Foto: Srđan Doroški


Reditelj Marko Misirača rođen je Prilepu, Makedonija. Svoje pozorišne predstave postavljao je na prostoru gotovo čitave Jugoslavije, gdje je i živio. Režirao je Djelidbu, Ničiji sin, Sinovi umiru prvi... U Pozorištu Prijedor postavio je svoju najnoviju predstavu Jugoslavija, moja otadžbina. Kao asistent režije sarađivao je na filmu Turneja.


Vanja Šunjić: Ove razgovore tradicionalno završavam pitanjem o Sedmoj republici, no budući da si živio i stvarao na gotovo čitavom jugoslavenskom prostoru, voljela bih prvo da mi kažeš šta je za tebe Sedma republika? Raspada li se Jugoslavija i dalje i kako gledaš na naznake i mogućnosti o(p)stanka i stvaranja?

Marko Misirača: Rekao bih da jugoslovenskim prostorom danas teku dvije paralelne linije. Jedna koju predvode političari ima zadatak da insistira na različitostima sa negativnim predznakom i na (ne)postojećim granicama; u nju se utapa, nažalost i jedan dio omladine, onih koji zaista vjeruju da su im ti Drugi koji govore istim ili sličnim jezikom neprijatelji. Druga linija bez obzira na sve to, živi u Sedmoj republici, čita književnost susednih naroda na istom ili sličnom jeziku, gleda filmove, predstave, sluša muziku itd. Npr. kad pogledate u ono što je najmasovnija kultura, a to je filmska i TV produkcija, razmjena glumaca i saradnika je možda i veća nego u vrijeme bivše Jugoslavije! Ono što će nas sve ponovo, duboko sam ubijeđen, i formalno povezati nekada u budućnosti (nisam siguran da ću to dočekati, ali to će se dogoditi!) jeste i pozicija inferiornosti koju svaka od ovih malih državičica ima u odnosu na Evropu i svijet.


Jedan od osnovnih kohezivnih faktora jugoslavenskog prostora je jezik. Kako se odnosiš spram jezika koji govoriš i na kojem stvaraš, je li to neka nacionalna varijanta, BHS, ostalinski, kako ga naziva Darko Cvijetić, ili nešto treće? Jednom prilikom si imao problem u Beogradu, jer tvoja predstava nije bila prevedena s hrvatskog. Znam da se spremaš da radiš Krležu, imaš li strah da će se to iskustvo ponoviti, ili ćeš ga adaptirati?

Bilo je zanimljivo povodom premijere Ničijeg sina Mate Matišića u Beogradskom dramskom pozorištu kako su se beogradski kritičari unisono odnosili prema jeziku u predstavi. Kao da postoji neki prećutni dogovor, svi su uglavnom afirmativno pisali o predstavi da bi na kraju zaključili da predstava ima problem što nije prevedena sa hrvatskog. Pozorišnim riječnikom govoreći, za početak to ne bi mogao biti klasičan prevod već adaptacija jer je u komadu jedno od glavnih pitanja srpsko-hrvatski odnos, neki od likova dolaze iz Like npr., samim tim bi bukvalno prevođenje na ekavsku varijantu lingvistički istog jezika bilo besmisleno u onom smislu u kome (osim, ponavljam, ako nije u pitanju neka radikalna adaptacija komada!) bi bilo besmisleno prevoditi Krležu u Srbiji, Nušića u Hrvatskoj ili čak Boru Stankovića i Steriju na današnji srpski standard. Krleža će, kad god se ja budem pitao, biti igran isključivo krležijanskim jezikom. A sebi dozvoljavam da mi pripadaju sve varijante ovdašnjeg jezika, mešam i ijekavicu i ekavicu i to doživljavam samo kao bogatstvo izraza.


Kad smo kod Krleže, je li ga danas pošteno trpati u okvir jedne nacionalne književnosti i davati mu odlike finog, građanskog pisca, uprkos njegovom neposluhu, ateizmu, antiklerikalizmu, proletarijatu, komunizmu… ?

Čini mi se da ni Krležu ni Andrića, kao dva kanonizovana titana ovdašnje književnosti, baš zbog svog genija i te pozicije da su svačiji i ničiji, nije pošteno trpati u bilo kakve okvire. Zanimljivo je međutim, kada pravimo paralele između njih dvojice, da, bar još uvijek, nije moguće da se dogodi neki Krležgrad. Možda baš zbog epiteta koje ste mu pripisali u pitanju. Ono što je moja inicijalna ideja zbog koje bih radio Krležu u pozorištu je da, za početak, podsjetim/približim/upoznam današnjeg pozorišnog gledaoca u Srbiji koliko mu je Krleža bliži i važniji nego što mu je to decenijama unazad servirano. Ogroman broj ljudi u Srbiji, na primjer, ne zna da je K. bio dobrovoljac u srpskoj vojsci 1913. godine.


Da se vratimo gore pomenutom jeziku. Tvoja predstava Jugoslavija, moja otadžbina po romanu Gorana Vojnovića Jugoslavija, moja dežela igra diljem regije. Da li je publika razumije? Zašto ste deželu, koju je prilikom prevoda romana hrvatski i bosanski izdavač preveo u domovina, a srpski ostavio, preimenovali u otadžbina?

Moram da kažem da je ideja za naslov predstave potekla od Darka Cvijetića. Kroz razgovor tokom proba podsjetio me je da je srpska varijanta prevoda riječi dežela otadžbina, da to zapravo daje jednu sjajnu metaforu jer nosi u sebi riječ otac (kao Vaters Land u njemačkom prevodu romana), a lik oca kojeg glavni junak tokom čitavog romana traži i sastavlja od uspomena, krpica sjećanja i informacija koje dobija o njemu, zapravo je metafora i te Jugoslavije, njegove zemlje koja se raspala, tako kako se i otac raspao i rastočio. I sam Goran se u izvornoj verziji romana ironično poigravao sa čuvenim sloganom Slovenija, moja dežela, ta provokacija je budila asocijacije u Sloveniji koje na prostoru Bosne i Srbije nisu toliko direktne, tako da nam se učinilo, a i Goranu se to jako dopalo, da predstava u srpskoj jezičkoj verziji tako glasi. Što se tiče razumijevanja, mi imamo u predstavi titl koji u Sloveniji pokriva ono što se govori na BHS jezicima i obrnuto, ali mislim da je to ljudima u publici uglavnom potrebno samo kao mali podsjetnik i da vrlo dobro razumiju šta se događa na sceni.


Prvobitno je trebalo da se predstava radi u Narodnom pozorištu Republike Srpske, ali ste prešli u Prijedor. Prošle godine u ova doba je uklonjena izložba umjetnice Milene Ivić iz Galerije Muzeja savremene umjetnosti Republike Srpske. Je li riječ o cenzuri i zašto se mladim glasovima ne daje prilika? Kome najviše smetaju i šta im zapravo smeta?

Ova, čak i za pred-pandemijsko vrijeme ambiciozna koprodukcija pripremala se dugo. Naime, inicijativa za ovaj projekat krenula je od uprava i direkcija Narodnog pozorišta Republike Srpske sa kojim sam ranije imao odličnu saradnju i Gledališča Koper Teatro Capodistria, naročito nakon što smo u Kopru na Primorskom poletnom festivalu odigrali Matišićev komad Sinovi umiru prvi. Direktorica koparskog pozorišta Katja Pegan već godinama uspješno razbija barijere i stvara koprodukcije sa pozorištima iz Sarajeva, Novog Sada, Beograda... Rad na samoj predstavi prvo je zaustavila viša sila (pandemija) a potom i neke niže sile, kako je to duhovito primijetio glumac Boris Šavija. Više od godinu dana smo pokušavali da nastavimo rad na predstavi iz koje se, kao producent NP RS povukao dolaskom nove direktorice. Na kraju smo imali veliku sreću da predstavu iz BiH producentski preuzmu Pozorište Prijedor i Fondacija Friedrich Ebert Stiftung za BiH. Već sam mnogo o ovome govorio, pa kako je ta muka uveliko iza nas izbjegavam da joj dalje dajem značaja, ali čini mi se da se uglavnom radi o autocenzuri i to je ono što će nama u branši posebno doći glave i već nam dolazi.


S tim u vezi, koliko pribjegavaš korištenju radikalnih sredstava u svom iskazu? Šta je ono što najjednostavnije dopire do publike u odgojnom, emancipatorskom, katarzičnom smislu?

Izuzetno cijenim pozorišne stvaraoce koji koriste radikalna sredstva i često su mi inspiracija; pripadanje režiji kao grani umjetnosti zapravo i pretpostavlja stalne uticaje raznih drugih stvaralaca kao i drugih grana umjetnosti. Čini mi se da je pozorišna režija možda i ponajviše u svojoj osnovi eklektična umjetnost. Veliki reditelj i pedagog Dejan Mijač govorio je o tome kako reditelj mora da neprestano puni svoj gepek svim mogućim sadržajima i informacijama jer tek sintezom raznih uticaja nastaje dobra pozorišna predstava. Pitanje radikalnosti je vrlo relativno. Samo umjetničko djelo može u zavisnosti od sredine u kojoj se prezentuje biti vrlo radikalno i subverzivno bez pretenzija na to. Neke od predstava koje sam radio izazivale su male ili nešto veće kontraverze i predstavljale problem određenim strukturama, ali to više govori o sredinama u kojima su te predstave nastajale. Ja nekako nisam ljubitelj umjetničkih djela koja previše direktno i jednoznačno govore o nekom problemu, trudim se da fenomen kojim se bavimo u predstavi osvijetlimo sa svih strana i pružimo publici priliku da misli o tome na drugačiji način od ustaljenog.


Kroz svoj rad dosta se baviš odnosom oca i sina, pa i sam Vladan Borojević, protagonista priče ide u potragu za ocem. Dok promišljaš te odnose, pitaš li se jesu li naše nesreće i sudbine mogle popraviti naše mane, ili su one njihova posljedica?

Sticajem okolnosti nekoliko predstava koje sam radio i koje su imale stanovitog uspjeha, već su u samom naslovu sadržavale odrednicu očevi i sinovi. Ova tema postoji od kada postoji dramska književnost, uvijek su tu i Edip i Hamlet tako da po tome moje predstave nisu ekskluzivne. Naravno, iako uvijek u teatru polazite od sebe i pokušavate da, kao i većina glumaca, u sebi pronađete motive i osobine kojima možete pravdati i/ili razumjeti likove i priču na sceni, priče o očevima i sinovima ovih prostora moraju da postanu i priče o generacijskom dijalogu ili pokušaju istog. A svakako mislim da nedostatak dijaloga između generacija na jugoslovenskom prostoru predstavlja jedan od važnijih problema zašto nam je danas ovako, pa onda kroz pozorište, jer ono je mjesto dijaloga, otvaram sa svojim kolegama tu temu i razmišljam naglas o njoj kroz predstavu.


Vladan i ti ste sinovi vojnih oficira. Kad je trebalo da stasate u zlatnu socijalističku mladež, država se raspala. Postoji li kod tebe žal za tim vremenom i doživljavaš li ga kroz prizmu nostalgije na mikroplanu zbog oduzete mladosti i intimnih značajki, ili nostalgije za Jugoslavijom, kao političkim i administrativnim konstruktom?

Moja generacija upala je negdje između. Nismo imali dovoljno godina da je upamtimo kako treba, da uživamo u njenim blagodetima, a opet smo je dovoljno zakačili, da bismo bili u najboljem smislu inficirani njome. Pogotovo mi koji smo živjeli i imali rodbinu u raznim krajevima te zemlje i zbog toga je, i nakon što se formalno raspala, osjećali kao svoju. A kako tačno primjećuje Goran Vojnović, nažalost prirodno je da se nostalgija za tom zemljom i tim sistemom prepunom rupa osjeća u većini bivših jugoslovenskih republika jer ovo što danas te zemlje žive nikako ne valja i ne obećava da će se promijeniti na bolje. Politički i administrativni konstrukt Jugoslavije mi danas nije važan, očigledno da kao takav nije mogao opstati, ali činjenicu da je to manje-više isti kulturni prostor koji je jezik i nakon rata relativno lako ponovo povezao, mi niko ne može oduzeti.


Na tragu priče o djetinjstvu, u Dubici si završio gimnaziju i zaljubio se u teatar. To je grad koji nema veliku teatarsku kuću, a ti si upravo baš tamo trasirao svoj profesionalni i životni put. To dekonstruiše priču o različitim startnim pozicijama. Šta misliš o tome?

Imao sam sreću da je osjećaj pripadanja pozorišnoj umjetnosti otkad znam za sebe tinjao u meni, samim tim nije bilo važno da li pokušavam da se izrazim kao gledalac ili stvaralac u dramskoj sekciji, grupi, pozorištu u Prilepu, Kragujevcu, Bosanskoj Dubici, Beogradu... Ono što mi je drago i na šta sam ponosan je činjenica da sam u formativnom periodu gimnazijskih dana u Dubici bio dio ekipe mladih ljudi koji su kasnije postali pozorišni profesionalci: Dado Ćosić je ugledni glumac u Zagrebu, Stefan Bundalo u Beogradu, Srđan Sekulić u Subotici... Referentna tačka nam je svima bio Tihomir Stanić, nekada đak iste te gimnazije a danas veliki pozorišni, filmski i TV glumac i producent.


Većina malih scena u socijalizmu je egzistirala u okviru domova kulture, koji su u ratu, kako Viktor Ivančić piše u knjizi Iza sedam logora od punktova oživljavanja ideje bratstva i jedinstva postali mjesto razvrgavanja svega toga i mjesto razbratnosti. Je li im moguće vratiti čistoću? On tamo govori i o kulturnoj destilaciji kolektivnog poricanja, referišući se na film Sveti Georgije ubija aždahu, Srđana Dragojevića, koji je snimam na prostoru Omarske. Kako biti etičan spram pejsaža i prostora stradanja i otpora?

Nisam optimista po ovom pitanju, barem za sada. Jugoslovenska zvanična istoriografija je radila na tome da mjesta raznih stratišta očuvaju dignitet i spomen na stradale. Oko posljednjeg rata, naročito u Bosni ne postoji i dalje kolektivni konsenzus oko mjesta stradanja, i dok se to ne okonča i dok ne počnemo kolektivno da poštujemo svačije prostore stradanja i otpora, stvari neće krenuti na bolje.


Da ne završimo u ovom pretencioznom maniru, šta znači papazjanija?

Jedan od rječnika na internetu kaže smjesa svega i svačega. Onda to može biti i predstava Jugoslavija, moja dežela po romana Gorana Vojnovića, u kojoj ima i Prijedora i Kopra i Banjaluke, Pule, Brčkog, Goražda, Ljubljane i Novog Sada, Srba, Slovenaca, Bosanaca, Makedonaca, svih jezika naroda i narodnosti Jugoslavije, suza i smijeha i malo ali dovoljno Tome Zdravkovića.

Prometej.ba