Od 19. do 21. augusta ove godine na Boračkom jezeru kod Konjica održan je prvi Habitat Culture Fest. Iz naziva je jasno da se radi o kulturnim sadržajima, ali ono što se ne da odmah iščitati, a što je veoma važno, je to da se radi o susretima umjetnika iz bosanskohercegovačke dijaspore.

Susrete su organizovali Elmir i Goga Prevljak iz Herzegovina lodges, potpomognuti jednom grupom entuzijasta, te Udruženje “Vedri osmijeh“ iz Mostara.

Nakon što su desetak godina Goranka i Elmir Prevljak iz Herzegovina Lodges o vlastitom trošku organizovali “Ljeto na Boračkom“, dobili su ideju da na više lokaliteta prekrasnog Boračkog jezera organizuju susrete umjetnika BiH-dijaspore.

Ove godine sudionici su bili uglavnom afirmirani umjetnici, od kojih su neki i ranije gostovali na „Ljetu na Boračkom“. No, neki događaji – poput promocije knjige Nina Žalice „Bašta ukrašena flamingosima“ – su ovdje imali svjetsku premijeru.

Lidija Zelović, Boro Kontić, Mladen Pikulić, Lidija Sejdinović, Antonije Nino Žalica, Mišo Petrović, Adis Fejzić, Ilija Kegelj, te konceptualna umjetnica Nena Šešić-Fišer su i ovdje potvrdili svoju veliku umjetničku vrijednost, ali i privrženost kraju iz koga su potekli.

U povodu Habitat Culture Fest-a razgovaramo s jednom od organizatorica Festivala, Mateom Kegelj iz Mostara.


Čuli smo i čitali zvaničnu priču kako je nastala ideja o Habitat Culture Fest. Mene ta priča interesuje iz tvog ugla. Kako je Matea Kegelj ušla u tu priču?

Počet ću odgovorom koji su mnogi učesnici festivala dali na ovo pitanje: “Elmira je nemoguće odbiti!” Elmir, zajedno s Gogom, sanja ovaj san već dugo i početkom ove godine mi je došao s idejom festivala i pozivom da se priključim ekipi koja radi na njegovoj realizaciji. S obzirom da imam iskustvo s raznim projektima, od početka je moja glavna uloga bila pronalazak financijskih sredstava, ali budući da smo neformalna grupa svatko je sve radio. Smatram da sam u nekoj fazi života kad intenzivno radim na izgradnji sebe što uključuje brojna iskustva i upoznavanje novih ljudi i životnih okolnosti, tako da je i ovaj festival bio nešto takvo. Ne znam griješim li, ali mislim da ovaj festival ima potencijal s vremenom postati nešto veliko, tako da je šteta propustiti da budem dio toga od početka.


Pošto si mlada osoba i vjerujem da te mnogi čitaoci “Prometeja” ne poznaju, molim te da se u kratkim crtama predstaviš. Čime se baviš, šta radiš, koje su ti zanimacije i hobiji?

Zovem se Matea, imam 27 godina i živim u Mostaru. Po struci sam psiholog. Zahvaljujući iskustvu rada pripravičkog staža u dvije javne institucije u Mostaru shvatila sam da sebe ne vidim kao dio tog sustava i počinjem raditi u nevladinom sektoru. Trenutno radim u organizaciji za osobe s invaliditetom „Vedri osmijeh“ na projektima kojima je cilj poboljšanje položaja i života osoba s invaliditetom u državi i regiji. Slobodno vrijeme provodim putujući i istražujući nebrojene ljepote Bosne i Hercegovine.


Kakvi su tvoji utisci o Festivalu i cijeloj toj atmosferi na Boračkom jezeru?

Moje dosadašnje iskustvo sa festivala i bilo kakvih kulturnih događaja je izgledalo jako formalno. Kao prvo, uvijek sam bila samo gost, a kao drugo to je uvijek bilo održavano u kazalištima, koncertnim salama i svečanim dvoranama. Ovo je po svemu za mene jedno potpuno novo iskustvo. Jako sam zahvala što sam dobila priliku da kao jedan organizatora budem dio festivala i tako upoznam umjetnike u drugačijoj atmosferi. Cijeli festival na Boračkom jezeru je bio nešto posebno. Priroda, domaćinski ambijent, opušteni i neopterećeni ljudi, umjetnost – što više poželjeti.


Moram priznati da sam bio prilično skeptičan u vezi s organizacijom festivala. To mi se činio veliki zalogaj za prilično malu grupu ljudi, entuzijasta. Kasnije sam vidio da ste to pametno odradili, uključivši u organizaciju jedan broj vrlo sposobnih pojedinaca. Ko je sve radio oko organizacije Habitat Culture Festa ?

Broj ljudi koji su radili na organizaciji je varirao kako su pripreme tekle. Organizaciju je započela grupa entuzijasta iz Nizozemske predvođena Elmirom kojima se ubrzo i ja pridružujem. Kako se festival bližio tako se broj smanjivao. Mnogi su imali savjetodavne uloge, neki su bili tehnička pomoć, ali na koncu uz financijsku podršku Švicarske ambasade u BiH i Grada Konjica, pomoć lokalnog stanovništva sa Boračkog jezera i iz Konjica, uz nas nekoliko koji smo sve to objedinili – to je, otprilike, to. Mislim da možemo biti zadovoljni načinom na koji smo to odradili.


Na kojim ste sve lokacijama izvodili programe i kakva je, generalno, bila posjeta?

Festival se odvijao u prostoru Herzegovina Lodges, kampu izviđača iz Zenice, na Maloj plaži i ispred hotela Borašnica. S obzirom da su pripreme dosta kasno krenule nismo očekivali veliki broj posjetitelja, tako da nas je početak festivala veoma prijatno iznenadio. Tražila se stolica više i već smo tada komentirali kako bi nam za iduću godinu taj prostor mogao biti mali. Neki događaji su bili više posjećeni, neki manje. Izdvojila bih prikazivanje filma Lidije Zelović „My friends“ i solo koncert Miše Petrovića, koji su bili izrazito dobro posjećeni. Velik utjecaj na posjetitelje imao je i dio dana, te vremenske prilike, koje ovog puta nisu baš uvijek bile na našoj strani, ali meni osobno su bili jako lijepi događaji s manjim brojem posjetitelja jer se stvorila intimna atmosfera u kojoj se s umjetnicima moglo razgovarati više nego što je to na većim kulturnim priredbama.


Posebno mi je zanimljiva ideja o izvođenju programa u izviđačkim kampovima. O njima vlada predstava da su zainteresovani skoro samo za prirodu, druženje i kupanje. Kako je to prošlo?

Smatram da je održavanje događaja festivala u kampu zeničkih izviđača bila jako dobra ideja. Prilika da vide izložbe Mladena Pikulića i Adisa Fejzića - koje su bile postavljene u njihovom kampu - su izviđačima pružili jedan novi i zanimljivi sadržaj, a njihovim voditeljima dali ideje za održavanje sličnih događaja u budućnosti. Osim toga za mlađe članove izviđača jako je bilo interesantna kreativna radionica s umjetnicima.


Prije samog Festivala obratili ste se i jednom broju organizacija i pojedinaca za finansijsku i drugu podršku. Kakav je bio odaziv?

Mogla bih reći da je odaziv bio solidan. Na svu sreću uspjeli smo prikupiti dovoljno sredstava za održavanje ovog prvog festivala. Kao što sam već spomenula najveći doprinos su dali Švicarska ambasada u BiH i grad Konjic, a mnogi lokalni stanovnici i organizacije su pružili svoje usluge besplatno ili na njih dali određeni popust. S ovogodišnjim iskustvom se nadamo da ćemo uspjeti iduće godine postići još veću razinu.


BiH ima puno značajnih umjetnika u dijaspori. Na koji ste ih način birali?

Uistinu je bilo teško izabrati sudionike na ovogodišnjem festivalu jer svi koji su željeli doći već su afirmirani i vrsni u poslovima kojima se bave. Nekako spontano dogodila se selekcija tako da su ove godine došli oni umjetnici koji su već bili sudionici kulturnih događanja koje su prije organizirali Goga i Elmir i koji su bili spremni iz prijateljskih motiva volonterski sudjelovati na ovoj manifestaciji.


Smijem li te upitati ko je na tebe ostavio poseban utisak? Možeš navesti više umjetnika i programa, naravno.

Naravno da me smijete pitati, ali kao mladoj osobi koja prvi put sudjeluje u organizaciji jednog ovakvog festivala svi su ostavili poseban dojam.


I na kraju: pravite li već planove za Habitat Culture Fest 2023?

Naravno! Učimo iz ovogodišnjih propusta i jedna čekamo da vidimo što nas čeka iduće godine!

Matea Kegelj je rođena 1994. godine u Zagrebu. Živi u Mostaru gdje je uz osnovnu školu i opću gimnaziju paralelno završila i osnovnu i srednju glazbenu školu. Po zanimanju je magistrica psihologije i edukantica realitetne psihoterapije. Odrastajući u obitelji akademskog kipara i profesorice književnosti sasvim joj je bilo normalno da je umjetnost privlači i oblikuje. Iako živi u gradu u kojem se nekad teško nađe kvalitetan umjetnički sadržaj, uživa u kazalištu, koncertima i svakodnevnom čitanju.

Goran Sarić