Ljubičice su akademski elektro-blues duo iz budućnosti kojeg čine Vuk Stevanović - vokal i bas, Ableton Live i Petar Stevanović - vokal, truba i gitara. Bend crpi energiju iz suparničkog bratstva - višedecenijska borba za muzičku dominaciju pretvorila ih je u izuzetne instrumentaliste, a njihov stil sviranja rušio je granice između žanrova.

Ljubičice su svoj najveći uspjeh dostigli u 2019. godini, kada su poharali sve top liste singlom „Jedva čekam rat ljudi protiv mašina“. Njihov glavni fokus oduvijek je bio sviranje uživo što ih je odvelo na 30-ak koncertnih turneja ove godine, a najznačajniji uspjeh je nastup na glavnoj pozornici Exit festivala. Osim toga, ove godine su ušli i u svijet filma, pišući muziku za TV emisiju „Žigosani u reketu“, koja je brzo stekla popularnost kod regionalne publike (IMDb ocjena 8,6).


Vanja Šunjić, Prometej.ba: Ponovo dolazite u BiH, očekujemo vas na dva koncerta, u Mostaru 15. novembra i Sarajevu 23. novembra. Koje su prve asocijacije koje vas vežu za bh. publiku? Da li se publika u regionu uopšte razlikuje?

Vuk: Jedva smo čekali priliku da se vratimo u Bosnu. Poslednji put smo nastupali na Javrowood festivalu, a u međuvremenu smo, već dva puta, morali da odložimo koncert u Sarajevu i veoma sam se obradovao kada su se kockice konačno složile. Neka mesta su posebna i stalno imate potrebu da se vratite. Ljudi su tu glavni. Ovo su krajevi poznati po gostoljubivosti, srčanosti i neposrednosti, a upravo kroz tu neposrednost se prenose i emocije, što je za muziku jedino važno. Ipak, ne bih rekao da se publika u regionu zaista razlikuje toliko. Ili je možda samo publika Ljubičica prosto takva.


U prethodnoj godini gotovo da nije bilo većeg grada u regionu u kojemu niste svirali. Da li Ljubičice postaju mejnstrim i kako vam to polazi za rukom, s obzirom da imate autentičan izričaj?

Jedna od najlepših strana posla kojim se bavimo su putovanja i super je što su publika i prostor koji možemo da obuhvatimo u poslednje dve godine značajno porasli. Ovog januara ćemo održati čak i prvu Evropsku turneju, što je fenomenalan iskorak za nas. Ali definitivno smo jako daleko od mejnstrima. Lično ne bih imao ništa protiv te vrste popularnosti, ali bojim se da postoje razni kompromisi zbog kojih, ako bismo ih napravili, bavljenje muzikom za nas ne bi više imalo mnogo smisla. Mi se ne bavimo muzikom zbog biznisa, ona je nama tu prisutna kao nužno zlo, a mislim da je mejnstrim pre svega biznis. U svakom slučaju, ne bojimo se duboke vode, puno radimo na muzici i bendu, pokušavamo da prepoznamo prilike i učimo na greškama. I to je ceo recept koji mogu da ponudim.



Ljubičice, Ljubičice, zašto ste Ljubičice? Otkud identifikacija s drugom Titom, a rođeni ste i živite u kapitalizmu u kojemu je svaka asocijacija na socijalističke tekovine društveno nepoželjna?

Ime Ljubičice nastalo je dok smo još bili pravi mali buntovnici i jako nas je bolelo uvo za to šta kapitalizam smatra društveno nepoželjnim. Sada nismo više klinci, ali nas za to i dalje boli uvo. Mnogo volimo svoje ime i ne bismo ga menjali ni za šta. Mislim da su nam ideje o socijalnoj pravdi usađene kroz vaspitanje, a što se ostalih Titovih tekovina tiče, jednostavno nismo ljubitelji granica i podela.


Kako se snalazite u posttranzicijskom, konzumerističkom društvu? Koje norme ono nameće, kako izgledaju kultura i umjetnost u svemu tome i gdje je vaše mjesto tu?

Konzumerizam mi je najneomiljenija reč na svetu, pogotovo kada pričamo o muzici. Na žalost, veoma je snažna struja koja vuče u tom pravcu, ali mi se trudimo da izbegnemo sav taj biznis i druga normiranja muzičke industrije. Kada pogledam ono što radimo izgleda mi kao mali muzički aktivizam. Postoje neke vrednosti koje moramo da branimo i čuvamo, a po pravilu se dešava da su one najlepše i najvažnije, upravo najnežnije i da im zbog toga treba najviše pažnje i ljubavi. Industrija se najčešće trudi da ljudima da ono što im se sviđa. Ali to uglavnom nije ono što je ljudima zaista potrebno.


Kažete jedva čekamo rat/ ljudi protiv mašina a vi ste elektro-bluz duo. Šta nam je dobro, a šta loše donijelo elektronsko doba?

Verovatno se najviše promenio odnos. Dostupnost svega je neuporedivo veća, mobilnost i brzina, a uz to se menja i percepcija. Mislim da svako doba dolazi sa prednostima i manama, i da treba pažljivo osluškivati šta je šta. Što se same pesme tiče, ona se mnogo više bavi političkom situacijom nego pitanjem tehnologije. Kada smo je pravili, bila je totalno defetistička, a onda je dobila još jedan sloj čudne euforije i postala savršeno višeznačna, kao i gotovo sve pesme Ljubičica.


U posljednje vrijeme se elektronska muzika upliće u gotovo sve žanrove, ustvari, žanr kao takav više ni ne postoji. Koliko to donosi slobode umjetniku?

Muzika je vrsta komunikacije, a misao je u svojoj suštini ista na svakom jeziku. Stil izražavanja može da bude pitanje ukusa, ali to neće mnogo promeniti suštinu ili svrhu rečenog. Žanrove vidim kao pakovanja, koja su, na kraju krajeva, umela da posluže i da se gomile gluposti spakuje u njih. Kada smo bili mlađi i sami smo mislili da bi se dodavanjem elektronskih elemenata pokvarila autentičnost muzike. Ovo naravno nema baš mnogo veze sa mozgom. Što se tiče slobode za kojom umetnik traga, preporučio bih da je potraži pre svega u svojoj glavi.


Da li će digitalno doba nadvladati ljudski um?

Interesantno je razmišljati o etičkim problemima kompjuterske inteligencije. Pomalo je nezahvalno predviđati budućnost u tom pogledu. Neverovatne i fenomenalne stvari se već dešavaju. A uprkos svim grozotama na koje smo se kao vrsta pokazali spremni, ja se i dalje uzdam da će ljudi uspeti da izguraju. Tehnologija je još uvek samo alat, ali ako baš želimo da je posmatramo uz ugla nadvladavanja, pada mi na pamet primer šaha. To je igra u kojoj kompjuteri odavno superiorno vladaju, ali uvek postoji zrnce nade da će čovek odigrati nešto što ni jedan kompjuter nije predvideo. I to pravi razliku.


Sarađivali ste s mnogim muzičarima, mnogo drukčijim od vas. Od Sajsi do Jesenjeg orkestra. Otkud tolika moć prilagodljivosti, znamo li da je ljubičica nježan cvijetak, koji vene ukoliko ga se izmjesti iz zone komfora?

Kalemljenjem Ljubičica na druge biljke dobija se posebna sorta koja buja upravo izvan zone komfora. To je naš posao. Možda to ima neke veze sa tim što potičemo iz sveta simfonijske muzike u kome po prirodi morate da sarađujete sa mnogo ljudi. Mi zaista mnogo volimo da radimo sa drugima i do sada smo imali sreće da učestvujemo u najrazličitijim projektima. Kroz rad u studiju Krokodil, konačno smo u prilici da tokom cele godine sarađujemo i razmenjujemo energiju sa drugim muzičarima, ali i ljudima iz sveta filma i vizuelnih umetnosti. Čini mi se da su saradnje jedina sigurna stvar koja nas očekuje u daljoj karijeri.


Koliko svaka saradnja ostavi utiska na vas i koliko vas dodatno inspiriše? Zavidim vam na vremenu provedenom sa Danielom Kovačem, čovjekom koji je hodajuća Ljubav i inspiracija...

Saradnja sa Danielom je zaista odličan primer koliko saradnje mogu biti super. Plod je pre svega jedno prijateljstvo i odličan album “Godine u vetru”. Tu je naravno veoma bitno pomenuti i našeg velikog prijatelja i producenta Milana Bjelicu, bez koga ovaj projekat sasvim sigurno ne bi izgledao ovako. Rad sa Danielom, Jesenjim orkestrom, ali i Jarbolima su neki od prvih zajedničkih poduhvata kog smo bili deo, i najlepša stvar je što taj zajednički rad nikada nije prestao. Upravo miksamo novi album Jesenjeg orkestra i novi album Jarbola, tako da nas sve očekuje puno dobre muzike uskoro.


Potpisujete se kao obrazovani muzičari. Koliko vam to pomaže u onome što radite, jeste li samokritičniji zbog toga? Šta je Ecičibulj?

U formalnom smislu smo obrazovani muzičari. Ali u praktičnom bih pre rekao da smo muzičari koji se stalno obrazuju. I čini mi se da nećemo skoro ispasti iz tog koloseka. To je naša pokretačka snaga i smisao. Ponekad umemo da budemo strašno samokritični, što može biti zdravo, pod uslovom da se ne konzumira u preteranim dozama.

Ecičibulj je projekat koji smo pokrenuli u isto vreme kada i Ljubičice. To je zapravo ansambl koji snima i izvodi dela savremene umetničke muzike, a sačinjen je od članova benda Ljubičice. Nešto kao druga strana našeg rada. Ponekad uspešniji od glavnog projekta, ovaj ansambl nam je doneo mnogo korisnog znanja, zadovoljstva i koncerata. Veliki uticaj i na naše autorske radove dolazi iz savremene klasične muzike, koja je takođe nedovoljno poznata, priznata i zastupljena u Srbiji.


Stvarate u Pančevu, gradu umjetnika. Osim vas, tamo su i momci koji se potpisuju kao Buč Kesidi, Ognjen Glavonjić, Zograf i mnogi drugi ljudi, koji su se otrgli od palanačkog mentaliteta i počeli da rade sjajne stvari. Šta je to što pokreće taj grad? Gdje je i šta radi Živan?

Ne znam kako je tačno došlo do toga, ali Pančevo je postalo mesto u kom se dešavaju razne stvari. Takođe je mesto u kom je odlično biti ako se bavite muzikom. Pojavilo se mnogo mladih bendova, koji imaju super energiju i puno se podržavaju iako su totalno različiti. To je super videti. U ovom slučaju, razmenom energije ona se multiplicira višestruko. Osim toga, već sam spomenuo u jednom intervjuu da se trenutno najbolji producent, najbolji studio i najbolji izdavač u Srbiji nalaze upravo u Pančevu. Ne znamo tačno šta je pokrenulo talas, ali nas to ne sprečava da uzjašemo isti i uživamo u vožnji. Blizina Beograda je verovatno faktor. Nekako uspevamo da pokupimo prednosti prestonice, ali ne nužno i mane. A Živan organizuje “Pankčevu u pohode”, sveslovenski punk, hard core i ska festival.


Zašto ste 2017. godine snimili kasetu? Je li unosnije danas snimati kasete ili ploče?

Nisam siguran koliko je unosna ni jedna od te dve opcije. Mi smo napravili “rad na zemlji”, malo, akustično i prilično niskoprofilno izdanje i zamislili da ga plasiramo na formatu koji je počeo da nestaje još dok smo bili deca. Tematika je bila angažovana, sam zvuk po malo retro, pa nam se probudila takva asocijacija i prosto smo poželeli da ga vidimo na traci. Ne znam da li je to doprinelo, ali to je izdanje koje je dobilo ubedljivo najviše kritika i recenzija. Mislim da smo na ovaj način doprli do manjeg broja ljudi ali da smo napravili dublju vezu sa njima. I meni je to skroz u redu.


Ponovo postaje popularno praviti albume. Stvara se nova scena, koja se okuplja oko bendova i izdavačkih kuća. Čitava ekipa se okupila oko Svemirka od čega je nastala produkcijska kuća Više, manje zauvijek. Slična situacija se desila i sa vama i Krokodilom. Koliko su takve stvari bitne za opstanak scene i za motivisanje drugih izvođača?

Lakše je zajedno. I lepše. Treba da postoji neko da ti skrati put, da te podrži. Kad već sistemski ne postoji nikakva politika oko toga, ujedinjujemo se sami, delimo resurse, smanjujemo troškove i, što je najvažnije, učimo i inspirišemo jedni druge. Mi smo jako zahvalni svima koji su nam pomogli i podržali nas u teškim situacijama, i zbog toga se maksimalno trudimo da pomognemo kolegama i tu obavezu shvatamo ozbiljno. Mislim da je to jako bitno, ali ne samo u muzici, nego i u ostalim sferama života.


Je li vam draže svirati po klubovima, u intimnijoj atmosferi, ili na festivalima? Na festivalizaciju kulture nekada, nepravedno, gledaju kao na loš fenomen. Kakav je vaš stav o tome?

Definitivno je da se u klubu stvara intimniji odnos sa publikom i to je neprocenjivo. Sa druge strane, festivale vidim kao sjajno mesto za povezivanje sa drugim muzičarima i prilika da se sretnemo sa većom publikom. I jedno i drugo mesto je dobro da se oznojite, izigrate, družite, i ja ih posmatram pre svega kao socijalne događaje. Sama muzika se najbolje konzumira kod kuće ili eventualno na koncertima kada postoje dobri uslovi za slušanje, što je zapravo retkost, kako u klubovima tako i na festivalima.


Spremate se za evropsku turneju. Gdje ćete sve svirati i zašto su Ljubičice interesantne publici koja nije sa našeg govornog područja? Brno ima i fan klub.

Zaista je genijalno što Brno ima fan klub. Puno ih sve pozdravljam i nadam se da ćemo se uskoro videti. Osim Brna, znam da postoji fan klub u Jagodini, ali i u Kuvajtu. Sve u svemu, ljudi lepo reaguju a naša muzika uspeva da komunicira i nekako probije jezičke barijere. Najviše energije i pažnje posvećujemo muzici i verovatno se to oseća. Volimo instrumentalnu muziku, pa nam nije teško da se oslonimo i na nju. U okviru pokušaja da predstavimo bend izvan našeg govornog područja, započeli smo seriju nastupa na showcase festivalima širom Evrope. Tu učimo mnogo o poslu koji nam je do sada bio sasvim nepoznat. Što se januarske turneje konkretno tiče, krećemo u januaru iz Novog Sada, i idemo za Goningen na festival Eurosonic. Na tom putu potvrđeni su već koncerti u Beču, Ljubljani i Zagrebu, a očekujemo potvrde u još nekoliko gradova, zato je najbolji način da pratite sve novosti na sajtu benda, ili na socijalnim mrežama.

Hvala vam što ste ovde. Zbog vas sve i dalje ima smisla.

Razgovarala: Vanja Šunjić, Prometej.ba