Intervju s Predragom Ličinom: Razmišljam da predviđam budućnost ljudima online i od toga da preživljavam u ova teška vremena

Autorica fotografije: Adrijana Vidić

Predrag Ličina, redatelj i književnik, ljubitelj je znanstvene fantastike i horora. Omiljeni film mu je Alien, omiljeni superheroj Spiderman, a omiljena knjiga Vodič kroz galaksiju za autostopere. Mnogo vremena provodi slušajući muziku i gledajući nogomet. Omiljena grupa mu je The Cramps, omiljeni pjevač Nick Cave, a omiljeni nogometni klub Liverpool. U slobodno vrijeme bavi se filmskom režijom i pisanjem priča. Režirao je i napisao scenarij za, između ostaloga, kratkometražni film Teleport Zovko i dugometražni film Posljednji Srbin u Hrvatskoj. Autor je knjige Bljuzga u praskozorje.

Vanja Šunjić, Prometej.ba: U vrijeme pandemije i izolacije, svi smo se nekako prisjetili Bljuzge u praskozorje i Posljednjeg Srbina u Hrvatskoj. Filmski teoretičari kažu da SF filmovi predstavljaju strah od života, a horori strah od smrti. Ovo se može prenijeti i na književnost. Međutim, sada živimo neki jako loše režiran hibrid. Šta nam ovo rade, dragi Peđa?

Predrag Ličina: Napravili su nam potpuni pakao od dosade. Strpali su nas u najdosadniji evropski art-house film ikad čiji su kadrovi duži čak i od onih u filmovima Bele Tarra. Umjesto da u ovakvoj apokaliptičnoj situaciji živimo žanrovski film s mnogo akcije, jurnjave, pucnjave i revolucionarnih otkrića, mi zabrinuto pušimo gledajući kroz prozor, hodamo satima pustim parkovima i preispitujemo svrhu svog postojanja. Tako ti je to kad nisi glavni junak filma, nego običan statista. Sad mi je žao što nisam studirao medicinu ili barem upisao policijsku akademiju.

Da li će se za vrijeme pandemije naše zemlje demografski oporaviti i može li ovo biti slamka spasa koja će odgoditi naše izumiranje? Kako djetetu objasniti da je nastalo usred divljanja koronavirusa?

Dovoljno je samo da dijete posluša redovne konferencije za medije i sve će mu biti jasno. Iz obraćanja vladajućih napaćenom narodu u Hrvatskoj i Srbiji, stječe se dojam da će se u obje zemlje nakon epidemije živjeti najmanje dvostruko bolje. Izgleda da su dvije države zapravo nevjerojatno bogate, jer posjeduju abnormalne količine novca, zlata, nafte i ko zna čega sve ne, ali su nam iz nekog nepoznatog razloga to vješto skrivali svih ovih godina. Na kraju ćemo još i biti zahvalni opakom virusu kad se sutra probudimo u Švicarskoj ili Njemačkoj. Pretpostavljam da je ista situaciji i u ostalim krajevima nekadašnje tamnice naroda. Malo manje u Sloveniji. Nakon pandemije Hrvatsku vidim kao Norvešku, Srbiju kao Švedsku, BiH kao Finsku, Crnu Goru kao Dansku, a Sjevernu Makedoniju kao Island. Slovenija će ostati Slovenija i bit će im strašno žao što su svih prethodnih godina živjeli bolje od nas.

Ti si s roditeljima u kinu gledao Variola veru, davne 1983. godine. Je li to učinila jedna prosječna Hrvatska obitelj sa Posljednjim Srbinom u Hrvatskoj? Gdje je nestala kultura konzumiranja kulture na našim prostorima?

Teško mi je danas zamisliti kako prosječna porodica s djecom starom osam i deset godina gleda u kinu Variolu Veru, jer djecu ne bi pustili u kino. Ovakav film danas bi bio neprimjeren za maloljetnike, a u najboljem slučaju imao bi oznaku 16+. Slično je i s mojim filmom. Osim toga, odlazak u kino postala je prava rijetkost. Iz godine u godinu sve manje ljudi odlazi u kino. Večeri se većinom provode uz neki dobar reality show, ili se slušaju kvalitetni narodnjaci, ili se jednostavno piju vrhunska pića do iznemoglosti.

Zašto si uopće počeo da praviš filmove? Kako balansiraš između nečega što je komercijalno i neophodno za egzistenciju, te nečega što je socijalno angažirano?

Vjerojatno sam počeo da pravim filmove… Čuj mene, da pravim filmove! Pa napravio sam samo jedan jedini film! Dakle, počeo sam da pravim film da mi život bude manje dosadan. Isto se to odnosi i na pisanje, kako scenarija, tako i knjiga. I prilično sam zadovoljan kako balansiram između komercijalnog i angažiranog – preživljavam od snimanja reklama koje imaju još manje veze sa stvarnim životom od filma. Ako je film iluzija, onda je reklama iluzijetina! Sve u svemu, nije mi loše. Ako će se ikad više snimati reklame, filmovi, serije ili će sve preuzeti neki klinci s moćnim kompjuterima.

Koliko je malim filmskim i književnim tržištima zanimljiv žanr i žanrovski autori? Je li neunosno praviti nešto što nije za šire mase?

U globalu narod više voli žanrovski film, bila zemlja veličine Rusije ili mala kao Andora, jer zna šta ga u takvom filmu otprilike čeka. U autorskom, art-house filmu, ili kakogod da nazovemo filmove koji nisu žanrovski, a koji nastoje imitirati život, narod ne zna šta ih tamo točno čeka, kao što ne zna ni kakva ga nevolja sutra čeka u stvarnom životu. Male kinematografije, u kojima se godišnje proizvede pet-šest filmova, ne smiju si dozvoliti da četiri ili pet filmova od cjelokupne godišnje produkcije govore na prvu loptu o „društveno bitnim temama“ kao što su rat, izbjeglice ili socijalna nepravda zbog koje pati mali čovjek, o dosadnim intimnim pričama ili o neizlječivoj boleštini zbog koje će film biti primljen na neki festival autorskog filma.

Postjugoslavenske zemlje u svakodnevnici obiluju raznim žanrovima; krimići, detektivski filmova, horori, SF... Da li nam je zbilja isuviše bizarna, da bismo je još počeli gurati i u film i knjige? S druge strane, mogu li se odnosi na Balkanu i naši konflikti predstaviti kroz nešto što nije zombi komedija?

Postjugoslavenska stvarnost možda je najbizarnija stvarnost u cijeloj galaksiji. Mi smo najpogodnije tlo za satiru, jer nevjerojatno nalikuje na stvarni život. Bit ću slobodan priložiti scenu iz svog najnovijeg scenarija kako bi bio što jasniji. Scena se odigrava na konferenciji za medije u kojoj sudjeluju predsjednici četiri naše republike u kojima se govori istim jezicima:

Zašto su zombiji i vampiri uvijek sexy?

Vjerojatno zato što su i živi i mrtvi u isto vrijeme.

S ozbirom da si autor čije stvaralaštvo nikada neće postati dio mejnstrima i ne možeš na tome okrenuti veliku lovu, je l' ti ikad naumpalo da se samoubiješ, smatraš li da je smrt kraj?

Nikad nisam razmišljao na način autorskog filma, a to znači da nisam ni razmišljao u suicidu. Imam dovoljno novaca za ono što mi je prijeko potrebno da ostvarim formulu 4P: pljuge, ploče, pivo, putovanje. Smrt svakako nije kraj, ali ne znam točno što dolazi nakon toga. Toplo se nadam – vampiri i zombiji.

Koliko smo sretni što živimo upravo ovdje i sada, a nismo toga svjesni i nismo zahvalni? Uvijek pitam svoje sugovornike šta bi radili da su u Skandinavskim zemljama. Njihova kinematografija, pa i književnost su hladne, sterilne, bez stila, humora, duhovitosi. Jedino u čemu imaju stila je enterijer. Šta bi te inspiriralo da si vani?

Pazi, ne bi vjerovala, ali Skandinavci imaju prilično zanimljivu horor scenu, pri čemu ne mislim na death metal bendove. Mislim da bi se dobro uklopio u tamošnji žanrovski filmski svijet. Jedan od mojih najdražih filmova upravo je DEAD SNOW, preduhovita norveška zombi komedija u kojoj skupinu mladih koji su otišli na skijanje na sjever zemlje napadaju naci zombiji iz Drugog svjetskog. Međutim, nekako ipak mislim da gore ne bi mnogo izdržao jer bi mi bilo strahovito dosadno – tamo je stvarni život užasno daleko od satire. Političari su normalni ljudi i nitko ne krade. Možda bi se, kako bi razbio dosadu, spetljao s balkanskom mafijom u Stockholmu ili Kopenhagenu i poslije ta iskustva pretočio u kriminalistički roman.

Predsjednica ti je bila velika muza i tvrdiš da je najinspirativniji lik u novijoj povijesti našeg planeta. Dok je bila tu, tvoj život je imao veći smisao. Da li si sada našao dostatnu zamjenu?

Na svoju žalost nisam još pronašao dostatnu zamjenu. Ako je nekome teško otkada je ona otišla, to sam onda ja. Sada, kad je više nema, ja maštam da je ona još uvijek tu. Zamišljam svake noći njezine izjave. Omiljene su mi one u kojoj zaključuje da smo se od širenja epidemije iz Kine mogli obraniti da smo bolje iskoristili Kineski zid, ili ona u kojoj je presretna jer iz Hrvatske u posljednjih mjesec dana nitko nije odselio. Kad bolje promislim, ona je nezamjenjiva i bojim se da se nikada više neće pojaviti toliko zabavna osoba na hrvatskoj političkoj sceni.

U filmu Posljednji Srbin u Hrvatskoj, Hrvatska je ograđena žicom. To se desilo prvi put zbog zatvaranja granica izbjeglicama, a drugi zbog koronavirusa. Da li je Peđa Ličina Dobričina vizionar? I otkud to Dobričina? Ko ti tako tepa? Ustvari, vi ste i općine ogradili. Realnost te nadmašila ovaj put.

Imao sam tu sreću u nesreći da se gomila stvari iz filma poklopila s realnom situacijom. Sad razmišljam da predviđam budućnost ljudima online i od toga da preživljavam u ova teška vremena. Dobričina? Sam sam sebi dao taj nadimak, odnosno promijenio prezime u slučaju kad bi bio patološki dobar. Imam prilično zahvalno prezime koje prilagođavam različitim situacijama. Evo, kad bih bio kukac preimenovao bih se u Ličinka. Kad bih bio ozbiljan redatelj bio bih Lynchina. Kad se izobličim od alkohola, onda sam Izobličina. Kad šerujem filmove na netu, onda sam Linkčina. U slučaju da imam mnogo potomaka bio bih Količina. Da sam Kinez bio bih Bruce Lee China.

Poigravaš se sa identitetima, sukobljavaš Srbe i Hrvate, a nakon Oluje postaju saveznici, kojima su meta oni treći. Ko je danas ko i kako izgleda remodulirani i reinkarnirani fašizam?

Stvari kod fašizma su uvijek iste i prilično jednostavne. Hrvat Srbina ne može prepoznati na udaljenosti od sto metara, a crnca može.

Zašto si Srbe podvalio Hrvatima da budu odabrani narod koji ih može spasiti od najezde zombija? Srbi su najmnogobrojnija nacionalna manjina i samim tim postotak izliječenja Hrvata je veći. Na osnovu ovoga, zaključujem da si ti zapravo hrvatski nacionalista, ali i da, unatoč svemu, Hrvati ne mogu opstati bez Srba.

O mom nacionalizmu najbolje će svjedočiti roman alternativne povijesti na kojem trenutno radim - „Skupina smrti“ mu je naslov. U tom paralelnom univerzumu moćne su svjetske sile prvo priznale Republiku Srpsku Krajinu i Hrvatsku Republiku Herceg-Bosnu, a tek nakon toga Hrvatsku, BiH, Srbiju, te ostale zemlje Regionistana, tako da rata koji smo mi proživjeli tamo nije ni bilo. Također, u tom su univerzumu su RSK i HB primljene u Evropsku uniju još sredinom 90-ih, dok Hrvatska, BiH i Srbija na to još uvijek čekaju . Zaplet priče počinje kada se u istoj nogometnoj skupini za kavalifikacije za svjetsko nogometno prvenstvo nađu Repulika Srpska Krajina, Hrvatska Republika Herceg-Bosna, Hrvatska, BiH, Srbija i San Marino…

Zašto su mali narodi po prirodi kurčeviti?

Samo su naši mali narodi kurčeviti jer su do prije 30 godina živjeli u moćnoj zemlji koja se zvala Jugoslavija i još uvijek se kurče kao da žive u istoj toj zemlji. Estonci, Litvanci, Letonci, Gruzijci i Armenci nisu kurčeviti jer je Sovjetski Savez bio jadan.

Koliko humor i satira plaše i obeshrabruju desničare? Ima li danas smisla stvarati išta što nije angažirano i što u sebi ne sadrži ironiju i sarkazam?

Humor i satira ne plaše i ne obeshrabruju desničare jer oni humor ne razumiju. To ih podjednako i nervira i zbunjuje. U novonastaloj globalnoj situaciji njima je daleko najteže, jer je neprijatelj nevidljiv. Nestadoše partizani, ustaše, četnici i izbjeglice. Ljudi se sad dijele na zdrave i bolesne. Pretpostavljam da im je sada i užasno dosadno. Međutim, prosječan desničar uvijek se može snaći u kakvoj teoriji zavjere. Predlažem im da razmisle da su koronavirus u svijet pustili radikalni muslimani kako bi kršćani potrošoli kompletne svjetske rezerve toaletnog papira i ne bi li uslijed toga prešli na islam.

Jesu li normalni autori koji se uzimaju bez imalo odmaka i autoironije? Možeš li se zamisliti kao autora koji je smrtno ozbiljan, jako zajeban i misli da je važan?

Misliš na foru da ozbiljno promišljam život, svijet i umjetnost? Da snimam teške filmove s malo dugačkih kadrova u kojima pratim kamerom glavnog junaka s leđa koji je upravo ostao bez posla pri čemu je još i saznao da ga žena vara? Ne, ne mogu se zamislitio tako, jer to je užasno neozbiljno i na granici parodije. A ja sam ozbiljan čovjek.

Bljuzgu u praskozorje si započeo rečenicom Mile vozi traktor, koju Lokotar koristi kao pokaz dobrog početka knjige. Da si veliki pisac, vjerojatno ovo ne bi učinio, ili pak bi?

Da sam veliki pisac, priču bih započeo rečenicom „Žuto sunce obasjavalo je plavo nebo, a zelena trava lelujala je na laganom i blagom povjetarcu.“

Tvrdiš da će klasično novinarstvo nestati i da će se pretvoriti u kopiranje statusa poznatih i nepoznatih osoba s društvenih mreža. U pandemijskom vremenu, mnogo bliže smo tome. Koliko je Peđa Ličina relevantan i ima li ambicije da postane perjanica novinarstva?

Imam. Trenutno pokrećem tri časopisa. Prvi je „Twitter Daily“, drugi je „Instagram Express“, a treći je „Facebook Times“. U njima će čitatelji imati prilike da se upoznaju s odabranim statusima s društvenih mreža.

Trenutno radiš na svom novom igranom projektu Imigrateen, koji je SF muzička komedija. Kako postratne generacije percipiraju podjele mi – oni, a kako netrpeljivost prema ostalima?

Poslijeratne generacije mnogo su manje opterećene s tim od nas. Išao moj prijatelj iz Srbije sa svoje dvoje klinaca od tri i pet godina prvi put na more, u stranu zemlju, u Hrvatsku. I prelaze oni tako tu granicu (dobrog ukusa) i pita ih hrvatski policajac za dokumente. I klinac od pet progovara: „Tata, pa oni pričaju srpski!“ Eto, toliko o novim generacijama.

Imamo li ikakvu šansu za spas i možemo li te treće, protiv kojih se borimo iskoristiti da nas ujedine?

Nema nama spasa niti ujedinjenja, osim kad je elementarna nepogoda. Kad prođe ova nebitna boleština, opet ćemo se vratiti na ono bitno – partizani, četnici, ustaše, izbjeglice, istambulska konvencija, abortus je ubojstvo itd.

Osmislio si kovanicu regionistan. Šta je to? Je li distopično?

Ne, nije distopično nego je jadno. Uzor su mi bili svi oni silni „stanovi“ koji su se pojavili nakon raspada SSSR-a – Turkmenistan, Tadžikistan, Kirgistan, Uzbekistan… Smislio sam ovu kovanicu da zavaram napredni svijet kako se bivša tamnica naroda geografski nalazi tamo u srednjoj Aziji, a ne ovdje, samo zato da mi nije toliko neugodno kad dođem u Skandinaviju.

Nasuprot regiostanu, ja se više zalažem sa Sedmu republiku. Šta je tebi Sedma republika i gdje smo zapravo, na skali od potpune distopije do naivne utopije?

Za mene je sedma republika Bugarska. Da je Bugarska, nakon Drugog svjetskog rata, ušla u sastav SFRJ što je bio plan, rat 1990-ih bio bi mnogo zanimljiviji i distopija bi bila potpuna, a ne ovako nedorečena.

Šta ćete da uradite s novopridošlom Srpkinjom u Hrvatskoj?

Pitaćemo je di je bila '91?

Htjela sam da kažem da mi je neugodno što sam te ovoliko izmučila, ali se sjetih da su utakmice PL odgođene i da večeras Liverpool ne igra, pa eto, da ubiješ dosadu… :-)

Razgovarala: Vanja Šunjić, Prometej.ba