U izdanju novosadske Akademske knjige objavljen je roman „Beskućnik“ bosanskohercegovačkog književnika Namika Kabila. Uskoro će biti objavljeno i hrvatsko izdanje „Beskućnika“ u zaprešićkoj Frakturi. Za domaću čitalačku publiku, knjiga je dostupna u sarajevskom Buybooku. „Beskućnikom“ je autor zaokružio zavičajnu trilogiju koja je započeta s „Amarcordom“ i nastavljena s „Isijavanjem“. Zahvaljujući Namiku Kabilu upoznala sam cijeli novi svijet mediteranskog zaleđa, Trebinje kakvo do tada nije opisano i iskustvo onih koji su iz udobnosti suncem zagrljene Hercegovine, nužnosti radi, završavali na različitim stranama svijeta. Zahvaljujući njemu kao čovjeku, a ne samo piscu, upoznala sam neke izuzetne ljude koji još uvijek žive u Trebinju, i koji nisu pristali na koncept mržnje i podjela koji tako posvećeno tri decenije njegujemo.

Kod Kabila je porodična kuća postala peti član porodice. Teret kao metafora svih naših amaneta uz koje smo odrasli, a koji su podrazumijevali da se djedovina ne prodaje, a da se od zemlje niko nije obogatio. U toj kući, uz mnogo principa iz vremena dok kod nas nije stigao „švedski model odgajanja“ bilo je pregršt ljubavi, poštovanja i pjesme. O tome, svjesnosti privilegija u kojima je odrastao, ocu koji ih je naučio da nije sve na prodaju i da se obraz pod stražnjicu ne stavlja, majci, njenim specifičnostima i patrijarhatu koji ju je determinisao, govorio je u intervjuu za Prometej.


Piše: Kristina Ljevak Bajramović
Foto: Dženat Dreković


K. LJ. B.: Sumnjam da kao sin ljekara imaš detaljne informacije o šamanskim ritualima iscjeljenja, ali jedno od prvih pitanja koje šamani postavljaju tokom sesije glasi – kada ste posljednji put pjevali. I sam pišeš o tome kako smo prestali pjevati i počeli voditi neke teške priče. Kako se ljudi prestanu smijati i potpom ugase.Je li ti pisanje "Beskućnika" i svođenje "emotivnih" računa pomoglo u osvještavanju privilegije življenja u porodici u kojoj se, uprkos svim mijenama, zaista živjelo s pjesmom. Uz oca koji vam je pored čvrstih principa i cijele te nadrealne priče o porodičnoj kući, ostavio tri klavira, koje ovdje ne spominjem u kontekstu imetka nego fizičkog podsjetnika na ono što je u životu važno.

N. K.: Svašta mi se, djelimično i neočekivano, razbistrilo pišući ovu knjigu i baš mi je prijalo, mogu to sada konačno zaključiti. I ta tri klavira koja spominješ, preciznije dva pijanina i jedan polukoncertni klavir neki su od rekvizita u prizorima koji su se bolje sagledali. Ima u tom konkretnom broju instrumenata (usput, i gitara je u kući bilo tri) malograđanštine i snobizma, ali je utjeha da se u našoj kući zaista puno pjevalo i sviralo. Odjekuju te pjesme i dalje u sjećanjima koja se prirodno s godinama udaljavaju. Što je svakako jedan od razloga zašto sam napisao ovu knjigu, da sebi i još ponekome zabilježim takva sjećanja. Pri tome, da se vratim na broj instrumenata u kući, spomenuo bih i kolekcionarsko-opsesivnu stranu koju je moj otac imao, a vidim da sam je i ja sam je naslijedio. On bi, na primjer, kada bi naišao na pantalone koje mu odgovaraju, nebitno jeftine ili skupe, krijući kupovao po nekoliko istih, da ima, možda ih više neće naći, prodaće se, radnja će se zatvoriti. Slično i ja sam, kada naletim na čarape koje mi odgovaraju, kupujem ih i više nego mi treba, i onda ih skrivam od ukućana da me ne bi ismijavali. Ali možda su ti kolekcionarsko-sakupljački porivi donekle i posljedica naših društvenih diskontinuiteta. Ono što se ovdje može danas naći i kupiti, uopšte ne znači da će na istom mjestu biti i sutra, idući mjesec, o godinama da i ne govorimo. Zaista, nekada se čini kako jedino naši ožiljci i teške priče imaju kontinuitet, dok se životi u međuvremenu poput radnji preko noći otvaraju i zatvaraju. Kada sam ponovo čitao memoarski roman Miloša Crnjanskog, ”Kod Hiperborejaca”, provjeravao sam na internetu kafane i restorane u Italiji koji se spominju u knjizi. Samo da napomenem za one koji možda ne znaju, spomenuta knjiga se bavi diplomatskim službovanjem Crnjanskog krajem tridesetih godina prošlog vijeka. I onda sam prilično frapiran ustanovio da su skoro sve kafane, restorani i hoteli koji se spominju i dalje u životu, rade uredno. To je, u odnosu na nas, složićeš se, radikalni primjer drugačijeg kulturološkog trajanja, kontinuiteta. Možda je i to jedan od razloga zašto se mi ovdje bavimo memoarskom književnošću i osvrtanjem generalno, kao da na taj način želimo zabilježiti i spasiti od zaborava neke od simbola koji se ovdje rastaču i nestaju brže od ljudskog života.

Počeo sam pisati knjigu o rušenju porodične kuće a pri tome nisam znao da ću doći do pjesme i muzike koja je obilježila naše živote. I onda sam shvatio da mi danas malo pjevamo, čudno zvuči kada se i spomene, skoro pa ofirno, bez obzira što su se i sama druženja promijenila. Ne znam zašto je to tako, biće da nije samo jedan odgovor. Vjerovatno je, između ostalog, i posljedica novih tehnologija – koje neću odmah pljuvati, jer stvarno mislim da je puno dobrog došlo s novim tehnologijama – kada doslovce svaku pjesmu i melodiju možemo u trenutku naći na mobitelu. Ipak, bojim se da je tu i nekog prilično sivog, da ne kažem čemernog zasićenja u nama samima. Uglavnom, bar meni tako izgleda, postali smo ljudi koji ne pjevaju, a pjesmu, slično kao i ljudski dodir, teško da nešto može nadomjestiti.


Znaš iz naših privatnih razgovora da mi je cijela priča o vašoj kući i očevim principima jedna od najdražih koje sam čula. Ne bi bilo loše danas niti bilo kada drugo imati krov nad glavom tamo gdje dolazi cijeli svijet da se divi, u Dubrovnik, malo mjesto nadomak Trebinja, što je šala iz tvog zavičaja, koju sam saznala zahvaljujući tvojim knjigama.Ali tati Bregovi nisu imali finansijsku niti kakvu drugu protuvrijednost. Ma koliko u emocionalnom smislu baštiniti takvu principijelnost koja je dobila tri romana, bilo opterećujuće, koliko je istovremeno bilo važno u ovom nevremenu imati najrođenijeg, koji svojim primjerom pokazuje kako nije sve na prodaju?

Meni je važno da sam shvatio kako ne mogu živjeti vizije i osjećanja svojih roditelja, bez obzira na ljubav koju sam od njih dobio. Smrt je jedna od važnijih dimenzija ove knjige, bar je meni bila, šta bude s nama kada odu oni koje smo toliko voljeli. U takvim okolnostima, kuća u Trebinju, naš nekadašnji dom, s godinama se pretvorila u balast. Da, ni ja, kao jedan od nasljednika, nisam mogao prodati, pored sestre, i onda je nemala imovina isplivala na površinu kao dilema. Ne možemo prodati, oko toga smo se složili, ali je stanje postajalo neodrživo. I to je meni lično bila važna katarza koju se desila kao posljedica ove knjige: povratkom u Trebinje, nakon rata, mi smo na neki način pokušavali utopijski vratiti se i kroz vrijeme, što je naravno apsurdno, ali nije manje bolno uprkos toj očiglednosti. Trebali smo dokazati da se ništa nije promijenilo. Ali nije lako biti racionalan na Balkanu, puno je toga što ti stoji na putu kada se upustiš u takva razmišljanja i naročito odluke. U tom smislu, poznajem ljude iz Trebinja koji su mi smrtno zamjerili što smo srušili svoju (a ne njihovu?!) kuću, bez obzira što ćemo ostati na istoj adresi, u novom zdanju, u novogradnji. Izgleda da su naše traume nemani sa puno krakova.


Možemo li "Beskućnika" posmatrati kao završetak porodične i zavičajne triologije u koju su se smjestili "Amarcord" i "Isijavanje"? Znam da ti nisi pretenciozan čovjek i da o vlastitom djelovanju ne razmišljaš kao o mesijanskoj ulozi, ali čini mi se da si s ovim romanom zaokružio popravljanje ljudskih duša, posebno onih kojima je izmiještanje iz zavičaja bila nužnost a ne izbor. U tom smislu posebno mi je dirljiva tvoja i Bojanova prepiska na kraju romana.

Da, s ovom knjigom kao da se zaokružila jedna cjelina koju spominješ u vezi sa ”Amarcodom” i ”Isijavanjem”. Ne znam da li ću se vraćati sličnim temama, još su mi friške emocije oko ”Beskućnika” pogotovo što sada do mene dolaze utisci čitaoca. I to je predivno iskustvo, kako se ljudi povežu kroz različite ali ipak slične, naše priče. U međuvremenu, provjereno je najbolje na ”rane” previjati druge knjige, čitati i sanjati, dok se samo ne kaže i ne dođe išaret šta dalje. Već sam ranije spominjao kako je opasan pritisak okoline da se ima novo djelo, koji se onda nerijetko brka sa stvaralačkim nabojem, i onda ljudi nazor isporučuju nova djela, knjige, filmove, itd. Nije to uopšte rijetko niti treba previše zamjeriti takve stvari, na kraju krajeva svima nam se takvo nešto desi, nije se rodio ko je ovakvim zamkama do kraja doskočio. Skoro sam gledao jednu krimi-seriju iz lokalne produkcije, gdje je očigledno da se stvaralo s vana-prema-unutra. Prvo se odlučilo da se snimi serija, pa se tek onda počelo razmišljati o samoj priči. I nije slučajno da je u konačnici, u ovom konkretnom primjeru, žanr važniji od priče. A gledaoci nepogrešivo osjete ovakve stvari, makar i ne bili u stanju definisati u čemu je problem. Nije ni s knjigama puno bolje, osjeti se taj komplikovani autorski odnos i omjer između glave i srca.

Drago mi je da je Bojan u knjizi ”ispao” na način koji opisuješ, dijelimo neke zajedničke, slične okolnosti. On je za mene, na neki način, u ovoj knjizi, i metafora priča-oko-nas. Svaki put kada se zadubimo u svoje privatne drame nije loše dignuti glavu, osvrnuti se oko sebe i vidjeti i čuti neke slične sudbine koje nisu manje potresne ili lijepe. Nekada imam osjećaj da mi je trebalo dugo vremena dok nisam bio u stanju istinski čuti glasove drugih ljudi.


Malo je ljudi koji, poput tebe, toliko iskreno govore o vlastitim privilegijama, koje su u tvom slučaju postojale prije rata, zahvaljujući specijalisti ORL, ocu Kabilu, što pažljive čitatelje tvog opusa može vratiti na trenutak radosti tvoje majke što će zbog prebrze vožnje oca kazniti policija, a što je naravno, prilikom legitimisanja, palo u vodu.(Amarcord) Za osvještavanje minulih privilegija, o čemu i pišeš, bila je iznimno korisna Amerika i specifično iskustvo. Ali ne bih ja bila tako skromna, ne postoji džaba ona – budala u Rim, budala iz Rima. Ako ne posjedujemo kapacitete za određene vrste spoznaja, džaba nam sve iskustvo ovog svijeta.

Dugo sam se kanio da šire i dublje progovorim o privilegijama s kojima sam odrastao. Spominjao sam ih tu i tamo i ranije ali nekako sa zadrškom, kao da nisam imao dovoljno hrabrosti. A te su privilegije vjerovatno jedan od razloga da i ja, kao i nemali broj drugih, svako iz svog ugla, sa žalom i nostalgijom gledam na bivšu državu. Slažem se da se svi ljudi ne promjene, bez obzira na intezitet vlastitog iskustava, ali lično ne znam da li bih ikad shvatio kako je bilo biti privilegovan, da nisam lupio od zemlju i jedan dan osvanuo na dnu društvene ljestvice. Mislim na američku, izbjegličku epizodu. Već sam ranije spominjao da nije svima tako dramatično palo takvo iskustvo, naprotiv, vidio sam i poznavao naše ljude koji su zdravo i uspješno proplivali u tom surovom, kapitalističkom vrtlogu. Ipak, danas osjećam da je i meni takvo iskustvo bilo neprocjenjivo, poslije Amerike ništa više nije teško, ali i to je obojeno privatnim bojama i nijansama.

A sada, nakon više od dvadeset godina života u Sarajevu, mogao bih napisati nastavak ”Amarcorda”, s posebnim osvrtom na ovo ovdje ali i ono tamo. Da, prisutna je i doza nostalgije za Amerikom, vjerovala ili ne. Nije to samo posljedica našeg političkog sivila i vječne tranzicije koju svakodnevno osjetimo na vlastitoj koži, već i činjenice da sjećanja na Ameriku s godinama prirodno blijede i rastaču se. A svi mi, rečeno je već, utopijski pokušavamo zaustaviti sjećanja koja nam izmiču, držati se za njih kao za konopac koji nas makar prividno drži u nekom minulom vremenu. Ogoljeno do kraja, u prošlosti nećemo umrijeti, u budućnosti hoćemo sigurno.


Mnoge nesreće su nas u vremenu rata i poraća zadesile. Ima posebno važan trenutak, vezan za tu temu u "Beskućniku" a tiče se razmišljanja tvoje mame, jedan kratki preneseni monolog, koji izlazi van konteksta agendaškog odnosa prema suočavanju s prošlosti, i koji govori o njenoj specifičnosti i stamenosti. Voljela bih da se osvrnemo na majčin odnos prema "suočavanju s prošlosti" ali i da se dotaknemo teme odnosa današnjeg Trebinja prema tebi. Koliko je on dio nekadašnjih privilegija i nesvakidašnje ljudskosti Faruka Kabila koji je zadužio mnoge ljude, uključujući i pravoslavne monahinje kod kojih je imao isti tretman kao Sveti Vasilije Ostroški, a koliko je i do toga što si ispisao literarni spomenik tom gradu, onakav kakav nisu učinili prethodnici, a bilo ih je, barem je Hercegovina rasadnik talenata, ali nekima je, poput kolege Dučića, nacija bila ispred zavičaja.

Kada si već spomenula Dučića, još mi je u pameti friška opaska koju je napravio Michael Martens u svojoj važnoj knjizi o Andriću, ”U požaru svjetova”. Navodno je Dučić Andrića, kao stariji kolega, savjetovao da se mane fratara i hodža, već da se bavi evropskim temama. I onda Martens kaže, i ko danas vani, mimo dijelova bivše države, zna za Dučića.

Jedna moja prijateljica je nakon čitanja ”Beskućnika” rekla da sam do sada, u ranijim knjigama, bio više neki ”plavi šljem”, a da sam u ovoj knjizi mnogo oštriji i direktniji. Mislim da je u pravu, iako ne znam tačno objasniti zašto je to tako. Vjerovatno je stvar zrelosti i potrebe za preslagivanjem stvari, a ova knjiga je između ostalog i o neredu i maglovitosti u emotivnom prostoru, i pokušaju da se sentimenti makar do neke mjere dovedu u red. U tom smislu, više mi je ljudi reklo da ih je iznenadila iskrenost s kojom sam se uhvatio u koštac sa našim mržnjama i nacionalizmima. A ovdje, da za trenutak ostavimo hrabrost po strani, uopšte nije jednostavno pričati o tome jer politike perverzno drže vodu zamućenom već jako dugo. Do te mjere da se više ne može reći šta je stvarno, a šta fingirano, mislim konkretno na odnos Srba i Bošnjaka. Kada gledaš televiziju i čitaš kontaminirane portale, imaš osjećaj da će sutra opet planuti. A kada mimo otrovnih vijesti, van naših kuća, vidiš kako ljudi rade zajedno, komuniciraju preko entitetskih linija bez svađe i oružja, možeš djelimično shvatiti zašto smo svi mi ovdje, manje-više, sluđeni i podvojeni kao ličnosti, makar samo u političkom smislu.

Ti spomiješ prezir koji je moja mama, pred kraj života, pokazivala prema Trebinju zato što se nije suočilo za zločinima, iako je svake godine nekoliko mjeseci provodila tamo. Kod nje je to bio i prezir prema samoj sebi, što sam također objasnio, zbog patrijarhata koji je morala živjeti i nakon što je ostala udovica, reklo bi se kada nije više morala. Ali odgoj izgleda usadi u nas i dobre i manje dobre stvari, i mi ih u većini slučajeva nosimo do kraja kao sudbinska određenja.

Mene lično zanimaju pojedinci, i o tome sam pričao u knjizi, uvijek su me samo pojedinci zanimali. Davno je moja sestra rekla da mi patriotizam nikako ne ide od ruke i bila je u pravu. Naravno da imam otklon kada danas odem u Trebinje zbog svega što se desilo i što nisam zaboravio, ali otklona raznih vrsta mi ne fali ni u Sarajevu, čim izađem iz kuće i gledam da me neko ne pregazi na pješačkom. Puno je toga ovdje što se prepisuje onim ”drugim” a teško se uočava kod ”svojih”. Zaraženi smo akutno tim selektivnim sljepilom i bojim se da će ta dijagnoza još dugo trajati. Na primjer, evo samo da spomenem jedan prizor koji mi je neminovno svaki dan pred očima: pogledajte na šta liče ceste u Sarajevu, pogledajte sve te šahtove koji su ili upali, ili isplivali pa strše i mi stalno drljamo autima po njima. I sve to u glavnom gradu države, u sarajevskom Kantonu koji ima godišnji budžet od skoro milijardu i po maraka. Je li nam i za to Dodik kriv? Bezbroj je takvih primjera, na žalost.


Tvoja promocija "Amarcorda" u Trebinju jedno mi je od najdražih književnih i ukupnih životnih iskustava a nije da nisam mislila da si malo mahnit kada smo se zaputili dole, jer sam vjerovala da nominalno "svoje" ipak bolje poznajem od tebe. Kad ono 200 ljudi došlo. Nemoguće ih je toliko skupiti na bilo kojoj sarajevskoj promociji.

Da, bila je to emotivna promocija, slažem se. Ima ta delikatna dimenzija Trebinja o kojoj sam više puta govorio i uvijek se trudim da budem oprezan kada je izgovaram i zapisujem. Poznato je da se u tom gradu nije desilo sistematsko i planirano etničko ubijanje kao što je nažalost bio slučaj u Prijedoru, Foči, Srebrenici. Da se ne lažemo, itekako je bilo je ubijanja i zločina ali više kao vid pojedinačnih, razularenih nasrtanja. I zaista je teško izbjeći opasnu zamku/skalu boli i izgovoriti da je Trebinje dobro prošlo zato što su ljudi ”samo” protjerani ali to je činjenica. Uglavnom, ja se danas tamo osjećam sigurno, što je djelimično i zbog prezimena koje nosim, ali sam ubijeđen da bi bilo drugačije da je u tom gradiću tok rata bio drugačiji. Ali onda ni knjige ne bi bile iste.

Jako mi je u "Beskućniku" važno i tvoje tematiziranje patrijarhata koje postoji i kada je riječ o obrazovanom miljeu, o ljudima iz najužih gradskih jezgri, o patrijarhatu u tvojoj porodici koja je iz moje perspektive idealna slika porodice (i zahvaljujući tome što je tako zaista bilo, mogli ste se toliko posvetiti kući, da je bilo trvora među vama, bilo bi vam svejedno, sve i da se srušila na vas). Tvoja majka rođena u epicentru Sarajeva udaje se sa osamnaest godina da bi mogla ići na igranke, po vlastitom priznanju. Sa posvećenom odanošću žene Bosanke, prihvata očeve odluke kojih je bilo i mimo ove epske vezane za posljednju porodičnu kuću, prihvata povratak u Trebinje iz Tuzle, grada u razvoju, onda kada umre mužev otac. I ne „zadavi“ muža kada ne prihvati liječnički angažman u Dubrovniku. Valjda sam umorna od deklarativnog feminizma ili zbog zrelosti koja mi konačno stiže, ponekad pomislim da je i rijedak cjeloživotni sklad koji je postojao u nekim porodicama, posljedica reda koji je u njima vladao, pa makar ga označili patrijarhatom. Jesi li ikada imao dojam da je tvoja mama nesretna zbog takvog poretka?

Mislim da sam potencijalno dobar insider da makar u nekim fragmentima opišem sliku patrijarhata u muslimanskoj porodici u Bosni, bez pretenzija da je u pitanju neka opšta slika porodičnog modela, više jedna privatna vizura. Patrijarhat živi na ovim prostorima i u drugim etničkim sredinama ali mu je islam sigurno dodao posebnu težinu u smislu držanja žene u neravnopravnom, često brutalno ugnjetavanom položaju. Da se vratim unazad generacijski, makar samo iz perspektive vlastitog života, na sudbine naših nena, nani, baki, kao god da ih zovemo. Pisao sam o tome djelimično u ”Isijavanju” ali evo da opet spomenem. Znači žena u muslimanskoj porodici prije nekih sedamdeset (plus-minus) godina nije bila u prilici da ima seksualno iskustvo prije braka, u najvećem broju slučajeva, i uglavnom se nije školovala za profesionalnu karijeru. Njena jedina karijera najčešće je bila porodica. Da li je ona imala drugih opcija? Teško. Da li je bila sretna u tome neizboru? Nije imala drugih opcija, odgovor je. I tu bi se sada moglo nadugo i naširoko pričati, ali da se osvrnem na jedan specifičan i delikatan aspekt.

Na primjer, nekada je u takvim muslimanskim porodicama tih godišta i godina postajala latentna edipovska veza na relaciji majka-muško dijete iz razloga što je majka svoj potisnuti libido projektovala na muško dijete. Činjenica da ova veza nije bila seksualno realizovana, ili najčešće ostajala takva, nije je činilo manje prisutnom i manje teškom. Siguran sam da se neki sjećaju, ili još uvijek svjedoče, ovakvom modelu latentne edipovštine u muslimanskim familijama, što se ipak na sreću promijenilo zadnjih decenija. Baš o tome sam pisao u ”Isijavanju”, opisujući jedan sličan odnos. Da, ti takvi su nastavljači muslimanskog patrijarhata, oni kojima je mati govorila da su uvijek u pravu.

Moja mama se rodila u Logavini 1943. godine, kada si već spomenula, ali nije mogla kao srednjoškolka ići na eskurziju jer otac nije htio pustiti žensko dijete na eskurziju. Ovo je teška istina. Mora li se ići? Pitao ju je otac tom prilikom. Ona je rekla da ne mora. Dobro je da ne mora, rekao je, da mora ja bih te ispisao iz škole. A nakon što je moj otac umro, ja sam s mamom pričao o svemu, evocirali smo mnoge događaje i porodične okolnosti. I tada mi je rekla da se udala sa 18 godina da bi mogla ići na igranku. Bila je odlična učenica u srednjoj školi i upisala arhitekturu u Sarajevu, ali se ipak odlučila udati nakon srednje škole da bi makar malo okusila od života. Da li je bila sretna? Komplikovano pitanje. Kao što sam već spomenuo, odgoj je nešto što je usađeno u nas i nije se lako otrgnuti od takvih okolnosti, čak i kada nema više direktne presije. Slično onoj njenoj vjernosti i boravku u Trebinju svake godine po nekoliko mjeseci i preziru o kojem smo ranije pričali. Pade mi ovdje na pamet nešto iz potpuno drugog domena a tiče se sličnog ljudskog refleksa. Naime, Krzysztof Kieślowski u svojim rediteljskim memoarima govori kako su se oni u komunističkoj Poljskoj silom prilika naučili baviti umjetnošću na način da su u samom izrazu zaobilazili ili preskakali cenzuru koja je u to doba bila rigorozna i okrutna. A onda je slijedom istorijskih promjena pala gvozdena zavjesa i s njom nestala i ideološka cenzura. Ali su oni svejedno i godinama poslije, priča Kieślowski, nesvjesno pravili umjetnička djela koja su zaobilazila cenzuru iako ona više nije bila na djelu. Očigledno je ostao refleks, što je i u ovom slučaju makar djelimično bilo sjećanje na nekadašnji strah.

Da se na kraju vratim na Bosnu i naše okove. Nije čudo što ljudi u ovoj zemlji često nekritički veličaju Tita i bivši sistem. U tom smislu, samo ću jedan aspekt spomenuti. Dovoljno je pogledati arhivske snimke iz naših krajeva iz perioda prije Drugog svjetskog rata, kakvih se sada može naći po YouTubeu i sličnim kanalima. Ne možemo ne primijetiti u tom predkomunističkom vremenu teške crne feredže na ženama. Zapravo, i to je važno reći, mi samo pretpostavljamo da su ispod tih crnih oklopa žene. A ko zna šta bi bilo da smo nekim slučajem poslije rata imali opciju da ih skinemo dobrovoljno, ili ne skinemo. Srećom u pitanju je bila rigidna naredba nove vlasti.

Prometej.ba, 29. 3. 2024.