Nikola Lero je mladi urednik, instagram pjesnik i istraživač. Magistrirao je kulturološke studije u Norveškoj, Češkoj i Južnoafričkoj Republici, između ostalih. Radio je sa UNICEF-om u Bosni i Herzegovini, te Evropskim Parlamentom u Briselu. Nosilac je Značke grada Bijeljina te dobitnik nagrade EU Mladi novinar 2017. godine. Stalni je član redakcije Omladinskog magazina Karike, literarnog kolektiva Književna Zadruga, te jedan od osnivača međunarodnog umjetničkog pokreta Blank Pages iz Berlina. Trenutno je UNESCO-v Mladi šampion mira u Bosni i Hercegovini. Upravo je završio svoju prvu knjigu 47 pjesama o ljubavi, bolu i Bosni.

Uskoro izlazi tvoja prva zbirka poezije 47 pjesama o ljubavi, bolu i Bosni. Voljela bih da krenemo od tog novinarski nepopularnog, ali meni vrlo zanimljivog pitanja naslova. Zašto bol, ljubav i Bosna i ima li 47 neko mitsko ili ritmičko značenje?

Sjećam se da je na jednoj radionici, koju sam pohađao prije 5-6 godina kad sam bio baš loš pjesnik, Nedžad Ibrahimović rekao da je najčešće greška u analiza književnosti ona i najočiglednija - traženje nekog dubokog značenja u onome šta je pisac htio da kaže. E, da se ljudi ne bi pitali o čemu ja to pišem, ja (pisac jelte) sam to i rekao - pišem o ljubavi, bolu, Bosni. To je ono što ja živim, i što mislim da mi svi živimo ovdje. I nema tu nekog pametovanja. Nije moja poezija ušuškavanje istine u metafore. Ona je radikalno deranje o svemu što me boli. Pa ko čuje.


Knjigu objavljuje neformalni literarni queer kolektiv Književna Zadruga. Zašto si se odlučio na ovakav način (samo)izdavaštva, koje su to vrijednosti koje su tebi važne, budući da si u Zadruzi gotovo od samog početka?

Ja nemam mnogo stvari u životu. Ponekad mislim da su moje riječi jedino što stvarno posjedujem. Zato ih nisam mogao dati tek tako, bilo kome. I da taj neko ima vlasništvo na njima. To je jedan od razloga što sam i dio Književne Zadruge, i što baš sa njima izdajem knjigu, ali nije glavni.

Glavni razlog je taj što je Književna Zadruga kolektiv, ekipa, raja. To je ideja zajedništva kojoj nije za cilj da uzme neki dinar od ionako već slabe prodaje knjiga kod nas, ili da organizuje promocije po kojekakvim salonima u našim malim fragmentiranim državicama gdje ukupno dođe 10 ljudi. Ne. Ideja Zadruge, i mene kao dijela nje, jeste da revolucionarno dajemo priliku autorima i autoricama koje dolaze sa margina zajedničkog, nadnacionalnog kulturnog prostora, kao što smo i mi sami došli. Da hrabro ispričaju svoju priču bivajući među svojom generacijom, ne iznad nje. Takva knjiga je recimo Žene koje nisu videle more, prvi zbornik Marije Marković, mlade pjesnikinje iz Kragujevca koja živi u Pragu, čije uredništvo potpisujem, a koja izlazi kroz koji mjesec.

Tvoja poezija je jako angažovana. Je li moralno danas, u zbilji kakvu živimo stvarati umjetnost radi umjetnosti?

Dat ću kliše odgovor - nema umjetnosti koja nije politička. Ako stvaramo umjetnost radi umjetnosti, a to mnogi u bh. rade iz straha, elitizma i konformizma, mi samo reprodukujemo status quo. Oni svojim činom govore ma, dobro nam je i ovako. Pazite, kao što kaže jedna moja pjesma, mogao sam i ja to:

mogao sam do sada, bar u par tomova, pisati o tome kako rukamaslatkojedeš vruću sirnicu iz klasa, kako cugaš pivo direktno iz flaše i kako, u blagoj predigri, pustiš onaj tvoj japanski hip hop što mise pravo sviđa

kako ti ne smeta što ja, nakon sati znojenja, opet uzmem da spavam u mojoj staroj pidžami jer sam tako navikao.

Mogao sam.

Ali nisam.

I zaista to nisam uradio. U zemlji gdje te doktori liječe za 50 maraka u džep, gdje ne možeš dobit posao bez štele, iz koje moji jarani i jaranice masovno odlaze, a moja keva ima penziju 10 maraka jer se fond iz RS i fond iz Federacije nisu mogli dogovoriti, ja sigurno neću pisati o cvijeću i proljeću.

A mogao bih.


Ono što je evidentno u stvaralaštvu mlađih autorica i autora jeste intertekstualnost. Kako kao autor gledaš na to i je li moguće stvarati, a da eliminišemo čitalački uvjetovano pisanje?

Mi ne možemo pobjeći od našeg konteksta. To je novi val autorica i autora jasno shvatio. Da sve što smo napisali ne postoji van nas i van drugih. Zato je svaka moja riječ povezana sa svakom koja je davno napisana i sa svakom koja će tek biti.

Na primjer, moja pjesma Idi dok si mlad je direktna referenca, provokacija na istoimenu pjesmu Marine Tucaković u izvedbi Cece. Ili moja Imam dvadeset i devet , koja je neki odgovor, neka varijacija pjesma Damira Avdića Grahe Imam dvadeset i dvije. Stoga, nemoguće ih je razumjeti ako ne znamo bar malo o povezanosti turbofolk muzike, nacionalizma i migracija u prvom primjeru, ili anarhizma i društvene kritike koju nosi Graha u drugom. Sve je u odnosu sa svim.


Osim Bosne, ljubavi i boli, ono što sam primijetila iščitavajući tvoj rukopis jeste i jedna nestalnost. Ljudi iz naše generacije su uglavnom prekarni radnici i nomadi koji ne znaju gdje će se sutra probuditi i sa koliko novca u džepu. Je li to sloboda, ili usud? Budući da si imao priliku boraviti vani, koliko su mladi tamo sigurniji?

Kada sam bio mali, stari mi je stalno ponavljao onu komunističku ekonomska baza, društvena nadgradnja. Nažalost, moja generacija se mora boriti za ovo prvo. Stoga, odlazak nije izbor, nego moranje, otimanje što bi Sikimić rekao. To je zadnji krik generacije kojoj je dojadilo da čitav život nešto ganja. Ovdje ganjaš papire, poslove, zdravlje, ljude, sve. Pa dokle više? Stoga je Proces odlaska potez oslobođenja.

Ali moram biti iskren.. Nema tamo i ovdje, znate. Nije to baš tako jednostavno. Kada sam se vratio iz Belgije u Bosnu, ljudi su mi govorili a budale. Kontao sam da možda i jesam. Slični komentari su bili kada sam došao nazad iz Njemačke. Kada sam se na kraju vratio i iz Norveške, ljudi više i nisu komentarisali.Vjerovatno je njihov proces svrstavanja mene u kategoriju budale odavno bio kompletiran. Ali takve stvari će reći samo oni koji nikad nisu otišli nigdje na duže vrijeme. Oni koji ne znaju da to što zaradiš vani u parama, zdravstvenom osiguranju i sličnim dobrim stvarima, platiš u gramima svoje duše kojoj zafali taj naš belaj, naša nesigurnost. Zato je Bekim Sejranović i govorio Bosna je sjebana, ali Norveška je gora. Jer je Bosna, kao i Balkan, u glavi, a ne u pasošu.

A od toga se malo teže bježi.


Kroz obrazovni sistem, umjetničku scenu, političko uređenje i još na bezbroj razina u našem društvu je prisutan međugeneracijski jaz koji tumačimo na bezbroj razina, ali ga nikada do kraja nismo artikulisali i pokušali da se suočimo s njim na pravi način. Postoji li ta mogućnost u narednom periodu i šta je potrebno za to?

Postoji. Prvo treba sjest i reći: mama, tata, kako ste? Šta vas boli? I slušati, i slušati, i slušati.. A onda isto to ponoviti, samo u drugom smjeru. Jer postoji mnogo toga što ne znamo jedni o drugima. Sve generacije nose svoje ožiljke, svoje rane. Također, sve misle da su različite, posebne. A nisu. Bole nas iste stvari, možda samo na drugačije načine.


Ono što ja negdje stalno zamjeram starijim generacijama jeste to što su nam propustili prenijeti ideje solidarnosti, zajedništva i radništva. No, da li bi taj sistem vrijednosti i ti ideali bili danas primjenljivi u doba tranzicije koja nikako da prestane i iščašenog kapitalizma na Balkanu?

Zamjeram im i ja. Ali sam im i oprostio. Ko zna da li bismo i mi bili bolji. A sada, da kao neki kofole kulturolog prokomentarišem, vrijednosti poput solidarnosti i zajedništva se kreiraju na svakodnevnom nivou, mi ih stvaramo. Znači, pomažimo jedni drugima, sarađujmo, dijelimo. A, iako mislimo da nema toga, ima. Pa evo, kome god da sam rekao da završavam svoju prvu knjigu ne samo da je ponudio pomoć, nego je i zaista pomogao. Ne budimo skeptici.

A što se tiče tranzicije, prestala je ona, samo mi to ne kapiramo. Ne kapiramo jer ne želimo prihvatiti da this is it, finito, to je što je. I pitanje zaista jeste kako biti dobar kada smo sve stavili na tržište - i naše znanje, i rad, i ljubav i vrijednosti. Ali može. Ne budimo skeptici.


Čini li ti se da su nove generacije koje dolaze još radikalnije od nas, koji imamo bilo kakvo sjećanje na rat? Ulice naših gradova su prepune grafita mržnje, čitave subkulture su nastale na nacionalizmu, homofobiji… Šta je uzrok toga? Koliko kućni odgoj, škola, vjerske institucije odmažu?

Generacije iza mene, a možda i ova moja, baš i nemaju pojma šta je to zaista rat i koja je stvarna cijena toga. Ne znaju šta znači izgubiti bukvalno sve. Plaše se drugog i drugačijeg jer su tako naučene.

A, opet, i ove starije kao da su zaboravile pa se vraćaju na stare puteve. Vidim to i po svojoj familiji koju su izgleda decenije postratnog populizma, nacionalizma i ostalih-izama lobotomizirale. Zato vidim svoju odgovornost kao pisca da ukažem na te probleme i kažem da ne moramo ići stazama mržnje.

alo, pa ima lijepih stvari

ima strasti, ljubavi, čistih rijeka, solidarnosti, dobrote,

ima para, radosti, zdravlja, poezije, budućnosti...

Kako moji stihovi kažu.


Dugogodišnji si stalni član redakcije Omladinskog magazina Karike. Ima li danas omladinska štampa tu snagu kao što je imala u Jugoslaviji? Koliko mladi kroz novinarski angažman pokušavaju da promijene stanje stvari, a koliko nastoje da adresiraju pitanja koja se isključivo njih tiču? Postoji li danas kolektivna borba protiv zajedničkog neprijatelja (ili više njih)?

Da, šest godinama sam u uredništvu Karika. Pazi, da ne vjerujem da to nema neku snagu, ne bih ni radio to što radim. No, moramo priznati da omladinskim medijima često fali hrabrosti, kritike, slobode i da u odnosu na period Juge sigurno kaskaju. Trudim se da Karike ne budu takve i mislim da sa svojim kolegama i kolegicama uspijevam u tome. Težimo kolektivnoj borbi. Nema je, ali biće.


Omladinski list Polet je stvorio Novi val pokušavajući da reflektiraju senzibilitet ulice, a preko novina su zapravo nametnuli vlastiti senzibilitet. Postoji li danas potencijal za takvo šta? Koliko mladi umjetnost doživljavaju kao emancipatorski i pokretački impuls, a koliko im služi samo za dokolicu?

Nekad mi se čini da smo netflix generacija koja misli da je cilj umjetnosti da ih zabavi i da kaže ne brini, sve će biti u redu. Znaš, fazon poezije Rupi Kaur i slično. Sa druge strane, vidim kamaru umjetnika i umjetnica koji žive u nekom svom svijetu, daleko od naroda i realnih problema, a imaju potencijala. E, to dvoje treba spojiti. Moramo podvaliti umjetnost, podvaliti emancipaciju. Tada bismo mogli imati novi Novi val.


Jedan si od mladih ambasadora UNESCO-a. U čemu se sastoji tvoj angažman i koliko ti jedna takva internacionalna titula znači?

Da, od prije jedno mjesec dana sam UNESCO-v Mladi šampion za mir u BiH. U pitanju je jedan pilot projekat koji se implementira u Bosni i Hercegovini, Indoneziji i Keniji, a čiji cilj jeste da društvene mreže iskoristimo kao sredstvo kojim se borimo protiv govora mržnje održavajuči slobodu govora. Ja to radim već godinama putem Instagrama i Fejsbuka i oni samo žele da ja to nastavim. Tu su da mi daju podršku.

Iskren da budem, i ja sam bio iznenađen kada sam dobio njihov poziv. Ali, očito su prepoznali moj kapacitet da iskreno, bez “pakovanja” komuniciram sa svojom publikom. Prepoznali su da ja vidim mir kao aktivnu kategoriju, kao nešto za šta svakodnevno radimo, a ne kao pasivnost ili odsustvo sukoba. A, što se titula tiče, meni to odavno nije važno. Ako je cilj dobar, ako će pomoći da u BiH bude bar malo bolje, to je meni već dovoljno.


Šta za tebe predstavlja Sedma republika?

Nije Sedma Republika neki patetični, jugonostalgični vapaj postratne generacije o zajedničkom kulturnom prostoru. Naprotiv, ona je radikalno zamišljanje sve onoga što smo mogli, a nismo. Dakle, ona je budućnost zarobljena u prošlosti. Na meni, tebi i nama je zadatak da je oslobodimo. Ili, kao što Srećko Horvat, citirajući Marksa, na posljednjoj stranici jedne svoje knjige kaže: Društvena revolucija našeg vremena ne može preuzeti svoju poeziju iz prošlosti. Ona je preuzima iz budućnosti.

Ja pišem poeziju iz budućnosti.

Razgovarala: Vanja Šunjić, Prometej.ba