Društveno-kulturni centar (DKC) Sarajevo opisuje sebe kao društveno angažirani kolektiv koji promocijom kontrakulturnih praksi i umjetnosti oživljava i adaptira javne prostore. Oni su samoorganizovana neformalna grupa koja djeluje na principima nekomercijalnosti, solidarnosti i antifašizma insistirajući na oživljavanju kulturnih prostora i vraćanju javnog prostora građanima_kama. Njihov centar, koji se trenutno nalazi o objektu Dom pisaca na Marijin Dvoru, služi kao mjesto susreta ideja baziranih na principu “od svih za sve” u kome se održavaju aktivnosti od šireg društvenog i kulturnog značaja.

Posmatrajući njihove dosadašnje aktivnosti, jasno je da prostor koji ih povezuje nije tek fizička lokacija, već neopipljivi prostor slobode u javnom životu koji osvajaju i popunjavaju raznolikim projektima. DKC odlikuju akcije i sadržaji koji prvenstveno promoviraju alternativnu kulturu, ali za razliku od mnogih udruženja koja deklarativno rade na projektima od društvenog značaja, DKC ekipa sasvim konkretno skreće pozornost na probleme marginaliziranih ljudi, institucija i ideja u zajednici, te nastoji senzibilizirati javnost za iste, u isto vrijeme nudeći platformu za razvoj daljih inicijativa i projekata. Prepoznajući relevantnost ovog udruženja za gradnju solidarnog, aktivnog i kulturno emancipiranog društva budućnosti, postavili smo članicama i članovima nekoliko pitanja u nadi da informacije o njihovom djelovanju dopru do onih koji_e bi željeli_e biti dio DKC-a.

*

Prometej.ba: Jedan od principa vašeg djelovanja opisali_e ste frazom „od svih za sve“. Na koji način uključujete zainteresirane u svoj rad? Koliko vam je bitan diverzitet vaše grupe – i šta on znači za raznolikost projekata? Ako kažete da su proizvodi vašeg djelovanja „za sve“, znači li to da ste otvoreni_e i za umjetnost koja je politički angažirana?

DKC: Učestvovanje i priključivanje u djelovanje DKC-a se pretežno odvija organski. Doseg naših aktivnosti je raznovrsan, zbog čega ostvarujemo interakcije sa širokim spektrom društva. Svako može da se uključi u rad DKC, sve dok volonterke_i dijele naše principe, kao što su borba za javne površine, antifašizam, feminizam, solidarnost, direktna i horizontalna demokratija te društvena inkluzija. Diverzitet nam je važan jer želimo da naše aktivnosti oslikavaju potrebe lokalne zajednice, što podrazumijeva da prihvaćamo njenu raznolikost.

Pod motom „za sve“ obuhvaćaju se dvije filozofije koje gajimo u DKC. Prva je nekomercijalnost. Kroz razgovor sa mladim i neafirmisanim umjetnicama_ima, razumijeli smo da je u Sarajevu potreban slobodan prostor gdje će umjetnice_i neovisno o dužini portfolija i ličnim vezama moći da se izraze i da dođu do publike. Druga je promocija kontrakulture. Smatramo da umjetnost treba da bude slobodna, društveno angažirana, provokativna, kritična. Jedna od naših praksi je retrospekcija nakon završetka određene aktivnosti, tokom koje razgovaramo sa učesnicima o dojmovima koje su stvorili dok su bili u DKCu i sa DKC-ovcima. Na pitanje kako ste doživjeli centar, veoma često su opisali ambijent kao slobodan, kao neformalni kolektiv koji vodi nezavisni društveno-kulturni centar. Ovakvi komentari nam daju samopouzdanje da smo na dobrom putu.

Osim umjetnosti, u centru se redovno održavaju i društvene aktivnosti, kao što su arhitektonska radionica, radionica terapeutskog tkanja, radionica o piratskom radiju, itd. Također smo ugostili predavačice_e koji su govorili o različitim tematikama, od prezervacije spomenika posvećenih Narodnooslobodilačkoj borbi i revoluciji u BiH do semantičke analize propagandnih postera.

*

Ilustracijom timeline kulturne deterioracije u proljeće 2022. godine skrenuli_e ste pažnju na nedostatak kulturne politike i raspad infrastrukture kulturnih ustanova u Sarajevu. Iako je svima poznato generalno loše stanje, ovako objedinjene informacije nedvosmisleno su ukazale na sistemski problem i potrebu za sistemskim rješenjem, a ne tek povremenom kulturnom akupunkturom. Da li je vaša akcija izazvala reakcije institucija ili pojedinaca zaduženih za osmišljavanje i sprovođenje kulturne politike? Da li ste zadovoljni_e nedavnim izbornim programima političkih subjekata u Sarajevu, odnosno njihovim planovima za oblast kulture?

DKC: Koliko znamo, nismo izazvali reakcije institucija, a ni pojedinki_aca koji su uključeni ili na bilo koji način relevantni pri formiranju kulturne politike. Iza ilustracije stoji krik nas koji smatramo da nedostatak brige, te sistematska privatizacija prijašnjih javnih kulturnih institucija, su simptom ne samo političke nemarnosti, nego i sadašnjeg društveno-ekonomskog sistema koji je impotentan da omogući djelovanje neprofitabilne kulture i kulturnih radnika. Također, mi i naši sugrađanke_i već godinama apatično slušamo u vijestima kako je još jedna od institucija kulture ugašena ili podliježe egzistencijalnoj krizi. Ilustacijom smo htjeli kvantificirati na dijahroničan način posljedice nedostatka efektivne i dugoročne kulturne politike.

Kada razmotrimo šta se dešava sa prijašnjim javnim kinima u Sarajevu (npr. kultno kino Imperijal za kojeg su se neki zalagali da postane pozorišna scena za međunarodni teatarski festival MESS koji se na kraju preobrazio u Intersport poslovnicu), vidimo ne samo nedostatak kulturne politike nego politiku koja aktivno ugrožava kulturu koja ne dovodi veću količinu turista i kapitala u grad.

Stranačke programske planove za kulturu nije vrijedno ozbiljno razmatrati jer se sačine od kombinacije tipičnih predizbornih floskula — mladi, kultura, turistički potencijal. Voljeli bismo jedino spomenuti da smo razočarani što još niko od političara nije pokrenuo ideju o transformaciji Skenderije u kulturno-umjetnički centar. Kompleks Skenderija je proglašen arhitektonskim i kulturnim spomenikom prvog reda. Šteta da je takav jedan spomenik trenutno privredni ghost town, umjesto da bude epicentar kulturnih aktivnosti u Sarajevu, tako i u BiH.


Kolektivno sjećanje na tekovine antifašizma tematizirali_e ste proteklog ljeta kroz svoju akciju čišćenja i uređenja spomen-parka na Pofalićima, gdje se nalazi Spomenik palim borcima i žrtvama fašističkog terora podignut od strane kolektiva Željezničke radionice „Vaso Miskin Crni“. Konkretnim programom osvrnuli_e ste se na - ponovo, sistemski - problem tendencioznog zanemarivanja historijskog i kulturnog naslijeđa iz doba Jugoslavije. Kakva je bila reakcija lokalne zajednice na vaš projekat? Na koji način nastojite poslijeratne generacije senzibilizirati za identitet nastao – i potisnut – prije njihovog rođenja?

DKC: Osim lokalnog SABNOR-a Kantona Sarajevo, reakcija lokalne zajednice je bila zanemarljiva. Individue koje su se pridružile adaptaciji Spomen-parka palim borcima i žrtvama fašističkog terora i postavljanju privremene izložbe su bile starije osobe lijeve političke orijentacije ili pojedinke_ci koji se aktivno zanimaju za očuvanje historijskog i kulturnog naslijeđa u BiH. Pozitivne reakcije smo uglavnom dobili ne za uređenje parka, nego za postavljenje instalacije i skretanje pažnje na činjenicu da su ploče na kojima su imena ispisana toliko zapuštene da se imena žrtava ne mogu pročitati.Sa druge strane, imali smo puno veći broj posjetilaca 6. aprila kada smo organizirali predavanja o očuvanju spomenika i spomen obilježja NOB-a i Revolucije u Bosni i Hercegovini. Na pozitivno iznenađenje, predavanju je prisustvovalo dosta mladih, pogotovo studenata. Definitivno se može uočiti međugeneracijska razlika u odnosu prema antifašističkim tekovinama, u smislu ne da je nepostejeća, već se manifestira na drugačiji način. Dok poslijeratne generacije na primjer gaje dosta antifašističke vrijednosti, NOB im je dalja historija i pitanje je koliko zapravo u društvu identitetske polifonije je moguće približiti ovakve ideje.


Kasno ljeto je u Sarajevu period u kojem se jasno primijeti odnos pojedinaca, institucija i društva u svojoj cjelovitosti (i izdijeljenosti) prema pripadnicima i pripadnicama LGBTQ populacije, a najvidljiviji je često izostanak odnosa, zbog čega se opravdano kritikuje naizgled urbana i progresivna zajednica koja je deklarativno za antifašizam, a u praksi ne staje solidarno uz drugog/drugu i drugačijeg/drugačiju već izbjegava iznijeti svoja stajališta. Nasuprot ovakvim praksama, DKC se udružio sa Organizacionim odborom Bh. povorke ponosa i organizirao radionicu terapeutskog tkanja. Ko je sudjelovao na radionici, koliki je bio interes za nju, i koja je uloga tkanja i produkcije u senzibiliziranju javnosti za probleme LGBTQ populacije?

DKC: Rado smo stupili u saradnju sa Organizacionim odborom Bh. povorke ponosa da bismo ove godine organizirali radionicu terapeutskog Saori tkanja. Tema ovogodišnje Bh. povorke ponosa je bila porodica. Kroz ovu radionicu željeli smo da kreiraimo sigurno okruženje gdje tokom tkanja učesnice_i mogu da podijele svoje mišljenja i iskustva vezane na temu porodica. Imali smo oko deset učesnica_ka, ne isključivo osoba iz LGBTQ zajednice. Saori je metoda ručnog tkanja koji daje prednost kreativnosti i slobodnom izražavanju. Takav kontekst je stvorio intimni ambijent, nalik na porodično okupljanje, gdje su osobe mogle da podijele svoje priče.


Pišete da Sarajevo zaslužuje nezavisni društveno-kulturni centar u kojem ćemo korisno trošiti svoje vrijeme, razvijati inicijative i projekte od šireg društvenog i kulturnog značaja. Da li ste povezani sa zajednicama izvan Sarajeva, postoje li neki projekti izvan lokalnog konteksta?

DKC: Inicijativa za društveno-kulturni centar u Sarajevu se zapravo izrodila iz međunarodnog volonterskog projekta u kojem su učestvovali kolektivi iz Belgije (Toestand), Kosova (Termokiss), Makedonije (Social Cultural Space Tetovo - SCST) i Albanije (Uzina). Volonterke_i iz navedenih zemalja su proveli deset dana u Sarajevu, gdje su pomogli lokalnim aktivistkinjama_tima i mladima da sagrade skate park na Ilidži i da očiste zapuštenu zgradu u UNSA kampusu gdje je bio smješten prvi DKC. Sada skupa sa njima tvorimo mrežu nezavisnih društveno-kulturnih centara, kroz koju radimo transfer znanja i iskustava, kao i razmjenu najboljih praksi.

Između ostalog, djelujemo kao mreža solidarnosti kada je potrebno. Baš u ovom periodu, novoizabrani gradonačelnik Tetova, Bilall Kasami, nastoji da ilegalno iseli naš sestrinski kolektiv iz prostorija gdje se nalaze. SCST je također nastao kroz međunarodni projekat tokom kojeg su volonterke_i iz nekoliko zemalja renovirali razrušeni objekat gdje je bio smješten Radio Tetova. Sa opštinom Tetovo su potpisali memorandum gdje se navodi kako opština daje na korištenje adaptirane prostorije SCST-u do 2024. godine. Zahtjevom o iseljenju, opština Tetovo krši pomenuti memorandum gdje je i sama jedna od potpisnica. Poruke podrške mladima iz Tetova su došle iz Sarajeva, Brisela, Prištine, Tirane. U proteklih sedam dana smo kontaktirali ambasadu Sjeverne Makedonije u svim zemljama gdje se nalaze naši partnerski kolektivi, a potom medije i političare. Pošto sve naše grupe djeluju u prostorima koje se smatraju javnim vlasništvom, prostorije su podložene mahovima invazivne privatizacije i drugim interesima. U takvim slučajevima važno je da pokažemo solidarnost i da potpomognemo druge kolektive u našoj mreži koliko je moguće.

Također, skupa sa drugim kolektivima svake godine organizujemo međunarodni projekat u drugim zemljama, gdje u saradnji sa lokalnom omladinom kreiramo nove društveno-kulturne centre. Proteklih par godina fokus je uglavnom bio na Zapadnom Balkanu, npr. prije mjesec dana smo skupa izglasali da ćemo iduće godine projekat prebaciti u Podgoricu. Shvatili smo do sada da u mnogim mjestima na Balkanu postoji grupa mladih koji bi željeli da imaju slobodne prostore za djelovanje i izražaj, samo im je potrebna mala pomoć na početku.

*

U svom produktivnom volonterskom djelovanju susrećete razne probleme. Šta su dosad bile najveće prepreke vašem radu i kako ste ih prebrodili_e? Na koji način zajednica može podržati vaš rad?

DKC: Iako se susrećemo sa problemima različite prirode, moto nam je gdje ima volje, postoji i način. Možda ponajveći problem je približavanje koncepta privremenog korištenja prostora lokalnim političarima i uposlenicima u javnim službama. Njihovo stajalište je da je lakše reći ne, nego da pristanu na nešto što ne shvaćaju, iako zapuštene objekte vraćamo nazad u korist lokalnoj zajednici i kroz to zaustavljamo degradaciju istih.

Druga kategorija problema sa kojima se susrećemo su tehničke i prostorne prirode. Trenutno se nalazimo u objektu Dom pisaca na Marijin Dvoru. Bolji dio objekta smo osposobili i koristi se za održavanje različitih aktivnosti. Problem nam je voda koju trenutno ne možemo uvesti zbog duga vlasnika istoimenog restorana koji je zatvorio prije par godina. Kao neformalna grupa koja se samofinansira od donacija, jedino se možemo okrenuti javnosti za podršku. Protekli mjesec smo na platformi Open Collective pokrenuli crowdfunding kampanju za prikupljanje novca da pokrijemo dug za vodu koji iznosi 4.362 KM. Do sada smo skupili 60% od potrebne sume. Uvođenjem vode u prostoru bi nam uveliko olakšao rad Centra, te ovim putem bismo voljeli da zamolimo vaše čitateljke_oce da nam pomognu ako su u mogućnosti.

Pored toga, donacije u vidu rada, znanja, knjiga, alata, materijala, društvenih igara, namještaja su uvijek dobro došle!

*

Imate li već definirane planove i projekte za budućnost?

DKC: Nadamo se da ćemo u narednom periodu nastaviti sa različitim umjetničkim i društvenim događajima. Ono na čemu aktivno radimo posljednih mjeseci je na umrežavanju sa sličnim centrima iz regiona, a pored toga jedan od dugoročnih ciljeva je da renoviramo i osposobimo kuhinju u objektu koja bi se koristila kao kuhinja solidarnosti. To je veliki projekat i željeli bismo da povodom njega animiramo sve zainteresirane osobe iz Sarajeva. Kao što smo rekli na početku intervjua, DKC organizira razne aktivnosti o kojima više možete saznati na našim društvenim mrežama.


Razgovarala: Ena Kukić, Prometej.ba