Fotografirala: Adrijana Vidić

Nenad Rizvanović (Osijek, 1968) je pisac, kritičar i urednik. Uređivao je više dnevnih novina, časopisa i biblioteka, vodio književne tribine i festivale. Autor je knjiga „Trg Lava Mirskog“, „Dan i još jedan“, „Zemlja pleše“, „Sat pjevanja“, „Valceri iz Translajtanije“ i „Longplej“, koja je nedavno izašla u izdavačkoj kući Buybook.


Vanja Šunjić, Prometej.ba: Hajde da krenemo ispočetka. Dobro, to neće biti baš moguće, budući da Vi pišete od vremena kad je Škoro bio u socijalističkoj omladini, ali ovaj razgovor bih otvorila pričom o Festivalu alternativne književnosti (FAK), koji je danas malo poznat mlađim generacijama i nedovoljno mu je posvećeno pažnje kao fenomenu, ili sociokulturnom eksperimentu, ako Vam je draže. FAK je važna referentna tačka za festivale kakvima danas svjedočimo. Da li ste tada, dvijehiljaditih, Vi, Kruno Lokotar, Boro Radaković i svi oni koji su se okupili oko te ideje uvidjeli da se književnost, misao i misao o otporu moraju maknuti iz institucija i preseliti na marginu, jer samo tako mogu biti nezavisne i subverzivne?

Nenad Rizvanović: Vrijeme u kojem je nastao FAK nije bilo obično. Tuđman je umro, HDZ izgubio izbore i u Hrvatskoj su se otvorili neočekivani prostori slobode. Ja sam tada radio u Slobodnoj Dalmaciji kao književni kritičar i vodio tribinu Književni petak (u zagrebačkoj Gradskoj knjižnici) koja je zaista bila posjećena. Primijetio sam da poseban interes postoji za mlađe pisce, kakvi su tad bili Jergović, Ferić ili Tomić i koji su imali već odlične knjige. Kruno Lokotar je radio u knjižnici Tin Ujević u Vukovarskoj i povremeno priređivao neke off tribine na kojima je izvodio kojekakve ludosti. Kad god bi Boro Radaković pričao kako je na nekom festivalu slušao Rushdija, Kureishija ili Barnesa, pomislio bih kako bi književna večer mogla biti zabavna poput rock koncerta. U Osijeku sam poznavao Hrvoja Osvadića, koji je danas uspješni filmski producent i koji je tada još bio željan dokazivanja. Jedino što nam je još trebalo bio je književni festival. I sva trojica su se zagrijala za ideju novog književnog festivala. Najjednostavnije je festival bilo uraditi u Osijeku jer je Hrvoje vodio kafić Voodoo koji je imao pristojnu terasu. Novost je bila odluka da se ulaznice naplaćuju i odluka da nećemo moljakati pare od Ministarstva kulture. I Boro i Kruno nisu bili sretni što prvi FAK radimo u Osijeku, no ja sam znao da u Osijeku postoji publika. Sjećam se kako Boro ispred Voodooa deset do osam očajava da nitko neće doći, a onda se, kao u bajci, u samo deset minuta pojavi stotinu ljudi - sve čisti underground - i svi poslušno kupuju kartu kao da su došli u teatar. Uspjeh je bio senzacionalan i vijest da se u Osijeku dogodilo nešto novo, drukčije i zanimljivo nas je preduhitrila. Zagreb nije mogao iščekati da se vratimo iz Osijeka.


Da li je to bio jedini način da se redefiniše percepcija književnosti i promijeni način na koji se predstavljaju pisci i knjige, te uspostave veze sa književnicima/ama iz drugih postjugoslavenskih republika?

Svi smo se složili da je to jedini način. Na početku se sve činilo jednostavno. Na FAK-u su se čitali Jergović, Ferić, Tomić, Edo Popović, Boro Radaković, Ćićo Senjanović, Ivo Brešan i Franci Blašković, kasnije i mnogi drugi. Publika je tražila bis nakon pet ili šest sati čitanja. Sjećam se ovacija koje su Vladimir Arsenijević i Teofil Pančić dobili u Osijeku 2002. Možda smo uletjeli u neki vremenski međuprostor u kojem su se rat, nacionalizam i svi mogući politički i ideološki sukobi učinili nevažni. Došli smo u Novi Sad i Beograd i jednostavno čitali i uspjeh je bio izvanredan. Nismo nosili nikakvu političku poruku. Teofil Pančić napisao je u Vremenu da se fakovci u Beograd nisu došli miriti jer se nisu ni s kim ni posvađali, što je bilo točno. Na novosadski FAK došao je, primjerice, i sam Aleksandar Tišma. Tek kasnije mi je palo na pamet da smo Tišmu trebali zamolili da izađe na binu i pročita odlomak iz “Upotrebe čoveka” ili “Knjige o Blamu”.


Osim toga, iako primarno književni, FAK je bio interdisciplinarni festival, bilo je tu Pipsa, redatelja, fotografa… Kako su tada svi ti mediji komunicirali i kako je publika reagovala na jednu potpuno novu formu?

FAK bio prozni festival, to je bila novost. Pjesnici su FAK zamrzili iz dna duše, no takav je bio koncept. Pisac je mogao čitati sat vremena i više, ako bi se usudio. Naravno da smo mi kao selektori gurali više one koji bolje čitaju i komuniciraju s publikom. Festival je bio tako uspješan jer je bio zabavan i drukčiji. Atmosfera je zaista bila kao na rock koncertima. Veliku ulogu su imali odlični engleski pisci koji su redovno nastupali s nama - tzv. novi puritanci - “puritanci” jer su zagovarali povratak čistoj fikciji - Ben Richards, Nicholas Blincoe, Matt Thorne, Anna Davis, Tony White, sve odlični pisci. Njih uopće nije trebalo posebno pozivati, jedva su čekali da dođu na neko čitanje u Pulu, Zagreb. Oni su na kraju i nagovorili Irvinea Welsha da dođe u Rijeku i nastupi na FAK-u. Na zagrebačkom FAK-u nastupio je i Barry Gifford, zaista sjajan pisac, možda poznatiji kao scenarist filmova Davida Lyncha (Wild At Hearti Lost Highway) i Álexa de la Iglesia (Perdita Durango).


Festival je, osim u Vašem rodnom Osijeku, bio i u Zagrebu, Puli, Novom Sadu… i to je bila prva književna prekogranična saradnja, zbog koje ste bili omrznuti u Ministarstvu kulture, uhljebima iz institucija i formalnoj književnoj sceni. Zašto niste došli u Sarajevo? Sarajevski Indexi su prvi bend koji je još ’95 obišao granice Sedme republike.

Mi smo odbili sredstva Ministarstva kulture, jer nismo željeli da nas država financira, što je bio promućuran potez, jer se SDP-ov ministar Antun Vujić kasnije upinjao da dokaže da Ministarstvo ipak financira FAK. Njegov je argument bio da Ministarstvo kulture financira Pulski sajam knjige na kojem je FAK imao jedan od najuspješnijih nastupa, no svima je, osim valjda Ivanu Aralici, bilo je jasno da FAK nije SDP-ov projekt. FAK je u suštini bio antisistemski književni pokret i zato je bio tako uspješan. Nama stvarno nisu bili potrebni književni ili politički savjetnici, mentori ili tutori. Željeli smo biti slobodni i nezavisni, što smo uostalom i bili. Nenad Veličković je želio organizirati FAK u Sarajevu, no njegov uvjet je bio da pisce za sarajevski FAK bira on, a ne mi. Nitko u Beogradu ni Novom Sadu nije se miješao u sastavljanje programa, a mi nismo mogli tako važnu stvar prepustiti nikome, pa čak ni Veli.

FAK je pokrenuo mini književnu revoluciju: izazvao je promjene u nakladništvu, u recepciji književnosti, čak i u ideji tko su pisci i čitatelji. Potaknuli smo velik broj ljudi da pišu, čitaju i kupuju knjige. Ideja FAK-a stoji tamo gdje smo je ostavili, neokaljanu, neeksploatiranu i neestradiziranu. Pisci dakle mogu pokrenuti promjene ako to zaista žele.


S vremenskim odmakom, kako danas gledate na tadašnje optužbe da FAK estradizuje književnost i trivijalizuje poziciju pisca/spisateljice, budući da je ta forma postala pravilo i nešto što svi rado posjećujemo? Kako gledate na sve ono što se desilo prilikom i nakon gašenja Festivala; počelo je prijateljstvima i entuzijazmom, a završilo neslavno?

Uspjeh uvijek ima i svoje naličje. Sjećam kako se svakog tjedna u kulturnom prilogu Večernjeg lista Obzor neko etablirano književno ime zaista nebiranim riječima okomilo na FAK. U tom kolektivnom napadu nisu sudjelovali samo desničari i nacionalisti, već i liberali i ljevičari. FAK su trolali baš svi. Ministar Antun Vujić nas je optužio da smo izdajnici jer idemo u Beograd i Novi Sad, a Srbija nije vratila pokradene umjetnine. Ugledni književni kritičar, leksikograf i antifašist klevetao je FAK kao mizogini književni pokret. Poznati književni teoretičar i komparatist tvrdio je pak da je FAK medijski projekt Jutarnjeg lista. Protiv FAK-a nisu dakle ratovali marginalci i pikzibneri, neki književni polusvijet, već tzv. elita hrvatske književnosti. U kratkom vremenu na nas se svalila impozantna količina mržnje, gluposti, uvreda i optužbi. Svaka književna matrona mislila je da se na FAK-u dijeli čudotvorni eliksir za književni uspjeh, da smo izumili čarobni štapić kojim pisce pretvaramo u književne zvijezde. FAK je izazvao pravi medijski metež. Kao da smo nekome ukrali pažnju i slavu za koju su mislili da im prirodno pripada. Nismo bili baš ni naivni ni mladi, ali s onakvom količinom javnog animoziteta zaista se bilo teško nositi. Na FAK-u je nastupao Franci Blašković, a ne Severina, premda bi i Severina vjerojatno nastupila da smo je zvali. Možda smo trebali zamoliti Severinu i Željka Malnara da na FAK-u čitaju Čerinu i Kamova.

Ne mislim da je kraj FAK-a bio posebno neslavan. I ona polemika o Vedrani Rudan, koju su vodili Boro i Kruno, više je bila posljedica naše unutrašnje nesposobnosti da se dogovorimo o tome što je FAK ili u što bi se trebao pretvoriti, koje vrijednosti i kakvu književnost bismo trebali promovirati. Mislio sam da FAK treba postati klasični festival, poput filmskog u Motovunu, dakle jednom godišnje dva-tri dana, možda baš u Istri, no Boro i Kruno su, čini mi se, bili više za on the road varijantu. Možda je ipak bolje da smo festival ukinuli, zato što je već bio nestao osjećaj unutrašnje sreće koji smo svi osjećali na prvim nastupima - sreća i radost što smo svi zajedno i slušamo jedni druge i radujemo se knjigama. Zaista ne znam kad je, kako i zašto ispario taj zajednički osjećaj. Nije mi doduše teško zamisliti FAK kao ozbiljni poslovno-umjetnički projekt, kao što mi nije teško zamisliti i neko ponovno okupljanje, samo što ne znam tko bi platio jedan takav dernek.


Možemo li reći da je savremena književna scena kohezivni faktor danas, kao što je Anti Perkoviću bio rock'n'roll osamdesetih? Postoji li postjugoslavenska književna republika?

Publika je spašavala književnost već u ratnim vremenima, kad je nabavka knjiga bila prava avantura. Pisci i kritičari često podcjenjuju čitatelje i publiku, a baš su oni bili ulog opstanka književnosti. “Postjugoslavenska književnost” je slab književnitermin, jer sugerira da je nekada postojala jugoslavenska književnost. Ni regionalni književni kanon, nastao nakon raspada Jugoslavije, nije više jugoslavenski. Morali bismo smisliti neku novu terminologiju za današnje čiatelje i književnost. Andrić, Krleža, Selimović, Kiš ili Crnjanski danas se opet čitaju s puno entuzijazma. Raspad Jugoslavije pomladio je sudbine ovih pisaca - danas ih je opet moguće čitati kao znak društvenog i političkog protesta. Sva relevantna nova književnost u regiji je nastala iz ovog kanona. Ni jezik i književnost ne može se uništiti tek tek tako. Vlast voli ukinuti radio emisije na kontroliranim stanicama, voli obustaviti financiranje nezavisnih medija, otežavati i ometati slobodnudistribuciju knjiga, voli stigmatizirati originalni ukus ili književne ideje, ali ne može tek tako uništiti književnost, izdavaštvo, ili jezik koji se pokazao kao svojeglav i nediscipliniran.

Nakon trideset godina jezične torture čudo je da još uopće postoji jezik na kojem možemo pisati i razgovarati. U Hrvatskoj se desetljećima sistematski zanemaruje književnost, pisce i nakladništvo i u tome nema bitne razlike između HDZ-ovih i SDP-ovih (odnosno HNS-ovih) ministarstava kulture. Srušene su sve pozitivne promjene koje je inicirao FAK početkom 2000-ih godina. U ono vrijeme je bestseler bio knjiga koja se prodavala u 7000 ili 10 000 primjeraka, a danas je bestseler već ako se proda u 700. Ako ništa drugo, čitanje je i dalje subverzivna aktivnost. Uvijek su postojale knjige koje u sebi nose opasne i prevratničke ideje. Mnogima odgovara da se čita što manje, ili da se barem čitaju glupe ili besmislene knjige.


Zanimljivo je kada tvrdiš da su književne saradnje danas iskrenije i smislenije nego što su bile u Jugoslaviji i okupljaju pisce jer oni žele da sarađuju, a ne što moraju, kako je to tada bilo. Muzičari su i tada odlično sarađivali, ali van institucija. Dolazim do zaključka da je institucija kamen spoticanja naših naroda i narodnosti, a sve što je nezavisno i slobodno, ide kao po loju.

Institucije nisu bile problem. Tek kad se Jugoslavija raspala, shvatili smo koliko su moćni i važni bili, primjerice, studentski kulturni centri u Beogradu, Zagrebu, Nišu i Osijeku ili Književna omladina Hrvatske koja je odigrala važnu ulogu u stvaranju književne scene u drugoj polovici 1980-ih, kad je i inače vladala nevjerojatna književna živost. Nije jednostavno čak ni prebrojati sve izvanredne književne časopise koji su izlazili u to vrijeme. Muzika, film, teatar, književnost - gdje god bi se okrenuli, netko je radio nešto zanimljivo i umjetnički važno. Ništa od toga ne bi postojalo bez institucionalnog okvira. Sad je jasno koliko je Jugoslavija ulagala u omladinsku kulturu i u kulturu mladih i jasno je da taj novac nije proćerdan. Antipatičan je bio politički okvir međunacionalnog reciprociteta, i obavezni famozni nacionalni ključ, koji su spretno koristili bezvezni pisci, no u ono vrijeme si trebao samo pokazati želju da nešto radiš i već si pisao za neki književni časopis ili studentski list. Danas više ne postoje institucije koje servisiraju nove umjetničke ideje i inicijative. Sad svi moraju sve sami uraditi i organizirati i zato mislim da je suradnja iskrenija. Nije lako pokrenuti i održavati književni festival čak i kad je uspješan.


Zašto danas muzika nema značaj kakav je imala u prošlosti i koliko se u stvaranju, ali i slušanju muzike prilazi trivijalnije? Tekstovi su danas bezidejni, svedeni na prepjevavanje, pamfletarstvo… vrlo malo potiču na misao i emociju, a kamo li na revolucij. Kako Vi kao muzikofil gledate na to i da li to doprinosti Vašoj distopijskoj slici zbilje? Postoji li nešto što bi moglo biti soundtrack za danas?

Već desetljećima rock glazba tavori u manirističkom preslagivanja starih klišeja i kao takva mi se čini da je fenomen prošlosti. Dugo je trajala muzealizacija rock glazbe i sad je taj proces okončan. Mislim da su elektronika i hip hop puno prije muzika sadašnjeg vremena. Pa ipak, The Rolling Stonesi, Bob Dylan ili Neil Young se i danas s lakoćom probijaju na vrhove top lista, što je samo dokaz koliko je rock bio moćna kultura. I zato je moguća iluzija da su novovalni i punk bendovi s kraja 1970-ih mlađi i svježiji od novih bendova. Rock više nije sposoban formulirati autentično iskustvo na nov način. Toga su vjerojatno svjesni današnji sedamnaestogodišnji pankeri. Danas je biti panker nešto sasvim drugo nego 1977, no u suštini je panker panker. Identitet bira tebe a ne ti identitet, ukoliko ti je uopće potreban neki potkulturni identitet. Da je u Osijeku sredinom 1980-ih postojala hardcore punk scena, vjerojatno bih postao hardcore punker. Samo što takva scena nije postojala u Osijeku već u Slavonskoj Požegi, što sam doznao prekasno.


Osim muzike, šta su još bili mediji koji su odgajali i (re)definisali svijest, stavove, svjetonazore ranijih generacija? Kroz Vaše knjige zaključujem da je tu bilo i mnogo filma, radija, TV-a, časopisa… i da nimalo niste živjeli u mraku i zaostajali za civilizovanom Evropom, kako to danas poneko voli kazati.

Sjećam se razgovora u Osijeku 1987. ili 1988. Netko me pitao znam li tko je to Chris Cutler. Više se ne sjećam gdje sam preslušao Henry Cow i The Art Bears, i tko je imao te ploče, ali već sam ih bio preslušao (Cutler je tokom karijere svirao u više od pedeset bendova). Nisam imao pojma da je Chris Cutler svirao 1982. u osječkom Studentskom centru s avangardnim jazz sastavom Black Sheep u sklopu jugoslavenske turneje, to je već tad bilo čudo. Sličnih kulturnih programa bilo je mnogo. Trebalo bi istražiti arhive studentskih kulturnih centara da bi se dobila stvarna slika o kulturnom životu 1970-ih i 1980-ih, no čak i bez tog istraživanja jasno je da su konstatacije o “socijalističkom mraku” i “zaostajanju za Evropom“ jeftina budalaština. Nekada je John Cage hrlio u Zagreb, danas takav Muzički biennale nije ostvariv. Željezna zavjesa zapravo nije pala, samo što smo se u posljednjih dvadeset-trideset godina dodatno isprovincijalizirali, dostatno da postanemo Evropljani drugog reda, ušutkani, nasmrt isposvađani, nevažni i poglupljeni. Tko nam je kriv kad smo sami polupali svoju istočnoevropsku zajednicu i sad se guramo u tuđu.

Longplej posredno govori o svim ovim temama. Kao knjiga o muzičkom odrastanju u Osijeku krajem 1970-ih i početkom 1980-ih, kao “nečista”, hibridna knjiga, poluautobiografska i fragmentarna, naizgled nepovezana, negdje između poezije i proze, i stvarnog i izmišljenog, ali ipak primjereno, i u dosluhu s onim vremenom. Longplej nije knjiga koja se zalaže za političke i društvene istine, već je zapis o sretnom i osamljeničkom djetinjstvu, za koje su bili dovoljni gramofon i ploče, i o tome kako je bilo otkrivati svijet ispred gramofona. Ja sam odrastao u ispremiješanim svjetovima, istočnokomunističkim, austrougarskim, jugoslavenskim, i ne mislim da je ta tema književno lako iscrpiva. Rat se sigurno poveo da bi se satrali ti čudesni, fantastični svjetovi.


Eto, sad odosmo u nostalgiju, od koje bi valjalo pobjeći ukoliko želimo da objektivno sagledamo juče i spremimo se za sutra. Kako se baviti prošlošću, a ne zapasti u banalnost sa poznatim registrom i ikonografijom, ili kako odvojiti kulturnu od političke nostalgije?

Nemam simpatija za propale političke projekte Mike Špiljaka, srpskih liberala, hrvatskog maspoka ili za bilo koje druge režimske ili antirežimske političke opcije. Tko je za mene Vladko Maček? Nitko. Svi su ti politički projekti propali jer su bili politički slabi, nedomišljeni, kompromiserski i nedemokratski. Mnogi nažalost miješaju političku i kulturnu nostalgiju iz nekih svojih, najčešće financijskih računica, što je i pogrešno i opasno. Kulturna proizvodnja u Jugoslaviji uopće nije proizlazila iz vladajućih političkih koncepcija. Ponekad se čini da je riječ o paralelnim svjetovima, koji su bili međusobno uvjetovani, na neki čudan, ponekad i apsurdan način. Kultura i politika su često bili u zavadi ali na neočekivan način. Srpski filmski crni talas nastao je primjerice u vrijeme vladavine tzv. liberala. Goran Babić se još 1970-ih žalio da se u Hrvatskoj ignorira režimska jugoslavenska kultura, a financiraju hrvatski nacionalistički projekti, što je možda provokacija i poluistina ali sasvim sigurno ne i obična laž.

Svi su ti događaji imali svoje posljedice, čak i u jednoj istočnoevropskoj urbanoj sredini na kraju svijeta. Mene više zanima kulturna povijest, ne namjeravam pisati povijesni roman. I u novijoj osječkoj produkciji je vidljiv trend opsesije lokalnom gradskom historijom, koji idealizira i uljepšava prošlost. Kulturna je nostalgija opasan alat. Slaba je umjetnička ideja uvjeravati čitatelje da je prije bilo bolje ili lošije nego danas.


Šapnuli su mi da pišete opsežan roman Osijek, Jugoslavija, i da je zbirka Longplej samo njegov muzički uvod. Nametnulo mi se niz strahova u vezi s tim. Prvo, nadam se da Vam ideja nije naumpala za vrijeme lockdown-a i da joj niste pristupili sa pretenzijama da napišete svoje životno djelo. Drugo čega se plašim jeste momenat u kojem autori svoj rodni grad postave u centralnu tačku, neko univerzalno mjesto u Jugoslaviji i sve se svede na banaliziranje, opća mjesta i nostalgiju. Imate li strah od toga i kako ćete to izbjeći?

O Osijeku se danas piše više nego ikada, ali slabo o temama i motivima koje mene zanimaju, pogotovo o iskustvima kao što je moje. Nemam straha od stereotipa ili banalnosti.

Osijek koji mene zanima još uvijek je neispisan. Čini mi se da nitko neće napisati neke važne priče - moje i tuđe - ako ih ne napišem ja. Te priče su kompleksne i osjetljive i nije ih uopće lako napisati. Osijek u Jugoslaviji je već i dovoljno izazovna, subverzivna i teška tema, no taj će roman biti manje parolaški transparentan nego što to naslov možda sugerira.


Hajde da ostanemo u Osijeku. Koliko se teško suočavati s tim da rodni i formativni grad posredstvom tranzicije postaje provincija? U tom kontekstu, Vaša književnost dobija na značaju, i ima određenu vrstu obaveze memorijalizacije svega onoga što je ta austrougarsko-jugoslavenska palanka bila. Plaši li Vas to?

Ne mislim pisati neku gradsku kroniku niti želim pisati o nekom zajedničkom generacijskom iskustvu, pa makar ono bilo urbano i rokersko. Dosadna i nepotrebna spisateljska uloga nečijeg generacijskog mikrofona. Više me čudi nego plaši što brojne knjige o Osijeku, i/ili osječke knjige, nemaju baš ništa zajedničko s mojim iskustvom, čak i kad su ih napisali ljudi koje poznajem i koji su odrastali u isto vrijeme kad i ja. Zar je moguće da su nam iskustva tako različita, kao da smo živjeli u paralelnim svjetovima i govorili drukčijim jezicima? Možda je moje iskustvo atipično, no svakako ga ne namjeravam falsificirati, pripitomljavati ili podešavati nečijem književnom ukusu ili političkoj modi. Možda te knjige nisu potrebne nikome osim meni, no već je i to dovoljan razlog da ih napišem.


Longplej počinje rečenicom: Svi su živnuli kad je mama podigla poklopac, a valovi zanosnih mirisa iskočili iz zdjele za supu. Mama je ljupko naborala golemi komad mesa na viljušku i spustila ga na veliki tanjur. To me podsjetilo na knjigu Uloga moje porodice u svjetskoj revoluciji, koju Bora Ćosić počinje rečenicom: Mama je sašila kesu. Na kesi je izvezla slova: "Za novine". Nemam privilegiju da imam ikakvo sjećanje na to vrijeme, ali zaključujem da je svaka jugoslavenska, radnička, socijalistička porodica bila zadovoljna na isti način.

Mislim da je svaka socijalistička porodica u Jugoslaviji bila nesretna i nezadovoljna iz sličnih nejasnih razloga. Svi su se oduvijek tužili na sve, unatoč povoljnim kreditima, besplatnim stanovima, regresima, organiziranim ljetovanjima i svemu ostalom. Netko - najčešće su to bili intelektualci - rado su potpaljivali građansko nezadovoljstvo. Netko je u novinama uvijek rogoborio i tražio neke promjene i reforme ili iskaljivao svoje životno nezadovoljstvo na stvarnim ili izmišljenim društvenim ili političkim anomalijama. Ja se u ovih pedeset godina ne sjećam vremena koje nije bilo krizno i kad se nisu tražile reforme. To je bila kao neka intelektualna mantra. Mnogi su možda i nesvjesno proizvodili krizne situacije koje su nas vodile u kaos i katastrofu. Nije bilo važno o kakvim je promjenama riječ i kakve točno reforme želiš. Nije slučajno da je Slobodan Milošević isplivao baš na valovima “antibirokratske” revolucije. Jugoslaviju su uništili spinovi, trolovi i fake news. Ja sam uvijek bio načelno protiv promjena i reformi, i mislim da sam bio u pravu. Svaka nova promjena nas je dodatno unesrećila, osiromašila i obogaljila sve dok nije izbio rat. A nije taj rat izbio zbog nekih stvarnih unutrašnjih nesuglasica, već je proizveden nečijim konstantnim - stvarnim ili izmišljenim nezadovoljstvom. Latinka Perović je jednom rekla da intelektualci nisu na vrijeme shvatili da je titoizam jugoslavenski intelektulani plafon i da njegovo ljuljanje - to je moj dodatak – vodi u kaos. Lako se složiti da titoizam nije bio osobiti društveni ili politički izum, ali je ljudima barem garantirao sigurnost i stoga se nitko nije previše bunio kad je Tito rušio Rankovića i hapsio srpske liberale ili maspokovce. Sve jugoslavenske reforme završile su tako da se država sama iznutra srušila.

Knjigu Bore Ćosića sam čitao više puta i svaki put mi se jako dopala. Bilo kakva usporedba mog romana s Ulogom moje porodice u svetskoj revoluciji je za mene veliki kompliment. Uloga moje porodice u svetskoj revoluciji se u svojoj suštini poklapa s mojom idejom da književnost mora biti inteligentna, duhovita, provokativna i superiorno napisana.


Vaš stil je uvijek čist, ujednačen i nepretenciozan, ali se stalno igrate sa žanrom i motivima. Koliko to dolazi iz aspiracija nemirnog i nestrpljivog čitatelja, a koliko od profesionalne deformacije bavljenja tekstom?

Književno sam odrastao u vremenu kad su jezik, tekst i stil bili važniji od priče i fabule, i kad se od književnosti očekivalo da bude umjetnost. Proust mi je recimo neusporedivo važniji pisac od Dostojevskog. Za Prousta ionako mislim da je neusporediv i najvažniji pisac. Teško čitam velike pisce koji su rogobatni stilisti i kroz čije tekstove se probijaš kao da si na škrapingu. Može tekst biti ne znam kako intelektualno ili književno zahtjevan, ali ga ne želim čitati ako je stilski šlampav, neuredan ili predvidljiv. Danas postoji jako puno knjiga koje su zanatski odlično napisane, a nisu baš nekakva umjetnost.

Najbolje je naravno kad knjige nude i jedno i drugo, i zato mislim da je Semezdin Mehmedinović najbolji pisac u regiji. Nedavno sam pročitao ponovno “Autoportret s torbom” - i učinilo mi se kao da sam ponovno progledao, kao da svijet promatram tuđim, ne nužno piščevim očima. Takvih knjiga je sve manje ili ih barem ja sve teže pronalazim.


Opterećuje li Vaše pisanje iskustvo književnog urednika i kritičara?

Sumnjivi su mi pisci koji se žale da nemaju vremena za pisanje jer moraju zarađivati za život. Ne mogu se sjetiti nekog važnog pisca koji nije ujedno bio i veliki književni radnik, urednik, prevoditelj, kritičar ili profesor. Mislim da su ti poslovi komplementarni i podjednako važni.

Urednički posao je zanimljiv i izazovan. Postoji naravno romantičan san o uredniku: svi smo barem jednom pomislili da ćemo postati novi Max Perkins i da ćemo uređivati nove Hemingwaye, Thomase Wolfove , F. Scott Fitgzeralde. Urednički posao je naravno nešto sasvim drugo. Od urednika se često očekuje čudo, ali urednik najčešće može pomoći piscu da riješi problematična mjesta u tekstu ili da preformulira čitava poglavlja. U međuvremenu je uloga urednika evoluirala – on danas bira pisce i naručuje od njih knjige za koje misli da će postati hitovi i radi mnoge druge stvari koje su ranije bile nezamislive.


Dok pišete, koliko ostavljate bjeline u tekstu i razmišljate li šta će čitatelj/ica učitati?

Postoji nešto što bih nazvao “unutrašnji diktat teksta”. Svaki tekst ima svoju savršenu strukturu koju pisac mora pronaći i napisati, i stoga tekst od pisca diktatorski traži toliko strpljivog rada, proširenja, brisanje i dorade. Bojim se da za čitatelja, kao i za pisca uostalom, u tom poslu ima jako malo mjesta. Najgore je što ne možeš sam sebi biti urednik, što ne možeš sam sebi pomoći kao piscu.


Kad govorimo o čitanju, jasno je da ne postoji pogrešno, bezbroj je različitih interpretacija u trenutku kad se čitatelj/ica fikcionalizuje, da bi se potvrdio u piščevoj projekciji. Kako gledate na to kao autor, a kako kao urednik koji recimo u prostoru učitavanja uvidi mogućnost zloupotrebe?

Kritičar može svakom piscu dokazati da je kreten ako baš to želi, i ako je naravno dorastao takvom poduhvatu, dovoljno pismen, načitan i talentiran. Neprestano se događa da pisci i kritičari iz nekih svojih računica slave slabije pisce a prešućuju bolje i tome slično. Pisac i kritičar rado patroniziraju čitatelja i naređuju mu što da čita. Pisci rado vide svoje čitatelje kao podanike. Imalo bi smisla uraditi radionicu u kojoj bi se čitateljima pomoglo da ne nasjedaju na jeftine trikove i da izgrade svoj otporni čitateljski identitet. Pisci i kritičari se čitateljima ili dodvoravaju ili ih vrijeđaju. Često prigovaraju da su nenačitani, polupismeni, da čitaju pogrešne knjige. Čitatelj bi se svakako treba oboriti protiv te feudalne ideje “autorskog čitatelja”. Čitanje svakako nije izvršavanje piščevih naredbi. Čitatelj s tekstom može uraditi što god hoće, može ga - kako je to uočio još Umberto Eco - na kraju krajeva i pojesti.

Razgovarala: Vanja Šunjić, Prometej.ba

Pratite Prometej.ba na Facebooku: www.facebook.com/prometej.ba