Nataša Govedarica diplomirala je dramaturgiju na sarajevskoj Akademiji scenskih umjetnosti. Dramaturginja je predstave „Zašto je poludio Gospodin R“ Bobe Jelčića i Jugoslovenskog dramskog pozorišta. Nagrade je osvajala i za radio-drame realizirane na BH Radio 1, kao i za koautorstvo „Hipermnezije“ u režiji Selme Spahić. Magistrica je ljudskih prava Centra za interdisciplinarne postdiplomske studije Univerziteta u Sarajevu i Bolonji. Objavila je i studiju „Srbija – zemlja nesigurne prošlosti“ fokusiranu na pitanja nacionalizma i revizionizma, kojima se bavila i kao gostujući istraživač Instituta za studije ljudskih prava sveučilišta Columbija (NY). Od 2008. živi u Beogradu, gdje je sarađivala sa nevladinim organizacijama poput Građanskih inicijativa, Hartefakta… Od 2014. godine programska je direktorica forum ZFD u Srbiji.


Voljela bih da razgovor otvorimo Sarajevom u kojem si rođena i provela formativne godine, a poslije mu se vraćala i vraćaš. Nekidan je Drago Bojić u tekstu „Tiranija bošnjačkog patriotskog nacionalizma“ kazao kako „nacionalizam s patriotskom ambalažom najsnažnije uporište ima u glavnom gradu u kojem mu je i rodno mjesto“. Činjenica je da se krećemo u „bablovima“ izvan kojih egzistira ova pojava, no da li je ti primjećuješ, kako je tumačiš i kakve posljedice ima po BiH, ali i po susjedne zemlje?

Sarajevo je moj grad, tamo takođe imam svoj babl, pa tom logikom, ali i ličnim i profesionalnim angažmanom pratim bosanskohercegovačka politička i društvena događanja, u mjeri u kojoj je to sa ove nevelike distance moguće. Pratim, ali ne živim više tu, pa mi je lični uvid i osjećaj drugačiji nego tvoj, recimo – nedovoljan i unekoliko nostalgijom romantiziran.

Načelno, a bez namjere da sada ulazim u akademsku raspravu o razlikama građanskog i etničkog nacionalizma, rekla bih: nema dobrog nacionalizma, samo slabije naoružanog, lošijih saveznika, nepovoljnije političke konstelacije da se razvije u punoj mjeri svoje zloćudnosti.


Ono što je moj najveći problem s bošnjačkim nacionalizmom jeste jedna nova legitimacija srpskog nacionalizma koji je permanentan. Smatraš li da to može imati određene posljedice?

Zvuči kao floskula, ali moj najveći problem sa nacionalizmom je – nacionalizam. Njegove posljedice smo vidjeli i živimo ih. Uzajamna legitimacija naših nacionalizama pogonsko je gorivo na čijem tržištu nema krize. Hrane ih i strah, kao i dijeljeno uvjerenje u pravednost, bezgrešnost, nevinost. Smjer u kome se stvari razvijaju ne samo na postjugoslovenskom prostoru, Bosni, Srbiji, nego i globalno, ne ostavlja mi mnogo nade da ćemo naći načina da prekinemo taj hranidbeni lanac. Čini mi se da je i manjina koja bi to željela sve malobrojnija i irelevantnija.


Budući da je Beograd trenutno mjesto tvog življenja, iako ne dijeliš mišljenje i narative većine Sarajlija u tom gradu, kako se snalaziš s time i postoji li mogućnost dovođenja u dijalog stavova koji vladaju u mejnstrimu i onih koji su na margini, kao i „druge Srbije“ i ostale većine?

Vjerujem u subverzivnu moć djelovanja sa margine, iako me decenije takvih pokušaja i neuspjeha čvrsto demantuju. Strategija je ne odustati, drugu ne vidim. Ovdašnji krug sjajnih ljudi sa kojim dijelim vrijednosti bez obzira na generacijsku ili zavičajnu pripadnost, taj život čini smislenim. Upoznala sam i sarađivala ili se družim sa onima čije je djelovanje tokom i nakon ratova učvrstilo moje stavove. Hrabrost, promišljenost i istrajnost te možda male grupe ljudi, često označene kao 'druga Srbija', oduzima ti pravo i izgovore da ne možeš i ti. Nekad 2002. godine R. Konstantinović kaže: „Ako vas pitaju šta je 'Druga Srbija' (šta je bila, šta jeste, šta će biti) samo recite: Druga Srbija je Srbija koja se ne miri sa zločinom.“ Ako me pitaš kako mi je u Beogradu, to je manjina kojoj pripadam i ne bih tu poziciju mijenjala. Kako mijenjati većinske stavove, danas mahom antievropske, po mom mišljenju i anticivilizacijske, kako omogućiti da se čujemo i slušamo, gdje su crvene linije preko kojih se ne prelazi, da li je i sam ulazak u dijalog sa određenim osobama, politikama zapravo jedna vrsta legitimizacije, šta se gubi i šta dobija – sve su to pitanja na mjestu. Čini mi se da se uvijek moraju procjenjivati iz konkretne, pojedinačne situacije i konteksta, te željenog cilja i budućnosti.


Postoji li uopšte mogućnost kreiranja kritičkog mišljenja izvan margine i promišljanja prošlosti koje nije zasnovano isključivo na autoviktimizaciji?

I još jednom, vratiću se vječno aktuelnom Konstantinoviću: „U marginalnosti je duša istorije. 'Druga Srbija' – dakle Srbija evropska – jeste marginalna Srbija, i dan-danas, i upravo kao takva, marginalna, jedina moguća budućnost Srbije.“ Iskustvo Beogradskog kruga, šire shvaćajući kružok i geografski i članstvom, potvrđuje da je kritičko mišljenje moguće i u nemogućim uslovima, te da to što je na margini, ne čini ga neispravnim. Njihovo promišljanje prošlosti zasnivalo se na odgovornosti, na činjenicama i emancipatorno je baš zato što nije autoviktimizacijsko. Kratkoročno, čini se da autoviktimizacija potvrđuje legitimitet; ja duboko vjerujem da je autodestruktivna na kom god nivou da se pojavi.


S ovim iskustvom i odmakom, misliš li nekada da smo promašili medije u kojima ćemo otvarati ova pitanja? Ja lično ne znam niti jedan drugi osim umjetnosti, no da li je postojalo nešto bolje?

Sa ovim iskustvom mislim da smo štošta profulali, nekad mislim i cili balun. Mada, iskreno, nisam sigurna jesmo li i imali druge šanse sem djelovati sa tih ostrva slobode koja bi kreirali neki mediji, recimo Peščanik, Autonomija, ili umjetnost, možda primarno kinematografija, književnost, teatar. Način na koji komuniciramo svoja uvjerenja vrijedi preispitati, rezultati, tačnije izostanak njihove mejnstrimizacije nas na to obavezuje. Ali, autorske glasove kakav je Jasmilin, Danisov, Ognjena Glavonića, Elme Tataragić – njih moramo čuvati i snažiti. Film je izuzetno moćan – uči, informiše, ali sem racija, dotiče naša srca.


Ne mogu da se sjetim konteksta razgovora i povoda, mislim da je bila priča o nekom festivalu, ali mi se jako urezala rečenica: „I onda nas je sve Nataša Govedarica natjerala da gledamo filmove“. Koliko je važno insistirati na ovim temama, budući da je prirodno da ljudi ne vole da im je nelagodno, a samo ta vrsta osjećaja vodi do katarze?

Svjetska kinematografija ne bazira se na isključivo lakoj komediji, dakle, ljudi ipak rado gledaju ili čitaju i ono od čega im je nelagodno. Istorija autorskog filma, ili recimo briljantan jugoslovenski crni talas, potvrđuju da teške teme imaju svoje mjesto i priznanje kako publike, tako i kritike. Aristotelov pojam katarze i dolazi iz tragedije, osjećanja straha ili saosjećanja za patnju drugog. Zato jedan put ka promjeni, ili ka suočavanju sa prošlošću o čemu zapravo mislim odgovarajući na tvoja pitanja, mora ostati kroz umjetnost.


Šta danas u širem kontekstu znači suočavanje s prošlošću i sučeljavanje različitih mišljenja u kontekstu ove teme? Dobar posao su odradile inicijative koje su okupljale veterane i žrtve rata, no danas imam dojam da se to svelo na kružok u kojem mi pričamo određene stvari našim istomišljenicima. I ko su uopšte neistomišljenici, kako ih definisati? Veliki broj lijevih intelektualaca je negativno reagovao što se Muharem Bazdulj pojavio na tribini „Trenutak kad je meni počeo rat“ u organizaciji ZFD Foruma.

Dijelim s tobom ovaj utisak o komunikaciji zatvorenoj u krugove sličnomišljenika o različitim temama, pa i o suočavanju sa prošlošću. Tu je udobno i sigurno iznijeti stav jer ga iznosiš pred onima koji ga dijele, ne osporavaju, ne propituju. Ali vodi izolaciji, i sigurno je da ne doprinosi društvenoj promjeni i prihvatanju političke odgovornosti za događaje iz prošlosti koji su nedopustivi. Moj saradnik i prijatelj Slaven Rašković, čija ideja je i bila da pokušamo dijalog sučeljavanja različitih perspektiva, rekao je na toj tribini „Ako nam dok govorimo o ratu, zločinima i odgovornosti nije neprijatno, nešto smo promašili.“ Rubno je crvenom linijom, ali uzimajući u obzir iskustvo koje imamo, rezultate koje su postigle časne nevladine organizacije i djelić intelektualnih i umjetničkih krugova, mislim da ćemo se u cilju suočavanja sa prošlošću morati vratiti strategiji dijaloga sa onima sa kojima se naša sjećanja, stavovi i mišljenja mimoilaze.


Šta je ono što si zapazila prilikom iščitavanja rukopisa u ovom konkursu i koju ključnu razliku očekuješ u knjizi „Trenutak kad je meni počeo mir“? Možemo govoriti o prestanku oružanog sukoba, no da li se određeni ratovi i dalje vode drugim sredstvima?

Dio autora i autorki pisao je priče po pozivu, ali je na javni konkurs anonimno svoje priče poslalo 250 ljudi, sa i bez književnog iskustva, dara, ambicija. Ovaj broj potvrđuje da ljudi, iako svi poslovično tvrde da im je dosta rata, politike, teških tema, zapravo imaju potrebu da o tome misle, pišu, da svoje sjećanje podijele. Drugo, potvrdilo nam je uvjerenje da je trenutak početka rata jako individualan, i da nosi i neku vrstu osjećanja krivice jer se često ne podudara sa državnim, tačnije nacionalnim narativom poželjnog sjećanja. Volim da mislim da je ovaj poziv i objava odabranih doprinos nekim ličnim suočavanjima, prihvatanjima, ali i razumijevanju za različito jer je ljudsko, čak i kad je tuđe.

Sljedeći poduhvat je odgovor na temu: „Trenutak kad je meni počeo mir“. Mene lično, kao i tim ovog projekta kog urednički predvode Ana Pejović i Vladimir Arsenić, zanima da li odsustvo oružanog sukoba dominira kao sinonim za mir na našim prostorima. Čitaćemo na ljeto o tome!


Dvije jako važne knjige koje su meni pomogle da razbijem crno-bijelu sliku o ratovima devedesetih jesu „Iza sedam logora“ Viktora Ivančića i Nemanje Stjepanovića, sa fotografijama dragog Hrvoja Polana i „Život u limbu, knjiga ožiljaka“ Slavena Raškovića i Igora Čoke. Da li su one dobile recepciju kakvu zaslužuju i da li su pročitane tamo gdje su prvo trebale da se čitaju, u Bosni i u Kninu?

Ovo su knjige koje smatram modelima pristupa suočavanju sa prošlošću u kakav vjerujem i za koji se zalažem. Ako smo očekivali da nas instantno poprave i denacifikuju, nije se desilo. Uz sav trud i činjenicu da su se probile i van naših krugova, čini mi se da je „Iza sedam logora“ zaslužila i više pažnje i više čitanja. Dio odgovornosti je i moj, nas kao izdavača – nismo obezbijedili distribuciju kroz lanac najpopularnijih knjižara, recimo. I tu se opet dotičemo procjene koji je kompromis moguć i prihvatljiv. Sa druge strane, bitno skromniji izdavački poduhvat „Život u limbu, knjiga ožiljaka“ najčitanija je knjiga kninske knjižnice u godini izdavanja. Obje knjige su za doprinos gradnji mira dobile nagradu Krunoslav Sukić kao knjiga godine i knjiga decenije, izložbe i promocije su bile žive, izvrsno posjećene, medijsko interesovanje bilo je značajno. Obje su objavljene i na engleskom jeziku. Njihov život traje.


Smatraš li da smo trajno propustili priliku za publikaciju koja bi objedinila „sve naše istine“ zasnovane na činjenicama, uz vlastite interpretacije i iskustva? Šta iz ove pozicije možemo ostaviti mladim generacijama, a da ne stvaramo nove nacionaliste, čija percepcija prošlosti poziva na osvetu i mržnju?

Ne smatram da smo takvu priliku propustili, ponavljam, ne znam ni da smo je imali. Ali da je moramo napraviti, od toga ne odustajem.


U prvom pitanju spomenuh „susjedne zemlje“. Kako je moguće da 30 godina nakon raspada Jugoslavije nemamo konsenzus oko toga kako nazivati taj prostor. Frljamo se različitim konstrukcijama, od bivše Jugoslavije, preko nekadašnje, zajedničkog kulturnog prostora, regiona, postjugoslavenskog prostora… šta je po tebi najpoštenije i najkorektnije?

“Moje jugoslavenstvo nije državotvornog tipa, ja nikad nisam bio državotvoran tip…. Jugoslavenstvo mogu pojmiti kao vid otpora, kao odgovorniju formu antinacionalizma, meni prirođeniju formu antinacionalizma. Ako netko može biti Hrvat ili Srbin ili Bošnjak po liniji svoje nacionalne pripadnosti, onda ja mogu biti Jugoslaven po liniji svoje nacionalne nepripadnosti”, kazao je Viktor Ivančić, baš promovišući našu knjigu „Iza sedam logora“. Meni je tako, a nemem ništa protiv da se „to“ zove i posmatra kako kome odgovara. Makar ništa efikasno.


Šta je za tebe danas Sedma republika?

Heartland.

Razgovarala: Vanja Šunjić, Prometej.ba