Nihad Hasanović je rođen 1974. godine u Bihaću, SFRJ. Završio studij francuskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Objavio romane Vidimo se u x (2022), Laki pogon (2016), Čovjek iz podruma (2013) i O roštilju i raznim smetnjama (2008), zbirku kratkih priča Kad su narodi nestali (2003), te drame Zaista? (2000) i Podigni visoko baklju (1996). Objavljivao takođe pjesme, priče, eseje i prevode (uglavnom s francuskog i španskog, a ponešto s engleskog) po književnim časopisima, štampanim i on-line. Preveo Lumpen novelu (2021) Roberta Bolaña, Duh terorizma (2002) Jeana Baudrillarda, roman Kenizé Mourad Vrt u Badalpuru (2001), kao i dnevničke zapise E. M. Ciorana Sveska iz Talamanke (2001). Živi u Sarajevu.


Prilikom našeg upoznavanja prije pola decenije, kao mlada i nadobudna novinarka koja tek ulazi u književni svijet, pitala sam te šta pišeš ti. Kako bi mi sada odgovorio na ovo pitanje?

Kao mlad i nadobudan pokušavatelj u književnosti – ima tome više od dvije decenije – pisao sam i objavljivao drame, kratke priče, pjesme. Čak i sonete, znači sve sa rimama i dvanaestercem i cezurom iza šestog sloga. Mlad-lud. Izvodili smo pjesničke performanse. U RG-u na Marindvoru, u Jazzu u Midžića-mahali u Bihaću. Sa Edom Zubčevićem štampao sam stihove na kesicama za šećer. Sve se prodalo uz kafu u King Kongu. Druga polovina devedesetih. To mi sad izgleda tako daleko, čitava stoljeća, kao neko prednatalno stanje, kao da još nisam bio rođen.

Dramski tekst me privlačio zbog svoje reduciranosti, ogoljenosti, zbog širokih mogućnosti koje ti pružaju dijalozi. Moraš da razmišljaš o tome koliko ćeš kreativnog prostora ostaviti glumcu na raspolaganju. Nije poželjno da opišeš ama baš svaku sitnicu. Mnogo toga se iščitava između redaka, mnogo više nego što je to slučaj, recimo, u pripovijetkama. Ali od pisanja drama sam odustao. Da bi proizveo pravi efekat na publiku, tekst se mora odigrati. Valja ti ići preko pozorišta, a ono je za mene uvijek bilo neko daleko, nedostupno mjesto.

Poeziju sam volio i volim, mada se ne bih mogao deklarisati kao čisti pjesnik. U poeziji mi je skučeno, nekomotno, nedostaje mi zraka dok je pišem, osjećam se nepošteno, imam dojam da varam čitaoca, da sa premalo želim izraziti previše. Naprosto mi treba tečniji, duži, raspojasaniji iskaz, bliži govoru koji slušam u svakodnevnoj komunikaciji. Tako da sam se našao u prozi, ponajviše u romanu. Doživljavam ga kao živ organizam, ponekad i čudovišan, ali u svakom slučaju grbav, hrapav, nesavršen, s mnogo glava i glasova. Uporedio bih ga sa hobotnicom sastavljenom od riječi. I hobotnica i roman mijenjaju boju u zavisnosti od okruženja.


Nedavno je Portal slobode NOMAD objavio tvoj novi roman Vidimo se u x. Urednik, kolumnista i književnik Tomislav Marković u pogovoru piše da je ovo djelo uzbudljiva saga o dugogodišnjem (ne)mogućem prijateljstvu između pripovjedača Andreja Vukelića Andija i Orhana Ferizovića zvanog Grof. Njih dvojica su antipodi jedan drugom i literarno, ovako postavljena priča je vrlo intrigantna. No, može li to funkcionisati u stvarnom životu?

Stvarnost nas uvijek zasipa s više materijala nego što možemo da svarimo. Iz dana u dan, u nastojanju da preživimo, ekonomski i psihički, trudimo se da je dekodiramo, da je shvatimo, da razradimo taktiku koja će uvijek i svugdje funkcionisati u našu korist. Otud one životne mudrosti, poslovice koje redovno iznevjere. Prije ili kasnije igra jina i janga nas opali po ušima. Ako smo imalo iskreni prema sebi, kad-tad ćemo priznati da je svemir pregolem, da malo znamo o bilo čemu. To vrijedi kako za prijateljstvo tako i za ljubavne veze. Družeći se, postajete prisniji s nekom osobom i, poslije dugih godina, uvjereni ste da je odlično poznajete. Međutim, desi se prelomna situacija u kojoj se i tvoj karakter i karakter te osobe otkriju u novom svjetlu, i pomisliš: “Ja ništa nisam znao o njoj, ili sam sve pogrešno tumačio, plusevi su bili minusi i obrnuto...” Istu stvar ona druga osoba pomisli za tebe. Načini kako se veze između nas oblikuju su beskonačni. Izuzetno su komplikovani, često do te mjere da se ne mogu izraziti jasno i kategorički, u smislu: “Ova strana je u pravu, a druga u krivu.” Odnos između Grofa i Andija je ispleten od bezbrojnih silnica, a jedna od najsnažnijih je izrečena na posljednjoj stranici romana. Idiotski bi bilo da sad to otkrivam.


U romanu spominješ Calvinove Nevidljive gradove, a samo X je neka nepoznanica, zamišljeno mjesto gdje se sve želje ispunjuju. Imaš li vlastito utočište od samoga sebe, ili makar nadu da ono postoji?

Najbolje utočište od samog sebe je kad se dobro naspavam. Samosvijest se isključi u tom blaženom stanju, zaboraviš na sebe, budeš neko drugi u snu. Ugodno je takođe maštati o neposjećenim gradovima i predjelima, ali ne onim Calvinovim, nego stvarnim, razbacanim po našoj planeti. Utočište su mi i misli o tome kako bi izgledala ova zemlja da je promijenjena nabolje, oslobođena zala i strahova koji je satiru, upristojena, okrenuta životu, prosperitetu, invenciji. Utočiše može biti i šolja ukusne kafe u sivo popodne, čašica šljíve, ili tumaranje šumom, kupanje u rijeci, zanimljiv, okrepljujući razgovor, kakva moćna knjiga, film, dalo bi se nabrajati još.


Kroz roman Vidimo se u x baviš se ratnom traumom na, u našoj književnosti, još atipičan način. Krećeš od posljedica (ovdje i sada, ili prije deceniju), a onda se retrospektivno vraćaš na front. Koliko je ova vrsta pisanja bila zahtjevna i smatraš li da je vrijeme da se odmaknemo od literature koja se tematski bavi samo ratištem, ne nudeći nam ništa drugo?

Meni pripovijedanje o ratu nikad nije bilo terapija. Nikad nisam stekao utisak da sam se progovaranjem o ratu izliječio od bilo čega. Ideja da se iznošenjem svojih ratnih iskustava u javnost oslobađaš nekakave traume djeluje mi nategnuto i neiskreno. Ako se ikako s tim uspomenama može izaći na kraj, onda je to kroz cjelokupnu životnu praksu, a ne samo kroz pismeno izražavanje ukoričeno od strane izdavačke kuće.

S druge strane, prevashodno me zanima, kako si rekla, “ovdje i sada”. I sve u meni vrišti da se tome ne može pristupiti na valjan način bez silaženja u ponore devedesetih. Zato su, u mojim romanima, i kad se odvijaju u osvit XXI vijeka, flešbekovi na ratno doba neizbježni. I oni koji taj period po svaku cijenu žele ignorisati i obezvrijediti, izostaviti iz istorije, a žive u BiH, sigurno trpe njegove podmukle i dalekosežne efekte. Čak i ako nisu omirisali fronta, čak i ako su rođeni po sklapanju mira. Pa kad kažu: “Neću da se bavim tim crnilom, to je bilo prije mog rođenja”, zapravo poručuju da ne žele upoznati sebe.

Kako vrijeme prolazi, meni se opsada takozvanog Bihaćkog džepa, gdje sam proveo te mračne godine, sve viši čini kao neki užasni i nestvarni limb, ispunjen dubokim poniženjem i kosmičkom ostavljenošću, usamljenošću. Kad kažem usamljenost, mislim na sav taj narod koji je bio opkoljen trima vojskama. Radi se o jednom izuzetno važnom, krucijalnom periodu. Ali meni bi bilo izuzetno dosadno da samo pišem o njemu. Moji interesi se granaju u mnogim drugim smjerovima i ne vidim razloga zašto bih ih prešućivao u vlastitom pisanju.


U knjizi jedna od protagonistkinja ima priliku da ispriča svoju ratnu priču. Žensko postojanje i trauma nisu ti poslužili kao objekat da podcrtaš mušku patnju. Jesi li se osjećao nelagodno, odnosno jesi li smatrao i u jednom trenutku da nećeš uspjeti u tome?

Uvijek se osjećam tako na početku – da neću uspjeti. Ali onda se probude neke konstrastruje. Proradi žar u meni, na potezu od solarnog pleksusa do potiljka. Počnu me poticati nekakve dubinske sile i ustrajavam u pisanju dok god nisam zadovoljan, dok ne konstatujem: “To bi bilo to. Suludo je forsirati dalje.”

Čitaocima će zapasti za oko da su ratne epizode i Ene i Grofa fragmentarne, ali s jakim nabojem. Kao neki usijani klinovi. Svjesno sam izbjegavao da tim sjećanjima podarim neko elegantno zaokruženje, da ih poslažem u lijepo strukturiranu pričicu, da ih tobože oplemenim, uokvirim u neku smirujuću naraciju s glavom i repom. To bi za mene bila izdaja. U podlozi njihovih iskustava vrije ogromna količina preživljenog straha i nasilja. Do izvjesne mjere možeš bistriti, pretresati to dvoje, ali ima trenutak kad moraš stati, budući da se i jedno i drugo opiru potpunom objašnjenju. Htio sam da njihove reminiscencije ostanu višeznačne, podložne svakakvim tumačenjima, pa i na način da to ne ide u prilog protagonistima.


Na početku knjige opisuješ Sarajlije i Sarajke koji po završetku rata rade u međunarodnim organizacijama koje se bave izgradnjom mira i za taj posao dobijaju izdašne sume novca, mnogo veće od tadašnje prosječne plate. Sarajevo, koliko god ga mi iz romantičarskih razloga htjeli predstaviti kao jednu dušu, nije amorfna masa, kao niti jedan drugi grad. Ti ga ni na jedan način ne idealizuješ i ne štediš; vrlo si strog prema klimi, ljudima, navikama i svemu onome što grad čini gradom.

Od kraja devedeset pete živim u Sarajevu i pratim njegove promjene. Četvrt vijeka je veliko razdoblje – za ljudsko biće. A za istoriju, mrva. Mediji imaju svoj okoštali, nametljivi jezik, koji je sveprisutan i kojim bilježe transformacije u BiH. Vijesti konzumiram više nego što je normalno i smuče mi se svaki drugi dan. Banalizacija, napumpavanje događaja, površnost, glad za senzacionalizmom i skandalom, za klikovima. Još od prvog romana O roštilju i raznim smetnjama sanjao sam o načinu – ovo će zvučati luđački preambiciozno – kako da medijima preotmem to prvenstvo.

Mnogi, ako ne i većina književnika izbjegava pisati neposredno o politici. Uglavnom to čine zato što se iste gnušaju, gordo gnušaju. Ne žele njom “prljati” svoje uratke, namijenjene vječnosti. To je njihov umjetnički credo. Pokušavaju zauzeti neku nemoguću nadvremenu poziciju i život svojih junaka očistiti od političkog sadržaja. Moguće da ta iluzija štima u državama stabilnih, uhodanih demokratija sa zavidnim blagostanjem, ali u Bosni? Ne bih baš rekao.

Moja namjera je bila da o politici pišem drugačije nego što to radi naše novinarstvo, da razvijem novi literarni izraz koji će politička zbivanja prikazati kroz drugačiju optiku. U tom traganju dosta su mi pomogli Elena Poniatowska s romanom Ja, Jesusa, Humin Adem Čabrić, pa Ellen Ullman, spisateljica-programerka, onda José Emilio Pacheco s divnim kratkim romanom Bitke u pustinji i Flaubert sa Sentimentalnim obrazovanjem. Čitaš i učiš kako drugi, bolji od tebe, povezuju krhki intimni mikrokosmos sa stravom i gnusobama političkog makrokosmosa. Iako nisu ljetopisi, hronike, moji romani, pa tako i ovaj posljednji, dosta duguju toj književnoj formi.

Sarajevo se u Vidimo se u x našlo u središtu mojih promišljanja. Vjerujem da sam donekle uspio zahvatiti makar djelić onog što taj nesagledivi grad predstavlja u mom srcu. Nikad ga nisam ni truna mrzio kao što su to mnogi njegovi pljuvači otvoreno iskazivali u pojednostavljujućim, kompleksaškim i nadmenim napisima. Njegujem prema njemu neku vrstu izopačene, tamne ljubavi koja je za mene uvijek bila poticajna, obogaćujuća.


U romanu spominješ i propale revolucije i obespravljene ljude koji u miru gube sve ono što su im u ratu slagali da su osvojili.

Tako to obično biva poslije ratova. Među onima koji su komandovali vojnim jedinicama, koji su figurirali u zapovjednim vrhuškama, nađe se uvijek znatan broj vlastoljubivih pojedinaca. Pokvarenih, opijenih kriminalom. Po završetku rata, zauzmu ključne pozicije u državnom aparatu ili vuku konce iz sjene. Udruže se u mafijaške kartele i, poput vampira, isisavaju zdravu krv iz društva u čijoj su vojnoj odbrani učestvovali. Silno se obogate, steknu silnu moć. Teško ih se osloboditi zato što su uvezani kao crijeva, bezobrazno imućni, a raspolažu i tom polugom ratnih zasluga, polugom i toljagom, kojom muče dolazeće naraštaje. Neki od njih istakli su se u ratu hrabrošću i požrtvovanošću. U mirnodopskom periodu se izvitopere u beskrupulozne ekonomske zločince. S drugim derikožama i pljačkašima uništavaju privredu i osiromašuju narod na koji se tako vole pozivati.


Dok sam iščitavala roman, na otprilike 2/3 sam ti otipkala poruku da me nerviraš koliko si stilski besprijekoran. Osim što zanatski fantastično pišeš, ono što se jako primijeti kod tebe jeste čitav dijapazon znanja prirodnih nauka, psihologije itd. zahvaljujući čemu tvoji protagonisti nisu jednodimenzionalni i zaista oživljavaju kroz svoje profesionalne pozive, mentalna stanja... Koliko ti ovo kao piscu donosi radosti i strasti, ali koliko i posla i stalnog propitivanja je li nešto moglo još bolje?

Ja sam sporohodni tip pisca. Nikako mi ne ide u glavu kako neko može napisati roman u roku od nekoliko sedmica, ako nije na amfetaminama poput Philipa Dicka. Meni je potrebno da se smjenjuju godišnja doba, da priča proklija u meni na razne strane, da preboluje različita raspoloženja, različite mentalne faze kroz koje prolazim. Naši životi ne traju bogzna kako dugo, u poređenju, na primjer, sa životnim vijekom jedne lipe ili sekvoje. Šteta je onda, s takvom spoznajom, da se ograničiš i narediš sebi: “Držaću se svoje drage književnosti, a za sve ostalo me živo zaboli.” Kod mene je znatiželja uvijek bila izražena osobina.T rudio sam se da nikad ne zatvaram prozore ni prema kakvom tipu znanja. Bude tu, naravno, i prejedanja, ali se oporavim. Jednostavno ne mogu okretati leđa svim tim interesantnim stvarima koje se zbivaju na području biologije, fizike, informatike, astronautike itd. Ti uvidi mi pomažu i da bolje razumijem ljude koji nisu iz moje branše, koji imaju drugačije, ne-umjetničke motivacije u životu. I onda se to prirodno prelijeva u prozu.

A što se tiče jezika, stila u Vidimo se u x, mora da u tome ima udjela činjenica da još od tinejdžerskih vremena prevodim štošta. Francuski, španski, ponekad engleski. Naučiš kroz taj zanat da cijeniš riječi, da ih odvažeš, da ih ne pojeftinjuješ rasipanjem. Prijateljica mi veli: “Kod tebe nema poštapalica (u govoru).” Ima, itekako ima, naročito kad se unervozim, ali pogodila je bit. Svaka riječ posjeduje karakterističnu težinu, specifičnu masu i eksplozivnu moć, pa se preporučuje pažljivo rukovanje, barem u književnosti.


Osim književnog rada, redovno prevodiš i pišeš kolumne. Koja od ovih stvar te najviše raduje, na koji način utiču jedna na drugu i koliko se razlikuje proces pripreme? Šta te najviše veseli?

Napišem za Nomad jednom mjesečno esej. Ne bih rekao da je to kolumna u najužoj definiciji. Pozabavim se temom koja mi se u datom trenutku učini uzbudljivom i, iz nekog pomaknutog ugla, aktuelnom. Objavljujem ih pod zajedničkim imeniteljem Pozadinska buka, što dosta govori o usmjerenju tih tekstova. Više me podsjećaju na one kabinete kuriozitetâ iz davnine nego na klasične aktuelnopolitičke članke, za čije pisanje nemam ni dara ni volje ni pameti. Takođe, istom portalu šaljem i prevode za koje pokušavam da budu raznovrsni po tematici. Dakle, da ne pokrivaju samo književnost, koja mi je najbliža i najmilija, nego i znanost, politiku, izdavaštvo, kinematografiju... A najviše me veseli ono što redovno ne objavljujem: novi rukopisi na kojima radim, naročito kad prilikom pisanja napravim neke neočekivane proboje, kad samog sebe iznenadim.


Nekidan smo pričali o distribuciji knjige i dostupnosti u susjednim državama, budući da govorimo jednim jezikom i iskustva su nam slična. Postoji li danas Sedma republika?

Ako govorimo o difuziji eksjugoslovenske pop-kulture na teritoriji nekadašnje zajedničke države, čini mi se da i dalje postoji određena povezanost. No, kad je riječ o distribuciji savremene bh. literature u Srbiji i Hrvatskoj, posrijedi su sporadične aktivnosti. Ništa organizovano. Ali situacija nije ista u obrnutom slučaju: prisustvo izdanja iz susjednih zemalja u ovdašnjim, istina malobrojnim knjižarama itekako je značajno. Naša država nema ministarstvo kulture pa je utoliko teže popraviti taj disbalans. Osim toga, politički animoziteti rascjepkavaju ionako nejaku književno-izdavačku infrastrukturu. Pisci, spisateljice su stoga najčešće prepušteni sami sebi. Sve je do njihove snalažljivosti, marketinških talenata, koliko su medijski dopadljivi, dosjetljivi, fotogenični, televizični... Ali i puka sreća, spoj sretnih okolnosti tu igra bitnu ulogu. A sve to nije isto što i spisateljska vještina, koja se brusi u samoći, tišini i veoma dugo. Atraktivna prezentacija na društvenim mrežama ne garantuje i dobro štivo s novim emocionalnim i idejnim krajolicima.

Razgovarala: Vanja Šunjić, Prometej.ba