Foto: Dženat Dreković

Namik Kabil je filmski redatelj i pisac. Autor je nekoliko nagrađivanih scenarija, između ostalog i za igrani film Kod amidže Idriza. Njegov dokumentarni film Informativni razgovori dobitnik je nagrade Srce Sarajeva za najbolji dokumentarni film na Sarajevo Film Festivalu 2007. godine, a poslije i drugih međunarodnih nagrada. Igrani film Čuvari noći, koji je napisao i režirao, imao je 2008. godine svjetsku premijeru na Venecijanskom filmskom festivalu. Autor je romana Sam, Amarcord i Yesterday kao i nekoliko drama.


Vanja Šunjić, Prometej.ba: Jeste li mislili o tome da već pri čitanju naslova Vaših knjiga publika učitava određena značenja i ima očekivanja, budući da su imenjaci sa Fellinijevim i Kubrickovim filmom i McCartnijevim hitom?

Namik Kabil: To je učitavanje bilo i namjera i više je razloga za to. Mene je zanimalo kako će neki od kultnih naslova komunicirati s našim lokalnim pričama i zapletima. Pri tome sam naravno bio svjestan zamke potencijalne pretencioznosti, da se takvim činom naslanjanja na poznate citate mogu dovesti u banalnu i jeftinu poziciju. Bio je to izazov jer sam morao prije svega autentičnim izrazom opravdati razlog ili drskost zašto sam posegnuo za takvim rješenjima. Moram biti svoj, bio je imperativ koji je dolazio zbog spomenutih naslova, i bivao izraženiji kako je rad na rukopisu odmicao.


Ostala mi je rečenica koju često ponavljate, parafraziram, ljudi misle da nije bilo rata, da bi ovdje Indexi još uvijek svirali. Je li nam rat izgovor za vlastite nedovršenosti i potrebe da se vrati voz koji je davno prošao? I dalje se mnogo naše književnosti i filma naslanja na ratne teme. Je li vrijeme da ih prevaziđemo, ili je rat toliko duboko u nama i trauma je još nesvarena da je nemoguće bilo šta da napravimo, a da se na neki način ne okrznemo o nj?

Baš sam ovih dana, u jeku novih a starih političkih turbulencija u Bosni i Hercegovini, pomislio kako je naša trauma sve ove godine tako bezočno i tragično instrumentalizirana i onda umjetnička priča o toj patnji teško ide pod kožu. Društvo je zatrovano visokom koncentracijom PTSP-a i to nam politika radi već jako dugo. Pri tome ne mislim da je to uvijek svjestan čin, ali nije manje kriminalan zbog toga. Mi zapravo i nemamo toliko umjetničkih djela koja se bave ratom, ja čak mislim da ih imamo nedovoljno, ali su ljudi zamoreni i premoreni tim konstantnim podgrijavanjem traume u javnom prostoru pa onda kada i umjetnik progovori o tome, nelako to primaju. Srušeni smo iznutra, i duhovno i materijalno, i sve se to još uvijek dešava. Zato nemamo odmaka od rata jer stanje boli i beznađa kontinuirano traje bez obzira što se formalno ne puca. Čujem ovih dana ljude kako govore, pa nek se zapuca više, taman izgubili sve, samo da se ovo jednom riješi. Zamislite koliki je očaj kada čovjek nakon svega prevali to preko usta. I kako će uopšte naša prošlost postati arhiva kada društvo, ili najmanje tri društva u okviru iste države, uopšte nemaju konsenzus oko najvažnijih događaja 1992.- 1995. Zato ovo još uvijek i traje. U ideološki mrak i nedjela mnogo je lakše zasrljati, postati zvijer od čovjeka ne zahtijeva napor ako nemate moralnih dilema. Mnogo je zahtjevnije izaći iz toga jer iziskuje prije svega volju, pa tek onda intelektualne i druge napore.


Vaša autorska poetika, jezik, rečenice, replike, metafore su kroz knjige i filmove za koje ste pisali scenarije i režirali ih ukorijenjene u našu kolektivnu svijest i možemo ih čuti nerijetko oko nas. Dok pišete prozu, je li i dalje promišljate u slikama? Kako se krećete iz jednog medija u drugi? Jedna od bilješki koju sam si pripisala bila je taktilan jezik. Nespretna konstrukcija, ali nešto što bismo na filmu vidjeli, ili što bi u scenariju ostalo u didaskaliji Vi vješto pretvarate u rečenicu koja vrlo suvereno stoji tu. Mislite li o tome dok pišete?

Ne mislim previše o tome dok pišem, ali bio bih neiskren da kažem da ne mislim nikako. Činjenica da se bavim različitim medijima neminovno dovodi do jezičkih i stilskih prelijevanja i preklapanja. Nepresušni je zdenac to kako ljudi oko nas razgovaraju, pogotovo kada ne obraćaju pažnju na jezik, a onda iz tog običnog jezika probijaju značenja kojih nisu ni svjesni. Osluškujem tu svakodnevnicu, svašta se tu čuje i odšuti. Ipak, moj najdraži jezik je onaj književni, čitanje je proces kojemu se svaki put nanovo obradujem. Onda se ta različita iskustva prirodno prožimaju i sublimiraju u nešto što izlazi iz čovjeka dok piše. Radnja se krije u stilu, genijalna je misao Vladimira Nabokova i moglo bi se o tome naširoko razgovarati.

Važno mi je ispričati priču; neću reći da je medij baš nebitan, ali je priča ipak važnija. Ima tu neke istinske slobode kada se možete kretati iz jednog u drugi mediji i boriti se protiv ograničenja te vrste. Meni je ubitačno stanje čekanja kada ne možeš da se izraziš zato što si se zakucao u jednom mediju i onda zbog tehničkih, finansijskih ili nekih trećih okolnosti ne možeš da radiš, pišeš, snimaš, glumiš, itd. Volim to što radim i svaku sputanost koja nije posljedica stvaralačke blokade doživljavam kao neuzvraćenu emociju. Lijepo je raditi ono što čovjek voli, to je možda odgovor.


Nakon što sam iščitala posljednji roman Yesterday, velikim štampanim slovima sam sebi na početku knjige zapisala kome se obraćaš? Nisam sigurna do kraja da znam na šta sam mislila tada, no da li ovo može biti katalog sudbina i hronika bilo kojeg grada koji je razvalio rat, a sada ga godinama, kao hrđa nagriza tranzicija i poraće koje nikako da stane? U Isijavanju za Mostar kažete da to nije grad, nego invalid. Ta karakteristika se može pripisati gotovo svakom gradu kod nas.

Roman Yesterday satkan je iz različitih narativnih perspektiva i nije to ništa novo u proznom postupku. Kome se obraćam? Sebi, ljudima koje poznajem, ljudima koji su umrli, onima koji su još uvijek tu ali nedostaju, i još ponekom. Mi bazamo po našim društvenim ruševinama, a nema grada kod nas koji je lišen toga, i kao arheolozi tragamo za komadićima izgubljenih i prošlih ljubavi. I onda se neminovno normalni protok vremena brka sa ratnim poricanjima koja uvijek ostavljaju rupe u sjećanju, brka se privatno i javno. Poseban je i bolan fenomen da ljudi kod nas vjeruju da ne bi toliko ostarjeli da nije bilo rata. Na to je dodatno ubitačno stanje iščekivanja, skoro pa mazohističkog saburanja dok čekamo da se stvari nomalizuju, i to traje od davne 1995.


Yesterday često poistovjećuju sa ženskim pismom. Postoli li muško i žensko pismo, angažovana i neangažovana književnost, ili samo dobra i loša literatura?

Mislim da su muški seksizam i diskriminacija žena vrlo prisutne i opasne stvari. Vidite to, između ostalog, po tome kako muškarci sa podsmijehom ali i ljutnjom reaguju na ispravke u jeziku, kada im se pokušava objasniti da ne postoji samo muški rod, i sumnjivo je kako misle da su takve stvari nepotrebne i isforsirane. Nemam problem da pričam o korijenima i manifestacijama mizogenije u nama i oko nas, ali mi se čini da se istovremeno trebamo čuvati da ne završimo u paradoksu drugačijih predrasuda. Dobra književnost je i angažovana jer se ljepotom bori protiv banalnosti.


Svi Vaši romani ispisani su u prvom licu i unutra se nalaze ljudi koje poznajemo, a prema kojima ste znali biti vrlo oštri. Kako su reagovali na to? S tim u vezi, stalno pitanje i kopanje po autobiografskom… imate li problema s tim i čini li Vam se da je autofikcija oksimoron, kao i radikalna nježnost, ali i jedina mogućnost da se sebi i svijetu objasne neke stvari?

Pišem o onome što me zanima i kako me zanima i ne mislim da postoji ispravan ili pogrešan postupak i put. Možete biti slikar koji na platnima dramatično bilježi tragične prizore iz društvene zbilje, angažovano suosjećate s drugima, i biti banalan i pretenciozan, a možete napraviti preko devedest autoportreta i biti Rembrandt, ili Van Gogh koji ih je napravio preko četrdeset. S velikim se naravno ne treba porediti, ali se od njih može uvijek učiti. Ja bih osobu koja počinje pisati savjetovao da piše tako da je to što piše trese iznutra, i da ne sluša savjete kako se treba ili ne treba pisati.


Mi na Balkanu vjekovima krećemo ispočetka i svaki novi rat kao da je nulta tačka naše civilizacije, a onda ga prati istraumatizirano vrijeme i pokušaji uspostavljanja normi, vrijednosti, tradicija, običaja i mitova. Hoćemo li ikada dorasti konceptu države i društva koje ima kontinuitet? U Isijavanju jedan od protagonista donosi zaključak kako nas je naćeralo da imamo državu, a nemamo je u krvotoku.

To govori Bošnjak koji se izborio za državu a sad ne zna šta bi s nje. Kao da osjeća da nema civilizacijski format za tako važan projekat – i nije zbog toga naša tragedija manja, naprotiv, crnja je i dublja. Ja mislim da nas ovdje jedino geografija može spasiti, bez obzira što to zvuči defetistički i autoviktimizirajuće. Ne vidim uopšte kako bismo mi sami, u ovako komplikovanom kolopletu, iznutra mogli generisati i iznjedriti neke kapitalne promjene. Iskreno se ali i oprezno nadam da ćemo makar zbog geografije kad-tad biti uvučeni u procese političkog približavanja Evropskoj uniji, milom ili silom. Ne abolira to nas od odgovornosti, naprotiv.


Pripadate generaciji koju je Faruk Šehić nazvao pregažena generacija, koja je biološki zenit imala u trenutku kada je počeo rat. Šta je vama ostalo poslije apokalipse? U Isijavanju jedan od protagonista promišlja o tome da li je prije rata riječ anksioznost obitavala u našim životima i tjerala čovjeka do samog ruba sunovrata. Ta tema se provlači i kroz igrani film Čuvari noći, i Yesterday, pa i Amarcord.

Ostala mi je umjetnost i ljubav. U narode ne vjerujem, svakakve je tu bagre.


Jeste li se osjećali neugodno dok ste bili u LA-u, a u Vašoj zemlji su se odvijali anticivilizacijski činovi poput bombardovanja Dubrovnika, opsade Sarajeva, Srebrenice itd.? Jesu li dopirale do tamo vijesti o ljudima koji su na nacionalnoj televiziji imali priliku da nedjeljom u osam gledaju Fassbinderove filmove, a onda krenuli jedni drugima zatirati pleme?

Pobjegao sam od rata i kad sam došao u Ameriku počeo je moj privatni rat preživljavanja, koliko god to cinično zvučalo. Površno sam iz daljine pratio šta se dešava kući i mislim da ne bih mogao funkcionisati da sam se detaljnije upuštao u sve to jer je svakako bilo i previše novih okolnosti. Pravih razmjera tragedije postao sam svjestan tek kad sam se vratio 2002. i nisam se pokajao što sam se vratio.


Zapisali ste da je napad na Dubrovnik jedna od glavnih stvari u Vašem životu i da im to nikada nećete oprostiti. Jeste li i zašto oprostili napad na Trebinje?

Nisam oprostio napad na Dubrovnik, generalno mi teže ide s opraštanjima u životu. Bez obzira što znamo da stvari nisu bile crno-bijele između ta dva grada, mislim da je teško izvodljivo i neukusno postavljati patnju Trebinja, koja je neupitna, u istu ravan s opsadom Dubrovnika.


U nekim momentima dok sam čitala Amarcord, u offu sam, kao molitvu, ili usud čula sjećam se, sjećam se, sjećam se… Može li nas sjećanje obraniti od surove sadašnjosti i budućnosti koju nemamo, ili je to samo iluzija bolje prošlosti?

Neko je rekao, ne sjećaju se ljudi Jugoslavije zato što je bilo bolje, već zato što su bili mladi. To je naravno pojednostavljeno, ali ima tu istine. Mi imamo specifičan odnos sa prošlošću jer su granice naših i javnih i privatnih epoha nasilno i dramatično nestajale i formirale se istovremeno. Događaji su nas brutalno odvojili od prošlosti kao od vlastite kože i to je vjerovatno jedan od razloga zašto se toliko osvrćemo.


Svoju nostalgiju ste nazvali postnostalgija. Ono što sam ja negdje osjetila iščitavajući Vaše romane je zapravo ostalgija. Šta mislite o tome?

Postnostalgija se u mome slučaju javila zadnjih godina, iz nje je nastao Yesterday. Dok sam pisao Amarcord i Isijavanje bila je to vatra prave žudnje. Vrijeme čini svoje i dobro je da je tako. Zanimljivi su ti ponovni susreti s reliktima prošlosti o kojima sam nostalgično pisao, a sada se to osjećanje udaljilo. Kao kada sretnete nekadašnju ljubav skojom već dugo niste i kurtoazno se pozdravite. Sjetite se fakta iz prošlosti ali nikako ne možete da oživite nekadašnje osjećanje. Ima toga u Yesterdayu. Drago mi je da sam se bavio time, bilo je to teško ali i katarzično iskustvo.


Mirko Kovač esej Pisac i grad završava rečenicom Kažu da se najradije slušaju priče o ratu, lovu i dalekim nepoznatim gradovima. Zbog iskustva egzila pisali ste o dalekim gradovima, bježeći od nedaća rata, koji Vas je okrznuo na neki svoj način, strastveni ste ribolovac i pišete o tome. Jeste li išli logikom da zadovoljite zemljaka, čiji ste suvereni nasljednik, ili su se okolnosti prosto poklopile?

Ne sjećam se te Kovačeve rečenice i baš mi je zanimljivo da se ne sjećam. Ali dobro se poklopilo, kao što kažete.


Hoćete li ikada napraviti film o sebi?

Volio bih napraviti dokumentarac o povratku u LA, tamo nisam išao od kada sam se vratio. Bio sam u New Yorku nakon povratka u Bosnu, ali u LA-u nisam. Možda to nije slučajno i volio bih to istražiti.


Šta je za Vas Sedma republika?

Nemam baš neki previše izgrađen odnos. Volim istojezičnost, to je pravo bogatstvo. Mi smo slični i različiti u tom prostoru i to je potencijal za budućnost. Pri tome nemam iluzije da nas otpori i opstrukcije čekaju na svakom koraku, i da taj potencijal još dugo može biti samo slovo na papiru. Ipak, kad tad, kao voda, mi ćemo naći jedni druge, jer smo negdje i jedno. Neko će mi spočitati da sam jugonostalgičar i baš ću se nasekirati zbog toga. Volim naše ljude, a ima nas.

Prometej.ba