Fotografija: Nikola Blagojević/ Festival MESS

Jasmila Žbanić je bosanskohercegovačka rediteljica i osnivačica udruženja umjetnika Deblokada. Njeni filmovi su prikazivani na filmskim festivalima i izložbama širom svijeta i uvijek su iznova progovarali o traumama, stereotipima i ožiljcima naših društava. Njen posljednji film Quo vadis, Aida? je izabran za prikazivanje u glavnom natjecateljskom programu 77. Venecijanskog filmskog festivala. Nominiran je za najbolji strani film van engleskog govornog područja na 93. dodjeli Oscara. Dobitnik je nagrade publike na 50. izdanju Međunarodnog filmskog festivala u Rotterdamu i nagrade za najbolji strani film 2021. na Filmskom festivalu u Göteborgu. Također je nominiran za najbolji međunarodni film na 36. dodjeli Nagrade nezavisnog duha te za najbolji strani film i režiju na 74. dodjeli nagrade BAFTA.


Vanja Šunjić, Prometej.ba: Kako je uopšte moguće na Balkanu snimiti film? Quo vadis, Aida? je projekat realizovan sa vrtoglavim ciframa, potpuno nestvarnim za našu filmsku industriju; budžet od oko 4 miliona eura, nekoliko hiljada statista, veliki broj koproducenata…

Jasmila Žbanić: Uložili smo puno energije, iskustva i znanja u 5 godina rada. Moglo je biti kraće da postoji veće razumijevanje šta filmovi znače za društvo, posebno filmovi poput ovog. Mislim da je još uvijek puno neispričanih priča koje nam mogu pomoći da postanemo bolje društvo. Međutim upravo u ovom trenutku dok razgovaramo budžet za filmsku produkciju je drastično smanjen. Kao da sa svakim uspjehom nekog bh. autora vlast odluči da još više kazni kinematografiju.


Gdje u filmu prestaje dokumentarno i počinje fikcija?

U istraživanju, kako za ovaj tako i za sve druge filmove koje sam radila, dođe trenutak kada je sa čitanjem dokumenata, razgovora sa svjedocima i provjeravanjem činjenica – završeno jer nakon toga dolazi kreativan proces u kojem ono što sam naučila i saznala oblikujem u igrani film. Igrani film ne mora slijediti činjenice, ali za ovu vrstu filma sam smatrala važnim da bude baziran na što preciznijim činjenicama.


Jeste li napravili film koji će razumjeti svijet, ali i društva nastala raspadom Jugoslavije? Jeste li ga radili s tom nakanom? Meni, odgajanoj u narativu koji ne priznaje da se u Srebrenici desio genocid, film je bio oslobađajuće iskustvo, nešto što mi je složilo misli i osjećanja.

Vi ste mi poslali email u kojem mi kažete da ste uprkos svemu mogli plakati na filmu. Za mene je to najveća nagrada da ljudi koji dolaze iz različitih narativa mogu razumjeti jedni druge. Važno mi je i to što ljudi koji nikada nisu čuli za Srebrenicu kažu da su se mogli identificirati sa tamo nekom Aidom u tamo nekom ratu o kojem ne znaju ništa. To znači da ljudskost nadilazi sve razlike a umjetnost omogućava taj most. To me čini strašno sretnom!


Nakon što je počela distribucija filma u Srbiji, je li izostao utisak recepcije tamošnjeg mejnstrima na film i kakve su kritike?

Mislim da postoji puno ljudi u Srbiji koji voli i podržava film. Dobila sam puno prelijepih poruka od kolega, prijatelja, rođaka i nepoznatih ljudi. Ovu poruku sam dobila prije par dana:

„Jasmila, pre svega, nadam se da ste dobro. Nisam siguran da ćete ovo pročitati, ali morao sam sa vama da podelim svoj utisak nakon odgledanog filma. Dugo me ništa nije ovako pomerilo kao Aida. Izvanredno ostvarenje koje vas ,,uvuče” i ostavi utisak od kog danima ne možete da se otmete. Utisak traje. To je i bol i stid i gorčina i bes. Hvala vam na velikom koraku koji ste učinili. Siguran sam da će ovaj film biti ključan da se izmeni kolektivna percepcija prošlosti na ovim prostorima. Šaljem vam puno pozdrava iz Srbije i navijam za Aidu.“

Meni ove poruke daju snagu, mislim da onda sve ima smisla.


U svojoj posljednjoj predstavi Srebrenica. Kad mi ubijeni ustanemo, redatelj Zlatko Paković kaže da bi u Sarajevu trebali progovoriti o pitanju Srebrenice, kojoj su srpske elite pripremile klanje, a bošnjačke siromaštvo. Jesmo li spremni da danas govorimo o Srebrenici na taj način? Vaš film ne završava u julu 1995. godine?

Zlatko je u pravu. U Srebrenici sam boravila u nekoliko navrata. Radila sam i filmsku radionicu sa djecom „Furaj svoj film“ - ostali smo tamo 2 sedmice i upoznali porodice. Puno djece koja su dolazila svaki dan na našu radionicu su bila siromašna, čak i gladna. To mi je bilo devastirajuće iskustvo. Toliko miliona je došlo „u Srebrenicu“, a nikada nije došlo do građana.


Uspjeli ste izbjeći propagandu i jednodimenzionalni pamflet, a zadržati jasnu političku tezu. To je karakteristika i prethodnih Vaših filmova: Grbavica, Na putu, Za one koji ne umiju da govore. Uvijek ste na pravoj strani, ali suptilno, ne lobotomizirajući gledatelja. Kako postižete da se sve to izvaže i izbalansira?

Imam poštovanje prema gledaocu. Mislim da ljudi mogu sami donositi zaključke. Prije snimanja radim dugo istraživanje jer me zanima šta je istina. I mislim da to ljudi osjete.


S koliko odgovornosti pristupate svojim pričama? Postoji li strah i od čega?

Postoji odgovornost da sve dobro provjerim i da govorim istinu, a znam da se puno ljudi ljuti kada čuje istinu i zato čak i da znam da bi se zbog nekog filma ljudi naljutili na mene, ja bih i dalje govorila o tome. Kada smo počeli raditi „Na putu“, mediji su objavili da je neki vehabija prijetio da će me ubiti. Taj dan smo trebali ići u džamiju na Alipašinom, gdje su se u to vrijeme okupljale vehabije. Mnogi ljudi, strane ambasade su me zvale da pitaju da li mi treba zaštita. Iako nisam naivna i vidim šta se dešava u svijetu, nisam se ni jednog trenutka pokolebala i moje kolege i ja smo odlučile nastaviti i snimili smo film.


Kad govorimo o prethodnim filmovima, ne mogu da ne primijetim da imate stalnu ekipu svojih glumaca, koji nose Vaše priče: Jasna Đuričić, Ermin Bravo, Leon Lučev… Koliko svi zajedno rastete tokom svakog projekta?

Glumce biram zbog uloga za koje vjerujem da ih najbolje on ili ona mogu ostvariti, nikada ne biram glumce jer sam s njima prijateljica. Sa mnogim glumcima jesam prijateljica i puno razgovaramo o našem poslu, učimo, idemo na zajedničke radionice. Sa mnogima od njih dijelim isti umjetnički i ljudski svjetonazor i to je divno kada se ljudi prepoznaju i kada im ne morate puno toga objašnjavati, već sve razumiju.


Vrlo je zanimljiva svojevrsna identitetska inverzija u filmu, gdje Emiru Hadžihafizbegoviću dodjeljujete ulogu srpskog agresora/okrutnog srpskog vojnika, a Jasna Đuričić je Aida. Je li to nada za novo sutra i dekonstrukcija identiteta, zasnovanih na nasilju?

Za film nije važno – a po meni ne bi trebalo da bude važno ni za šta – šta je fikcionalizirani okvir u koji ste stavljeni, a koji se zove nacija. Nacija je veća fikcija od bilo kojeg igranog filma. Zaista nisam birala ni jednog glumca zbog njene ili njegove nacionalnosti. Da je Jasna Hrvatica bila bi Aida. Da je Bošnjakinja također. Da Boris Isaković nije Srbin također bi igrao Mladića jer je najbolji glumac za tu ulogu.


Viktor Ivančić, Nemanja Stjepanović i pokojni Hrvoje Polan su radili monografiju Iza sedam logora, gdje su ispričali priče o domovima kulture koji su postali klaonice i logori, a Vi nas u filmu, nakon što su zarobljenici strijenjali u domu kulture, vodite na dječiju predstavu gdje klinci na bini zbunjeno plešu i poklapaju oči. Takvu scenu vidimo i ranije u filmu, na proslavi Nove 1992. godine, s tim što su tu protagonisti otvoreni, veseli i plešu. Ako su te generacije bile spremne da nam prirede prošli rat, šta možemo očekivati od generacija koje dolaze?

Rat nastaje zbog interesa elita i pljačke. Jugoslavija je razorena da bi se društveno pretvorilo u privatno. Sjećam se da nam je svaki vikend u opkoljenom Sarajevu bilo gore nego radnim danima jer su na položaje dolazili „vikend četnici“ iz Niša, Čačka… Dolazili bi za pare ubijati, odnosili veš mašine i frižidere pljačkajući bošnjačke kuće. To je bila suština te ideologija. Oni jesu vikali „volimo Srpsku“, ali to je bila muška borba za tuđi zamrzivač. To što je vođe upakuju u fraze o demokratiji, slobodi naroda, spasu nacije je samo maska. Dok god mladi ljudi budu mislili da je ta borba za zamrzivač plemenitost ili slave teritorij nastao na zločinima - imamo problem. Djeca imaju priliku otvoriti oči, suočiti se sa stvarnošću i ići dalje jer mladi ljudi ne treba da nose krivnju ili viktimizaciju svojih roditelja. Trebaju znati šta se desilo, jer bez znanja o prošlosti – niko ne može donositi ispravne zaključke o sadašnjosti i planirati budućnost. Mi se trebamo pitati kako kreirati post-genocidno društvo.


Prometej.ba