekselencijo, možete li prekinuti konferenciju o dijalogu religija?« Bio je zapanjen i upitao me zašto. »Zato što svi pozvani koji učestvuju u konferenciji imaju svoju vlastitu religiju, ali niko od njih nema punomoć od boga da promijeni ili reformiše svete tekstove. Umjesto jedne konferencije mogli bi organizovati mnoge kulturne sastanke i podržati prevodilaštvo, jer ako nemamo prevedenih djela ne možemo razumjeti jedni druge. Ako ja Vas ne razumijem, kako Vam mogu pružiti ruku na rukovanje? Zato predlažem da se prvo osnuje internacionalni fond za podršku prevodilaca i prevođenja.«

Razumijevanje između istočnih i zapadnih kultura na globalnom planu se ne poboljšava i sve je manje prevodilaca, pogotovo dobrih prevodilaca književnih djela. Ipak, na ličnom planu, moram reći da su moje prevedene knjige, posebno pjesničke zbirke, naišle na razumijevanje u cijeloj Skandinaviji. Ja ne mogu prevoditi sa arapskog na danski, ali prevodim savremenu poeziju sa danskog na arapski, posebno povodom učestvovanja danskih pjesnika na poetskim festivalima i manifestacijama u arapskom svijetu – Egiptu, Maroku, Tunisu, Iraku... Ovo ljeto u izdanju Arweqa Foundation for Studies, Translation and Publishing iz Kaira izlazi iz štampe Antologija danske ženske poezije, u kojoj su i prevodi tvojih pjesama koje si napisala na danskom. Sama prezentacija danske antologije, prve takve vrste u arapskom svijetu, planirana je za kraj septembra 2021. Nadam se da će se pandemija do tada smiriti i da ćemo moći putovati.

Pitala si me još kako vidim sebe kao arapskog pisca u Danskoj. Danska nema tradiciju prihvaćanja pisaca koji traže azil zbog svog književnog stvaralaštva i angažmana. Kada sam došao na intervju kao izbjeglica i pokazao šta sam rekao i napisao protiv tadašnjeg diktatorskog režima u Iraku, njima je to bilo nevažno. To za njih nije bio nikakav dokaz, štaviše bilo im je svejedno što sam pisac, bio sam samo osoba koja traži azil. Poslije sam sreo neke dobre ljude u organizaciji »Danska pomoć izbjeglicama« i imao sam sreću da upoznam dramskog pisca Fransa Winthera, koji mi je objasnio kako mogu postati pisac u Danskoj. A jednog dana kad sam bio u biblioteci u Helsingoru, ispričao sam bibliotekarki da sam pisac i ona mi je objasnila kako mogu objaviti svoje knjige. Dala mi je spisak izdavača za koje je ona mislila da bi mogli biti zainteresovani. Predložila mi je da se učlanim u Dansko udruženje pisaca, što je bio jako dobar savjet. Na taj način sam stekao dojam o književnom životu u Danskoj i postao aktivan član.


Tvoja sjećanja na djetinjstvo i ranu mladost vrlo rijetko se pojavljuju u tvojoj poeziji, a ima ih malo u romanima, uglavnom iz mladosti u romanu Kupe djetinjstva. Ispričaj nam nešto o tvom djetinjstvu u Bagdadu.

Prvi put kada sam se vratio sjećanjima na djetinjstvo bilo je kada sam dao veliki intervju danskom radiju povodom objavljivanja zbirke Oblak u bijegu. Tu emisiju su nazvali Oblak u bijegu – Munaim Alfaker se vraća svom životu. Dobio sam mogućnost da pričam o svom djetinjstvu, govorio sam o sjećanju na 14. juli 1958. kada je objavljeno da je dignuta revolucija i zbačen kralj. Revolucionari su istjerali kralja i sve članove kraljevske porodice iz palate i poubijali ih. Neki su izašli podignutih ruku pridržavajući Kur´an na glavi, misleći da će ih spasiti, ali i oni su odmah strijeljani. Mnogi Iračani su za zadovoljstvom gledali kako to čine i slavili svrgavanje kralja, okupljali se i gozbom i plesom proslavljali masakr u kojem su lišeni života 19-godišnji kralj Fejsal II, krunski princ i princeze, cijela porodica. Kao dijete prepao sam se kada sam od majke čuo o tome, od straha nikako nisam mogao zaspati. Bila je ljetna noć. Ljeti je vruće i ljudi obično spavaju napolju na krovu, na terasi, odakle mogu gledati u nebo, ozvjezdano nebo koje daje nadu. Majka mi je rekla: «Lezi na leđa, gledaj u nebo i broj zvijezde. Na nebu je hiljadu zvijezda, a među njima ima jedna zvijezda koja se zove Kajs, a druga koja se zove Lejla.« Gledao sam u nebo i vidio zvijezde, neke blizu jedna drugoj, i slušao priču o dvije zvijezde koje se sretnu jednom godišnje. Kada neko vidi kako su se dvije zvijezde približile jedna drugoj, po tradiciji treba zaželjeti neku veliku, životnu želju. Djevojke skoro uvijek sanjaju o ljubavi, a momci o bogatstvu. Priču o Kajsu i Lejli majka je ovako ispričala:

»Jednog dana došao je Kajs do izvora da napoji konja. Dok je konj pio vodu, pogledao je na mlade djevojke na izvoru i odmah zapazio Lejlu. On je gledao samo nju i nikoga više, ukočio se i nije se mogao pomaći s mjesta. Lejla mu se osmjehnula i on je pomislio da je to znak zaljubljenosti. Zato je dolazio na izvor svaki dan, samo da gleda u Lejlu. Poslije joj je rekao da se zaljubio i ona je rekla da je isto osjetila, da ga voli. Kajs je napisao pjesmu o Lejli, o ljepoti njenog tijela, ali to je za njeno pleme bilo nemoralno. Bilo je to kao da vide Lejlu golu, dok slušaju pjesmu, a po tradiciji se jedna djevojka ne smije udati ako ju je neko vidio nagu. Kajs je svakome ko je prolazio kraj njega govorio da je zaljubljen u Lejlu. Pjesme o svojoj ljubavi je govorio i ljudima i drveću, i dolini između dvije šume, i životinjama. Zato su ga prozvali Medžnun što znači lud od ljubavi. Lejlin otac je rekao da kćerku nipošto neće dati Kajsu i da će je udati za drugog. Kada je Lejla rekla svom voljenom Kajsu da je nemoguće da se vjenčaju, Kajs je predložio da bježe, a Lejla reče: Sačekaj malo da spakujem svoje stvari i eto me. Kajs je stajao i čekao cijelo ljeto, i zima je prošla, onda su došle ptice i napravile gnijezdo na njegovoj glavi. Snijele su jaja, i prošlo je proljeće, ali Lejla se nije vratila. On je stajao na istom mjestu. Ptići su se izlegli i porasli, i odletjeli. Ali, jednog dana pojavljuje se Lejla sa zavežljajima i kaže mu: Jesam li zakasnila? Kajs joj je odgovorio: Ne, iščezla si samo na tren. Onda se se zagrlili. Tad ih je nebo podiglo uvis, pretvorilo u dvije zvijezde i reklo: Zemlja ne zaslužuje vašu ljubav!«

Moja majka je podigla ruku i rekla: »Vidi tamo onu zvijezdu, to je Lejla, a vidi tamo malo dalje, to je Kajs, sretnu se jednom godišnje. Pripremi svoju želju za sljedeću godinu.« Priča moje majke nije ista kao poznata priče o Kajsu ili Medžnunu, koje sve imaju tužan kraj. Po jednoj priči Lejla umire od boli zbog odvojenosti od svoga dragog Medžnuna. Njegova porodica dolazi u pustinju, u kojoj on živi odvojen od svijeta i pjeva pjesme o Lejli, da mu kažu za Lejlu, ali Medžnun je već umro. Po drugoj priči Medžnun umire na Lejlinom grobu i ukopaju ga kraj nje. Po meni je priča o Lejli i Kajsu, odnosno Medžnunu, najljepša ljubavna priča na svijetu jer se u njoj radi samo o ljubavi, nema ratova, zavađenih porodica, bogatih i siromaha, ona govori o neograničenoj ljubavi i nema drugog cilja.


U Bosni i Hercegovini si poznat sa tri objavljene knjige poezije i čest si gost na književnim večerima u Brčkom i Sarajevu. Tvoje recitovanje je mala pozorišna monodrama, publika biva opčinjena. Kad smo bili na sajmu knjiga u Sarajevu i prezentirali sa Žarkom Milenićem tvoju pjesničku zbirku Neočekivana radost najednom je zastala prodaja knjiga na okolnim štandovima, svi su se okrenuli prema glavnoj sceni da čuju tebe kako govoriš svoje stihove, i to bez mikrofona. Pričao si mi da si se u Iraku bavio pozorištem, koje je u to doba bilo zabranjivano u javnom prostoru. Kakav je bio kulturni i književni životu u Iraku za vrijeme režima Sadama Huseina i kakav je sada u pogledu slobode govora? Koje pisce i pjesnike si najviše volio čitati u mladosti?

Sam govor je zvuk, ali za mnoge arapske zemlje govor je čin, namjera da se nešto učini. Ima mnogo arapskih izraza o tome da se mora paziti šta govoriš, po islamu ne bi smio postavljati pitanja, možda će odgovor biti protiv tebe. Pazi da ne kažeš nešto o tome i tome. Ne samo da vlasti kažnjavaju onog koji nešto kaže nego i njegovu porodicu jer ga nisu dobro vaspitali. U mojoj mladosti u Bagdadu živjeli smo u kući u kojoj nije bilo polica za knjige. Svaki put kad bh ja donio sa sobom neku knjigu, moj otac bi je zapalio i istukao me ako sam se protivio paljenju knjige. Kada te odvedu na saslušanje, knjiga je najjači dokaz protiv tebe. Ako imaš liberalne knjige onda si komunist, ako imaš vjerske onda si islamist. U vrijeme Sadamovog režima su sve knjige slobodno prodavane, ali nije bilo slobode posjedovanja knjiga. Služba bezbjednosti Jihaz al-Mukhabarat al-Amma mogla je doći kad hoće i pregledati kakve knjige imaš u kući. Ipak, puno knjiga sam pročitao u mladosti, osim knjiga iz redovne nastave želio sam znati nešto više o filozofiji. Da bih pročitao neku knjigu morao sam ispuniti formular u kojem upisujem četiri imena: moje ime, ime oca i očevog oca, kao i ime mog najbližeg prijatelja, prezimena i adrese, pune podatke. Kopija tih formulara dostavljana je tajnoj službi bezbjednosti. Svaki put kad bih posudio knjigu, pribojavao sam se da će doći tajna služba da me uhapsi. Iako je bilo opasno čitati te knjige, ja sam skoro šest mjeseci, svaki dan od 8 ujutro do 12, čitao filozofske knjige u centralnoj biblioteci bagdadskog univerziteta. Imao sam sreću da me je bibliotekar simpatisao, čak mi je davao na čitanje knjige koje su zabranjene, ali za njih nisam ispunjavo formular. Sve o marksizmu je bilo zabranjeno.

U mladosti sam čitao strane pjesnike koji su prevedeni na arapski krajem pedesetih, sa francuskog, španskog i engleskog. Osim toga čitao sam arapske pjesnike, iz Iraka, Egipta, Libana, Sirije... Neki pjesnici su pisali pjesme za pjevanje, kao na primjer egipatski pjesnik Ahmed Shawqi, koji je imao status pjesničkog princa. Jedan od najuticajnijih je bio Ounsi El-Hajj iz Libana, koji je osnovao književni časopis Poezija, a ako govorimo o Siriji treba istaći Muhammada al-Maghouta koji je pisao slobodnim stihom.

Kulturni život u velikim gradovima je bio bogat. U Bagdadu je bilo mnogo likovnih umjetnika koji su odigrali veliku ulogu u arapskoj kulturi, takođe se razvila pozorišna umjetnosti, te poezija modernizma, koja je pisana na novi način i bavila se aktuelnim temama. Najveći od tadašnjih pjesnika je bio Badr Shakir al Sayyeb. On nije koristio tradicionalni stih, pisao je na karakterističan način i inspirisao mnoge moderne arapske pjesnike.


Kada i kako si počeo pisati poeziju? Šta ti daje inspiraciju?

Kada sam došao u Bejrut, došao sam kao čovjek pozorišta. Bio sam član jedne pozorišne grupe i imali smo sastanak o novoj predstavi, kako ćemo je napraviti, koja ličnost je glavni glumac. To je trebala biti predstava o običnom čovjeku koji slučajno biva uhapšen, vlasti ga strpaju u zatvor, muče ga i ispituju i traže da prizna nešto što on sam ne zna šta je. On počinje sam sebi da postavlja pitanja: Zašto sam ovdje? Šta to znači za mene da je arapska nacija najbolja na svijetu i da je sam Bog izabrao? Vlasti misle da je on izraelski špijun i podvrgavaju ga torturi. Kada nisu našli nikakvih dokaza, oslobađaju ga, ali on postaje stvarni opozicionar i bori se za ljudska prava i slobodu govora.

U grupi se nismo slagali koga on predstavlja, da li je komunista ili nacionalista ili islamista. Imali smo mnogo problema kako da objasnimo tekst i osjećao sam da ne pripadam toj grupi, zato što se ne mogu saglasiti. Napustio sam grupu i bio sam tužan jer sam cijeli život radio kao dramaturg i živio za pozorište. Mnogo vremena poslije osjećao sam prazninu, da nemam nade, nikakvog sna. Budućnost za mene više nije imala značaja, život je bio samo priprema za smrt. Jednog sunčanog jutra, bilo je oko deset sati, u moju sobu je došla jedna lijepa gimnazijalka, donijela kafu i rekla da želi da svoju prvu jutarnju kafu popije sa mnom. Upalila je radio, čula se muzika za ples i ona je odmah zaplesala. Dok je plesala uzeo sam olovku i zapisao moju prvu pjesmu Kraljevstvo ljubavi.

Mnogo godina kasnije došao sam u u Bagdad, nakon pada Sadamovog režima, i tv-voditelj me je zapitao: Znam da si čovjek pozorišta, ali mislim da te je Bagdad inspirirao da napišeš svoju prvu pjesmu. Rekao sam: Naravno, rado bih pisao o Bagdadu o kojem još uvijek sanjam, ali Bagdad me nije inspirisao za prvu pjesmu. Bila je to jedna lijepa mlada djevojka koja mi je plesala. To je bio šok za njih jer se od mene kao pjesnika iz egzila očekuje da je domovina moja inspiracija.

Ne mogu pisati pjesme planirano. Osjećam da sam zatočenik poezije. Ne odlučujem o tome šta ću pisati. Ponekad kad sam zadovoljan pitam se zašto o tome ne mogu da pišem. Evo, večeras sam radostan i mogao bih pisati, ali pjesma je moj odloženi san. Ako bih mogao napisati svaki dan po jedan stih, bio bih najsrećniji čovjek na svijetu, ali ne mogu. Ipak, pokušavam da iskoristim sve detalje u mom životu i pretočim ih u riječi pjesme, a ako me pitaš kako definišem pjesmu reći ću ti samo: Ja poznajem sebe kada očekujem da napišem pjesmu.


Šta za tebe znači tvoja najpoznatija knjiga pjesama u Skandinaviji Oblak u bijegu?

Objavljivanje zbirke Oblak u bijegu je za mene značilo novo saznanje. Sa ovom knjigom sam shvatio kako drugi prihvataju moje pjesme, moja osjećanja u pjesmama i moje stavove iznesene u pjesmama. Pjesme su napisane u Bejrutu i Damasku za arapske čitaoce. Kada sam ih napisao nisam znao da ih drugi ljudi iz drugih kultura i zemalja mogu razumjeti i prihvatiti. Bio sam veoma iznenađen kad je Politisk Revy, danska izdavačka kuća koja je objavila ovu knjigu, dobila dobre kritike u novinama i sjećam se kao danas dana kada je objavljena kritika u najvećim danskim novinama Politiken. Književni kritičar Karsten Bjørnkjær je između ostalog napisao da moje pjesme prevazilaze većinu poezije koja se inače piše u Danskoj. Rekao je da nije mogao da ostavi knjigu kad je počeo da čita prve pjesme iako mu je čitanje pričinjavalo bol.

Ispričaću i jednu čudnu anegdotu vezanu za ovu književnu kritiku. Jedna žena me je nazvala i ispričala da inače ne čita poeziju, ali je pročitala Karstenovu kritiku u novinama i kupila moju knjigu svom mužu od kojeg je tada htjela da se rastavi, već su živjeli odvojeno. Pozvala ga je kod sebe i pročitala mu neke pjesme. Čovjek je uzeo knjigu, ponio sa sobom da pročita cijelu zbirku i rekao ženi da kupi sebi svoj primjerak pa da se poslije sastanu kad pročitaju sve pjesme. U tom je nazvala njena kćerka, koja je po zanimanju medicinska sestra, i pitala šta se dešava. Žena je objasnila: Tvoj otac i ja smo se dogovorili da se opet sastanemo zbog knjige. Kćerka, koja je takođe vidjela kritiku u Politikenu, zamolila je da kad bude sebi kupovala knjigu da i njoj uzme jedan primjerak. Muž i žena su se sastali, razgovarali i odlučili da se ne rastave.

Zbirka Oblak u bijegu je bila izdavački uspjeh i brzo je rasprodana. Danas nemam ni jedan primjerak te knjige, ali javljalo mi se još ljudi koji su pročitali knjigu. Jedan danski kompozitor, Thorkil Høgsbro, me nazvao telefonom i rekao: »Pročitao sam pjesmu Bijeg iz tvoje zbirke i po toj pjesmi sam počeo pisati muziku. U trenutku kada sam pisao note u sobu je ušla moja tadašnja supruga i viknula: Ja odlazim, ne mogu više živjeti s tobom. Tako se desio bijeg. Dvije godine poslije toga, kad sam sjedio u jednom kafeu, sjetio sam se da nisam završio tu kompoziciju, izvadio sam papir iz tašne i baš kad sam počeo da pišem prišla je jedna žena i pitala može li sjesti za moj sto. Vidjela je da sam zauzet, rekao sam šta radim. Žena je pročitala pjesmu Bijeg i slušala moju melodiju. Zaljubila se u mene i ja u nju. Tako je tvoja pjesma postala dio mog ličnog života, ali i umjetničkog života jer sam dovršio tu kompoziciju i rado je izvodim.«


Osim poezije pišeš romane i drame. Spomenuo si svoj roman Kafana Marakeš, koji je preveden sa francuskog na danski i objavljen pod nazivom Trapez uspomena. Reci nam nešto više o svojim proznim djelima i pozorišnim komadima.

Osim Kafane Marakeš objavio sam 1994. roman Kupe djetinjstva skupa sa danskom pjesnikinjom Marianne Larsen. Prethodno je to bila pozorišna predstava koja je izvedena u Kopenhagenu u Fiolteatret, a režiserka je bila Ulla Koppel. Muziku za predstavu je komponovao veoma poznati danski kompozitor Anders Koppel. Bio je to veliki uspjeh i dobili su mnogo pozitivnih kritika. Ta predstava je pomogla da se razvije dijalog između Danaca i doseljenika iz arapskog svijeta. Te godine sam dobio nagradu Etniske kunstnerpris, etničku umjetničku nagradu.

Osim ove predstave u Danskoj se nisam bavio pozorištem. Još u Bejrutu sam odlučio napustiti pozorište. Dani su mi prolazili u beznađu. Baš u to vrijeme su moje prve pjesme objavljene u novinama Al-Safir. Al-Safir su jedne od najvećih novina u Libanu, a i u arapskom svijetu, i imaju nedeljni kulturni dodatak. Književni kritičar i pisac Hassan Daoud, urednik za kulturu, napisao je u književnom prikazu moje prve pjesničke zbirke Daleko od njih: Poezija Muniama Alfakera je novi jezik za arapske pjesnike, on otkriva kako pjesma može biti cjelovita sa samo deset riječi. Sad ću ti reći tu pjesmu koja je prevedena sa arapskog, naravno, ima više od deset riječi:

Ne možete

od mojih usta

napraviti

zatvorsku ćeliju

u kojoj će moj jezik

biti zatvoren

doživotno.

Osim pjesničkih zbirki i dva romana napisao sam knjigu na arapskom koja se zove Hajde da se igramo. To je neka vrsta studije, jedan vid moje umjetničke vizije o umjetnosti, jeziku, životu i politici. Knjiga, koja će biti objavljena ove godine u Kairu, završava sa preporukom da žene trebaju upravljati svijetom, a ne muškarci. Ali, te žene moraju biti ponosne na svoj feminizam. Kasnije, kada svijet postane stabilan, steći će se uslovi da i djeca dobiju vlast. Kada žene postanu centralna sila u svijetu i kada one predaju vlast djeci, onda se može desiti da na primjer svakog mjeseca narod pita jedno dijete: Šta da radimo danas? Dijete odgovara: Igraćemo se.