Haris Gusinac

Zdravo Harise! Za početak bih te zamolio da nam kažeš gdje i kada si rođen i gdje sada živiš?

Rođen sam 14. 4. 1994. u Prištini, Srbija. Godine 1998. dolazim u Sarajevo. Sa tim putovanjem počinje moje kontinuirano sjećanje na mene. U Sarajevu živim i danas i planiram ovdje da nastavim život.


Kada i kako si otkrio da imaš talent za likovnu umjetnost? Imaš li likovnih umjetnika u porodici?

Talent za likovnu umjetnost otkrivao sam od početka, ipak jedan događaj izdvajam: sa sedam godina na likovnoj sekciji izdvajao sam se od ostale djece koja su važila za likovno nadarenu. Jedan dječak, moj drug, takođe se odvajao. Drugi su gledali na nas kao na dva rivala, međutim ja kada bih gledao njegove crteže tačno sam osjećao i vidio veliku razliku, za koju sam primjetio da je drugi slabo primjećuju. Tada sam shvatio da crteže-slike vidim višestruko dublje od drugih. U porodici nemam likovnih umjetnika.


Magistrirao si na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu. U čemu ti je akademija kao umjetniku najviše pomogla i ima li nešto po čemu misliš da te unazadila?

Obzirom da nisam završio srednju umjetničku školu, za mene je Akademija bila novi fizički svijet. O toj ustanovi, osoblju i kolegama imam samo riječi hvale. Tu sam se susreo sa ljudima sličnog senzibiliteta i afiniteta, među kolegama sam stekao mnogo prijatelja i još dublje shvatao neprikosnovene razlike i sličnosti među svima nama. Mislim da me Akademija nije unazadila ni u čemu.


Koji su ti omiljeni slikari, domaći i strani?

Svi, od A do Ž a naročito R – Rafael. Od svih, Rafael u meni proizvodi najsnažniji osjećaj prisutnosti umjetnika - samim tim i mene. Naprimjer, kada sam poslije fascinantnog Mikelanđelovog stropa Sikstinske kapele ugledao Rafaelovu “Atinsku školu”, osjetio sam da je Rafael više izašao u prostor i da “Atenska škola” više dijeli zrak sa zrakom u prostoriji, fizički sam se osjetio prisutno u slici kao nikad prije ni poslije toga.


Kako bi u kratkim crtama opisao svoje slikarstvo?

Jedna moja kolegica rekla je da su mi slike kao GIF-ovi, sličice koje se pomjeraju, to mi je najdraži i najkraći opis mojih slika.


Koja ti je najdraža slika koju si naslikao i zašto?

Naslikao sam hiljade i hiljade slika i sve su mi drage, ipak najdraže su mi one koje me vode u osjećanje razbuktalog orgazma, kada se osjećam kao bog, a dobro znam da sam obični čovjek. Jedna od takvih je i slika “BMW 7“. Ispred mene se nalazilo veliko platno, četiri metra visine sa pet metara širine. S obzirom da sam od malena jako volio auta, poželio sam da jedno stvorim ispred sebe kako juri pod suncem i blago drifta u krivini. S obzirom da tako dugo u sebi nosim auta mogao sam da slikam skoro pa zatvorenih očiju, i bez obzira ili baš zato što je slika bila ogromna, završio sam je u manje od dva sata. Uživao sam u slikanju i efektu koji je proizvela.

BMW 7


Od čega trenutno živiš?

Trenutno živim od ušteđevine koju sam stekao radeći tri godine u ALG-u, firmi koja se bavi aluminijskom i pvc stolarijom i obješenim fasadama, a odnedavno sam započeo saradnju sa NYSORA-om, njujorškom platformom za edukovanje u oblasti regionalne anestezije kao medicinski ilustrator.


Imaš li svoje mjesto na internetu gdje ljudi mogu pratiti tvoj rad?

Na instagram profilu harisgusinac može se vidjeti jedan dio rada.


Za kraj nam ispričaj neku anegdotu iz svog slikarskog života.

Dosta mi je prošlo sjećanja kroz glavu dok sam čitao ovo pitanje, bog zna koliko ću ih se sjetiti sutra. Ali sjećanje na bolno koljeno poslije posjete Luvru je nešto što uvijek nosim sa sobom. Evo kako je to bilo: sav uzbuđen i zadihan preletio sam Luvr u roku 6-7 sati. Kad sam već bio pred izlazom javila mi se neukrotiva želja da još jednom vidim “Alžirke” Eugenea Delacroixa. Zaletio sam se - do zatvaranja muzeja ostalo je još dvadesetak minuta - gužva je bila veća nego na koncertima (tog dana bio je besplatan ulaz), i stražari su već branili ulaz u mnoge hodnike i kanale muzeja. Morao sam da se probijam kroz gužvu. Preskakao sam stepenice i zaobilazio ljude kako sam znao i umio. U jednom trenutku zakoračio sam preko tri stepenice i krenuo da zaobiđem čovjeka sa desne strane, on je napravio neki pokret rukom i ja sam kao Ronaldinjo u istom trenutku krenuo na njegovu lijevu stranu, jedva ali uspješno ga zaobišao, stigao do slike znojav i sa temperaturom, pogledao je i vratio se kući. Ipak, u trenutku tog manevra zaobilaženja iščašio sam koljeno, na svu sreću ne skroz, ali dovoljno da uživam u njegovom bolu naredna dva-tri mjeseca, sa velikom radošću i lijepim uspomenama šepajući po Sarajevu.

Razgovarao: Boris Lalić, Prometej.ba