Razgovaramo s Nenadom Veličkovićem, autorom knjige „Školokrečina“ koja se nedavno uz časopis 'Školegijum' našla na kioscima u Bosni i Hercegovini.

O kakvoj je indoktrinaciji riječ u školskim čitankama i zašto ste je odabrali istražiti i dokazati baš u njima, a ne i u udžbenicima za vjeronauk, povijest i zemljopis?

Književnost sam odabrao jer je to oblast kojom se bavim na fakultetu, ali i o kojoj vjerujem da kao književnik i izdavač nešto znam. A čitanke, konkretno, i nakon što sam ih kao roditelj imao prilike, prije nekih desetak i više godina, pažljivije pročitati. Nakon što sam tom čitanju posvetio više vremena, između ostalog i učeći kako ih treba čitati u polju ideologije, zaključio sam da su sredstvo indoktrinacije; konkretno, i kod nas, sredstvo nacionalizma na vlasti.

U čemu su različiti, a u čemu isti bošnjački, hrvatski i srpski nacionalizmi u odgojno-obrazovnom oblikovanju đaka za vrijednosti vlastite nacije?

Isti su u načinu na koji pristupaju nastavi maternjeg jezika, u odlučnosti da učenike indoktriniraju koristeći književnost u formiranju ograničenih i isključivih stavova vezanih za naciju, identitet, prošlost, za stvarnost u kojoj žive.

Različiti su u taktici. Srpski i hrvatski nacionalizam su otvoreniji, rigidniji, sigurniji u svoje pravo na isključivost. Bošnjački je slabiji, oprezniji, manje isključiv.


Politika religiji pravi ustupke da bi za uzvrat dobila podršku. Između ostalog, ti se ustupci odnose i na obrazovanje, i tu je šteta velika. Ne samo zato što se religija u školi tumači iz perspektive kolektivnog identiteta, redukujući univerzalne vrijednosti na partikularne, nego još i više zato što se njome podriva značaj nauke


U uvodu u „Školokrečinu“ pišete da je komplicirano „dokazati ulogu književnosti u indoktrinaciji jer je odgovornost anonimno-kolektivna i prikrivena u podrazumijevanju da alternative nema“. Što nas kao društvo čeka ako praktično nema nikakve odgovornosti, niti bilo kakve alternative? Postoji li alternativa? Znam da je barem u književnosti ima.

Nisam rekao da nema odgovornosti, a ni alternative. Da ne mogu zamisliti alternativu mislim da se tim poslom ne bih ni bavio. Rekao sam da je odgovornost teško dokazati, jer je raspršena i sakrivena u birokratskim i administrativnim strukturama. Tu ne mislim samo na ministarstva i prosvjetno-pedagoške zavode, nego i na fakultete, koji se svaki u svom domenu ne bave dovoljno kritikom ideologije u obrazovanju.

Tko je jači u održavanju i podržavanju ovakvog šizofrenog sustava, pritom i licemjerniji, religija ili politika?

Ne vidim potrebu a ni razlog da ih posmatramo odvojeno. Jaki su u sprezi. Politika religiji pravi ustupke da bi za uzvrat dobila podršku. Između ostalog, ti se ustupci odnose i na obrazovanje, i tu je šteta velika. Ne samo zato što se religija u školi tumači iz perspektive kolektivnog identiteta, redukujući univerzalne vrijednosti na partikularne, nego još i više zato što se njome podriva značaj nauke. Svojevremeno smo u jednom eksperimentu tražili od dva nastavnika vjeronauke i jednog biologije da objasne definiciju, a onda anketirali čitaoce da na osnovu tri odgovora prepoznaju nastavnika biologije. Nisu to mogli učiniti. Čak su sa najvećom sigurnošću nastavnika biologije smatrali vjeroučiteljem.

Može li se nacionalizam srušiti, a ljudima otvoriti oči za destrukciju, mit i laži na kojima se on temelji, unatoč tome što kritičko-mišljenje i argumenti kod nas nisu na cijeni?

Ne može, barem ne brzo, ne uskoro, pogotovo ako se u postizanju takvog cilja ne pribjegavamo nasilju, što je naš izbor. To ne znači da treba od takvog cilja odustati. Moguće je zamisliti obrazovanje koje će razvijati kritičko mišljenje, koje će podsticati djecu da razvijaju svoje etičke vrline, koje će ih osposobiti da prepoznaju i ne prihvataju laž. To što je sada teško za taj cilj pridobiti političku većinu, jer ona u stanje stvari nema potpun uvid, odnosno jer je izmanipulisana da se pitanjima standarda, kvaliteta, ciljeva i metoda obrazovanja uglavnom ne bavi, to ne znači da treba od tako zamišljenog obrazovanja odustati.

Izvor fotografije: radiosarajevo.ba

Marko Vešović u jednoj pjesmi kaže da gdje god bi krenuo, tamo bi uvijek, pola sata prije njega, stizala uzaludnost. Je li uzalud bilo pisati ovu knjigu?

Ako mislite na Školokrečinu, naravno da nije. Od kad je na trafikama, lakše dostupna ljudima, dobijam sve više pisama i poruka u kojima ljudi priznaju da nisu imali pojma koliko su čitanke zatrovane nacionalizmom. Možda nije najbolja analogija, nije naivno očekivati da će roditelji reagovati na pokvarenu školu kao i na lijek kome je prošao rok trajanja, kao na salmonelu u vrtiću, kao na ubuđan sendvič. Samo treba pokazati da je obrazovanje pokvareno. Školokrečina je u tome, čini mi se, uspjela. Na primjeru čitanki.

U Sarajevu, kao i u drugim bh gradovima, postoji jedna vrsta šovinističkog animoziteta „građana“ prema „seljacima koji su sišli s brda“. Njega, pretpostavljam, nećemo naći u čitankama, međutim, živ je na ulici, u kući, među rajom. Kako Vi gledate na to?

Vezati određeno ponašanje za porijeklo, kao u tom konkretnom slučaju, jeste generalizacija koja se prečesto pokazuje netačnom, pa je onda kao takva u krajnjem nekorisna, nekonstruktivna. To je jedan emotivan, iracionalan stav, kojeg bi se ljudi odgovorni prema sebi i svom intelektu trebali brzo i lako oslobađati. U Školegijumu smo imali jedan tekst koji je pokazao da naznake takvog animoziteta postoje i kod djece ranog školskog uzrasta. Škola je i opet mjesto gdje se to može osvijestiti a onda, nadam se, i odbaciti.

Zemaljski muzej u Sarajevu. Zašto on nacionalistima ne treba?

Recimo da bi jedan od mogućih odgovora bio: zato što ne postoji način da ga privatizuju. Barem ga se do sada nisu sjetili. On bi im bio rentabilan kad bi se odrekao visokih naučnih standarda po kojima je prepoznat na međunarodnom nivou. Ne radi se samo o novcu nego i o standardima.

Pitanja postavljao: Hrvoje Vranješ