Melita Vrsaljko je novinarka na portalu Faktograf.hr. Pisala je za portal Forum.tm te radila na RTL televiziji i Al Jazeeri Balkans. U fokus svog novinarskog rada stavlja zaštitu okoliša, klimatske promjene i ljudska prava. Živi i radi u Nadinu, selu nedaleko od Benkovca. Dokumentarni film Knin – Zadar njen je prvi film, kroz koji pratimo svakodnevicu rediteljkinog oca, skretničara na željezničkoj postaji Benkovac, u kojoj vrijeme kao da je stalo negdje u posljednjim desetljećima dvadesetog vijeka. Temelj dramaturgije ovog filma suptilan je kontrapunkt spokoja i iščekivanja, postignut minimalističkim i statičnim slikama prostora u propadanju koje podržava tiha i slojevita zvučna kulisa.


Kako si došla na ideju da snimaš film Knin – Zadar?

Ideja je došla u proljeće 2019. godine kada sam radila na televiziji. Tih sam dana često išla na terene, vraćala se sa snimanja s materijalom kojeg bih kasnije s kolegom u montaži pretvorila u priču. Istovremeno sam pohađala i jednu radionicu dokumentarnog filma tako da mogu reći da je taj period bitan za razvoj mog interesa za vizualni storytelling. Bilo je puno priča koje sam htjela ispričati kroz kratki dokumentarac koji ne bi bio ograničen pravilima kojih smo se morali držati na televiziji, a koja zapravo u TV svijetu predstavljaju standard. Pobijedila je priča o pruzi i ocu. Sada kada gledam, puno faktora je utjecalo na to da zabilježim baš tu priču. To su svakako ljubav prema zavičaju, oživljavanje svoje osobne veze s tom prugom, činjenica da sam htjela i učiniti nešto zabavno po čemu će otac pamtiti zadnje godine prije odlaska u mirovinu.


Film propušta da kaže neke faktografske podatke o pruzi Knin – Zadar kao i o Benkovci, nego nam opservacijski, bez gotovo ijedne riječi priča priču. Zašto si se odlučila za ovaj postupak?

Možda je činjenica da sam novinarka najviše utjecala na to da se ostavim te faktografije kojom mi je inače obilježen svakodnevni rad. Film otvara cijelu jednu galaksiju mogućnosti. Mogao je to biti dokumentarac s puno snimljenih sugovornika koji objašnjavaju kontekst razvoja te pruge i željeznice generalno, mogao je otac dobiti i veću ulogu u smislu da se više fokusiramo na njegov pogled na cijelu tu situaciju. Međutim, nisam htjela snimiti takav film.

Htjela sam da film bude u formi nekakve crtice koja neće previše pojašnjavati i u tom kontekstu, ovaj film uistinu nema prevelikih ambicija i težnji.


Jesi li imala strah od toga kako ćeš oslikati svoga oca, porodičnu historiju, ali i zavičaj?

Naravno da je bilo dosta mojih dvojbi i dilema oko toga kako ću prikazati oca. To je, u konačnici, jedan zapravo dosta intiman film. Na toj sam postaji praktički odrasla. Osjetila sam kako jednim dijelom s tim filmom puštam gledatelje u djelić svog života, u ono što je meni važno, tako da tu ima elementa nekog ogoljenja. Bio je neobičan osjećaj. Otac i ja smo dosta pričali o tome kako se on osjeća dok je tamo, na toj postaji. Često sam i sama razmišljala o filmu i o tome kako će on biti predstavljen u njemu. U tome se iskustvo snimanja ovakvog filma razlikuje od snimanja ljudi za televizijsko dnevno novinarstvo. Za TV bih snimala ljude na dnevnoj bazi, slušala bih njihove stavove, probleme, zahtjeve, sutradan bi to bili već neki drugi ljudi. Ne bih dugo ostajala u tuđim pričama.

U slučaju ovog projekta, konstantno sam razmišljala o tom jednom liku, svom ocu, o svom gradu…


Je li film na neki način i posveta njemu? Koliko kroz njegovu poziciju možeš promatrati protok vremena u kontekstu kapitalizma i nekih novih sistema vrijednosti?

Svakako je posveta njemu, ali na neki način i svim ljudima koji se nalaze u istom i sličnom položaju kao on. Zvonko mi je jednom, dok smo snimali samo audio intervju, u razgovoru rekao da se osjeća kao uhljeb, ali da to nikad nije htio postati. Uhljeb je, po nekoj jednostavnoj definiciji, osoba koja se preko veze zaposlila u državnoj službi/tvrtki na izmišljeno radno mjesto, te ne radi ništa. Od njega je, kaže, država napravila uhljeba, on to nije htio biti iako bi mnogi danas u Hrvatskoj dali sve da to jesu. Zvonko je na pruzi Knin – Zadar radio prije rata i poslije, promatrao je kako se političke i ekonomske promjene reflektiraju na željeznički promet i vlakove koji bi mu prolazili kroz postaju. Na kraju svog radnog vijeka došao je do toga da na toj postaji gotovo pa nema više nikog i ničeg osim njega.

S jedne strane imamo ljude koji žele i mogu raditi, ali silom prilika nisu u mogućnosti jer je sustav zakržljao. S druge strane, tu je cijela vojska stranački podobnih ljudi koja dolazi na pozicije upravo zbog stranačkih iskaznica, a ne zbog sposobnosti i želje. S godinama se čini da je ova druga skupina postala puno dominantnija, što, u kontekstu normalnog razvoja ovog društva i države, ne daje razloga za optimizam.


Premijeru je film imao na ZagrebDox-u. Kakva je bila recepcija publike, voli li publika kod nas kratki metar i postoji li kultura gledanja i bavljenja njime?

Reakcija publike bila je sjajna. Već sama vijest o prikazivanju filma na ZagrebDoxu izazvala je interes brojnih medija, od lokalnih do regionalnih. Tema pruge Knin – Zadar dobila je značaj koji zaslužuje u javnom prostoru. Nakon premijere, brojni ljudi su mi prišli i rekli da ih je film dirnuo, što je meni jako drag kompliment. Osim toga, konstantno dobivamo pozive za projekciju u različitim mjestima, brojni ljudi mi se javljaju na društvenim mrežama jer ih zanima gdje mogu vidjeti film. Čestitaju na ideji i tu i tamo podijele svoja sjećanja na vožnju vlakom tom prugom. Sve u svemu, puno ljudi je vezano za tu prugu, a ona, iako je uspavana, i dalje živi u njihovoj memoriji.

Što se tiče kratkog metra, ta forma svakako (neopravdano) ne uživa onu popularnost u široj javnosti kao dugi metar. Čini mi se da je publika u većim gradovima više odgojena da prati i kratkometražnu scenu, djelom i zbog toga što postoji puno više kulturnih programa/događaja koji su posvećeni upravo toj formi, kao što je na primjer Kratki utorak Hrvatskog filmskog saveza u sklopu kojeg se jednom mjesečno u Zagrebu prikazuju domaći i strani kratkometražni filmovi.

Iz moje ravnokotarske perspektive, čini mi se da je problem to što dosta mjesta uopće nema kino infrastrukturu. Recimo, u Benkovcu je kino postojalo još svega pet, šest godina nakon rata, nakon toga je prestalo s radom. Od početka 2000-ih u tom gradu nema kina, dvadeset godina su generacije odrastale bez da su imale mogućnost u svom gradu pogledati film na kino platnu, što je svakako utjecalo na ubijanje interesa za filmom u tom gradu – i kratkometražnim i dugometražnim.


Iako je priča lokalna, i neka druga mjesta u Hrvatskoj ali i diljem zajedničkog kulturnog prostora imala su sudbinu Benekovca, koji je ostao bez vlaka. Kako je to prihvatilo lokalno stanovništvo i na koji način je to mijenjalo navike, ali i identitet stanovništva koje je gubilo vezu sa drugim okolnim mjestima? Šta je to značilo u kontekstu tvoje porodične historije, koja je decenijama vezana za vlakove i pruge?

Ukidanje putničke linije nije jednako pogodilo sve. Jedan od razloga zašto je i linija ukinuta jest manjak interesa. U tom kraju naprosto više ne živi onoliko ljudi koliko je živjelo prije rata. Situacija se pogoršala nakon ulaska Hrvatske u EU kada je taj kraj pretrpio odlazak brojnih mladih ljudi.

Putovala sam vlakom tih zadnjih godina prije ukidanja linije i dobro se sjećam da su vlakom, osim đaka koji su išli u Zadar, putovali još jedino starije osobe. Mjesečna karta za vlak do Zadra bila je puno jeftinija nego ona za autobus.

Dio ljudi je ipak radije birao autobus kao prijevozno sredstvo. Vlak je, naime, bio sporiji, putovao bi smanjenom brzinom, što je bila posljedica neulaganja u infrastrukturu. Put do Zadra trajao bi nešto manje od pola sata duže nego put autobusom. Može se reći da se dobar dio ljudi ovdje oslanja na automobil jer je to područje generalno loše prometno povezano, i u tom svjetlu, oni koji su si mogli priuštiti automobil, i prije ukidanja putničke linije nisu se vozili vlakom.

Međutim, ukidanjem linije Knin-Zadar ukinute su brojne mogućnosti putovanja unutar Ravnih Kotara i kninskog područja. Mogu dati i svoj primjer. Ako sam u svom selu Nadinu, nemam kako doći do Kistanja, Knina, Kožlovca ili na primjer do Sukošana na plažu, jer takve autobusne linije ne postoje. Kao jedna od posljedica lošeg javnog prijevoza na tom su se području pojavile neke inicijative privatnih taksista koji skupo naplate svoje usluge.

Ukidanje te linije, od nas sviju u obitelji, naravno, najviše je pogodilo oca koji svaki dan dolazi na posao i svjedoči toj praznini. Ni ja nisam imuna na prizore prazne pruge, diraju me na nekoj dubljoj razini. Da nije tako, vjerojatno ne bih ni snimila ovaj film. Jednom prije godinu i pol dana prugom je prošao teretni vlak, sjećam se da sam ga promatrala s terase i pomislila kako bi bilo dobro da je taj vlak svakodnevni prizor, te da prolazi putnički vlak. To bi značilo da postoji nekakvo kretanje ljudi, usluga i dobara, da se odvija neki život u tom smislu, što nažalost nije slučaj.


Čega se najviše sjećaš iz djetinjstva, a da je vezano za tvoj zavičaj?

Rana sjećanja svako uključuju prve godine života u Bibinjama, u kući koja se nalazila odmah pored pruge. Dolazak 1997. godine u Benkovac, slike poslijeratnog gradića infrastrukturno u lošem stanju. Ljetni odlasci na plažu u Karin ili Biograd na moru, a zimi na sanjkanje u Liku, ili kod bake u Zagorju. Odrastanje u nekom poslijeratnom optimizmu koji se nešto kasnije krenuo rušiti, preciznije rečeno, s godinama transformirati u osjećaj apsurdnosti života u Hrvatskoj.


Šta se još u tranziciji i ulaskom Hrvatske u EU promijenilo u Benkovcu, ali i drugim manjim mjestima? Kako se poslije rata mijenjala struktura stanovništva?

Struktura stanovništva Benkovca drastično se promijenila nakon rata na način da srpska populacija danas čini jao mali postotak mještana ovog kraja. Povratnici koji su se vratili nakon Oluje u Benkovac bili su uglavnom starije osobe. Istovremeno, na benkovačko područje doseljen je veliki broj Hrvata iz Bosne i Hercegovine. Nakon ulaska Hrvatske u EU, veliki dio njih je otišao u druge EU zemlje, tako da danas svjedočimo cijelim, gotovo praznim naseljima koja su nakon rata niknula upravo za prognanike iz BiH. Brojni ljudi s kojima sam se družila odrastajući u Benkovcu godinama nisu svratili u taj grad, upravo iz razloga jer su našli bolji život negdje drugdje. Nedavno sam se zezala s prijateljom kako je Benkovac, s dolaskom Filipinaca i Nepalaca kao stranih radnika koji rade u lokalnim poduzećima, opet postao najmultikulturalniji gradić u Dalmaciji.

Grad se razvija puževim korakom, mali pomak napravljen je tek europskim sredstvima koja su se slila u grad, iako osobno smatram da se ona, zbog nedostatka vizije lokalne vlasti, nisu iskoristila na najbolji mogući način. Unatoč brojnim problemima za koje mislim da obilježavaju Benkovac i male sredine poput njega, jedan dio mene vjeruje kako će nastaviti rasti i razvijati se, doduše, sporim tempom kao i dosad.

Svako jutro grad je ispunjen ljudima koji dolaze iz okolnih sela, slika je to koja potvrđuje da je grad bio i ostao prije svega centar Ravnih kotara. Problem je što u poslijepodnevnim satima nema previše mlađih ljudi na ulici, i što je jako malo kulturnog sadržaja kojeg grad može ponuditi njima. Iako ima i tu divnih ljudi i inicijativa koje ne posustaju u tome da obogate kulturnu scenu grada, ali njihovi su glasovi nažalost uvijek u manjini.


Na koji način te oblikovala ova avantura i ulazak u jezik dokumentarnog filma, jesi li imala strah da ćeš otići u reportažu, budući da si radila na televiziji? Imaš li još neke priče koje bi predstavila kroz ovaj medij?

Iskustvo snimanja filma donijelo mi je puno toga, počevši od poznanstava do nekih novih usvojenih znanja i malo boljeg poznavanja sebe. Imala sam više strahova, ne samo da će film otići u smjeru reportaže nego i da će mi dobra priča propasti zbog mog nedovoljnog iskustva u svijetu dokumentarizma. Za vrijeme montaže pokojni Martin Semenčić i ja eksperimentirali smo s više formi, imali smo jednu verziju sa Zvonkovim offom, ali smo se na kraju vratili prvotnoj ideji. U tom procesu bilo je dosta mojih dilema iz kojih sam se na kraju iskoprcala.

Osim toga, bilo me strah i da otac ne doživi neko negativno iskustvo, emociju, i jednako tako važno da za vrijeme snimanja filma njemu bude ugodno. Strah me bilo i da ne uspijemo prenijeti tu priču onako kako smo je mi sami osjetili, da gledatelji to neće prepoznati. Postoji dosta priča koje me okupiraju, o nekima razmišljam skoro dvije godine a da još ništa osim tog razmišljanja nisam poduzela. Trebalo je prvo završiti ovaj projekt i sad si dajem neko vrijeme da se, u kreativnom smislu ispraznim od njega i tako stvorim prostora za nešto novo.

Razgovarala: Vanja Šunjić, Prometej.ba