Marija Marković živi i radi u Pragu. Piše poeziju i prozu u kratkoj formi. Pjesme i priče su joj objavljivane u zbornicima Rukopisi 44, Crte i reze 12, Niko više ne ide u raj, kao i u online časopisima Astronaut i Bludni stih. Uskoro izlazi njena prva zbirka pjesama Žene koje nisu videle more objavljena sa neformalnim queer – feminističkim kolektivom Književna Zadruga, kao prvonagrađena na književnom konkursu za prvi neobjavljeni rukopis Pionir/ka Književne Zadruge.



Ko su žene koje nisu vidjele more?

Sve one žene koje su svoje živote proživele lišene mnogih prava i sloboda, ili ih i sada tako žive. Sa druge strane, naslov sugeriše na razmišljanje o tome koja to mora mi još uvek nismo videle i postavlja pitanje gde smo tačno danas.


Šta je ono što ih čini drukčijima od nas danas? Da li su one mogle osvajati prostore slobode koje mi danas osvajamo, da li su voljele i patile naglas?

Volele su i patile, ali najćešće u svoja četiri zida. Privatni život se gotovo jasnom linijom mogao odvojiti od svetovnog i na neki način se verovatno može reći da je bio tabu.

Put do tih prostora koje osvajamo, te žene su raskrčile za nas. Ono što ih čini drukčijim je mogućnost izbora. Ne kažem da ga danas imamo na pretek, ali zasigurno ga imamo više od svojih pretkinja. Deluje da ga ne koristimo dovoljno. Ne samo da ga ne koristimo, već ga i ne branimo. Trenutna dešavanja po pitanju ženskog prava na autonomiju sopstvenog tela govore o tome. Paradoks je da krenemo u odbranu tek onda kada vri i kada nemamo gde drugo.


Knjigu objavljuje neformalni literarni queer kolektiv Književna Zadruga. Zašto si se odlučila na ovakav način (samo)izdavaštva, koje su to vrijednosti koje su tebi važne, a dijeliš ih sa kolektivom? Ko je sve radio na zbirci, kakvo je to iskustvo bilo?

Ideja Književne Zadruge da zajedničkim naporima pruži priliku autorima i autorkama za autentičnim izražajem je ono što me je najviše zainteresovalo, kao i smelost da se razmisli o konceptu samoorganizovanja danas. Svaka inicijativa koja se u tom smislu usuđuje da preispita ustaljena verovanja i sve ono što je tradicionalno u izdavaštvu (time preispitujući i sebe) daje prostor i podstrek ne samo autorima, već i urednicima i celoj ekipi koja stoji iza jedne knjige.

Tako je i u slučaju moje zbirke koju su podržali svi Zadrugari. Svako je imao svoj udeo u doprinosu, a najviše sam na samom tekstu i njegovom uređivanju radila sa Nikolom Lerom, mladim urednikom i autorom zbirke 47 pjesama o ljubavi, bolu i Bosni koja takođe uskoro izlazi.


Već dugo živiš u Pragu, a zbirka je možemo slobodno reći o Srbiji gdje si rođena i odrasla, odnosno o Balkanu. Šta je ono što najviše pamtiš iz djetinjstva kad govorimo o političkim sistemima koji su se rušili? Koliko je to dekonstruisalo patrijarhalne norme?

Ne pamtim rušenje sistema koje je bilo upereno na rušenje njegovih patrijarhalnih normi. Uglavnom je to bio fokus na jednu osobu, partiju, eru. Došao bi novi, malo preoblikovani poredak.

U prethodnom veku je bilo najviše prilika da se taj famozni patrijarhat dekonstruiše, ali moj osećaj je da se daleko više radilo na njegovoj rekonstrukciji. Sada on ima nešto drukčiju, emancipovaniju formu. Pre svega je tihi posmatrač. Prilagodljiv je. Vrlo često je i kavaljer. Čak će mu poći za rukom da vas ubedi da ste vi sami pristali na njega i da druge opcije ni nemate.


Kroz sva previranja na Balkanu, veliki broj naših autorica i autora je iz egzila pisao najznačajnija djela na našem jeziku, a veliki dio njih je i dobrovoljno otišao u migraciju. Budući da si dijelom na tom tragu, je li ta izmještena pozicija svojevrsna romantizacija pisca, da li se iz nje bolje vidi i kakvo je uopšte iskustvo stvarati u takvoj konstelaciji?

Teško mi je da kažem da sam potpuno izmeštena, jer Češku doživljavam bliskom. Pre svega zbog etimologije jezika, ali i zbog tog slavic duha, koji je nezanemarljiv. Pružila mi je priliku da preispitam svoja ubeđenja, iluziju doma, da upoznam narav naroda u njenoj nutrini i pronađem delove sebe koji su svojstveni i ovim prostorima.

Što se stvaralaštva iz izmeštene pozicije tiče, poznajem autore koji nikada nisu živeli van Balkana, a odlični su primeri kvalitetnog stvaralaštva iz izmeštene pozicije. Ja nisam taj kapacitet. Ili nisam sebi dala priliku da ga testiram.


Šta je ono što su odlike nove generacije autorica i autora koje pišu iz izmještenosti?

Metro! (smeh). Primetila sam da je metro čest motiv: žena u metrou koja prodaje cveće, metro spavači, metro duge vožnje. Čak i sama imam jednu jako lošu pesmu o metrou. Da li je to zbog toga što kod nas nema metroa, ili je to metafora za sve ono bazično što kao građani u matičnim državama nismo imali?

Ono što izmeštenost svakako omogućava je prepuštanje. Pretpostavljam da ono dolazi iz činjenice da nisi preokupiran nadražajima koji su ti bliski. To dalje uslovljava često okretanje sebi, kopanje, preispitivanje, upoznavanje svih verzija sebe. Jer kada si dovoljno udaljen dobijaš privilegiju da se baviš sobom u najmelanholičnijem mogućem smislu. To je moje iskustvo, što ne znači da je ispravno, samo je lakše.


Prije nekoliko mjeseci prijatelj koji se odselio u Berlin mi je poslao fotografiju svog kofera u kojem se našlo nekoliko naslova dobro nam znanih imena. Kažu da je Dovlatov sa sobom ponio samo Brodskog i Marxa. Sjećaš li se svog kofera i na koji način održavaš vezu s jezikom i prostorom?

Prvo što mi pada na pamet je album sa slikama koji mi je majka poturila u torbu. Našla sam ga negde na pola puta za Prag. Tada su se u torbi našle samo dve knjige: Tolkinov Hobit i Kuvar domaćih jela.

Sada kofer zatrpam knjigama svaki put kad dolazim odozdo. Pola tih sirotih knjiga ni ne pročitam. Volim da posetim Balkan diskont u Pragu jer se tamo osećam kao u samoposluzi.


Tvoja poezija je jako angažovana. Je li moralno danas, u zbilji kakvu živimo stvarati umjetnost radi umjetnosti?

Postoje neke druge nemoralnosti u umetnosti koje mi više smetaju od umetnosti zarad sebe same. Praštanje umetniku zlostavljaču, na konto toga što je inteligentan i stvorio je tolika značajna dela. Kao da nema i drugih koji stvaraju a ne zloupotrebljavaju taj položaj. Ili praštanje lepim i poželjnim glumicama koje staju u odbranu zlostavljača.

Ne znam da li zaista može postojati nešto kao što je umetnost radi umetnosti? Svaka vrsta stvaralaštva polazi iz nekog crva sumnje i potrebe za izražajem. To je verovatno nepresušna tema za debatu.


Šta za tebe znači queer?

Sve ono što teži autentičnosti. Preispitivanje, traženje, otkrivanje. Sloboda. Kvir je karanfil Nežne revolucije osamdeset devete. Kvir je pobuna.


Kroz tvoju poeziju koja je jako savremena, proteže se niz arhaičnih motiva. Zašto si se za njih odlučila?

Verovatno su se ti motivi odlučili za mene. Oni su deo mene i dugo sam pokušavala da radim protiv njih umesto sa njima. Tome sam se učila i, i dalje to činim, na radionicama kreativnog pisanja kod Bojana Krivokapića. Pokušavam da razumem kako mi ti motivi mogu pomoći da pronađem svoj glas. Možda će me zauvek pratiti, a možda se na nekom putu rastanemo i otvori se novo poglavlje.

Arhaični elementi u tekstu mogu da nas nauče mnogo čemu. Postoji nešto magijsko u jeziku, predmetu, običajima koji više nisu živi. A svako njihovo oživljavanje je povratak na ono suštinsko u nama, na splet svih transgeneracijskih nasleđa i prihvatanja njihove uloge u formiranju tog lika koji, hteli - ne hteli, jesmo.


Često se referišeš na žene iz svoje prošlosti, koje su svojevrsni uzrok, ali i posljedica nas ovakvih kakve jesmo. Šta treba da promijenimo, da ne ponovimo taj patern?

Posledice odgoja su deo nas samih i čine ono što jesmo. Od tih žena od kojih smo nastale možda smo i dobile tajne alate, samo bez uputstva za korišćenje. Ima puno Baba Jaga među nama, ali još uvek nisu primorane da se razotkriju. Nadam se da će uskoro početi da budu što smelije.


Značajno mjesto u zbirci zauzima i priroda. Je li to onaj zanesenjački, romantičarski eskapizam, potreba da se iskorači iz svakodnevnice, ili određeno utočište i povratak u utrobu?

Za mene je priroda logičan poredak stvari u kome i nelogičnosti imaju svoje mesto. Ona iznenađuje, razoružava, i čini da se osećam po meri tu gde jesam.


Ono što je evidentno u stvaralaštvu mlađih autorica i autora jeste jedan jasan, artikulisan pjesnički glas koji progovara o seksualnosti. Kako je došlo do toga i koliko je to važno?

Ne poznajem dovoljno književnost iz tog aspekta, ali mi se čini da je seksualnost kao tema uvek bila prisutna, samo se sada o njoj eksplicitnije piše. Ako govorimo o našim prostorima, da, primetno je da je sve više tekstova koji se njome bave.

Novo i važno je to da se o seksualnosti progovorilo ne samo iz perspektive angažovanosti, već ona dobija svoj zasluženi prostor i biva konačno normalizovana.


Čini li ti se da su mlađe generacije autorica i autora smjeliji? Kako ocjenjueš savremenu scenu? Sa druge strane, sveprisutna je i nova radikalizacija mladih, koji se izjašnjavaju nacionalistima, homofobni su i zatvoremi. Može li umjetnost to promijeniti?

Savremena scena jeste smela, i nadam se će biti još smelija i da će rasti. Zimus sam se u Beogradu slučajno zadesila u Njegoševoj ulici baš kada je grupa navijača branila dobro poznati mural. Primetila sam da je tu nešto jako čudno i videla sam mladiće u kapuljačama – golobrade i verovatno još uvek u srednjoj školi. Uvežbano i srčano su pevali o tome kako svog junaka neće dati. Taj romantičarski nacionalizam nije došao sam od sebe. On se predano negovao i preneo na nove generacije. Nemarnost pojedinca da se pozabavi svojom mikrookolinom čini se dobrim tlom za uzgoj ovakvih ideja.

Ne verujem da umetnost može, niti da će to promeniti sama, što ne znači da nije bitan zupčanik. Mnogo češće za one koji su nesigurni, spremni da se preispitaju, čak i da povedu polemiku. Umetnost je tu da izaziva.


Šta je za tebe sedma republika?

Zajednički kulturološki prostor je teško graditi tamo gde se isključuje jedna ili nekoliko podgrupa. Sedma republika je mesto koje bih želela da bude mnogo bolje od ovog danas za sve potomkinje. Mesto koje neće poslati u zatvor ženu koja je nakon dvadeset godina trpljenja batina ubila muža, već mesto koje će joj onemogućiti da se uopšte nađe pred tim izborom.


Razgovarala: Vanja Šunjić, Prometej.ba