Ilustracija: Ludwig Meidner

Mone Slingerland (1961) je ugledna holandska istoričarka i novinarka. O ratu u Bosni i Hercegovini i bivšoj Jugoslaviji je objavila mnoge reportaže u prestižnim holandskim novinama i sedmičnim listovima kao što su Volkskrant, De Morgen, Haagsche Courant i drugi. Svojevremeno je bila dopisnica iz Beograda i redovno izvještavala o ratu na Kosovu. O sukobima na prostoru bivše Jugoslavije devedesetih godina govori i njena, krajem 2012. godine objavljena, knjiga “Ko to tamo puca: svjedoci posljednjeg evropskog rata”. U tom opsežnom djelu Slingerlandova iskazuje empatiju za male, obične ljude, te pokazuje izvrsnu upućenost u okolnosti i probleme koji su doveli do ratova u Jugoslaviji devedesetih godina prošlog stoljeća.


Goran Sarić: Gospođo Slingerland, više od 20 godina ste pratili zbivanja u bivšoj Jugoslaviji, Odakle dolazi Vaše interesovanje za Balkan?

Mone Slingerland: Možda zvuči čudno, ali bivša Jugoslavija me prije rata nije posebno zanimala. Tamo sam do tada bila samo jednom, u proljeće 1987. Tada sam bila odlučila da tamo opet jednom dođem, ali nisam požurila da to i ostvarim. Verovatno je u tome ulogu igrala i činjenica da je Jugoslaviju osamdesetih godina pratio imidž omiljenog mjesta za odmor dobrostojećih porodica: ljeti je na stotine hiljada porodica iz Zapadne i Srednje Evrope hrlilo na Jadran na odmor, u jeftine kampove. To zacijelo nije nešto za čim čezne jedan buntovni tinejdžer ili dvadesetogodišnjak, koliko god da su lijepe vaše planine i obala, zar ne?

Za te davne posjete osamdesetih, u vozu iz Zagreba za Ljubljanu sam razgovarala sa jednim brucošem. Veoma su ga brinuli sve veći jaz između zapadnih i južnih republika i rastuća inflacija. Sjećam se da je bio pristalica velikih reformi, ali ne i otcjepljenja pojedinih republika. Za tako nešto su, po njemu, ekonomije svih dijelova te zemlje bile previše povezane.

Poslije svega mi je, naravno, žao što nisam bolje upoznala prijeratnu Jugoslaviju, a posebno Bosnu i Hercegovinu, koju je rat toliko promijenio. Nju sam prvi put posjetila u februaru 1993., kad je sukob već bio eskalirao; u Sarajevo sam prvi put došla maja te godine.


Šta je Vaše najvažnije iskustvo iz “našeg” rata?

Rat nikad ne utiče pozitivno na nečiju sliku svijeta. Mnogi klišei u vezi s tim su se pokazali istinitim, kao, na primjer, onaj da u ratu na površinu izbijaju čovjekove dobre i zle strane, kao i to da te rat nauči da relativiziraš.

Fakica Bušić, hirurkinja koja je cijelo vrijeme rata operirala ljude u Sarajevu, mi je rekla – i to spominjem u knjizi – da ju je posebno dirnulo to što ljudi u ekstremnim okolnostima pokazuju neslućenu snagu inventivnosti. Što su, uključujući i nju samu, u stanju da urade mnogo više nego što su ikada pretpostavljali. Doduše, dodala je i ovo: da je na početku znala da će rat potrajati skoro četiri godine, vjerovatno ne bi bila u stanju toliko dugo izdržati.

Kroz iskustva iz bivše Jugoslavije sam uvidjela krhkost mnogih “izvjesnosti” s kojima je rasla moja generacija, kao što je ona o trajnoj i stabilnoj zajednici u kojoj je skoro sve pod kontrolom. Te su se “izvjesnosti” posljednjih godina pokazale još nepouzdanijima. Teroristički napadi, politički i religijski motivisana ubistva, sve se to sad dešava i u Evropi. Ako tome dodamo i prirodne katastrofe – problemima nikad kraja.

Ali, nakon mojih iskustava iz Jugoslavije ovakve me stvari više ne iznenađuju toliko.

Pored toga, kao i mnogi bivši Jugosloveni, i ja sam razočarana u međunarodne organizacije. One se veoma često pokazuju nesposobnima, beznadežno birokratiziranima i podložnim “posebnim interesima” velikih zemalja. Tu veoma dobro razumijem očaj koji vlada među stanovnicima Bosne i Hercegovine.


U Vašoj knjizi “Ko to tamo puca” se silno trudite da ostanete objektivni. Imate prijatelje svuda u regiji i je li Vam bilo teško zadržati takvu poziciju u svim okolnostima?

Čovjek nikada ne može biti sasvim objektivan. Pokušala sam se maksimalno uživjeti u načine razmišljanja različitih etničkih grupacija i otkriti šta ih motiviše na određene postupke, pa i onda kada se s njima nisam slagala. Da biste to uspjeli, katkad s ljudima morate provesti dosta vremena, i ispiti s njima puno kafe, piva, ili nekog jačeg pića. Vrlo je važno otići na obje strane linije fronta, ako je to moguće.

U Bosni mi je pomoglo i to što posjedujem sličan osjećaj za humor kao i većina vaših ljudi. Humor može značajno smanjiti napetost i nepovjerenje, ali i relativizirati razlike u mišljenjima. U BiH i Hrvatskoj me je posebno pogodilo to što je većina vojnika pripadala mojoj generaciji. Većina ih je jedva mogla povjerovati da se iznenada nalazi u rovovima, često još u patikama umjesto vojničkih čizama. Razgovori o ratu su nerijetko prekidani pitanjima o novom cd-u Nirvane ili R.E.M.-a. To mi je izgledalo pomalo nestvarno.


Jeste li tamo ikad lično došli u opasnu situaciju?

U Sarajevu su nekoliko puta pucali na mene. Na primjer na liniji fronta na Grdonju. Ali, to i očekuješ kad kreneš u grad pod opsadom. Prije dolaska sam se najviše plašila sopstvene reakcije kad prvi put zapuca. Ali primijetila sam da, sve dok nisi ozbiljno ranjen, naprosto trčiš i osjećaš veliko olakšanje.

U Makedoniji sam 2001. u selu Matejce jedanput nekako dospjela u novoizgrađenu džamiju punu mladih boraca UCK-a koji su se borili sa makedonskim snagama bezbjednosti. Kad je makedonska vojska došla s tenkovima, odlučila sam da odem. Džamija je nedugo zatim srušena sa nekoliko direktnih pogodaka.


Ovdje se još uvijek vode žestoke diskusije je li rat u Bosni i Hercegovini bio građanski, ili je bila u pitanju agresija na našu zemlju. Kako biste Vi odgovorili na to pitanje?

Rat je počeo kao agresija. Kao što su to, među ostalima, otkrili Ante Marković i Paddy Ashdown, Milošević i Tuđman su se već u martu 1991. u Karađorđevu složili da najveći dio BiH podijele među sobom, a manji ostave Bošnjacima. Ipak, sukob je vremenom dobijao sve više obilježja građanskog rata. Religijske razlike su postajale sve značajnije. Nastajali su ratovi unutar rata, kao onaj između Armije BiH i Fikreta Abdića.

I na teritoriju pod kontrolom Armije etnicitet je postajao sve važniji, sa izuzetkom Tuzle. Vlada u Sarajevu je 1994. obznanila mjere za obrazovanje i medije. One su bile u dubokoj koliziji sa borbom za multietničku državu za koju su se, kao, borili. Konzervativni komandni kadar iz Sandžaka je od 1993. dobio veće ovlasti, dok su nemuslimanski i nenacionalistički kadrovi otvoreno gurani u zapećak.


U Vašoj knjizi jasno iskazujete veći interes za obične, konkretne ljude i njihove sudbine nego za velike ideološke narative. Je li to od početka bio svjestan izbor, ili se desio spontano, u toku Vašeg boravka ovdje?

Zanima me oboje, ali prije no što sam počela pisati knjigu shvatila sam da su mnogi ljudi koje poznajem direktni očevici važnih dešavanja pri raspadu Jugoslavije. Stoga sam odlučila rat i njegove posljedice opišem i kroz njihova i moja iskustva. To je uzbudljivije štivo nego neka uopštena istorijska čitanka, tako događaji dobijaju sopstveno lice, ili bolje – više lica.


Kakva je sad situacija u regiji, ima li znakova opravka? Šta je, na primjer, budućnost Kosova? Meni je, recimo, u Vašoj knjizi zanimljiv bio razgovor s bivšim borcem UCK-a Luanom.

Dejtonski sporazum je zaustavio rat, ali je stvorio loš okvir za učinkovitu, miroljubivu zajednicu. Od njega su unutar BiH nastale dvije, ili zapravo tri zemlje. To je samo rasplamsalo nacionalizam i pomoglo političarima na vlasti. Tako su “zacementirani” rezultati etničkog čišćenja. Osim toga, nakon rata se desilo i “drugo etničko čišćenje”, jer je veliki broj tzv. miješanih brakova otišao u inostranstvo. Za njih u takvom odnosu snaga ovdje nije bilo mjesta.

Ipak, u posljednje vrijeme primjećujem više kontakata među različitim etničkim grupama u BiH. Povećan je povratak Bošnjaka u Istočnu Bosnu. Oni se tamo većinom bave poljoprivredom. Čujem i da je bilo dosta spontanih akcija pomaganja u vrijeme poplava 2014. godine. Veliki broj Bosanaca je tada shvatio da više mogu očekivati od njihovih sunarodnjaka iz drugih krajeva Bosne i Hercegovine nego od sopstvenih političara.

Sve više Albanaca s Kosova želi uniju sa Albanijom. U vrijeme rata 1999. Albanija je još bila siromašna i haotična, ali je od tada učinjen veliki napredak. Poslije rata se i na Kosovu mnogo radi i gradi. Priština sada liči na moderan grad. Međutim, položaj Srba u njihovim enklavama je sve gori. U ostalim stvarima Kosovo, Srbija i BiH imaju mnogo sličnih problema: siromaštvo, nezaposlenost (posebno među mladima) i korupcija.

Za značajan broj stanovnika bivše Jugoslavije demokratizacija je označila dolazak siromaštva i otvorene korupcije. Privatizacija je u svim bivšim republikama provedena na kriminalan način i od nje su najviše koristi imali političari. Nedavno sam slušala jednog bivšeg službenika velike međunarodne organizacije kako tvrdi da bi bilo bolje da je međunarodna zajednica prvo ustrojila efikasnu policiju i pravni sistem, a tek onda prešla na demokratske i ekonomske reforme. Ali, to je naknadna pamet.


Još jedno, čini mi se, veoma važno pitanje: vidite li, na osnovu ličnih kontakata, neke veće razlike u razmišljanjima između ljudi koji još uvijek žive u Bosni i Hercegovini i onih koji su otišli u svijet, takozvane dijaspore?

To je veoma teško pitanje. Teško je uopštavati, posebno zbog velikih razlika među samim izbjeglicama, na primjer između onih koji su došli sa sela i onih koji su prije rata živjeli u gradovima.

Što se tiče Bosanaca i Hercegovaca, među izbjeglim urbanim stanovništvom ne nalaze se samo intelektualci, nego i dosta ljudi koji žive u “miješanim brakovima”. Oni su, po pravilu, kritički nastrojeni prema nacionalističkim partijama. U prvoj poslijeratnoj deceniji sam, međutim, dobila utisak da su bosanske izbjeglice koje ne pripadaju toj grupi najčešće još veći nacionalisti nego oni koji su ostali. Oni također duže i više vjeruju nacionalističkim partijama nego mnogo onih koji su ostali. Tako ovdje, u Holandiji, pristalice SDA ne kritikuju lako Izetbegovića i njegovu familiju. Oni njega još uvijek smatraju vođom i nisu tako blizu da vide koliko je besramno protežirao sopstvenu familiju i političke prijatelje.

Razgovarao: Goran Sarić (Iz knjige intervjua u pripremi. Intervjui su nastajali u

proteklih 15-ak godina a objavljivani su u više uglednih domaćih i regionalnih magazina.)