Autorica fotografije: Ema Bednarž

Magdalena Blažević (1982.) rođena je i odrasla u Žepču. Diplomirala je hrvatski i engleski jezik i književnost. Kratke priče su joj objavljene u književnim časopisima i na književnim portalima Balkanski književni glasnik, Riječi, Život, Ajfelov most, Strane, Astronaut. Neke od njih prevedene su na engleski, ruski i makedonski jezik. Dobitnica je nekoliko nagrada za najbolju priču. Živi i radi u Mostaru. Jedna je od urednica portala za književnost i kulturu Strane. Svetkovina (Fraktura, 2020.) njena je prva knjiga priča.


Tamara Zablocki: Priče u Svetkovini odreda su umještene u ruralni ambijent srednje Bosne, a mutna, smećem zasuta rijeka Bosna svojevrsna je crvena nit tragedija o kojima čitamo. Zašto ti je bilo važno čitavu knjigu posvetiti upravo ovom izrazito lokalnom toposu, bosanskom selu, njegovim vrijednostima i odnosima? Takvo što ne susrećemo često u savremenoj bh. književnosti, ako se dobro sjećam, selo sam kod pisaca i spisateljica mlađe generacije našla još samo kod Almina Kaplana.

Magdalena Blažević: Cijelu Svetkovinu smjestila sam u selo u kojem sam odrasla i u selo u kojem je odrasla moja majka, tek se nekoliko priča odvija u gradiću Žepču. Željela sam da se junakinje kreću prostorom koji je danas, u mom sjećanju, bajkovit, dalek i nerazumljiv. Koliko god da se trudim razotkriti ga, uviđam da ima još. Pokušavam skinuti te slojeve, sve raskopati i doći do kosti, do žile kucavice. Do početka svega. Kao čitateljica u književnosti tražim žive ljude, s manama i greškama, sposobne učiniti ono što se drugi ne usuđuju. Sada kada sam na drugoj strani i imam zadatak stvoriti takve likove znam koliko je to težak zadatak, zato zaranjam duboko u dušu i um, sve dok ne osjetim da ne mogu dalje. Za pisca koji je tek počeo pisati, najbolje bi bilo da se vrati tamo gdje su se u njega utisnule prve boje, zvukovi, mirisi, okusi, gdje je prvi put osjetio nježnost i grubost. Bojim se osrednjosti i bljutavosti, u književnosti i životu, od toga ne može gore, zato se trudim sa svakom novom pričom pomaknuti svoje granice. Pisanje je intiman čin, razotkrivajući i tu ne postoji uzmicanje, morate dati i odati sve čime raspolažete, a goli život je pun sokova, snažnih emocija i nagona.


Iz svojih sjećanja iz djetinjstva crpiš slike koje potom razrađuješ u pričama. Kako je izgledalo tvoje djetinjstvo u tom ambijentu centralne Bosne, omeđenom rijekom i prugom? Kako si se i zahvaljujući kome upoznavala sa svjetovima koje danas pretačeš u priče?

Selo u kojem sam odrasla omeđeno je s gornje strane šumom, a s donje prugom, poljem i rijekom. To su mjesta koja su nas djecu jako privlačila, ali su nam bila zabranjena. Rijeka je brza, nabuja s prvom jesenjom kišom, vozovi tutnje danonoćno. Većina namjernih smrti završavala je upravo na ta dva mjesta. Od nas se takve tragedije nisu skrivale, baš suprotno. Služile su kao primjer i odgojna metoda zastrašivanjem. Evo što se događa onima koji skrenu s pravog puta, onima koji su se usudili uzeti što im ne pripada. Vrlo su nas strogo odgajali, pogotovo djevojčice koje je trebalo sačuvati od grijeha i izazova, jer u konačnici se i dječake odgajalo da za žene uzimaju samo pristojne i poslušne djevojke. Sve ono što je intimno mora se kriti, želje i žudnje se potiskuju, ignoriraju. Čak se i jedna tako obična riječ kao što je menstruacija izgovarala potiho, ispod glasa. Zato misliš da ti se događa nešto pogrešno, pa osjećaš krivnju kad prvi put prokrvariš, sakrivaš se. Uloške moraš čuvati u ormariću da ih nitko ne vidi, čak su se i u trgovinama stavljali u papirnu vrećicu da se ne zna što je unutra, kao da kupuješ nešto zabranjeno. Koliko se mnogo brinulo da se sakrije nešto tako prirodno, toliko se malo brinulo za to da se ženama olakšaju ti dani. Moja je majka radila u tvornici radnih odijela, jedna pauza tijekom smjene jer se mora ispuniti norma. Dok su sjedile za mašinama između radnog mantila i suknje žene su stavljale najlonsku kesu jer nitko nije vodio računa o tome da se higijena mora obaviti barem svaka dva sata. Da ne govorim o ženama koje su teško podnosile prve mjesece trudnoće.

Djetinjstvo je ionako razdoblje u kojem se razvijaju najveći strahovi, a u takvim sredinama koje se oslanjaju na religiju i praznovjerje to je i pojačano, jer oni koji te odgajaju ne znaju za bolje. Plašili su nas Bogom koji je strašan i osvetoljubiv, negdje gore na nebu samo čeka da nas kazni, s prvim mrakom na selo silaze zli duhovi, krstimo se, zatvaramo bunare. U dječjem umu to je strašna bajka u kojoj je sve živo i sve prijeti. Danas sam potpuno opsjednuta tim mrakom i iz njega izlazi sve ono o čemu pišem.


U središtu pažnje Svetkovine upravo su životi žena na selu, njihovi težački dani koji od rođenja do smrti protiču u podređenosti, zadovoljenju tuđih očekivanja, silovanju, fizičkom i svakojakom drugom nasilju. Njihove neželjene ili zabranjene trudnoće okončavaju samotnim rađanjima u šupama i prljavim staničnim klozetima, čedomorstvima ili opasnim abortusima samopovređivanjem koje valja dovršiti vretenom na kuhinjskom stolu vješte žene iz sela. Zašto si, ne štedeći čitateljku i čitaoca, birala ove motive od kojih se grči utroba?

Žene su prije pedesetak godina stupale u brak vrlo mlade. Moja baka po majci imala je samo šesnaest, rodila je već sa sedamnaest, kad žensko tijelo i um još nisu spremni za ono što donosi brak i majčinstvo. I druga baka bila je samo godinu starija. Majka je imala osamnaest. Ulazile su u veliku obitelj, u zajednicu i preuzimale brigu o kućanstvu na sebe. Sredinom 20. stoljeća u seoskim zajednicama kontracepcija je bila nepoznata stvar, žene su rađale svake godine i tijela im se nisu stizala oporaviti od prethodne trudnoće, a već su bile ponovo trudne. Nije bila rijetkost da su trudnoću pokušavale same prekinuti, najčešće skakanjem s tavanice. One koje bi ostale trudne izvan braka znale su da će biti obilježene i osramoćene i nisu vidjele drugog izlaza. Osim toga, vladalo je strašno siromaštvo i nisu imale čime prehraniti toliko gladnih usta. Čedomorstvo je pak čin očaja, jedini izlaz iz situacije u kojoj su se našle. Rađalo se mnogo djece, ali je mnogo i umiralo od bolesti od kojih se danas lako i uspješno liječi. Takve smjene života i smrti bile su njihova svakodnevica, a vremena za tugu i čemer jednostavno nema. Svaku od junakinja Svetkovine dobro razumijem i prema njima osjećam duboku empatiju. Naposljetku, kroz njih sam naučila mnogo o sebi. A zašto sam birala ove motive? Zato što su univerzalni, neodvojivi dio ženskog iskustva, a ja se trenutno bavim isključivo time.


Knjiga je najprije objavljena u Hrvatskoj – u međuvremenu je izašla i u Srbiji, zahvaljujući izdavačkoj kući Kontrast – gdje su seksualna i reproduktivna prava već godinama na udaru i gdje je veliki procenat ginekologa koji ne obavljaju pobačaje usljed tzv. priziva savjesti, te žene koje trebaju ovaj zahvat po njega sve češće odlaze u Sloveniju i BiH. Na ukidanju osvojenih ljudskih prava žena grade se čitave predizborne kampanje. U BiH također mnoge žene ne mogu ostvariti pravo na pobačaj, a nasilje prema ženama je sveprisutni problem. Tvoja knjiga je svojevrstan podsjetnik na to kako izgleda život žena bez zaštite seksualnih i reproduktivnih prava i bez kažnjavanja nasilja. Koliko ti je važno kroz književnost se baviti gorućim društvenim problemima poput ovih?

Dok sam pisala priče nisam razmišljala o tome koliko je tema o kojoj govorim trenutno važna ili aktualna, jednostavno sam tragala za dobrom pričom koju ću kao autorica moći iznijeti na najbolji način. Pišem iz ženske perspektive jer tako pišem najbolje, razumijem i duboko proživljavam ono o čemu pišem. Pitanja abortusa, ženskog tijela, seksa, preljuba, majčinstva itd. uvijek su aktualna pitanja i jako mi je drago da je Svetkovina prepoznata kao knjiga koja je podsjetnik na svijet u kojem ne želimo ponovo živjeti. To i ne bi bio svijet, nego istinski košmar. Pored toga zanima me svijet ženske fantazije, o čemu maštaju žene zarobljene svakodnevicom, koga ljube i na koji način, s kim vode ljubav. Tko su one u svijetu koji je samo njihov i kojem nitko nema pristup. Ženska žudnja jedan je od motiva koji me zaokuplja i Svetkovina, ma koliko se činila teškom ili grubom, leži upravo na tom osjećaju, iz njega sve nastaje, on je pokretačka snaga junakinja koji će im u konačnici odrediti sudbinu. Iz njega nastaju najdivnije nježnosti, rajska ljepota, najintenzivniji osjećaji.


Koliko je ovaj svijet sela i žena koje nemaju puno izbora i čijim životima mahom upravljaju drugi – za koji se nama iz daleko udobnijih, tehnologijom optočenih, urbanih perspektiva označenih uredskim poslovima i kakvom-takvom sviješću o pravima i izborima koje imamo, može učiniti da je iščezao u dalekoj prošlosti – ipak još uvijek prisutan tu, u neposrednoj blizini?

Prisutan je itekako, dovoljno je da zavirite u crnu kroniku ili pogledate vijesti. Žene se i danas muči i seksualno iskorištava od najranije dobi. U svijetu o kojem ja pišem takvo nasilje bilo je općeprihvaćeno, odnosno nije se poduzimalo baš ništa da se spriječi. Žene su u većini brakova bile potpuno ovisne o mužu, a povratak roditeljima nije bio ponuđen kao opcija. Preostajalo je šutjeti i trpjeti.


Spomenula si žensku žudnju. Ta jedina radost koja se junakinjama Svetkovine dešava, seksualni nagon, putenost, uživanje u vlastitom jedrom tijelu, tajni sastanci s oženjenim muškarcima iz sela, san o ljubavi i nekom drugačijem životu koji nikad neće biti, ujedno je i izvor njihovih tragedija. Ženska seksualnost se ovdje ispostavlja kao usud, na tragu okrutnosti koju su nam govorili u djetinjstvu: „Ne smij se, oplakaćeš.“ Rijetki trenuci radosti dolaze uz visoku cijenu. Šta je za tvoje protagonistkinje njihova žudnja?

Postoje porivi koji su mnogo snažniji od naše volje, podsvijest mnogo upravlja našim životima i željama. Još ne uviđate, a već ste stvorili poseban odnos prema nekoj osobi, žudite za njom cijelim tijelom i umom i tada je to izvan vaše kontrole. Tada svaki strah i prijetnja dobivaju nježniji oblik jer je ono što vam je nadohvat ruke čarobno lijepo. Junakinje Svetkovine prepuštaju se svojim žudnjama, o posljedicama misle tek kasnije kad je već kasno za povratak na staro. Svako prepuštanje užitku za njih je fatalno, vodi ih u propast jer u svijetu u kojem žive ne postoji oprost i iskupljenje.


Priče se jednim dijelom dotiču i ratnih zločina, dekonstruirajući još živ patrijarhalni mit, onaj da su samo muškarci žrtve ratova, a priča Kapa se ističe i jasnim navođenjem datuma kad se zločin nad djevojčicom zbio. Imam dojam da ti je ovaj stvarni događaj u mnogome obilježio život prije nego što je dočekao da bude brižljivo preveden u književnost?

Kapa je za mene najvažnija priča Svetkovine, intimna je i čini mi se da će zauvijek ostati živa rana. Ispripovijedana je glasom mrtve trinaestogodišnje djevojčice koja svevidećim očima pripovijeda svoju skoru smrt. Mnogo razmišljam o tom danu, o svijetu u kojem odrastao, do zuba naoružan muškarac stoji ispred bespomoćne djevojčice i hladnokrvno je ubija. Čini se kao da je to kraj svijeta, ali nije. Sviće novi dan, gori od prethodnog. Kako sastrugati površinske, krvlju natopljene slojeve zemlje, kako rastjerati mirise željeza, znoja i dima? Kako uopće izaći u dvorište, a da pred očima nemate uvijek istu sliku? Kapa je samo isječak tog događaja, prema njoj pišem roman koji sam zamislila u nizu vrlo kratkih poetskih slika. Dugo već radim na njemu i sada se najviše bavim jezikom, želim da bude besprijekoran.

Dvije ratne priče iz zbirke nadovezuju se jedna na drugu i govore o onome što se događa izvan ratišta, o dječjim iskustvima, na prividno sigurnim mjestima. Oduvijek sam mislila da smo imali sretno djetinjstvo, sjećaš se uvijek lijepih stvari, malih radosti, međutim danas mislim da smo imali strašno nesretno djetinjstvo i da smo doživjeli ono što nijedno dijete ne bi smjelo doživjeti. Ne bi smjeli ni odrasli ljudi, svi smo mi iznutra ruševine i malo nam treba da se emotivno raspadnemo.


Stil kojim pišeš je precizan, sveden, pun apsolutnih metafora koje od čitateljke i čitaoca zahtijevaju budnost. Čitajući knjigu, doživjela sam ga kao blizak slikarskim tehnikama: zahvaljujući njemu jasno sam vidjela sve boje bosanskog sela, njegovih šuma, polja, nedovršenih kuća, blata i muljevite rijeke, njegovih svitanja i sutona. Šta ti ovakav stil kratke, precizne, odsječne rečenice, koja je uprkos tome puna opisa i pokreta, omogućuje? Koliko rada na tekstu podrazumijeva ovakvo svođenje, bez imalo viškova?

U književnosti mi je vrlo važna atmosfera, želim da sam već s prvim ulomkom, ako ne s prvom rečenicom tamo, da sam glavni junak/junakinja priče i proživljavam ono što joj se događa. Ako me priča odmah usisa unutra i ne mogu joj se oduprijeti, to znači da je jako dobro napisana i da sada i ja kao čitateljica sudjelujem u njezinu razvoju. To sam željela postići pričama iz Svetkovine, ali mi je teško reći jesam li u tome uspjela, taj sud moram prepustiti drugima. Mislim da svaki pisac u sebi nosi kako teme tako i jezik, teško da je to svjestan izbor. Mnogo radim na svakoj priči, ispisujem nekoliko verzija i puštam ih da leže, čitam ih iznova i radim na tekstu dok ne osjetim da ne ide dalje. Tada ih šaljem na čitanje kolegama piscima, kritičarima i lektorima nakon čega nastaje posljednja verzija. Volim neobične sintagme, one zbog kojih doživite nešto po prvi put, koje u vama izazivaju slike kojih niste do tada bili svjesni, a cijelo vrijeme su tu u vama. Kad čitam želim osjetiti upravo to, novi svijet, nove motive, nove osjećaje. Postavila sam sebi izazov da bez mnogo dijaloga, kojem nisam sklona, jasno oslikam odnose među ljudima, zanima me emocija, nemilosrdno paljenje svjetla u situacijama koje bi trebale ostati u mraku.


Studirala si književnost, a danas, osim što pišeš svoje priče i imaš već izbrušen specifičan pripovjedni stil bez obzira što je Svetkovina tvoj prvijenac, uređuješ i portal za književnost Strane. Šta je bilo to što te nagnalo da se zaljubiš u književnost i kreneš ovim putem?

Ljudi se rađaju s određenim sklonostima koje se kasnije njeguju i razvijaju ili zapostave. Ja sam svoju ljubav prema književnosti njegovala otkako sam naučila čitati. Kuća nam je bila puna knjiga i vrlo brzo sam počela čitati knjige za odrasle. Na policama su bila sabrana djela Andrića i Marije Jurić Zagorke. Dok je bio rat nismo imali previše izbora, bez radija i televizije bile su nam dostupne samo knjige. Bilo mi je tek 11 ili 12 godina kad sam čitala Andrićeve pripovijetke posvećene ženama – Anikina vremena, Mara milosnica, čak i roman Gospođica. Uživala sam u čitanju, iako je nemoguće da dijete razumije takvu književnost. Kasnije smo se mi djevojčice iz sela posvetile čitanju Zagorke. Ne znam uopće koliko smo vremena posvećivale školi jer smo čitale neprestano. Svijet njezine književnosti je za djevojčice koje odrastaju u okruženju u kojem smo mi odrastale bajkovit. Mjesto gdje je sve moguće, ljubavne intrige, tajanstvene ljepotice, šarmantni mladići, sukob dobra i zla, vještice… Nismo se željele uopće vraćati u stvarnost. Ja sam i danas sklona osamljivanju, maštanju, osmišljavanju nepostojećih svjetova. Svetkovina je rezultat toga.


Razgovarala: Tamara Zablocki, Prometej.ba