Fotografirao: Edvin Kalić

Nihad Kreševljaković je historičar, teatarski i filmski djelatnk, koji se bavi i književnim radom, a kao autor, koautor i scenarist radio je na mnogim filmovima među kojima su Greta (MESS, SAINT), Sjećaš li se Sarajeva (Videoarhiv/Deblokada), Sarajevo (SAGA), Drugi maj (FTV), U potrazi za zemljom slobode (Videoarhiv) itd. Osim toga, objavio je veći broj pjesama, proznih radova, novinskih članaka i historijskih radova u zemlji i inostranstvu.

Djelovao je kao direktor Međunarodnog teatarskog Festivala MESS, a zajedno sa bratom Seadom je osnovao U. G. Videoarhiv, koji se bavi produkcijom dokumentarnih filmova i promoviranjem kulture, umjetnosti i komunikacije. Bio je direktor Sarajevskog ratnog teatra (SARTR).

Uoči otvorenja MESS-a, sa Nihadom razgovaramo o Sarajevu nekada i Sarajevu danas, kulturi, skrnavljenju kulture, umjetnosti i teatru kao mediju za preoblikovanje naše zbilje.


Vanja Šunjić, Prometej.ba: Petog avgusta 2020. godine macolama je razbijena i demontirana skulptura 'Zvjezdani put', djelo njemačkog umjetnika Helmuta Lutza, koja je Sarajevu 2005. godine poklonjena kao znak poštovanja i prijateljstva. Tokom rata, Sarajevo je u svijetu postalo poznato po drukčijem odnosu prema kulturi i umjetnosti. Opkoljen tenkovima, grad je vrvio koncertima, predstavama, izložbama, poetskim večerima… U Sedmoj republici Ante Perković kaže da su naši dečki slušali Gunse, a njihovi su gunsima samo pucali. Kako smo došli do toga da se paradigma promijeni?

Nihad Kreševljaković: To što se dogodilo sa skulpturom Helmuta Lutza je nažalost poprilično dobar primjer onoga što jeste problem kod nas u vremenu u kome živimo. Čini mi se da u ovim poslijeratnim godinama konstantno idemo u pogrešnom smjeru i da gubimo u sebi ono što je bilo razlogom zbog čega su nas ti neki dobri ljudi, širom svijeta, prepoznavali i poštivali. Ne zaboravimo da je još u svojim poslijeratnim posjetama Susan Sontag kritizirala negativne promjene u našem društvu. Mislim da se radi o ovome. Tada, političari nisu imali mogućnost izbora i nisu oni birali naše prijatelje već su ti prijatelji birali nas. Među tim ljudima su bila zaista velika imena kroz čije biografije možemo razumjeti i to što su oni kao vrijednost prepoznali u nama. Neosporno, bitna komponenta toga bio je taj kosmopolitizam, internacionalizan, raznolikost.... Opet da ne bude sve tako crno. Politika je takva kakva jeste. Loša je. Ipak, ne bih podcjenjivao ono što u različitim poljima umjetnosti nastaje u Bosni i u Sarajevu u ovom periodu, bilo da se radi o teatru, filmu, književnosti, likovnoj umjetnosti... A propos paradigme ne treba zaboraviti da mi imamo privilegiju, pa i pravo pomalo romantizirati vrijeme opsade zahvaljujući tim lijepim stvarima koje su se događale. Ipak ne treba zaboraviti da je i tada to bila borba, ne samo protiv agresora, već i protiv mnogih onih koji su bili skupa s nama u gradu, a koji nisu baš ni razumjeli, a ni cijenili ono što su tada umjetnici radili.


Vratimo se u vrijeme kad su stvari krenule naopako, kako to u Nostalgiji kaže Tarkovski. Pripadaš generaciji koja je počela da stvara u ratu. Učeni ste da radite stvari iz ljubavi i entuzijazma. Imali ste određenu vrstu iskustva i sjećanja na vrijeme kad je u Jugoslaviji umjetnost imala mjesto i bila koristan i neophodan alat za borbu protiv neukosti, ali i pitanje identiteta. Umjetnost je imala ogroman značaj za građane Sarajeva tokom opsade zbog održavanja ideje o normalnim ljudima, nasuprot varvarima, koji su pucali po njima. Opsada je najintenzivniji period kada je u pitanju teatarska produkcija u Bosni i Hercegovini. Gdje se sve to izgubilo? Još u ratu, Karim Zaimović je pisao da će Sarajevo postati mahalski konglomerat, samozadovoljno uljuljkano bajkama o vlastitoj bitnosti i jedinstvenosti. Jesmo li izdali Sarajevo i ideju Sarajeva?

Ne bih rekao da se sve izgubilo. Ne zaboravite da su danas naši najuspješniji umjetnici upravo oni koji su se tada školovali u tim užasnim uvjetima. Danis Tanović je u tom periodu išao na Akademiju i u isto vrijeme bio u vojsci. Sa njim je bio i Dino Mustafić. Jasmila Žbanić, Aida Begić i Srđan Vuletić su se školovali na Akademiji u ratu... Puno je tih ljudi. Nije se to izgubilo. Rekao bih da je problem da danas manje poštujemo i razumijemo značaj kulture i umjetnosti za društvo, ali to ne može umanjiti značaj onoga što ti umjetnici kreiraju danas, a što ćemo, siguran sam, s velikim poštovanjem spominjati kada jednom postanemo normalno društvo. Mislim da ćemo se tada diviti mnogim ljudima koji su tu danas pored nas, a koje trenutno nerijetko i podcjenjujemo ili napadamo. Kada kažem da nemamo svijest o važnosti o kulturi i umjetnosti, to znači da nemamo ni svijest o odgovornosti općenito prema našoj individualnoj ulozi u društvu. Uglavnom se ponašamo svi kao fudbalski navijači. Pri tome ne mislim tu na ovu neboluzu koju naši ljudi u politici zovu politikom, već i na neke krugove koji bi kao trebali biti intelektualni krugovi. Karim Zaimović je napisao tu, po meni veoma važnu rečenicu, ali on je nije napisao kao presudu već kao apel i upozorenje na opasnost ka kojoj idemo. U njoj, i onda kada ju je napisao, ja sam vidio više nadu, a ne neko izrečeno prokletstvo. Ideja Sarajeva nije nešto oko čega postoji konsenzus i to je ključni problem danas. Svako ima svoju ideju Sarajeva, a te ideje su nekad i dijametralno suprotne. U odnosu na ovo što je Karim napisao, rekao bih da smo trenutno podjednako uljuljkani pričama o vlastitoj bitnosti, kao i o vlastitoj nebitnosti... To su te neke krajnosti koje se meni čine kao naš najveći problem s obzirom da nama treba komunikacija, uvažavanje, poštivanje. To je ta demokratija ili pluralizam koji nisu dobri sami po sebi već zahtijevaju i taj napor da saslušate, pa da ponekad i prihvatite drugačija mišljenja. Trenutno su kod nas najglasniji, i najjači oni kojim je etnička pripadanost najvažnija, a što je logično. To je najlakše rješenje koje ne traži napor da uvažavamo i druge i njihova mišljenja. Istovremeno po meni to je u potpunosti suprotno sa onim što bi po meni trebala biti ideja Bosne i ono po čemu ovaj prostor jeste poseban, uzbudljiv i izazovan. Da li ćemo život u ovoj zemlji učiniti da se čini poput Božje kazne ili ćemo, ipak, osvijestiti da je život ovdje najljepši dar, isključivo zavisi od nas i našeg odnosa prema toj Bosni i jednih prema drugim. Za ovo drugo potrebna je i pamet i volja koje očito trenutno nema dovoljno.


Marko Vešović kaže da je u ratu Sarajevo bilo opkoljeno iz vana, a sad je iznutra. Nekad mi se čini da u grad dolaze ljudi po svoju priliku, bez da ga imalo vole, poštuju i osjete. Karim Zaimović je pisao i da je duhovna nadgradnja ovdje ne bijeg iz stvarnosti, već način i mogućnost umjetničkog preoblikovanja iste. Gdje je danas duhovna nadgradnja i želja za (pre)oblikovanjem stvarnosti?

Iako bih bio pažljiviji kada je u pitanju uspoređivanje opsade u ratu sa ovim u čemu živimo danas, razumijem šta Marko Vešović želi reći. Razlika je bitna. Onda smo napadani iz mržnje prema našem identitetu bez obzira da li se radilo o našem vjerskom, nacionalnom ili našem građanskom identitetu. Danas smo izloženi ne mržnji već podcjenjivaju i prijeziru onih koji misle da je materijalni status jedini identitet, a da pri tome nije bitno kako ćete postati imućni, ne prezajući ni od krađe, ni od korupcije, otimanja. Čak uspijevaju da to uklope u neke nadrealne religijske koncepte u kojima će se zaklinjati Bogom dok kradu. To je ta prvobitna akumulacija kapitala ili raj za svakovrsni polusvijet željan moći koji misli da svaki čovjek ima svoju cijenu.

Što se tiče Karimove rečenice, u potpunosti se slažem. Mnogi i danas to rade. Kreiramo svijetove u kojima se mi pojedinačno osjećamo ok, ali jasno je da bi došlo do promjene da ta duhovna nadogradnja mora postati ciljem cijelog društva, prevashodno politike i institucija obrazovanja. Iskreno, ja to ne vidim danas, ali se i dalje nadam da će se jednom to promijeniti.


Ranije sam govorila da bi pri dolasku u Sarajevo svako za lektiru trebao da dobije Tajnu džema od malina Karima Zaimovića, Sarajevo za početnike Ozrena Kebe, a sada bih dodala i Tvoj film Sjećaš li se Sarajeva, jedan od najvažnijih društvenih i kulturoloških dokumenata o opsadi. Koliko bi nas to iskustvo učinilo boljim ljudima i boljim Sarajlijama?

Samo se mogu zahvaliti da si film Sjećaš li se Sarajeva uvrstila zajedno sa dvije meni veoma drage knjige. Opet, naglasio bih da je najbitnije da kreiramo društvo u kome će ljudi čitanje, gledanje filmova i predstava, odlaske na izložbe i koncerte prepoznati kao proces one duhovne nadogradnje koju si spomenula u prethodnom pitanju. Budimo realni, živimo u društvu, a i u svijetu gdje ljudi veoma malo čitaju jer misle da je to gubljenje vremena. Prvo moramo ubijediti te ljude da to nije tako.


Susan Sontag je devedesetih rekla da je 20. stoljeće započelo u Sarajevu, ali i da će 21. stoljeće početi u Sarajevu. Ono što odlikuje 21. stoljeće jeste apatija, individualnost, autentičnost… gubimo društvo, zarad pojedinca. Ima li mjesta revoluciji, u ovakvim uslovima?

Da, Susan Sontag je bila u pravu. 21. stoljeće jest počelo u Sarajevu i nažalost loše je počelo. Nepravda i odsustvo potrebe za pravdom, glad za moći i novcem je sve što je u današnjoj globalnoj politici bitno, a takav odnos se onda reflektira i na ove male države koje slijede globalne uzore. U malim državama svi su neki wannabe trampovi, putini, erdoani... Živimo u vremenu kada su uzori takvi kakvi jesu i morat ćemo sačekati da se počnu pojavljivati neki Bernie Sandersi i njemu slični političari. Tada će i u Bosni biti onih koji će željeti biti poput njih. Ambicioznije, ali ne nemoguće bilo bi da se nadamo da će se u maloj zemlji pojaviti neko ko će razmišljati svojom glavom i raditi u interesu nas ovdje, ali ja takve za sada ne vidim.

Što se tiče revolucije, po mom mišljenju, za revolucije nije dovoljno nezadovoljstvo ljudi. Mnogo važnija je ideja. Ideja o nekom drugačijem društvu pokreće revolucije, a ne ovo prvo. Zbog toga kada govorimo o regiji, ja ne vidim prostor za revolucije. Također i dalje demokraciju i izbore smatram ključnim alatom da se ostvare promjene. Samo se još treba pojaviti neka partija kojoj bih mogao vjerovati. Takva partija podrazumijeva ljude spremne da ono o čemu je puno lakše pričati, sprovedu i u djelo. Poprilično sam ubijeđen da kada se pojavi ta grupa ljudi, s iskrenom namjerom da ovo u čemu živimo učine boljim, da ćemo i mi svi to prepoznati i podržati ih u tome.


Gdje je slobodno i demokratsko društvo za koje ste se borili? Zašto su mladi pasivni i beznadežni, zašto odlaze? Gdje je kultura otpora i zašto prethodne generacije odbijaju da nas uče otporu, radništvu, solidarnosti, građanskoj kulturi? Koliko teatar kao institucija može doprinijeti tome?

Pojednostavljeno, a možda i ne, mislim da se odgvor krije u broju nepismenih, ili u onim PISA testovima. Teatar, kao i umjetnost mislim da doprinose onoliko koliko mogu, ali te stvari su nešto što se mora pojaviti kao ideja. Dok imamo ljude kojima je najveće dostignuće priča o etničkim zajednicama, biće ovako kako je i do sada bilo. Daytonskim sporazumom zaustavljen je rat, ali se nismo odmakli od etničke politike, pa imamo one primjere gdje se u Domu naroda bave pitanjem kladionica. Ovakav sistem u kome sada živimo uzrok je kreiranja mediokritetskog društva plemenskog karaktera, a plemena su partije. I njima je jedino važna pripadnost plemenu, tj. partiji u odnosu na opće vrijednosti kao što su poštivanje rada, radnika, trudnica, žena, manjina... bilo čega.


Šta zaslužuje zemlja koja nema ministarstvo kulture, u kojoj se sve svodi na etnički kriterijum, u kojoj je obezvrijeđena standardizacija, u čijoj je prijestonici posljednji teatar, SARTR osnovan 1992. godine, a posljednje zdanje, Pozorište mladih, izgrađeno sredinom sedamdesetih godina? Ono čega se plašim ovdje da spomenem jesu kvazikulturna zdanja nikla u manjim gradovima i služe za indoktrinaciju građanstva, dok socijalistička arhitektonska rješenja kulturnih institucija propadaju zaključana i hladna. Jesmo li svjesni ovog fenomena i zašto mu se ne suprotstavljamo?

Lejla Kreševljaković, supruga mog brata, trenutno radi doktorat na temu domova kulture i zaista je fascinantno to nasljeđe iz tog perioda, kao što je i katastrofalan naš današnji odnos prema tom nasljeđu. Ima po Bosni dosta ljudi koji rade dobre stvari, koji se trude da svoje sredine učine boljim, i važno je da mi ukazujemo na to. U jednom periodu u Travniku su se događale odlične stvari. U Konjicu se veoma trude. Sigurno u svakom od tih gradova ima ljudi koje treba podržati i pomoći u njihovim naporima jer njima je još teže nego nama npr. u Sarajevu, Tuzli, Banjaluci…


Koliko je u toj kakofoniji važna nezavisna scena i festivali kulture i otpora, koji iako na margini, danas su jedino mjesto kritičkog promišljanja, koje je skrajnuto iz institucija i univerziteta. Teatar je oduvijek bio mjesto suprotstavljanja nepravdi, mediokritetstvu, primitivizmu… Je li pogubnije kad se umjetnost targetira kao neprijatelj sistema, ili kad vlada potpuna apatija i nezainteresovanost za nju?

Zanimljivo je to pitanje i ja mislim da je gore ove drugo, a takav je uglavnom današnji odnos. A što se tiče nezavisne scene, ona je veoma važna čak i u društvima gdje je situacija na univerzitetima i institucijama puno bolja nego li kod nas. Kritičko mišljenje nije alternativa već osnovni mehanizam da se jedno društvo unapređuje. Kritičko mišljenje je preduvjet slobode čovjeka a pomanjkanje kritičkog mišljenja u društvu je razlog za uzbunu. To su stvari koje bi se morale učiti i u školi, u porodici… U odsustvu kulture kritičkog promišljanja općenito, često i oni koji zastupaju logične pozicije nemaju sposobnost artikulirati svoje mišljenje ili stavove bez konflikta ili agresivnosti, pa se onda i takvi često utope u toj kakofoniji koju spominješ.


Stalno podcrtavaš da sjećanje nema smisla, ako nas ne čini boljim ljudima. Kad će naše društvo biti spremno da se suoči s našom prošlošću? Prečesto naivno skliznem u utopističku ideju da su kultura i umjetnost nešto što će nas pomiriti i učiniti boljima, uprkos svjesnosti činjenice da oni mogu djelovati samo na pojedinca. Zašto naše društvo i institucije ignorišu kulturu sjećanja, nasuprot kulture zaborava i kulture poricanja, čega se plaše i je li sramotno da tu priču u Bosni i Hercegovini u životu drže strane fondacije? Koliko to ima veze s činjenicom da Srbi i Hrvati u BiH nemaju autohtonu politiku, nego slušaju ekspoziture iz Beograda i Zagreba?

Ne samo po tom pitanju, već općenito, po meni su Beograd i Zagreb naš veliki problem jer jasno je da oni podržavaju etničke podjele u BiH dok se tome suprostavljaju u svojim državama. Ta licemjerna politika koju oni nazivaju zaštitom interesa Srba, odnosno Hrvata u Bosni, nije ništa drugo nego nastavak onoga što su pokušali devedesetih.. Nažalost, još uvijek im dobro ide, a najveću cijenu plaćamo svi mi ovdje, građani i građanke Bosne i Hercegovine. Poricanje najviše dolazi kao posljedica te politike.

U vezi sa prvim dijelom pitanja, ponovio bih samo još jednom da zaista vjerujem da sjećanje, i kultura sjećanja ima smisla jedino ako će nas činiti boljim ljudima. Zbog toga Modul Memorije Festivala MESS, kao institucionalni način kreiranja kulture sjećanja koji postoji od 1995. jeste nešto što je meni važno i čemu sam posvetio puno svog vremena.


Koliko je MESS važan za opstojnost umjetničke scene? U trenutku kad vama kao instituciji ponovo režu budžet zbog pandemije, vi kreirate platformu #MESS60 i podržavate nove produkcije i kreativne projekte.

Cilj Platforme je bio pronaći odgovor na situaciju sa kojom smo se svi suočili, a važan motiv u tome je bio izraziti i solidarnost sa kolegicama i kolegama koje je ova situacija posebno pogodila, a to su slobodni umjetnici i umjetnice i oni koji nisu vezani za javni sektor. S druge strane, mi već imamo iskutvo iz perioda opsade kada smo naše djelovanje bazirali na produkcijskim aktivnostima. MESS je najstariji Festival u jugoistočnoj Evropi, a u svijetu gdje se kontinuitet i tradicija uvažavaju on bi trebao biti prepoznat kao veoma važan kulturni događaj. S druge strane kada vidimo kakav je odnos npr. prema Zemaljskom Muzeju koji je sigurno naša najznaajnija kulturna ustanova, situacija je skroz jasna.


Tema ovogodišnjeg Festivala je nostalgija za budućnošću. O kakvoj se budućnosti se tu radi? Šta nas sve očekuje na izložbi povodom 60 godina MESS-a, hoće li biti plakati, koji su važan identitetski dio svakog festivala, a u našoj kulturi im se posvećuje vrlo malo pažnje? Osim toga, izlazi i Monografija o Festivalu? Ove godine ste se odlučili za iskorak u formi, Festival će trajati čitavu godinu, neizvjesno je da li će biti publike, ili će sve biti online... Šta je od ovoga uzrokovano pandemijom, a šta je ono što ste vi htjeli organizacijski da promijenite, zbog jubilarnog 60. izdanja MESS-a? Do kakvih ste novih kreativnih i produkcijskih rješenja došli?

Mi smo program za koji smo se nadali da će se dogoditi objavili u martu i, nažalost, vrlo brzo iza toga bilo nam je jasno da to neće biti moguće. Mislim da smo pronašli dosta originalan koncept koji podrazumijeva da se aktivnosti prošire na godinu dana. Čak i sa takvim konceptom, ne možete biti sigurni šta će se zaista dogoditi a šta ne, jer to ovisi o jako puno stvari, ne samo o situaciji kod nas već i u drugim zemljama.

Sve naše aktivnosti ovisit će o epidemiološkoj situaciji, a najvažnije nam je ne izlagati našu publiku bilo kakvim rizicima. Zbog toga ćemo aktivnosti, počevši od septembra, najavljivati isključivo neposredno pred početak mjeseca u nadi da će ono što smo planirali biti objektivno i izvodivo. Već sada znamo da ćemo ipak nastojati da u ovom periodu ugostimo one manje predstave, a zbog ograničenog broja posjetitelja. Nadamo se da ćemo u narednoj godini biti u boljoj situaciji. Monografiju bi trebali publicirati najvjerovatnje u ovoj godini dok će izložba biti otvorena u septembru. Nju čine posteri i različiti arhivski materijali koji su zaista fascinantno svjedočanstvo o 60-godišnjem postojanju ovog Festivala.


Ono što me plaši od samog početka lockdown-a jeste hiperprodukcija kulturnih i umjetničkih sadržaja na online platformama. Koliko to mijenja samo iskustvo konzumacije sadržaja i koliko daje iskrivljenu sliku nekome ko nema prethodno iskustvo i kulturu teatra, kina, književne večeri? Šta će biti jednom kad se sve vrati u normalu?

Kada govorimo o teatru, gledati predstave online jednostavno nije teatarsko iskustvo. To je jasno i važno je da postoje oblici koji su usklađeni sa epidemiološkim mjerama kao nekoliko zaista fanstastičnih predstava koje smo u ovom periodu mogli pogledati u Sarajevu. Također, ne mislim ni da će ovo toliko trajati da bi to imalo neke drastične posljedice u kontekstu toga o čemu govorite. Neke posljedice će sigurno biti. Npr. nakon epidemije Španske gripe ljudima je trebalo dosta vremena da se opuste u kontaktu sa drugim ljudima. Sigurno je da će biti onih koji će i nakon što ovo prođe još neko vrijeme zazirati od posjećivanja zatvorenih prostora. Ali proći će i to... I ja sam tek od neke 1997. prestao razmišljati da bi me dok hodam Sarajevom mogao pogoditi snajperista ili da će pasti neka granata.


Ovaj razgovor bih privela kraju nagradom Kairos, koju si dobio prošle godine, a dodjeljuje se pojedincima za njihova umjetnička postignuća za doprinos u razvoju evropske umjetnosti i kulture. Koliko Ti je nagrada bila važna u smislu samovalidacije? Kod nas ne možeš stvoriti stvarnu sliku o sebi, jer ne postoji standard. U umjetnosti je ovo osobito važan problem, jer gotovo da ne postoji filmska, književna, muzička, teatarska… kritika i svaki iskorak u ovom polju je incident, zasnovan na entuzijazmu pojedinaca. Može li se s ovom problematikom doprijeti do obrazovnih kurikuluma?

Meni je najvažnija kao potvrda da nešto što sam radio sve ovo vrijeme neko i cijeni i prepoznaje kao nešto važno i vrijedno. Pored same nagrade imam desetak pisama nekih meni veoma dragih ljudi koji izrazili podršku mom radu u povodu dodjele Kairos nagrade i ta pisma su mi zapravo najdraža nagrada, a objektivno su mi i ogromna obaveza.


Da ne crnjačimo na kraju, Videoarhiv je počeo sa objavljivanjem Rječnika opsade. Šta će ono što nas u narednom periodu očekuje i kako tu produkciju iz umjetničkih i aktivističkih krugova prilagoditi i ponuditi i mejnstrimu, jer je važno?

To je u biti neki hobi u kome brat i ja uživamo. Videoarhiv je uduženje kroz koje povremeno realiziramo neke dokumentarističke ili izdavačke projekte kao što je publiciranje knjige Edina Krehića 'Znaš li Nunu Montiljo?' ili 'Sarajevo u doba Austro-ugarske okupacije' našeg dede. Rječnik opsade je ličan i vjerujem da će biti nekim ljudima zanimljiv.

Razgovarala: Vanja Šunjić, Prometej.ba