Ivica Đikić (Tomislavgrad, BiH, 1977) je hrvatski novinar i književnik. Bio je novinar u splitskom tjedniku Feral Tribune te urednik riječkoga Novoga lista i tjednika Novosti Srpskog narodnog vijeća. Objavio je romane “Cirkus Columbia”, “Sanjao sam slonove”, “Ponavljanje” i dokumentarni roman o genocidu u Srebrenici “Beara”, te tri publicističke knjige. Scenarist je serije “Novine”. S Đikićem smo razgovarali u povodu 25. godišnjice genocida u Srebrenici.


Prije četiri godine objavili ste dokumentarni roman o genocidu u Srebrenici „Beara“, koji pokušava razumjeti kako se to zlo dogodilo i što je Ljubišu Bearu dovelo do toga da bude arhitekt tog masovnog zločina. Sigurno je mnogo naših čitatelja koji nisu imali priliku pročitati Vašu knjigu. Možete li još jedanput, radi njih, ukratko reći kako je, po Vašim uvidima, Beara došao na taj put?

Ne mogu dati decidirani odgovor, ako mislite na to što se dogodilo u Beari da je od visokog sigurnosnog oficira Jugoslavenske ratne mornarice, koji je veći dio vojne službe proveo u Splitu i bio projugoslavenski orijentiran, postao arhitekt i operativni predvodnik genocida u Srebrenici, i to u zrelim godinama života. Ni u knjizi nisam dao odgovor, nisam ga našao. „Beara“ je samo literarna potraga za odgovorom na to pitanje, kao i na pitanje zašto je Vojska Republike Srpske u četiri dana pobila osam tisuća zarobljenih bošnjačkih vojnika i civila, što je bio osnovni motiv ili motivi tog nadrealnog zločina. Kapetan bojnog broda Beara poznavao je Ratka Mladića iz Knina 1991. i bio je na neki način fasciniran njime, a služenje u Mladićevom štabu u Han-Pijesku od jeseni 1992. shvatio je i kao priliku da se dokaže u pogledu srpstva, da skine sa sebe jugoslavensku stigmu pojačanu zapovjednim sudjelovanjem u smrti dvojice Šešeljevih dobrovoljaca na dubrovačkom ratištu u rano proljeće 1992. godine. Srebrenica je bila kulminacija zla u čiju se službu stavio kad je došao u Mladićev štab da iskupi grijehe i da obavi sve što Mladić zatraži od njega.


Jeste li otada još istraživali Bearin lik i došli do novih saznanja?

Moja knjiga objavljena je u travnju 2016., a Beara je u veljači 2017. godine umro u zatvoru u Berlinu. Pratio sam sve što je objavljeno i kazano o Beari od izlaska knjige do danas, a pojavili su se i još neki ljudi koji su ga površno poznavali ili sretali. Nisam saznao ništa krucijalno i ništa što bi ugrozilo moj pogled na njegovu ličnost, ali ima nekih zanimljivih pojedinosti. Nadam se da ću u iduće dvije-tri godine napisati prošireno i popravljeno izdanje „Beare“ u kojem ću pokušati još malo dublje i detaljnije proniknuti u karaktere i postupke, te jasnije izložiti neke situacije. Nakon što je umro, na Ljubišu Bearu sručila se sva sila optužbi iz redova srpske desnice i onih povezanih s ratnim zločinima da je on, Beara, jedini krivac za Srebrenicu, da je to praktički bio Bearin privatni genocid. To, naravno, nije istina, ali i to ponešto govori o Bearinoj poziciji.


Kako je knjiga prihvaćena u regionalnoj i široj književnoj i historiografskoj javnosti? Je li joj uspjelo da bar malo promijeni svije(s)t?

Meni se čini da je knjiga dobro primljena, kritika je bilo mnogo širom regije i uglavnom su bile pozitivne, neke i neumjereno pozitivne. U Italiji je „Beara“ objavljen pod naslovom „Metodo Srebrenica“ i dva mjeseca nakon prvog izdanja izišlo je drugo, uz pregršt odličnih kritika u talijanskim medijima. Ovih dana izišlo je norveško izdanje, a uskoro će i češko. Ne mislim, međutim, da je moja knjiga izazvala promjenu, osim eventualno na nekim mikrorazinama. Nisam ni očekivao ništa drugo, jer su mi motivacija i ambicija bile isključivo književne prirode.


Dvadesetpet je godina od genocida u Srebrenici i završetka ratova u BiH i Hrvatskoj. Mnogi, poput mene, koji se tog događaja i ratnih godina uopće ne sjećaju, danas su odrasli ljudi, s obiteljima i djecom. Ipak, čini mi se da nam je rat danas bliži nego prije 10 ili 15 godina. To mi ne ulijeva nadu da ćemo uskoro izaći iz ovog rata koji se u našoj zemlji vodi svime osim vatrenim oružjem. Čemu se Vi nadate?

Ne nadam se nikakvim mirakulima ni lokalno ni općenito, a odbijam se prepustiti najcrnjim scenarijima. U tom uskom ili gotovo nevidljivom međuprostoru odvija se moj život, a vjerojatno i mnogi drugi životi. Volio bih da počnemo razvijati svijest o promašenosti olakih i jednodimenzionalnih sudova o ljudima i vremenima, da prestanemo vjerovati u jednostavna rješenja i da prihvatimo da se stvari mijenjaju nabolje vrlo postupno i mukotrpno, da nema prečica, da nema varanja i blefiranja. Svaka preskočena stepenica skupo se plaća.


Hercegovački književnik Almin Kaplan rekao je u jednom intervjuu kako se „sjećati ima smisla samo ako će sjećanje biti usmjereno protiv šovinizma kao takvog“. Kako se narodi s područja našeg zajedničkog jezika sjećaju zla koje im se desilo, i kako se, ako ikako, sjećaju zla koje je ispred njih učinjeno drugima? Moji empirijski uvidi ne idu na ruku zamišljanju svijetle budućnosti na ovim prostorima, no iskreno se nadam da su nereprezentativni.

Zavisi o tome što tko podrazumijeva pod „svijetlom budućnošću“, zavisi o tome koliko daleko idemo u očekivanjima. Moja očekivanja od budućnosti nisu bogznakakva. Ne očekujem da će međunacionalna mržnja iščeznuti i da će ljudi zaboraviti zlo koje im je učinjeno u nekom od ratova, ili da će naučiti da se zrelo i odgovorno nose sa svojim i obiteljskim traumama proizišlim posredno ili neposredno iz politike. Očekujem samo da će se prestati u tolikoj mjeri ozloglašavati ljude koji ne misle u skladu s nacionalnim i nacionalističkim kanonima, da će se početi razvijati elementarno razumijevanje za tuđu muku, za tuđe odabire u određenim okolnostima, pa makar ti odabiri bili i pogrešni. Treba nam ministarstvo tuđe muke.

Razgovarao: Franjo Šarčević, Prometej.ba