Predrag Finci rođen je 1946. godine u Sarajevu. Kratko vrijeme bavio se glumom. Završio Dramski studio 1969. Filozofiju studirao u Sarajevu i Parizu (kod Mikela Dufrenna). Studijski boravio u Freiburgu (kod Wernera Marxa). Magistrirao 1977., a doktorirao 1981. Profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu do 1992. Od 1993. živi u Londonu, gdje je do odlaska u mirovinu 2011. radio kao slobodni pisac i gostujući istraživač na UCL-u (University College London). Član je Društva pisaca BiH, P.E.N.-a BiH (Sarajevo), Exile Writers Ink (London) i Hrvatskoga filozofskog društva (Zagreb). Knjige i tekstovi su mu prevođeni i nagrađivani. Objavio je dvadeset i pet knjiga.


Ove godine objavili ste svoju 25. po redu knjigu naslova "Sve dok", koja je na neki način Vaša "nesvjesna biografija duše". Iako je u velikom dijelu knjige riječ o Sarajevu i Bosni i Hercegovina, ona je ovdje prošla gotovo nezapaženo. U knjizi "Nezemaljski izraz njegovih ruku", Miljenko Jergović - kome ste svojevremeno bili profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevo - kaže da više ne postoji Sarajevo u kojem biste Vi bili Sarajlija. Kako danas gledate na svoj rodni grad i što se sve u međuvremenu dogodilo?

Prvo, o knjizi „Sve dok”. Ja sam mnoge knjige napisao, objavio, svaka od njih je činjenica, i kada će neku od mojih knjiga neko primijetiti ne ovisi o meni. A knjiga „Sve dok” (Fraktura, Zaprešić, 2021.) je već mnogo čitana. O njoj su jako lijepo pisali neki istaknuti pisci i kritičari (Miljenko Jergović, Vanja Kulaš, Ivica Ivanišević, Jaroslav Pecnik, Tatjana Gromača, Igor Mandić i još neki), knjigu vrlo često posuđuju u bibliotekama u Hrvatskoj, može se nabaviti i u Bosni, a došlo mi je i mnogo lijepih poruka čitatelja od svakuda, pa i iz Sarajeva.

Što se pak samog Sarajeva tiče, teško da o tome nešto suvislo mogu reći. Jesam član udruženja pisaca, objavio sam u Sarajevu u zadnjih desetak godina nekoliko knjiga, imam tamo još prijatelja, ali ne živim u Sarajevu već gotovo trideset godina, nisam tamo bio deset, i ono što o životu u Sarajevu sada znam je ono što mi kažu moji prijatelji i poneki tekst koji još na nekom portalu pročitam. Sarajevo koje sam poznavao je bilo. Danas je tamo neki drugi grad, život koji meni nije znan, pa o njemu neću ni da sudim.


Iza Vas stoji 25 ukoričenih djela. Ovo pitanje može se postaviti svima nama koji u pisanju sudjelujemo na bilo koji način. Zašto pišete?

Ne znam da li biste nekoga pitali zašto nešto radi, jer biste uvijek dobili jednostavan odgovor: zato što mora da živi. To kažu i oni koji ne vole svoj posao, koji spadaju u one koji svoj posao mrze i koji su „otuđeni u svom radu”. Za pisca je pisanje način života, sam život. Pišem zato što hoću, volim i moram da pišem. Pišem zato što jesam ono što jesam.

Naravno, kao i svi pisci imao sam i kriza i sumnji, možda baš na njima izgradio svoju stvaralačku vjeru. Znao sam se upitati čemu pisanje, kome se ja to obraćam, ima li još smisla pisati, nakon ratnog iskustva prestao sam pisati, godinama ništa nisam objavljivao, ali onda u sebi osjetio da moram reći svoje. I od tada ne stajem. Mnogi se ponekada upitaju i što je smisao života, pa nađu neki odgovor za sebe. I ja sam našao svoj, a on je neodvojiv od mog duhovnog angažmana. Za mene je stvarati, misliti i biti jedno te isto. U tome sam ja ono što jesam. U tome je i moj doprinos smislu (vlastitog) postojanja i onoj kulturi kojoj pripadam.


Književnost i filozofija, ako iz tih pojmova izuzmemo propagandne radove kojima je cilj da utemeljuju neki kolektivni identitet ili da daju legitimitet jednoj strukturi moći, navode na propitivanje i inzistiraju na diferenciranosti. Kako za njih pronalaziti prostor u ambijentu koji je sav pod agresivnom dominacijom medija koji inzistiraju upravo na banalnosti i plošnosti?

Djelo je stvar individualnog dara. Osoba je pojedinac. A u doba populističkih politika i razmahanog nacionalizma trijumfira kolektivizam. U njemu nema mišljenja, nego suglasnost, nema stvaralaštva nego izvršenja, nema osobne odluke nego pristajanje i prilagođavanje. Stvaralaštvo, a pod pojmom stvaralaštvo ne mislim samo na umjetnost, nego i na kritičko mišljenje, je prekoračenje, probijanje granica, otvaranje novih horizonata, a u liku velikih djela izuzetnost koja ruši ustaljene predstave i konvencije, osobnost koja je potpuno suprotna uniformnosti. Jednom to i u medijima shvate. Ali, ima nažalost i previše medija čiji vijesti iz kulture nemaju mnogo veza sa kulturom, a često nisu ni vijesti.


U filmu "Sarajevski atentat" Fadila Hadžića iz 1968. godine glumili ste Gavrila Principa i tako "ubili" Franju Ferdinanda. Principov radikalni čin iz 1914. bio je povod Velikom ratu, a motiviran je idejom ujedinjenja jugoslavenskih naroda. Danas je dezintegracija tih naroda veća nego ikada, a prirodna posljedica je neprestana društvena atrofija, pad svih kriterija, vladavina mediokriteta i polagano izumiranje. Da li žalite za jugoslavenstvom i vjerujete li u mogućnost da ovdašnji narodi, da ih za potrebe ovog pitanja personificiram, izađu jedni drugima u susret dok još imaju kome?

Nije me radovao raspad Jugoslavije, teško sam ga doživio, mnogo toga dobrog, ali i lošeg je tada nestalo, svačiji život je bio uzdrman, svako doveden u novu situaciju, naš životni, politički i kulturni prostor se suzio, ali sam kao politički realist brzo shvatio da se taj raspad morao dogoditi. A ako je svako ujedinjenje na tim prostorima završavalo nametanjem volje jačeg (većine) i krvavim sukobima, onda i bolje da se raspad dogodio. No, sukob ne može vječno trajati, a suradnja bi svakako dobro došla, čak neko formiranje zajedničkog kulturnog prostora, ali bez političkih i ekonomskih saveza.


Rođeni ste u jevrejskoj porodici u kojoj je većina članova stradala u holokaustu...

O tome malo što mogu reći, jer sam se rodio poslije Drugog svjetskog rata, a kao dijete iz tzv. „mješovitog braka”, pa nisam odrastao u židovskoj tradiciji, niti sam puno razgovarao s preživjelima o tome što je bilo, mada je jasno da je jedna zajednica koja je imala značajnu ulogu u društvenom životu zemlje, a Sarajeva posebno, u kojem je svaki deseti stanovnik bio sefardskog porijekla, praktično nestala. To je preživjelima sigurno bila rana, teška uspomena i gorko iskustvo, ali je moj otac, koji je bio zatvoren čovjek i psihički izuzetno jak, u sebi nosio tu traumu, nije nas, svoje ukućane htio opterećivati s tragedijom koju je doživio. Ono pako čemu sam ja pisao u knjizi „Umjetnost uništenog: estetika, rat i Holokaust” rezultat je mojih teorijskih uvida i istraživanja, i to prije svega u domenu umjetnosti. U toj knjizi bavim se percepcijom uništenja u djelima umjetnika.


Jedna od Vaših knjiga nosi naslov "Kratka, a tužna povijest uma". Zašto je ta povijest tužna i kakvu budućnost um ima pred sobom?

Ideja uma i prosvjetiteljstva je napuštena. A što je još gore, tome je uslijedilo i ignoriranje moralnih normi i etičkih načela, a onda i ideja ljudske slobode i „pravedne uprave” (pravne države). Za sada, dok oni koji misle da mogu bez ideje racionalizma i emancipacije ne udare u zid. Što prije shvate granice svoje nerazboritosti, to bolje. No, ne bih nikoga ničemu htio podučavati. Najbolje da svako svoje iskusi i sam do svoga dođe.

Razgovarao: Franjo Šarčević, Prometej.ba