Lana Barić (Split, 1979) je filmska, televizijska i kazališna glumica. U Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu je dramska prvakinja. Imala je zapažene uloge u filmovima 'Šuti', 'Ti mene nosiš', 'Trampolin', glavnu ulogu u filmu 'Eden' te u filmu 'Tereza37' za koji je napisala i scenarij. Lana Barić za Prometej govori o svojoj profesiji, aktivizmu, ženskim pričama u kinematografiji i ljudskim pravima.


Vanja Šunjić: Prije no što počnemo pričati o Terezi, ja bih se zadržala na Lani… Fascinantna je tvoja borbenost i potreba da se solidarišeš sa onima nepripadajućima. Šta je ono što te najviše odredilo, koliko to ima veze sa sredinama u kojima si živjela? Šta je ono što te učinilo empatičnom, a šta te tjera da digneš glas protiv nepravde?

Lana Barić: Nekako ne mogu drukčije. Mene dira nepravda, stvarno me potresa, pa to ide iz toga, ja bih rekla. Svakako da ima veze sa sredinom u kojoj sam odrasla i Dalmacija me uvelike odredila, ponajviše zbog položaja žene o čemu i govori film koji sam pisala. Često me to sve skupa troši i često izostane feedback ili rezultat, ali i to sam prihvatila i shvatila da je borba bitna i da ne moram nužno vidjeti rezultate te borbe i ako postoje ili ako će postojati, jer ja u sebi osjećam da ima smisla i da treba tako. Mislim da ni ne može drukčije. Ja sam po prirodi intenzivna pa je to taj cijeli paket, iako i udarce primam jednako intenzivno pa mi treba vremena za oporavak. Moram paziti da ne pregorim, a to pogotovo u ovim vremenima uopće nije teško. Mislim da smo svi pomalo na rubu nervnog sloma.


U filmu Tereza37, čiji scenarij si napisala prije 15-ak godina, reflektirala si svoje vlastito iskustvo odrastanja u Dalmaciji, te iskustva Tvoje majke, bake i žena oko tebe. Tereza je mlada žena, slomljena pod pritiskom nedaća, ima hladne odnose s ocem i sa mužem, nesigurna je i pokušava učiniti neki iskorak u svom životu, najprije da se ostvari kao majka, a kad to ne uspije, onda nastoji da učini bilo kakvu drugu promjenu. Misliš li da si srušila stereotip dalmatinske obitelji, vesele, tople, raspričane? Jesi li srušila stereotip žene koja je kršna, glasna, kurčevita i na kojoj počiva dom?

Ne znam da li sam srušila stereotipe, oni su jako čvrsto uglavljeni u tradiciju i neće se rušiti tako lako, ali se nadam da sam ih dovela u pitanje. Ja mislim da sam i ja kurčevita i glasna samo zato što je to bio jedan od načina da kao žena opstanem u Dalmaciji. Ovo zvuči vrlo dramatično, ali je naprosto tako, usvojiš te neke principe radi lakšeg funkcioniranja iako sam ja puno bliža introvertu nego ekstrovertu, recimo. Moj dojam o dalmatinskim obiteljima nikada nije bio da su vesele, tople i raspričane, iako ih vjerujem ima mnogo takvih, ja sam uvijek osjećala te mrakove, tajne, nedostatak komunikacije, prave komunikacije, formu, obrasce ponašanja koji su naučeni pa ponavljani, to je ono što je u bazi, pa sam to tako i pisala za film.


Film Tereza37 je na Pulskom festivalu bio apsolutni pobjednik. Prošle godine se to desilo sa Dnevnikom Diane Budisavljević. Postaje li naša kinematografija zainteresirana za ženske priče i daje li se više prostora redateljicama, scenaristicama, ženama u glavnim ulogama…?

Opet kažem, trebat će vremena i vremena, jer su statistike uistinu poražavajuće i uvelike na strani autora, a ne autorica. Ja sam sretna da se snimaju filmovi s ženama u fokusu i bitnije - s ženama kao protagonisticama. I da ih snimaju žene, mada su i Terezu i Mater režirali muškarci. Naime, često su ženska lica u filmu u uskoj korelaciji s muškim i mahom tu da podrže muške protagoniste, zato mi je drago da to nije slučaj ni s Marom, ni s Terezom ni s Materom. Nemalo puta ženski lik u filmovima i serijama i egzistira samo u odnosu na muškarca što znači da je njena priča sekundarna. A toliko je tih skrivenih, a bitnih priča. Jako sam sretna da ih imamo priliku gledati.


U velikim kinematografijama gledamo heroine koje su izvojevale epske pobjede, stavljajući breme svim drugim ženama koje to nisu imale priliku, ili mogućnosti. Koliko je važno govoriti o nevidljivim borbama, na koje smo svakodnevno prisiljene, kako bismo obranile vlastite pozicije u društvu i zašto je sve vezano za ženu nevidljivo - nevidljiva borba, nevidljivi (kućanski) poslovi…?

Jako je bitno. Esencijalno, rekla bih, jer se kod nas podrazumijevaju stvari koje se nikako ne bi smjele podrazumijevati i položaj žene je toliko iščašen da je bolno. Bolno je to i da kontinuirano moramo imenovati stvari, upirati prstom i braniti svoju poziciju, ali naprosto moramo dok se stvari ne promijene. Jako puno puta sam bila u situaciji da me se ne poštuje, jer sam žena, puno puta sam svjedočila agresiji jer sam žena koja ima svoje mišljenje i otvoreno ga iskazuje, puno puta su me vrijeđali i omalovažavali i to mi se događa i dan danas. Ništa me to nije zastrašilo, samo je učvrstilo moju ustrajnost da govorim o svim onim vidljivim i nevidljivim borbama kroz koje svaka od nas prolazi.


Čini li ti se da kad žena pobjeđuje, onda su svi pobjednici, no da su muške pobjede rezervirane samo za njih?

Ne znam, ne bih generalizirala. Mene više brine što žene rjeđe pobjeđuju, ali to ćemo promijeniti, nadam se.


Koliko ti je važno da tvoja junakinja iskače iz kanona teške socijalne drame i pozicije žrtve? Da Terezu nisi makla iz tog diskursa, to bi bio još jedan film koji slavi patrijarhat, kakvih je pregršt u našim produkcijama i samo doprinose trenutnom stanju.

Ne mogu govoriti za svijet, ali preuzimanje odgovornosti na ovim prostorima je nešto što još uvijek viđamo jako rijetko. Ja sam htjela prikazati stvari onakvima kakvim sam im ja svjedočila kroz svoje odrastanje i izvući u prvi plan jednu ženu i njenu borbu, u jako krutom, tvrdom okruženju kao što je Dalmacija. Uvijek me fasciniralo kako imamo divne gradove uz more, otoke, prekrasnu mediteransku klimu, puno sunca preko cijele godine, a zapravo toliko mraka, toliko tajni, toliko nepoštivanja, toliko boli. Nekako ti se po vanjskim faktorima čini da bi život dole trebao biti pjesma, a često nije, pogotovo za ženu. Puno se šuti, prešućuje i to nije dobro. Te žene dole, te žene koje ja poznajem, njih jako malo ljudi zaista vidi, često su gledane samo kao funkcija i te stvari sam htjela prikazati u filmu. Prije svega sam htjela prikazati tu ženu, tu osobu – da je svi vide, takvu kakva uistinu je.


U posljednje vrijeme si dosta radila vani. Koliko se život i proces rada tamo razlikuje od ovog ovdje? Mogu li oni razumjeti životne priče sa Balkana i naše lajtmotive koje živimo kako svakodnevno, tako i na filmu, u teatru, u knjigama i taj začarani krug patrijarhata, rata, poraća i PTSP-a koji je rezerviran samo za muškarce koji su bili u ratu?

Uh, meni je puno lakše kad sam vani, manje se opterećujem jer nije moje, a općenito volim novo, volim veće, volim nepoznato, jako puno putujem i ova situacija s pandemijom mi teško pada. Moj je dojam, ne otkrivam toplu vodu, da debelo kaskamo, jako smo tradicionalno društvo i tu tradiciju je odavno trebalo redefinirati, a nisam sigurna da će se to dogoditi toliko skoro, štoviše, imam dojam da je gore nego što je bilo i da su mlađe generacije i konzervativnije i tradicionalnije od svojih roditelja.


Utjelovila si glavnu ulogu u filmu Eden mađarske redateljice Agnes Kocsis. To je priča o ženi alergičnoj na sve nuspojave suvremenog svijeta. Jesi li iskustva sa seta koja se odnose na izoliranost mogla porediti sa iskustvom lockdowna? Osim što si izuzetna glumica, Kocsis tvrdi da te angažirala i zbog toga što si istovremeno jako krhka i snažna. Je li to usud?

Bilo mi je mučno raditi na toj ulozi upravo zbog te izoliranosti i jednako mi je mučno živjeti u ovakvom svijetu u kojem trenutno živimo. Strašan mi je bio taj manjak kontakta i način na koji Eva živi i onda sam sve to uistinu i osjetila na svojoj koži. Užas. Kad o tome pričam, uvijek mi fali riječi, naprosto blokiram koliko mi je to sve skupa grozno. Da, snažna sam jer sam krhka, da nije tako, vjerojatno bih odavno izgorila.


Poželiš li nekada ostati van i svojoj kćerki i sebi osigurati bolju egzistenciju, mirniji život i izbivanje iz tradicionalnog, korumpiranog, homofobnog društva?

Da. Intenzivno razmišljam o tome iako nije realno da će se dogoditi, nisam sigurna da si mogu organizirati život na takav način. Htjela bih otići, ali ne znam kako i ne znam imam li snage za tako veliku promjenu, barem trenutno. Kad sam radila predstavu u Francuskoj, puno sam razmišljala o tome, čak i tražila internacionalne škole za Mirej, ali nisam sigurna da će se to dogoditi.


Konzervativni intelektualac i saborski zastupnik Domovinskog pokreta Stjepo Bartulica nedavno je izjavio kako misli da svako dijete zaslužuje imati oca i majku. Kako to tumačiš kao samohrana majka i borkinja za ljudska prava?

Ne znam u kom kontekstu je to rečeno, pretpostavljam kad se govorilo o udomljavanju djece od strane istospolnih partnera ili partnerica i sve što mogu reći da svako dijete kao i svaki čovjek zaslužuje dostojanstven život. Ne znam što znači da dijete 'zaslužuje' imati oca i majku, svako je dijete napravio jedan muškarac/otac i rodila jedna žena/majka, ali što to uopće znači. Ta se tema naslanja na brojne neravnopravnosti i povrede ljudskih prava, da ne govorim da tako nešto formalno rečeno zapravo ne znači ništa, i sami znate. Recimo, ja sam u jednom periodu svog života razmišljala o usvajanju djeteta, ali sam vrlo brzo shvatila da se to nikada ne bi dogodilo, jer sam a. sama/neudana b. već imam svoje biološko dijete. Jako je puno paradigmi koje se moraju mijenjati. Ja bih rekla da je moje dijete sretno iako živi 'samo' sa mnom, kao što bih rekla i da je mala Matilda, dijete moje kolegice Tatiane iz Belgije, sretno dijete s jednom mamom i dva oca. Svi jako dobro znamo da uloge same po sebi ne znače ništa. Ljudi znače. Ljudi koji su ljudi.


U sedmicama iza nas mnogo se pričalo o tome kako je 2018. godine Sveučilište u Zagrebu tvrtki Opis film dodijelilo 198.750 kuna za film Počasni doktori sveučilišta u Zagrebu, čiju produkciju potpisuje rektor Damir Boras, a autor je Jakov Sedlar, njegov savjetnik za kulturu. Film traje 9 minuta i 22 sekunde, a prema riječima redatelja Nebojše Slijepčevića, napravljen je od arhivskog materijala, kojem su dodani off-ovi. Kako intimno reagiraš na ovo, a kako profesionalno? Jezikom filmskog budžeta, šta se moglo za ove novce?

Sve to znam i sad kad opet pročitam, to je na toliko nivoa strašno, uopće ne znam što bih rekla. Nadam se da ćemo se jednog dana probuditi u poštenijem svijetu, najviše me u cijeloj toj stvari boli što je takav čovjek na čelu Sveučilišta i savjetnik za kulturu mu je Jakov Sedlar. Sve je to toliko pogrešno i strašno i pitam se dokad, dokad će to trajati.


Dalmacijavino ovo ljeto je imalo vrlo zanimljivu kampanju za Pipi, kojom kroz niz ilustracija u mejnstrim uvodi gej parove. To s jedne strane budi simpatije, dok sa druge ljutnju kako masovni mediji propagiraju razvrat i moralni relativizam. Mogu li istupi poput ovog senzibilizirati naše konzervativno društvo? Koliko je Pipi važna Hrvatima?

Ljudi, sviđalo im se to ili ne, trebaju prihvatiti da homoseksualne osobe postoje, jednako kao i heteroseksulane, da LGBTIQ+ zajednica postoji i da mnogi od njih, gle čuda, leže na plaži i piju Pipi. Jednako tako i jedu, šetaju, vole, žive – kao i heteroseksualne osobe. Neetično je što pripadnika LGBTIQ+ zajednice nema u reklamama i zato je dobro da se ova pojavila. To što je to nekome razvratno je najblaže rečeno nehumano, ružno i uvredljivo, pogrešno na toliko mnogo nivoa.


Ovih dana se digla prašina i oko umjetničke instalacije Spomenik crvenoj Rijeci – samoobrambeni spomenik, autora Nemanje Cvijanovića. Zašto je petokraka i dalje najveća uvreda i crvena krpa u Hrvata? Ministar Oleg Butković je poručio da ne podržava ovakve kvaziumjetničke anakronizme koji simbolizuju spomenik jednom vremenu koje je iza nas. Ko je hrvatska umjetnička kritika?

Ljetos sam bila u Kuparima kod Dubrovnika, tamo imate na zidu ogroman, ali ogroman hrvatski grb s prvim bijelim poljem, baš je temeljito naslikan na jednom velikom zidu uz plažu. Zašto to nikome nije uvredljivo? Tanki smo s odnosom prema prošlosti i ta je borba duga i teška, a posljedice katastrofalne. Instalacija podsjeća na 2800 boraca koji su pali u bitki za Rijeku, podsjeća na odluku ZAVNOH-a o pripajanju Rijeke Hrvatskoj kao i ostalih krajeva koji su bili pod talijanskom okupacijom. To što je nekome ta instalacija koja dominantno komunicira naše antifašističko nasljeđe – sporna, jest upravo to – sporno.

Razgovarala: Vanja Šunjić, Prometej.ba