Rubén Quirante član je španjolske ljevičarske partije IZAR (Antikapitalistička revolucionarna ljevica) i dio je njenog vodstva. Bio je član Antikapitalista (danas frakcije u Podemosu) 15 godina te član njihovog sekretarijata 10 godina, kao i glasnogovornik Podemosa u Granadi u njegovim počecima. Rođen je u Parizu 1979. godine. Od 1997. živi u Andaluziju gdje je i studirao. Radi kao profesor francuskog jezika.


Darko Vujica, Prometej.ba: Dio si Antikapitalističke revolucionarne ljevice (IZAR). Možeš li ukratko predstaviti IZAR i njegovu pozadinu. Kako je nastao, koje principe brani i za šta se bori?

Rubén Quirante: IZAR je nastao u aprilu 2015. kao antikapitalistička i revolucionarna organizacija čiji su ciljevi izgradnja besklasnog društva i društva bez bilo kakvog tipa opresije u kojemu su radnici i radnice ti koji usmjeravaju društvo. Za nas takvo društvo ima svoj naziv: komunizam. Međutim, apsolutno se ograđujemo od iskustva takozvanog realsocijalizma koji nije imao nikakve veze sa idejom komunizma. Naprotiv, to je bila deformacija komunizma čiji je najveći eksponent bio Staljin.

Vjerujemo da je izgradnja revolucionarnih organizacija čiji su zadaci pridonijeti obnovi klasne svijesti radničke klase i mladih i danas potrebna. Zato je učestvovanje u klasnoj borbi putem mobilizacija i štrajkova i dalje ključan element.

IZAR je politička organizacija nastala u aprilu 2015. godine kao rezultat isključenja većine njenih članova iz Antikapitalista (organizacije koja je danas integrirana u Podemosu). Mnogi od tih članova gotovo su 15 godina učestvovali u izgradnji Antikapitalista (ranije Antikapitalističke ljevice – IA) i bili su dio njihovih upravljačkih tijela. Isključeni drugarice i drugovi na posljednjem kongresu Antikapitalista na kojemu su učestvovali (u januaru 2015.) imali su 20% glasova. Posebni razlozi za isključenje bila su različita stanovišta oko politike koja se vodila u andaluzijskom Podemosu. Dok vodstvo Antikapitalista na nivou države nije činilo vidljivom svoju kritiku prema politici Pabla Iglesiasa na čelu Podemosa, tako ni andaluzijski Podemos koji se priklonio liniji Pabla Iglesiasa. Većina nas u andaluzijskom Podemosu smatrali smo da se Pabla Iglesiasa treba isključiti iz stranke budući je javno branio provođenje politike vodstva Podemosa koja se kretala ka imitiranju PSOE-a i ka socijaldemokratskom programu. Pred time je trebalo predložiti drugu alternativu: suprotstaviti se interesima bogatih mobilizacijom naših snaga kao jedinim realnim načinom za raspodjelu bogatstva i konačno promijeniti naše živote. Posljedica branjenja ove politike za nas bila je ta da je naše članstvo u Andaluziji isključeno. Nakon toga, drugarice i drugovi iz ostatka države zalagali su se za našu neposrednu reintegraciju u Antikapitaliste. To je dovelo i do njihovih isključenja: drugovi iz Burgosa, sa Kanara ili iz Alicantea su neki od primjera.


Rekao si da je IZAR bio dio Antikapitalističke linije Podemosa, ali da sada nije. Gdje vidiš probleme sa Podemosom? Koje su to tačke neslaganja između IZAR-a i Podemosa?

Temeljna tačka neslaganja je ta da Podemos ne želi biti organizacija čiji je cilj rekonstruirati klasnu svijest u društvu putem mobilizacija i izgradnjom okvira za samoorganizaciju koja bi potakla porast političke svijesti. Što se tiče njihovog političkog programa, od Podemosovog nastanka 2014. godine do danas, oni su eliminirali svaki tip sadržaja koji bi želio okončati sa kapitalizmom, s ciljem pokušaja da dobiju više glasova na izbornom polju uzevši nešto PSOE-ovih glasova. Međutim, postigli su upravo suprotno, ojačali su PSOE, koji je nakon mobilizacija indignadosa 2011. bio potpuno diskreditiran. Međutim, kao što se uvijek događa u slučajevima kada nekoliko organizacija brani iste stvari, ljudi preferiraju originalnu verziju socijaldemokracije (u ovom slučaju PSOE) u odnosu na kopiju (Podemos). Sa naše tačke gledišta, nije realno misliti da se životi nas koji trpimo krizu mogu promijeniti bez suočavanja sa materijalnim interesima koji su odgovorni za tu krizu.

Nema nikakve koristi od pričanja o raspodjeli bogatstva ako ne pretpostavimo da se ono mora oduzeti onima koji ga monopoliziraju. A to se nikada neće dogoditi, niti se ikada u povijesti dogodilo putem institucionalnih igara ili izbora. To se postiže mobilizacijama, organizacijom i štrajkovima većine radnika i radnica. Nije moguće zaista obraniti javna dobra bez radikalnog suprotstavljanja otplati duga, kao što ne možemo braniti pravo na krov nad glavom za radnike i radnice bez eksproprijacije praznih kuća koje su u vlasništvu banaka, niti se zemljište u Andaluziji može podijeliti bez da se suoči sa vlasnicima velikih zemljišta koji su vlasnici većine zemljišta u Andaluziji. Tu politiku koja nije toliko vidljiva mora se popularizirati i to se radi putem i tijekom mobilizacijskih procesa.


Misliš li da se Podemos možda može reformirati i zbilja postati radikalno lijeva partija?

S naše tačke stajalista, to je nemoguće. Podemos je nastao kako bi okupirao prostor PSOE-a u izbornoj krizi. Nije nastao ni zbog čega drugog. Tačno je da mnogi članovi i članice koji su dio Podemosa od njegovih početaka i mobilizacija 2011. žele mnogo više nego da budu zamjena PSOE-u ili u najboljem slučaju da ne budu njena štaka ulazeći u manjinsku vladu s njom. Međutim, vodstvo Podemosa ne. Danas ne postoji samoorganizacija baze unutar Podemosa. Nema pritiska odozdo. Krugovi (zborovi Podemosove baze) su prazni. U najboljem slučaju, Podemos će se i dalje dijeliti u različite grupe, kao što se to već dogodilo u Madridu sa nastankom Errejónovog „Más Madrid“. U Andaluziji se čini da bi Antikapitalisti bili spremni činiti isto zadržavajući određenu vezu s Podemosom. Da bi se napravilo šta? U Madridu Errejón ne bi imao nikakvih problema da paktira sa PSOE-om ili C's-om. Na državnom nivou, Pablo Iglesias teži samo ka tome da dobije nekoliko ministarstava u vladi Pedra Sáncheza dok se Antikapitalisti otklanjaju od te politike da bi kazali kako treba podržati PSOE-ovu vladu na temelju debate o političkim mjerama znajući da PSOE to neće prihvatiti, misleći da je ključ u stjecanju institucionalne pozicije, umjesto da jasno govore i podsjećaju PSOE na politike koje su provodili u zadnje vrijeme: reforme protiv radnika i radnica, rast dobne granice za umirovljenje, davanje javnog novca za spašavanje banaka, ustavna reforma da bi se isplatio dug pred bilo kakvim socijalnim izdacima. Institucionalne igre neće okončati politike usmjerene protiv društva. Niti je moguće vladati sa PSOE-om. Sve će to samo nastaviti hraniti krajnju desnicu. Nužno je predložiti alternativu svemu ovome kako bi bilo odjeka među radnicima i radnicima. Ta alternativa bi se mogla postaviti na temelju raznih ideja:

  • - Smjer vrha Podemosa koji želi koalirati sa PSOE-om je pogrešan. Ta orijentacija ne dopušta nametanje programa socijalne urgentnosti, nego s vremenom blijedi pred PSOE-om i njihovim politikama te na srednjoročno razdoblje ustoličuje ekstremnu desnicu kao jedinu alternativu „vječnoj politici“.
  • - Jedini način da se nametne program socijalne urgentnosti koji se suprotstavlja interesima kapitalista je mobilizacijom naše društvene baze i to se također treba pripremati.
  • - Potrebno je izgraditi političke alate čiji će kompas biti jačanje klasne borbe kroz stvaranje svijesti kod radničke klase sa njenim tradicionalnim masovnim organizacijama kao što su sindikati.


Dosta vremena proveli smo razgovarajući o Kataloniji. Kako se IZAR pozicionirao po pitanju katalonskog procesa i mogućoj nezavisnosti Katalonije?

Pitanje borbe za samoodređenje u Kataloniji vrlo je kompleksno. Da budem kratak, komentirat ću sljedeće ideje koje je IZAR zauzeo po tom pitanju:

Svaki revolucionar koji se zalaže za društvenu emancipaciju većine društva mora braniti pravo naroda na samoodređenje do posljednjih konsekvencija, to će reći, pravo naroda na separaciju ukoliko to želi većina.

IZAR nije nacionalistička organizacija. Polazimo od te premise. Naš stratešlji cilj nije stvaranje nezavisne države u Kataloniji niti u bilo kojem drugom dijelu Španske države, već izgradnja besklasnog društva i bez ikakvog ugnjetavanja. Međutim, branimo pravo naroda da slobodno odlučuje o svojoj budućnosti.

Španska država u Kataloniji tu premisu ne poštuje. Danas prema anketama 80% Katalonaca podržava pravo na odlučivanje. To znači da oni zagovaraju mogućnost održavanja referenduma. Međutim, Španska država to ne dopušta navodeći da odluku mora donijeti čitav narod u Španskoj državi. To je zamka koja praktično onemogućava ljudima potlačenog naroda da u praksi odluči o svojoj budućnosti jer bi to uvijek ovisilo od naroda iz cijele države. U stvarnosti, ovaj argument odgovara premisama reakcionarnog španskog nacionalizma koji nije spreman dopustiti niti jednom narodu Španske države da se odredi u tom smislu.

Tu se susrećemo sa referendumom 1. oktobra iz 2017. kada Španska država nije ponudila nikakav zakonski okvir, katalonska vlada i parlamentarna većina u Kataloniji odobrila je održavanje referenduma kako bi se odlučivalo hoće li Katalonija postati nezavisna država u obliku republike ili ne. Više od 2 miliona od 5,5 miliona birača glasalo je „da“ uprkos represiji, prijetnjama i pokušaju zatvaranja škola i sklanjanja glasačkih kutija. Ovo pokazuje da barem postoji želja da se Katalonci i Katalonke izjasne po tom pitanju.

Suočena sa ovom situacijom, Španska država i njene institucije reagirale su represijom. Političari i društveni aktivisti koji su podržavali nezavisnost već su dvije godine pritvoreni (ili se nalaze u egzilu) i sudilo im se ovog proljeća te čekaju na presudu.

Tačno je da su vođenje pokreta za nezavisnost Katalonije preuzele snage katalonske buržoazije s kojima mi nemamo nikakve veze. Međutim, kazati to ne znači ni u kom slučaju reći da se dobar dio katalonske radničke klase nije mobilizirao za stvaranje Katalonske republike. Ne treba ići daleko da se vide demonstracije i štrajkovi lučkih radnika, vatrogasaca, zdravstvenih radnika i radnica, obrazovnih radnika i radnica ili mladih. U IZAR-u smatramo da se u svakom slučaju borba za demokratsko pravo kao što je pravo na samoodređenje mora odvijati sa potpunom neovisnošću u odnosu na buržoaziju potlačene nacije, u ovom slučaju katalonske. Klasni interesi su tu dijametralno suprotni. Stoga, ako katalonska buržoazija dobije nezavisnu državu, većina katalonskog društva boriti će se sa nezaposlenošću, prekarnošću, rodnom opresijom, opresijom na temelju kože ili na seksualne orijentacije. Iz tog razloga potrebno je imati mapu puta i braniti vlastiti program, nezavisan u odnosu na bilo koju buržoaziju. Mobilizacija dijela radničke klase i mladih u Kataloniji koji se bore za pravo na odlučivanje suočavaju se – koristeći tradicionalne alate radničkog pokreta poput demonstracija, štrajkova, kvartnih odbora i odbora poduzeća – sa Španskom državom i pred njom i njenom vladom se mogu zalagati za društvenu emancipaciju sve dok organizacije brane pomenutu perspektivu. Da uzmem konkretan primjer: od trenutka kada se počelo govoriti o stvaranju Katalonske republike i kada se za to mobilizira dobar dio stanovništva, lakše je razgovarati o tome kakav se tip republike želi. Republika u kojoj se povećavaju plaće, gdje se poštuje pravo na stanovanje, javne usluge, mirovinu, gdje se nacionaliziraju banke koje su prijetile da će napustiti Kataloniju zbog independentističkog pritiska itd. Sve to bi bilo moguće staviti na stol ako političke partije čvrsto brane svoje principe. I zalagati se za takvo što očigledno bi moglo otvoriti alternativni put protiv španske ili katalonske buržoazije. A možda bi nam taj način omogućio da djelujemo na liniji objedinjavanja kompletne radničke klase Španske države u korist borbe za program socijalne urgentnosti i za obranu demokratskih prava naroda.


Određene struje na ljevici u Španskoj državi vide borbu za nezavisnost Katalonije kao nacionalističku. Alberto Garzón (na primjer) je rekao da je nedosljedno biti komunist i biti za nezavisnost. Na kraju, zašto bi Socijalistička republika Katalonija bila realnija od Španske socijalističke republike? I s druge strane, koja bi bila razlika kada bi Katalonija postigla nezavisnost i pobjegla od PP-a, a onda ostala sa PDeCAT i drugim neoliberalima u nezavisnoj Kataloniji?

Dosta je pitanja u vezi sa tim. Na prvom mjestu, naravno, borba za nezavisnost Katalonije bila je i još uvijek je borba koju vodi između ostalog i katalonska buržoazija, kako sam već kazao. Međutim, to ne znači da ova borba ne otvara praznine koje se mogu iskoristiti u borbi za društvenu emancipaciju. To je ono što Garzón ne želi razumjeti. Taj dijalektički aspekt koji su Marx, Engels, Lenjin ili Trocki branili. Ovdje se referiram na sposobnost razumijevanja da borbu za nacionalnu emancipaciju revolucionari moraju podržati ako pogoduje zaoštravanju klasne borbe i stoga otvara nove praznine u borbu za društvenu emancipaciju. Zanimljivo je da se ljudi poput Garzóna toliko razlikuju u borbi za pravo naroda na samoodređenje u Kataloniji, rekavši da ovu borbu ne usmjeravaju radnici i radnice, ali da nemaju problema paktirati sa PSOE-om da bi aplicirali antisocijalne politike kao što je bio slučaj u Andaluziji 2012. kada je, budući sam profesor i to znam, otpušteno više od 4000 mojih kolega i kolegica.

Što se tiče navodno kontradikcija oko Katalonske socijalističke republike ili Španske socijalističke republike, mislim da kontradikcija ovdje ne postoji. Mi kao IZAR smatramo da jedna borba može dovesti do drugih, ovisno o orijentaciji za koju se zalaže. Braniti jednu stvar ne znači ne braniti drugu. U Ruskoj revoluciji branio se Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika, ali uz branjenje prava naroda na samoodređenje. Ali ipak postoji jedna vrlo važna razlika. Tokom jeseni 2017. u Kataloniji su se dogodile masovne mobilizacije u borbi za Katalonsku republiku. U Španskoj državi do danas, ne. To ima implikacije na trenutne politike zadaće. Masovni štrajkovi za republiku su se dogodili u Kataloniji, a ne u Španskoj državi.

Što se tiče zadnjeg pitanja, mislim da sam na njega već odgovorio. Sa naše tačke gledišta, PP i PDeCAT će uvijek voditi iste antisocijalne politike. O tome nema spora za nas. Razlika do danas, međutim, postoji u jednom pitanju: PP brani reakcionarni nacionalizam koji želi suzbiti mobilizaciju važnog dijela radničke klase i mladih u Kataloniji te snažno zavaditi španske radnike i radnice sa katalonskim. PDeCAT vodi sa ERC proces koji može – kako sam rekao, dok se provodi politička pozicija neovisna o buržoaskoj liniji – imati veze sa pravom na samoodređenje, socijalnim pitanjima te otvoriti nove praznine prema borbi za društvenu emancipaciju. Sada je jasno da PDeCAT ili ERC ovakvu orijentaciju nikada neće voditi.


Mnogo ljudi u Španskoj državi kaže da je španski ustav zastario, korumpiran i svaki dan represivniji. U vezi s tim, želim te pitati, koji su po tvom mišljenju glavni problemi Ustava iz '78?

Ukratko, glavni problemi Ustava iz 1978. su u tome što je on bio rezultat blokade jedne eksplozivne situacije. Po smrti diktatora Franca 1975. godine i za vrijeme perioda koji se naziva tranzicija postojale su borbe masa sa naše strane koje nadilaze puku demokratiju. Stvarani su uvjeti za borbu koja bi mogla dovesti u pitanje ne samo fašističku diktaturu već i sam kapitalizam. Međutim, PSOE je zajedno sa Komunističkom partijom Španije (PCE) potkopao tu mogućnost i ograničio se na izgradnju tranzicije koja bi zadržala kapitalističke temelje u buržoaskoj demokratiji. Ipak, sa jednom velikom posebnošću u tom momentu: zadržavanjem svih institucija Francovog režima i odobravajući Zakon o amnestiji koji nije kažnjavao odgovorne za zločine za vrijeme frankizma. To je značilo da institucije poput vojske, policije, političara koji su se konvertirali, ili same monarhije koja se zaklela na principe fašizma nikada nisu pročišćene od frankizma. Takva je bila tranzicija Španske države. Frankistička represija je zaboravljena zakonom. Pod obećanjem da se neće progoniti ugnjetavače koji mogu normalno nastaviti, uz drugu člansku karticu vladati i braniti interese bogatih.


Kada smo ranije razgovarali, kazao si mi da je reforma španskog ustava (skoro) pa nemoguća, ili možda, jako teško izvediva. Međutim, čini se da je društvena energija koja zahtijeva njegovu reformu suviše jaka da bi ju se moglo tek ignorirati. Uprkos tomu, iako državna represija nije dosegla krajnju granicu, ona postaje sve izraženija. Misliš li da se ovaj status quo (kada je u pitanju Ustav) može nastaviti reproducirati i ako da, do kada?

Realnost je takva da je za reformu španskog ustava potrebna dvotrećinska većina glasova u parlamentu. To znači da se on danas može mijenjati samo po pitanjima koja pogoduju interesima bogatih, što se dogodilo u ljeto 2010. sa reformom članka 135 koji je prioritizirao plaćanje duga u odnosu na bilo kakva druga socijalna izdavanja. Ustav je jako blindiran jer su oni koji su ga izglasali isti oni koji i danas vladaju. Misliti da se ustav može, primjerice, reformirati tako da dopusti pravo naroda na samoodređenje, za što se zalažu Antikapitalisti je iluzorno. Nove pobjede i poboljšanja na našoj društvenoj strani neće se postići reformom ustava pred sudovima već kroz nametanje programa socijalne urgentnosti na ulici. Ta povezanost snaga na ulici ono je što hitno treba izgraditi ako ne želimo da ekstremna desnica nastavi rasti.


Možemo komentirati i aktualna politička dešavanja u Španskoj državi. PSOE je pobijedio na izborima koji su održani proljetos. Šta očekuješ od nove Sánchezove vlade?

U IZAR-u ne očekujemo ništa od nove Sánchezove vlade. Imamo vlastito pamćenje i znamo kakvu politiku provodi PSOE kada vlada. Bilanca Zapaterove vlade 2010. godine ili vlade Susane Díaz u Andaluziji vrlo je jasna u vezi s tim. Sve više rezova i sve više antisocijalnih politika od kojih koristi imaju samo bogati. Naša je zadaća danas to reći jasno i ne braniti politiku manjeg zla. Sijanje lažnih iluzija o samostalnoj Sánchezovoj vladi ili u koaliciji sa Podemosom dovest će do novih razočaranja naše klase od čega će na kraju korist imati desnica i ekstremna desnica, kao što se uvijek tako događalo. Centralni zadatak danas trebao bi biti pregrupiranje snaga na ulici i priprema za suočavanje kroz mobilizacije i štrajkove protiv antisocijalnih politika koje dolaze. To je najbolji protuotrov za suzbijanje ekstremne desnice i poboljšanje naših životnih uvjeta. U IZAR-u i od naših snaga predlažemo tu politiku svima onima koji žele biti dijelom javnih sastanaka koji nam omogućuju zajedničku intervenciju u borbama koje nam omogućuju početak pobjede i izgradnju povjerenja kod ljudi koji se suočavaju sa poslodavcima na svojim radnim mjestima, protiv banaka i policije u deložacijama, privatizacija javnih usluga, seksualne opresije itd.

Razgovarao: Darko Vujica, Prometej.ba