“Ruke tih inspiratora – akademika, pesnika, duhovnika – čiste su, jer su oni samo besedili i pisali besede, a te su lepo sročene besede, bez psovke, inicirale masovna klanja nevinih, proterivanja, silovanja… Njihove savesti su mirne, namirene bankovnim saldom, ugledom u društvu i uticajem u državi. Umesto njih, stide se nevini – nedužne jede živi sram. I mi, još nerođeni, treba da se rodimo ovde gde živi još samo sram nedužnih?”


Pozorišni reditelj i pisac, Zlatko Paković, imao je premijere i gostovanja u pozorištima u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Makedoniji, Sloveniji, Bugarskoj, na Kosovu, Kipru, a u Srbiji uglavnom u Centru za kulturnu dekontaminaciju (CZKD, Beograd) i Pozorištu “Deže Kostolanji“ u Subotici.

Razvio je osobenu poetiku kritičkog pozorišta, naglašenog ludičkog izraza. Takve su njegove predstave: "Vox Dei – građanska neposlušnost" (Beograd, 2019), “Krleža ili što su nama zastave i što smo mi zastavama, da tako za njima plačemo” (Zagreb, 2018), “Julije Cezar – res publica ili cosa nostra” (Bitola, 2018), “Bojte se Allaha: smisao života i smrti Ćamila Sijarića” (Zenica, 2017), “Othello – nezakonita liturgija” (Zadar, 2017), “Don Quixote ili šta su danas vetrenjače i odakle vetar duva” (Novi Sad, 2017), “Kapitalizam, geometrijskim redom izložen” (Subotica, 2016), “Filosofija palanke – Božićni oratorijum Radomiru Konstantinoviću” (Beograd, 2016), “Enciklopedija živih – umetnička intervencija u srbijanskoj i kosovskoj stvarnosti” (Beograd, 2015), “Ibzenov Neprijatelj naroda kao Brehtov poučni komad“ (Beograd, 2014), “Ubiti Zorana Đinđića” (Novi Sad, 2012)...

O Pakovićevom originalnom teatarskom istraživanju Brehtovog nasleđa, pisao je i slavni teoretičar pozorišta Hans-Tis Leman (Hans-Thies Lehmann) u eseju „Zukunft des Lehrstücks (d.h. Lernstücks)“, u kojem navodi: “Put kojim je krenuo reditelj i autor iz Srbije, Zlatko Paković, vodi u budućnost direktnog ‘postdramskog‘ načina na koji se može iskoristiti model poučnog komada“

Dobitnik je norveške International Ibsen Scholarship 2014. god. za pozorišnu režiju i stipendije bečkog MuseumsQuartiera 2015. god. za književnost.

Objavio je zbirku pesama “Dnevnik pevanja”, dva romana: "Soba za jedan krevet" i "Zajednički pepeo“ (nemačko izdanje: “Die gemeinsame Asche”, Berlin, 2013), knjige eseja “Anatomija nacionalističkog morala”, “O autoritarnoj savesti”. Paković je i stalni kolumnista dnevnog lista Danas.

Diplomirao je pozorišnu i radio režiju na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu.


Goran Sarić, Prometej.ba: Nisam mislio ovako započeti naš intervju, ali evo: Vrhovni sud Holandije je 19. jula holandsku vladu proglasio 10 % posto (!) odgovornom za tragične sudbine 350 muškaraca koji su se u vrijeme Mladićevog “osvajanja” Srebrenice zatekli u kampu holandskih “plavaca” u Potočarima. Čak i holandski mediji se čude toj odluci. Odakle taj famozni procenat? To je, u ovom slučaju, 35 ljudi. A šta sa preostalih 315, šta s više hiljada poslije bitke hladnokrvno ubijenih Bošnjaka?

Zlatko Paković: To je cinična osuda, to je cinično rasuđivanje. I ne samo da je reč o cinizmu prema merilima enciklopedijskog sadržaja tog pojma, nego ta i takva cinična odluka Vrhovnog suda Holandije postaje merilo savremenog evropskog cinizma i njegovog odnosa ne samo prema neevropskom, nehrišćanskom, nebelom drugom, nego i prema periferiji Evropske unije. Cinizam, ovde se sad to jasno pokazuje – arogantno je negiranje sopstvene odgovornosti. Da je zaštitni holandski korpus ostao u Potočarima, dakle, na sopstvenom zadatku, verovatno je da bi genocid, koji su nad 8.000 Bošnjaka izvršili pripadnici Vojske Republike Srpske, bio onemogućen. Ovom se pretpostavkom, dakako, ne umanjuje krivična odgovornost naredbodavaca, organizatora i izvršilaca ovog genocida. Šta nam ova sudska odluka govori o jednoj visokorazvijenoj evropskoj zemlji, koja je još u sedamnaestom i osamnaestom veku pružala utočište progonjenim intelektualcima koji su delovali unutar kultura takozvanih velikih evropskih naroda? Saosećanja je sve manje, licemerja sve više. Zašto? Zato što je saosećanje nerentabilno. Odgovornosti je sve manje, cinizma sve više. Zašto? Zato što je odgovornost neprofitabilna. Jednakost? Ona se više i ne pominje. Zašto? Zato što je jednakost nelukrativna. Pravo je sve manje u sferi pravde, sve više u sferi političke moći. No, i takva kakva sad već jeste, Evropska unija predstavlja životni san onih s njene periferije i izvan nje. Zašto? Zato što je u njoj zakonodavstvo, ipak, delotvornije nego u ovim drugim područjima, i zato što je neuporedivo bogatija od tih područja. Cinizam, međutim, rastače ovu zakonsku uređenost. Taj proces je na delu.


Za smaknuće tolikog, stravično velikog broja ljudi morala se pokrenuti dobro organizovana zločinačka mašinerija. Je li se to, šta mislite, moglo organizovati bez znanja službenog Beograda?

Pojedini zločini na ratištu, izvan direktne borbe, događaju se mimo plana glavne komande, ali ne i plansko uništavanje 8.000 ljudi. To nije incidentna, nego genocidna akcija. No, mene, pre svega, zanima nešto drugo, naime, nešto prvo – sadržaj koji omogućuje formu ovakvog zločina, hrana takvog zločina. Nju nalazim u dominirajućoj, nacionalističkoj kulturi Beograda osamdesetih i devedesetih godina prošlog veka, koja je, iz SANU i Francuske 7, indukovala međunacionalnu, međureligijsku mržnju i inspirisala rat, i koja je i danas u punoj snazi, a njeni prononsirani duhovnici, građani su prvog reda Republike Srbije, svojevrsni kulturni tajkuni. Ovo o čemu govorim jasno ilustruje jedna fotografija iz Andrićgrada kraj Višegrada (ili u Višegradu?), koju sam javno priložio kao materijalni dokaz u svom Uvodu u predstavu “Srebrenica. Kad mi ubijeni ustanemo”, u Kolarcu 11. jula. Realizacija “kamengrada” Andrićgrada, projekat je anuliranja zločina u Višegradu – stravičnog pokolja koji su snage VRS izvršile nad Bošnjacima. Upotreba Andrićevog imena, u ovom kontekstu je kriminogena. Ona stvara, odnosno, nastavlja da stvara, kontekst kriminogene kulture. Na pomenutoj fotografiji, pored spomenika Ivi Andriću u Andrićgradu, jedan uz drugog, stoje Matija Bećković, Emir Kusturica i Vladimir Kecmanović. To su predstavnici tri generacije jedne te iste etike, poetike i politike. Ono što je Bećković, s protomajstorom Ćosićem i kolegama iz Akademije nauka, instalirao, Kusturica podržao, ozabavio i osnažio, Kecmanović nastavlja. On je, pre mesec dana, postavljen za glavnog urednika Kulturno-umetničkog programa RTS-a.


Čini mi se da od tog doba u Beogradu – bar što se tiče radikala – malo toga promijenilo. Nedavno sam gledao filmski zapis u kome Vam šačica četnika psovkama, prijetnjama i urlanjem ometa uvod u predstavu o Srebrenici. Koliko su šešeljevci danas jaki u Beogradu i Srbiji?

Šešeljevci su jaki onda i onoliko koliko je i kad je to potrebno režimu. Šešeljevci su udarna grupa svake nedemokratske vlasti u Srbiji u poslednjih trideset godina. Bili su potrebni Miloševiću, sad su potrebni Vučiću, zapravo, potrebni su istoj ovoj kulturnoj eliti koja je instalirala Miloševića a sad gospodari i Vučićem. Dakle, šešeljevci su lumpenkapital dominantne nacionalističke kulturne elite u Srbiji, koja se hrani i odeva isto tako otmeno kao što se hrane i odevaju američki i evropski vodeći političari, biznismeni i gangsteri. Vučić, kao i Milošević, njen je ne samo proizvod, nego i pijun. Nije baš prosto shvatiti da je, na primer, Kusturica višestruko moćniji od Vučića. Neuporedivo je lakše da Vučić ode s vlasti nego Kusturica s pozicije moći odlučivanja o stvarima o kojima se Vučić nominalno pita. Uzmite u obzir samo to da Kusturica može s Putinom da večera kad god poželi, a Vučić u predsoblju Kremlja mora krotko da čeka na poziv.


Goran Sarić. Foto: Privatni arhiv


Nedavno ste režirali pozorišnu predstavu “Enciklopedija živih”. Ona, citiram, “postavlja odnose Srba i Albanaca u jedan drugačiji kontekst”. Ima li šanse da se u dogledno vrijeme odnosi sa Albancima na Kosovu barem malo poprave, da se počne izlaziti iz začaranog kruga nepovjerenja, mržnje i međusobnih optužbi? Kakva je uloga Zapada u svom tom zamešateljstvu?

Nepoverenje i mržnja među Albancima i Srbima na Kosovu potrebna je srbijanskosrpskoj i kosovskoalbanskoj oligarhiji. Ako bismo se time ozbiljno pozabavili, mogli bismo tačno da izračunamo u dinarima i evrima ko i koliko među elitama na vlasti na Kosovu i u Srbiji ima od svake kapi prolivene krvi nedužnih ljudi, od proteranog ili prestrašenog čoveka, od razorenog imanja i zapaljene kuće, od sankcija i šverca dozvoljenih i nedozvoljenih roba. Istovremeno, većina stanovništva na Kosovu i u Srbiji živi podjednako teško. Oni dele iste probleme, iste emocije, i gledaju kako da otputuju u neku zapadnu zemlju i rade tamo ma šta za elementarno sigurnu platu. Uloga Zapada je, pak, takva da Zapad hegemonistički, kulturrasistički gleda šta za svoju vladajuću klasu tu može da izvuče. Vidite da je Tramp pre nekoliko dana tražio da Sjedinjene države kupe Grenland kao strateško mesto. Dakle, u miru smo u kojem se, globalno, svi spremaju za neki veliki ratni sukob, a sama naša planeta je na pragu armagedonske ekološke katastrofe i, da bi se ona sprečila, traži udruženi dobrohotni poduhvat.


Nedavno ste, govoreći o vlasti u Srbiji, izjavili: “Puna su im usta nacije, dok propadaju osnovne vrednosti jedne nacije. Strada jezik, kultura ... Sve čega se nacionalista dohvati tu propada. Propada i sama nacija za koju se navodno bori.” Potpuno ista situacija je, po mom uvjerenju, u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, odakle (ne samo) mladi bježe glavom bez obzira. Kao da je Irska El Dorado! Banjaluka je Dodikov “pašaluk”, Sarajevo puno prestižnih objekata koje eksploatiše (i) porodica Izetbegović, a o Čovićevom bogatstvu se pričaju “grozomorne bajke”. Sve to, dok jedan dio “njihovih” narodâ gladuje, a drugi jedva sastavlja kraj s krajem. Dokle tako?

Sve dok privatno vlasništvo bude Bog i Batina, neće biti drugih bogova ni sloboda, ni ovde ni drugde. Ako će, ipak i jednom, biti slobodnog društva, osnovni uslov za njega je jasno pravno razdvajanje lične i privatne imovine. To zatim podrazumeva i posebno istaknuta prava onih koji svojim otuđenim radom drugima stiču višak privatnog vlasništva. U tom slučaju, oni ne bi, kao što je to sada, bili deo te privatne imovine – oruđa koja govore. Sve dok se to ne učini, mi ćemo živeti u varvarstvu, samo to tako ne nazivamo jer smo u ovom delu sveta, ipak, koliko-toliko srećni robovi. Setite se kako završavam predstavu “Bojte se Allaha: smisao života i smrti Ćamila Sijarića”! Nad sedimentima zločinâ, nad žrtvama genocidâ u Jasenovcu i Srebrenici, Izetbegović, Dodik i Čović odriču se kuća, stanova, imanja i novca iz svojih privatnih poseda, u korist građana. Dugi su ti spiskovi koje njih trojica čitaju. To odricanje je ironijski umetnički postupak: na sceni se događa ono što se ne događa u životu, ali bi se moglo dogoditi, iako se, pouzdano znamo, neće dogoditi. Ironija je ovde metoda saznavanja, uviđanja. Ona otkriva ključno, do retardacije zapostavljano, pitanje: zašto nam izgleda ne samo neverovatno nego i nemoguće, ne samo nezamislivo nego i čudno, čak iščašeno i suludo, da oni koji su ogromna bogatstva (ponavljam, ogromna bogatstva!) stekli nezasluženo, dakle, legalizovanom pljačkom, ne bi mogli i da ih vrate onima od kojih su ih uzurpirali – građanima i građankama? Ovde se, dakle, ne radi samo o opljačkanoj imovini nego i o opljačkanoj imaginaciji. Zato pozorište ima ogromnu subverzivnu moć, jer je pozorišna predstava – realizovana imaginacija. U mojoj predstavi “Vox Dei – građanska neposlušnost”, optuženi predsednik Srbije Aleksandar Vučić, priznaje sva svoja nedela i prihvata zakonsku sankciju. U predstavi “Othello – nezakonita liturgija”, Otelo, Maur, na kraju shvata da je bio samo pas rata u službi hrišćanske imperijalne politike bele Venecije. U predstavi “Don Kihot ili šta su danas vetrenjače i odakle vetar duva”, kad se Don Kihot na kraju odrekne svog donkihotovstva i vrati se u malograđansko postojanje sirotog Alonsa Kihana da umre, onda Sančo Pansa, Dulsineja i Rosinant postaju Don Kihot. Eto to je vaskrsenje.


Jednom ste zapisali: “Udobno je ovde samo neradnicima, slavni su samo oni koji ne uče. Kupljena diploma validnija je od regularno stečene diplome.” Kome odgovara društvo neznalica?

Društvo neznalica pogoduje vlasničkoj grupi lukavih. Lukavstvo je inteligencija pokvarenjaka. Zašto je pokvarenjak postao sinonim za političara, ne samo na Balkanu nego u celom svetu, i to do te mere da građani i građanke ne računaju u ozbiljne političare one koji nisu spremni da javnu imovinu pretale u svoje privatne posede? To je pitanje koje sebi moramo da postavimo, poput Kamijevog Kaligule: zašto mislimo da politički upravljati znači krasti? Pogledajte samo te naše zemlje, tih nekada šest republika u Jugoslaviji, a danas šest, odskora sedam, suverenih koza nostri! Sve se to pretvara u porodične latifundije, na kojima će građani i građanke biti samo sluge i sluškinje. O sedamdeset takvih moćnih porodica, sanjao je Franjo Tuđman, i sad može mirno da počiva u grobnici blizu groba Miroslava Krleže, koji je, lani, među Hrvatima uskrsnuo u mojoj predstavi “Krleža ili što su nama zastave i što smo mi zastavama, da tako za njima plačemo” – da bi sav taj iz javnosti proterani slobodarski nauk, još jednom jasno i razgovetno iskazao usred Leksikografskog zavoda: i građani Hrvatske nisu nikakvi građani, već loše plaćena posluga. Ali, ako se tim slugama i sluškinjama daje hašiš nacionalizma svaki dan, onda će one biti spremne da se do smrti bore za imanja svojih gazda, a mrzeće i klati iste takve sluge druge nacije, koji ih, takođe, mrze i žele im pokolj. Važeća parola je: zemlja kapitalistima, nacionalizam narodu!


Vi već odavno pravite društveno angažovane, provokativne predstave. Čini mi se da ste Vi i Oliver Frljić najangažovaniji teatarski režiseri na prostorima bivše Jugoslavije. Kao da Vas se fašisti i drugi desničari plaše. Kolika je moć teatra, i umjetnosti uopšte, da u svijetu posvemašnje površnosti i infantilnosti makar i za mrvu promijeni svijet?

Pođimo od očiglednosti koja uobičajeno ostaje neprimećena! Koja je to prva karika u lancu promena koje teatar može da vrši, a koja uslovljava druge promene? Teatar najpre može i treba da promeni samog pozorišnog stvaraoca. Šta to znači? Ako, na primer, režirate predstavu o doktoru Stokmanu, glavnom junaku Ibzenovog “Neprijatelja naroda”, možete li, smete li, da se u to upustite a da niste ravni doktoru Stokmanu? Treba li da režirate tu predstavu a da niste spremni da, kao doktor Stokman, govorite istinu, iako će vas to dovesti do prosjačkog štapa? Ili, ako režirate predstavu o Don Kihotu, jeste li spremni da budete i sami ismejani, ponižavani Don Kihot, koji pred sobom nema nijedan ljudski uzor, već suvi ideal, i da to pokažete u društvu, ili ste, naprosto, Alonso Kihano? Ja se nijedne od tih predstava ne bih poduhvatio – a ova druga mi je bezočno zabranjena u Novom Sadu – kad ne bih bio načisto s tim da ću postupati isto kao i moji junaci. To je za mene prva istina pozorišnog umetničkog dela, i bez njenog zadovoljenja, nema mogućnosti isijavanja istine iz pozorišnog dela. Na režiju određene predstave se, dakle, treba usuditi. Režija mora imati tu subverzivnu moć da vas, u ovakvom stanju fakata, kao autora može koštati glave, budućeg posla, kruga saradnika, kruga prijatelja… U suprotnom, niste autor. To što u 99 od 100 slučajeva neki Alonso Kihano režira spektakl o Don Kihotu, a neki odvratni Peter Stokman, brat junačnog doktora Tomasa Stokmana, režira Ibzenovog “Neprijatelja naroda”, dok poslušni Rozenkranci i Gildensterni režiraju “Hamleta” i učmali karijeristi “Antigonu” ili “Okovanog Prometeja”, predstavlja kultivaciju rasada iz kojeg su izrasli izetbegovići i dodici i čovići, vučići i kolinde i ostali.


Ovih ste se dana nekoliko puta u intervjuima i kolumnama okomili i na crkvu kao instituciju. Prije no što Vam postavim pitanje u vezi s tim, da ispričam jednu anegdotu koju sam ovih dana čuo od susjeda. Naime, u jednom društvancetu slikara, jedan se kolega, vjernik, obrušio na, kako sam čuo, poznatog slikara Afana Ramića, ljubitelja dobre kapljice. Dobri Afan strpljivo sluša njegovu pridiku, da bi ga na kraju upitao: “Sve je to, možda, tako kako ti kažeš. Ali, ko si ti da staneš između mene, i Njega?” Doista, otkud pojedincima, pa i religioznim zajednicama pravo da se miješaju u privatni život svoje pastve? Koji je, šta mislite, njihov konačni interes?

Ako ljudi pristaju na učešće u pastvi, onda je logično da pristaju na svog pastira, koji se, opet logično, prema toj pastvi ponaša kao prema stadu. Zatim, nema tu nikakvog čuda, sve je opet logično, kad se ti isti ljudi, pristali da budu stado, očas posla pretvaraju u čopore i krda. Verske zajednice, pre svega, služe tome da uzgoje stado koje će, prema potrebama biznismena i političara, umeti da služi i kao poslušni čopor i kao poslušno krdo. Velim ‘pre svega’, a ne ‘u potpunosti’! Imaju verske zajednice i drugih svojih funkcija, pa i humanih, ali ovaj im je posao dominantna rabota. Za taj svoj posao, verske zajednice su štedro nagrađene od države – ne plaćaju porez, a naplaćuju sve i svja. One su izvan društva. S obzirom na to da su verske zajednice izvan društva, društvo ne postoji, jer ne može postojati društvo a da je neko izvan ili iznad njega! Odredili smo, dakle, glavnu svetovnu svrhu postojanja verskih zajednica. Sad treba da odredimo i njihov prvenstveni teološki cilj. Sve odreda, one imaju zadatak da svojim pastvama skrenu pažnju sa vere u Boga, na veru u religiju. Dakle, pastva se odgaja da veruje ne u Boga, Gospoda, Allaha, nego u pravoslavlje, katoličanstvo, islam. Papa Franja je prokljuvio ovu blasfemiju klerikalizma i upozorio na nju, određujući je kao najveće zlo. Stoga je postao glavni lik predstave “Papa Franjo se hrva sa svojim anđelom”, koju režiram u Zadru. Da li će pobediti ova hristofilna crta unutar crkve kao zajednice slobodnih ljudi, ili će pobediti politbirovska struktura crkve kao profitabilne institucije vrhunske moći, čuće se već 30. avgusta, u Crkvi sv. Dominika, na prvoj javnoj probi.


U Šestoj tezi o kazalištu i genocidu kažete: “Priznavanjem genocida koji su u njezino ime počinili oni koje osuđuje kao svoje neprijatelje, jedna republika nalazi svoju svrhu i postaje ambijent slobode za svoje građane.” Ima li šanse da se takvo nešto u skorašnje vrijeme desi, tj. da Srbija i Srpska otvoreno prihvate naziv genocid za srebreničku tragediju i iskreno se pokaju zbog istoga?

Da li ja treba da se kajem? Ne! Zašto? Zato što ja ni činjenjem ni nečinjenjem nisam učestvovao u kreiranju ovog zločina, ili ambijenta za njega. Ja mogu samo da žalim, i ja žalim. Uz to, javno prozivam one koji su stvorili kulturu koja zahteva realizaciju međuetničkih sukoba i masovnih zločina. O tome će, kako sam to javno demonstrirao u Uvodu u predstavu, govoriti moja predstava “Srebrenica. Kad mi ubijeni ustanemo”. Naravno, očekujem da ona utiče na društvo, na promenu dominantne kulturne politike, a kad se promeni kulturna paradigma, onda će biti sasvim logično da se pojavi i predsednica ili predsednik vlade koji će, bez ikakve krivice na sebi, kleknuti u Potočarima da se, s bolom u srcu, pokloni žrtvama genocida. Taj gest, usudio bih se da nazovem svetim, jer on, uprkos žalosti, unosi radost među narode i države.


Još jedna Vaša recentna izjava: “Nacije propadaju ne zbog bijele kuge, nego, prije svega, u moralnom posrnuću svojih kultura. Tko se ponosi onim čega bi se trebao stidjeti, a stidi se onoga čime se ima ponositi, živi je leš.” Šta se mora desiti da se prestanemo diviti notornim zločincima?

Samo teško emocionalno oštećen čovek može da se divi notornom zločincu, dakle, onom za kojeg zna da je zločinac. Problem je u tome što je većina ljudi koja se divi ratnim zločincima, među kojima su i oni što su pokušali da spreče moje pozorišno predavanje u Kolarcu, uverena da su ti ratni zločinci zapravo valjani, požrtvovani ljudi, štaviše heroji. To njihovo neistinito uverenje, u skladu je sa dominantnim nacionalističkim obrascem kulture i obrazovanja. Pa jedan studentski dom nosi ime ratnog zločinca Radovana Karadžića! To je, dakle, kulturna politika. O tome govorim sve vreme. Kad bi se u školama i u medijima govorila istina o ratnim zločincima, a ne širile laži o njima, onda bi im se divilo samo nekoliko duševno poremećenih ljudi. Mi, dakle, govorimo o duševno poremećenoj kulturi kao dominanti.


I za kraj, uskoro ćete režirati u Bosni i Hercegovini, koja će to, kakva i gdje predstava biti?

“Crkva bosanska” u Narodnom pozorištu u Tuzli. Premijeru, ne bez razloga, planiramo za 29. novembar. Polazeći od smisla postojanja autentične Crkve bosanske u srednjem veku, koja je oličavala slobodnu zajednicu slobodnoverujućih i ravnopravnih žena i muškaraca, uprkos hegemonim nastojanjima autoritarnih crkava, pravoslavne i katoličke, i povezujući taj srednjevekovni bosanskohercegovački slobodarski momenat sa slobodarskim njegovim momentom u Drugom svetskom ratu, kad Bosna i Hercegovina predstavlja utočište partizanskom antifašističkom pokretu i, ne bez tragova iskustva Crkve bosanske, pravnom zasnivanju buduće federacije socijalističkih republika, hoću da u ovoj predstavi pokažem kakve su danas i ovde mogućnosti udruživanja i opstanka za ljude koji slobodu misle do kraja.

Razgovarao: Goran Sarić, Prometej.ba

Intervju je dozvoljeno prenositi na druge sajtove 24 sata nakon objavljivanja na Prometeju, uz poštivanje Uvjeta korištenja.

Pratite Prometej.ba na Facebooku: www.facebook.com/prometej.ba