Marinko Biškić poznat je kao prvi splitski panker, ali i kao inovator koji je proizveo ploče od čokolade koje sviraju na gramofonima. Vlasnik je Ginisovog rekorda za najveću čokoladu na svijetu i jedan od dvojice čokolatijera u Hrvatskoj koji su zatvorili krug proizvodnje čokolade bean to bar (od svog zrna do gotovog proizvoda). Danas ga nazivaju jednim od najvećih živućih Splićana, dok on neprestano spaja svoje dvije najveće strasti – muziku i čokoladu.



Budući da si rođen u Tuzli i dio djetinjstva si proveo u Živinicama, malom gradu nadomak Tuzle, šta si od bosanskog mentaliteta ponio sa sobom na jug?

U Živinicama smo živjeli do mog polaska u osnovnu školu, tako da imam jako malo uspomena iz tog perioda. Jedna sličica mi se usjekla u pamćenje. Bili smo podstanari kod jedne drage muslimanske familije Alagić, puna kuća djece, ulica u kojoj smo se igrali bila je crna od ostataka ugljena sa separacije, a u kući čiste bijele ponjave. Taj kontrast ću uvijek pamtiti. Naravno i to da u maloj kućici složno živi šestoro djece i četvoro odraslih.


Tvoja porodica je iz Imotskog došla u Tuzlu. Prije toga su tvoji preci odselili u Derventu, odakle su se vratili u prvobitni zavičaj nakon Drugog svjetskog rata. Šta su ove migracije davale, a šta uzimale u kontekstu porodične historije? Šta su svi oni od identiteta nosili sa sobom, je li tu bilo vjersko i nacionalno, ili su upisivane neke druge značajke i vrijednosti?

Seobe moje familije su donijele neizmjerno bogatstvo, svaka sredina nam je dala dio sebe i jako sam sretan zbog toga. Iako je moj otac bio iskreni komunista, pozivali su nas na slave, Bajrame Božiće. Tako sam u ranoj mladosti upoznao muslimanske običaje, kod bake u Makarskoj katoličke, a u Derventi pravoslavne. Veselja nikad nije falilo. Čak i priče djeda i bake iz Drugog svjetskog rata su uvijek završavale sa nekom dozom optimizma i osude rata. Kada bi otac pričao da su mu partizani ubili oca pred kraj rata, uvijek je govorio da se u ratu dešavaju zločini i da stradaju nevini, a bogati i moćni se uvijek izvuku. Djed po majčinoj strani je pričao kako mu je folksdojčer spasio život kada su ih vodili u logor. U svakoj priči se naglašavalo da je rat zlo za normalne ljude. Ne ponovilo se.


Po čemu pamtiš mladost u Splitu? Šta vas je oblikovalo, s čim ste se identifikovali, protiv čega ste se borili? Kako bi opisao splitski pank, da li se i po čemu razlikovao od Ljubljane, Beograda? Boris Dežulović za tebe kaže da si izgledao kao da si došao iz Londona, ili kao da si Marsovac u Splitu. Jesu li te doživljavali kao redikula?

U Split smo preselili jer je otac tu dobio posao, vozio je auto-dizalicu. Sestre su taman upisivale srednju školu, a ja peti osnovne. Dobili smo fini stan u centru grada, tako da mi je Dioklecijanova palača bila dvorište. Već sam u osmom razredu pokazao interes za muziku. Nakon što smo čuli grupu Buldožer, prijatelji iz ulice su došli na ideju da osnujemo bend. Popeli smo se na najbliži neboder sa gitarama i kantama umjesto bubnjeva i ludovali. Imao sam sreće da upišem srednju školu u toj generaciji u kojoj su stasavala sve buduća splitska dica Belan, Bajan, Vuljan, Šoić i mnogi drugi glazbenici. Tada sam sam sebi dao nadimak Fon Biskich i zamolio Belana da me njegov bend Narodno Blago prati u nekoliko mojih pank pjesama. Postao sam prvi splitski panker, ziherice, poderane rebatinke, jakna od skaja (za kožnu nisam imao novaca). Ponekad sam hodao u pidžami, ponekad u suknji, a zbog svog oblačenja sam nekoliko puta bio pretučen na ulici. I tako smo nastupali nekoliko godina. Onda nas je odlazak u JNA razdvojio. Godinu, dvije nismo imali bend a imao sam jaku želju da napravimo bend koji bi izvodio glazbu pedesetih. Dugo sam nagovarao Belana koji je na kraju pristao i okupili smo bend Marinko i galebi asfalta. Uvježbali smo desetak pjesama i taman pred prvi javni nastup ja sam preselio u Zagreb, a Belan je preimenovao bend u Đavoli.


Ko su bili tvoji najveći živući Splićani tada? Kakav si odnos imao prema njima?

Kada odrastaš u gradu sa takvim velikanima kao što je Predrag Lucić, Dežulović, Ivančić, kada u gradu sjedneš sa ekipom iz Omladinske iskre a pridruži se Toma Bebić, Smoje, to se pamti. U glazbenim vodama Split nije bio kao Zagreb ili Beograd. Ovdje je to stilski bilo jako šaroliko, a opet lijepo jer su svi pomagali. Suradnja je bila u svakom pogledu.


Po čemu pamtiš ratni Split? Je li javnost znala, a ćutala o svemu što se dešavalo, ili zaista niko ništa nije znao o Lori, mučenju, protjerivanju…?

Iako Split nije bio direktno pogođen ratom, rat je bio itekako prisutan. Split je u pozitivnom smislu bio grad iz kojega je puno organizacija djelovalo šaljući humanitarnu pomoći ratnim područjima, ali nažalost i grad u kojem se kretao veliki broj pacova rata, psihopata koji su jedva dočekali svoje vrijeme. Hrvatska je napadnuta i neupitno je da se branila, a kako su me otac i djed učili - rat je zlo i zločini se dešavaju na svim stranama, a o čemu su rijetki pisali, i kao Feral bili proglašavani državnim neprijateljima. Tek se desetak godina nakon rata svaka Feralova tvrdnja pokazala istinitom. O protjerivanju nepoćudnih rijetki su se usuđivali javno govoriti. Bilo je vojnih postrojbi kojima je to bio jedini zadatak i zbog toga su potpuno nevini završavali na ulici i stradavali.


Kako se grad oporavljao i razvijao nakon rata i u vremenu tranzicije? Ima li danas mjesta za velike živuće Splićane i ko su ti ljudi? Kako se osjećaš kao jedan od njih i sa vremenskim odmakom, kako gledaš na laskavu titulu prvog splitskog pankera?

Nakon rata je došao period ekonomske destrukcije. Uski krug ratnih profitera i švercera pod zaštitom stranke na vlasti je doslovno opljačkao i uništio industriju. Danas smo zemlja uslužnih djelatnosti u turizmu i svi ovisimo samo o toj grani ekonomije. Split je uvijek bio osebujan grad, grad umjetnika i pjesnika, mrvicu otkačeniji od kontinentalnog dijela zemlje. Tako da ovdje izraz redikul ima i pozitivno i negativno značenje. Čim si malo drugačiji, blizu si etikete redikula.


Kako komentarišeš to što aktuelni gradonačelnik Ivica Puljak podiže spomenik Miljenku Smoji? Šta misliš kako bi sam Smoje reagovao na to?

Hahahaha, kako bi Smoje reagirao na ideju o spomeniku, pa sasvim sigurno bi se smijao i rekao ne bi htio da me cijelu vječnost seru golubovi. Smoje je splitski velikan i njegova djela su njegov spomenik, ma koliko se u poratnim godinama desničarska ekipa trudila da ga proglasi izdajicom i antihrvatom.


Šta je za tebe splitsko stanje uma?

Ovo je stvarno teško pitanje. Split (engleski – razdvojen) se baš tako i postavlja. Takvo stanje kod puno ljudi pobuđuje onu kreativnu crtu. U splitskoj politici je stanje baš ono redikulozno, jednom ćemo izabrati za gradonačelnika notornog Keruma, a drugi put naučnika Puljka. U glazbi od splitskog festivala do vrhunskih bendova kao što je TBF.


Revizionisti historije često kažu da prije nije bilo privatnog vlasništva, no ti si poduzetnik još od osamdesetih. Kako si se odlučio za to da praviš začine i čokolade? Otkud ideja za čokoladne ploče i najveću čokoladu na svijetu sa kojim si ušao u Ginisovu knjigu rekorda? Je li lakše bilo opstajati u vrijeme socijalizma ili liberalnog kapitalizma?

Često revizionisti (rekli bi u Splitu seru brokve) pokušavaju ocrniti razdoblje socijalizma pa govore kao da je sve bilo zabranjeno, a najluđe je kad pogledaš biografiju nekih od njih, vidiš da su radili za udbu ili bili sekretari. U mojoj familiji svi su bili privatnici još od šezdesetih godina, jedini koji nije je moj otac pa sam ja negdje 1988. godine otvorio svoj obrt, a 1990. i firmu koja djeluje i danas. Kad kažu da se nije ništa smjelo (da nije bilo niti jogurta), samo im kažem da je moj stric pekar, još osamdesetih vozio dva Chevroleta Impala, jednog kabrio, a drugoga sa krovom. Ono što bitno razlikuje privatno poduzetništvo u socijalizmu i danas je ondašnja pravna sigurnost. Danas te svatko može opljačkati jer zna da neće biti kažnjen. Onda se za neplaćanje računa završavalo na robiju.


Imaš li danas vremena za pank?

Glazbom sam se uvijek bavio iz hobija, iz gušta. Kad imam kakvu ideju skupim prijatelje, zasviramo, snimimo poneku pjesmu. Zadnji singl, kojeg sam izdao na vinilu i na čokoladnoj ploči je pjesma Borisa Hrepića (Daleka Obala) Od zrna do čokolade u kojoj osim nas dvojice pjevaju Antonija i Neno Belan.


Vrlo rijetko imam priliku da govorim sa ljudima koji su uspjeli da ostvare svoj dječji san. Kako gledaš na to, kome si zahvalan?

Puno sanjam pa se neki snovi i ostvare. Treba željeti i onda kad vam drugi govore da je to utopija, ne osvrtati se na glupe komentare i voziti svoj film. Zahvalan sam mnogim ljudima u svom životu, od oca koji me naučio puno toga, majke uz koju sam naučio kuhati i zavolio spremati slastice, i drugih. Roditelji su me odgajali u duhu tolerancije, kozmopolitski. Zahvalan sam i prijateljima iz škole koji su me odvukli u glazbene vode iako sam bio grozan pjevač. A valjda su nešto pomogli i geni od pradjeda mlinara, pekara, i ono najvažnije, uvjerenih pacifista.


Šta je za tebe Sedma republika?

Na temu kako to sada zovu ovih prostora jer ih je valjda strah izgoviriti Balkan ili ExYu. Drago mi je da svi ljudi koje sam volio 80-ih, glazbenici, umjetnici i ostali normalni nisu zabrazdili u šovinizam. Nikada ih nisam gledao kao Srbe, Bosance, Slovence nego to svoje. Muzika je svemir, nema granica. Čak i kada nisam skroz razumio što pjevaju Pankrti i Leb i Sol, znao sam da su pravi, originalni. Taj osjećaj ne bih zaokruživao samo sa Ex-Yu teritorijem, uvijek sam govorio da mi je bliskiji netko sa Islanda tko svira rock'n'roll, nego moj prvi susjed koji urla na cajke.


Razgovarala: Vanja Šunjić, Prometej.ba