[Karl-Josef Kuschel umirovljeni je profesor teologije kulture i međureligijskoga dijaloga na Katoličkom teološkom fakultetu Sveučilišta u Tűbingenu. U njemačkim i svjetskim teološkim i akademskim krugovima cijenjeni je stručnjak za pitanja međureligijskoga dijaloga te dijaloga između književnosti i vjere. Do 2005. bio je član uređivačkog vijeća međunarodnog teološkog časopisa „Concilium“, a do 2009. potpredsjednik zaklade „Svjetski etos“ koji promiče zajednički svjetski etos s uvjerenjem da svjetskoj zajednici nije potrebna religija ili ideologija jedinstva već nekoliko povezujućih i povezivih normi, vrijednosti, ideja i ciljeva. („Bez mira među religijama nema mira u svijetu.“) Ove godine pozvan je u povjerenstvo za dodjelu mirovne nagrade njemačke književnosti te izabran za predsjednika Međunarodnog društva „Hermann Hesse“. Istražuje i objavljuje iz područja „teologije kulture“ s naglaskom na odnosu religije i književnosti te na području „teologije međureligijskog dijaloga“ s naglaskom na odnosu između židovstva, kršćanstva i islama. Kod nas su objavljene tri njegove knjige: “Spor oko Abrahama: što židove, kršćane i muslimane dijeli a što ih ujedinjuje“ (Svjetlo riječi 2001); „Od sporenja k natjecanju religija. Lessing i izazov islama“ (SR 2003); „Židovi, kršćani, muslimani. Podrijetlo i budućnost“ (SR 2011).]

S profesorom Kuschelom razgovarao: Hrvoje Vranješ.

Francuski filozof i esejist Pascal Bruckner rekao je u jednom svom intervjuu nakon pariških napada da je islam bolestan i to u kontekstu zalaganja za uvođenje strogih mjera protiv ekstremnih francuskih muslimana (Njegov tekst „Pearl Harbour na francuski način“). Što Vi mislite o tomu?

Ponajprije je važno izbjegavati paušalne sudove. Kao što nema „bolesnog“ kršćanstva, tako nema ni „bolesnog“ islama. Ali ima muslimana koji svoju vjeru zloupotrebljavaju do te mjere da odobravaju ubijanje nevinih ljudi i onih koji se nemaju čime braniti. To je najveća blasfemija koju se može zamisliti i ona uistinu u sebi ima nečeg bolesnog. Ali upozoravam da analizu uzroka ne treba previše pojednostaviti. Teror u ime pervertiranog islama nema samo patološke, nego i psihosocijalne uzroke.

Koliko je velika i stvarna opasnost da se u jednom trenutku počnemo ponašati prema europskim muslimanima kao što se Europa ponašala prije i za vrijeme Drugoga svjetskog rata prema Židovima?

U Europi ima glasova protiv „takvog“ islama koji religiozni antiislamizam spajaju s rasizmom. Tu je i paralela s rasističkim antisemitizmom prije i za vrijeme Drugog svjetskog rata. Budući da velika većina muslimana u Europi želi mir i integraciju, onda ne pridajem neku veliku važnost takvim glasovima.

Mnogi se uistinu osjećaju uplašeno i muslimanska prijetnja (ne govore čak ni o terorizmu nego o muslimanima kao opasnosti) za njih je realnost. Što možemo učiniti da spriječimo i liječimo taj rastući europski strah?

Odlučujuća je suradnja s muslimanima koji žele mir. Jer jedno je sigurno: problem oko „islamističkog terora“ nećemo riješiti bez muslimana, a pogotovo ne ako smo protiv njih. I muslimani koji su kao zajednica organizirani, bilo u udrugama ili džematima, višestruko su nemoćni. Ni oni često nemaju pristup svojoj omladini zadojenoj fanatizmom i spremnoj na nasilje. Na primjer: salafisti u Njemačkoj. Radikalna skupina od nekoliko stotina osoba, koje ne mogu kontrolirati ni država ni pojedine islamske zajednice.

Treba li islamu reforma?

Reforma mu je prijeko potrebna. „Reforma“ je nužna svakoj religiji. Svakome je potrebno da temeljnu poruku stalno iznova tumači i pri tome pazi na „znakove vremena“. Taj je proces reforme u Njemačkoj počeo. Imamo već četiri „Centra za islamsku teologiju“ na njemačkim univerzitetima, u kojima se obrazuje budući ključni religiozni kadar. Očekujemo da se u ovim središtima predaje takav islam koji će biti kompatibilan s europskim pravnim poretkom i poretkom vrednota. K tomu još pridolazi uvođenje islamskog vjeronauka u državne škole. Fanatičnim zavodnicima možemo oduzeti plodno tlo samo ako uspijemo pridobiti mlađu generaciju.

Izvor fotografije: www.slobodnaevropa.org

Ponovno se naglašavaju razlike i stara neprijateljstva između kršćana i muslimana. Hoćemo li uvijek biti neprijatelji?

Bitnu stvar o tome je rekao papa Franjo. Na svojem posljednjem putovanju u Afriku govorio je u džamiji u Banguiju, glavnom gradu Srednjoafričke Republike, o kršćanima i muslimanima kao „braći i sestrama“ svjestan da je i ta zemlja potresena „islamističkim terorom“: „Oni koji u Boga vjeruju“ moraju biti „muževi i žene mira“. Nasilje izobličuje „lice Božje“: „Recimo zajedno 'NE' mržnji, osveti, nasilju, a osobito onom nasilju koje se vrši u ime religije i u ime Boga. Bog je mir, selam“. Tome ne bih imao više ništa dodati.

„Kad oružje govori, muze šute“, odnosno, u ovom slučaju kada se na terorizam odgovara bombardiranjem, dijalog i svaki razgovor prestaju. Je li se s ISIL-om moglo i trebalo razgovarati na početku i prije eskalacije te koliko ovo što se događa šteti dijalogu između kršćana i muslimana?

Kobna je činjenica da se puno toga propustilo. Ni ISIL nije „pao s neba“. Za njegov nastanak postoje politički, socijalni, etnički i religiozni uzroci. Te bi uzroke trebalo analizirati i prije svega raditi na tome da ih se odstrani. I Zapadu je hitno potrebna svijest samokritike. Kao što je poznato, nastanak ISIL-a ne može se ni misliti bez vojne intervencije zapadnih sila u Iraku pod vodstvom predsjednika Busha. A samim bombardiranjem ISIL-ovih područja ne mogu se odstraniti uzroci njegova nastanka. Bojim se, da će učinak biti prije suprotan.

U čemu vidite čvrstu točku europskoga identiteta kada je on danas razlomljen između, s jedne strane, sekularizma i odbijanja da definira vlastite duhovne korijene te, s druge strane, islama koji ipak ima čvršći stav prema vlastitoj tradiciji i ne odustaje tako lako od vlastitih vrijednosti i ne gubi se u sekularnom društvu?

Europski identitet već stoljećima ima dvostruki korijen: humanizam koji dolazi iz grčke i rimske filozofije, i kršćanstvo koje dolazi s Istoka, premda i židovstvo u njemu ima velik udio. Uz to je od srednjeg vijeka na kršćanstvo i židovstvo utjecala još i islamska filozofija. Nijednog od tih korijena ne možemo se ni danas odreći. Može se ugrubo reći: humanizmu smo zahvalni za proglas univerzalnih ljudskih prava formuliranih u američkoj i francuskoj revoluciji 18. stoljeća. A kršćanstvu smo zahvalni za socijalnu etiku i njezino optiranje za slabe u društvu. Oboje ovo ulazi u „europski identitet“. Tko to usvoji imat će „čvrst i siguran oslonac“ u svom životu.

Je li Angela Merkel pogriješila otvarajući vrata Njemačke sirijskim i drugim izbjeglicama?

Nije pogriješila u svojoj temeljnoj odluci, ali jest u svojoj nedostatnoj komunikaciji prema vani. Hoću reći: ona je nas građane odjednom konfrontirala sa situacijom, koja je preopteretila puno ljudi, dapače, koja mnoge ljude plaši. I nije objasnila kontekst, posljedice, trajanje takve situacije. Zato se stvorio dojam da je politika izgubila kontrolu nad zemljom i njezinim granicama. Nije se mogao prepoznati neki cjeloviti program. Taj je dojam politički vrlo opasan. Zašto? Jer na taj način u Njemačkoj jačaju ekstremno desničarske stranke i one koje su neprijateljski raspoložene prema strancima. Izborni uspjesi desničarske stranke „Front Nationale“ u Francuskoj jako me zabrinjavaju glede Njemačke.

Bili ste u Bosni i Hercegovini, poznajete naš kontekst. Možemo li se još uvijek nadati ulasku u Europsku uniju i želi li nas Europa još uvijek i pogotovo sad kad ima 'važnijih' problema od male Bosne?

Ne poznajem politički i pravni proces koji je trenutno u tijeku. Mogu samo reći: Bosna i Hercegovina nije zemlja koja se geografski samo nalazi u Europi, ona je i dragocjeni dio europske povijesti upravo zbog toga što kao malo koja druga europska zemlja ima iskustvo suživota triju „abrahamskih“ religija: kršćanstva, islama i židovstva. Dakako, ovo je iskustvo tijekom mnogo stoljeća bilo sasvim ambivalentno, ali Bosna i Hercegovina je zemlja u kojoj se živio europski islam. Zato vaša zemlja ima takva iskustva kroz koja mnoge europske zemlje tek prolaze.

S njemačkog preveo: Josip Jozić