Primož Krašovec (1979) sociolog je i docent pri Odsjeku za sociologiju na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Ljubljani. Autor je više znanstvenih članaka na polju sociologije. Znanstveni interesi su mu marksistička teorija, kritika političke ekonomije, teorija ideologije, novi mediji, tehnologija i kapitalizam. Ove godine objavio je knjigu u izdanju ljubljanske Sophia Tujost kapitala.


Darko Vujica, Prometej.ba: „Stranost kapitala“ naziv je tvoje nedavno objavljene knjige. Počnimo sa samim naslovom. Na šta se referiraš kad govoriš o stranosti kapitala? Kako je to kapital (nama) stran?

Primož Krašovec: Kapitalizam je stran u smislu one glasovite Marxove rečenice „oni to rade, ali ne znaju šta rade“. Stran je, dakle, onda kada učesnici u kapitalističkoj ekonomiji rade nešto, ali nisu svjesni toga šta rade. Na tome se temelji čitava Marxova teorija fetišizma. Ja sam pokušao ići još nekoliko koraka dalje: htio sam pokazati da je kapital stran ne samo na taj način, već i da je on stran samom ljudskom društvu u pogledu rastuće autonomije kapitala u odnosu na njega.

Na tom tragu, pokušao sam napraviti neki teorijski zaokret počevši od teorija kapitalizma koje uzimaju taj moment fetišizma važnim, ali su još uvijek antropocentrične u smislu toga da polaze iz ljudskog društva i onda vide kapitalizam kao human on human action. Te teorije ne uzimaju dovoljno u obzir onaj dodatni element koji djeluje kao stranac ljudskom društvu. Na tom mjestu, dosta važni su mi se učinili uvidi Jacquesa Camattea, koji je preformulirao problem klasne borbe (klasa protiv klase) u problem: kapital protiv ljudskog društva. On govori o tome da kapital gradi materijalnu zajednicu koja je u konfliktu sa ljudskom zajednicom. Konflikt tako nije intrasocijalni nego konflikt socijalnosti kao takve protiv materijalne zajednice kapitala. Tu se postavlja pitanje, šta je toliko strano u toj materijalnoj zajednici? Moja teza je da kapitalizam postoji kao ekonomski sistem čisto oportunistički. On na svom početku koristi društvene odnose koji već postoje, njih kao što znamo, transformira u ekonomske odnose (višak vrijednosti, profit, reinvesticije...), ali onda na točki kad razvije svoje tehnologije ih napušta.


Kako ih napušta?

Uzmimo centralni problem kapitalističke proizvodnje: rad. Kapitalizam na početku, Marxovim riječima, supsumira manualni rad koji je postojao prije kapitalizma. Najprije ga ostavi takvog kakav jeste (u ranom kapitalizmu radi se rukama i ručnim oruđem), a potom se mijenjaju formalno-pravni odnosi koji ga okružuju (privatno vlasništvo nad nekom tvornicom, proizvodnja za tržište). Međutim, u sljedećoj fazi koju Marx naziva realna supsumpcija transformira se sam način rada. On se transformira dosta radikalno sa, recimo, industrijskom revolucijom, i to je jedan od najvećih civilizacijskih i kulturnih šokova modernog doba. Već tu Marx prepoznaje neku stranost kapitala. On piše da se sistem industrijske mašinerije kao nešto strano postavlja protiv radničke klase, ali ja tu fazu ne bih nazvao kasnim kapitalizmom nego radije srednjim kapitalizmom. To je trenutak u kojemu kapital već transformira način rada, ali prvobitna automatizacija koja traje od industrijske revolucije pa sve do kraja 20. stoljeća još uvijek je nekakva glupa automatizacija, u smislu toga da strojevi iako rade sami, rade samo po unaprijed određenim uputama. Taj stroj, koji nema nikakvog oblika percepcije svijeta oko sebe, ne može se ponašati na inteligentan način. On može samo izvoditi naredbe i izvodi ih mnogo brže i efikasnije nego što bi bilo moguće manualnim radom.

Sljedeća faza kapitalizma je faza koja po mom mišljenju tek počinje. Prijelomni moment za to bio je onaj kada AlfaGo pobjedi kineskog majstora igre go. To je bilo nešto poput coming outa umjetne inteligencije (UI) koja dobiva pažnju javnosti. Ako pogledamo logiku ili tendenciju automatizacije, koja se temelji na UI, tu vidimo početak inteligentne automatizacije koja više ne zavisi od ljudskog inputa, za razliku od industrijske mašinerije od kraja 18. do kraja 20. stoljeća, koja se sastoji od monstruoznih strojeva bez “mozga” i bez senzornih sistema. Dakle, suočeni smo sa početkom inteligentne automatizacije. Onda se postavlja pitanje, koja je tu uloga ljudskog doprinosa i zašto bi on uopće bio bitan kada imamo strojeve koji su opremljeni senzornim sistemima (mogu skupljati informacije iz svoje okoline, analizirati ih i donositi odluke na temelju tih informacija). Automatizacija počinje iz nečega što je monstruozno, ali je još uvijek čvrsto u ljudskim rukama i nastavlja se sa strojevima koji mogu donositi odluke, ponašati se inteligentno i djelovati ne samo bez ljudske kontrole nego i na načine koje mi nismo u mogućnosti razumjeti. To bi bio najveći problem umjetne inteligencije. Moguće je programirati neki program sa određenim ciljevima, ali način na koji on djeluje prekompleksan je čak i za inženjere i programere. Tu također postoji stranost kapitala.

Ako zamislimo blisku budućnost gdje se strojevi mogu samoreproducirati, pored tog inteligentnog ponašanja, onda bi ljudski udio bio suvišan. Tada bi se sve antropocentrične koncepcije o djelovanju kapitalizma srušile. Ljudi trenutačno još uvijek imaju kontrolu nad ciljevima tih strojeva, ali ne i nad načinom njihovog donošenja odluka ili ponašanjem.

Onda je pitanje da li uopće možemo vidjeti kapitalizam budućnosti kao ekonomski sistem, jer je ekonomija još uvijek dio ljudskog društva (iako može biti na način fetišizma netransparentna svojim učesnicima). Tu se postavljaju sva moguća zanimljiva pitanja: šta se dešava sa potrošnjom i radom? Hoće li i sam rad postati suvišan ili će se morati organizirati na drugačije načine, paralelno sa tim samooptimizirajućim tehnološkim sistemom? Problem tržišta je također tu. Ako na tržište gledamo kao na sistem razmjene robe između ljudskih bića, onda je to ekonomski sistem. Tako tržište izgleda iz ljudske perspektive, ali ako tržište gledamo iz perspektive kapitala, onda prosto vidimo način na koji odvojene proizvodne jedinice komuniciraju međusobno. Oni proizvode šalju na tržište i onda dobivaju povratne informacije u obliku cijena tih proizvoda. Ali to je prilično primitivan način komunikacije između proizvodnih jedinica. Naime, ukoliko zamislimo neki direktni i informacijski bogatiji način komunikacije, onda kapitalizam hipotetski može odbaciti tržište i potrošnju. Mislim da ništa od tih kategorija nije vječno ili neoborivo. Isto kao što je kapitalizam odbacio manualni rad te kasnije glupu automatizaciju, mislim da u budućnosti može odbaciti tržište i potrošnju. Time kapitalizam više ne bi bio ekonomski sistem već nešto još stranije.


Šta bi onda bio?

Onda bi to bio proces te autonomne tehnološke samooptimizacije koja napušta svoju biološku osnovu u obliku ljudske vrste. Da bismo to analizirali, potrebna nam je šira i detaljnija perspektiva o samom odnosu između ljudske vrste i tehnologije. Modifikacije i tendencije tog odnosa pokazuju da je to mnogo duži proces od samog kapitalizma. Kapitalizam je samo posljednja modifikacija u odnosu ljudske vrste i tehnologije.

Ako počnemo od početka ljudske vrste, možemo vidjeti da je razvoj tehnologije neodvojiv od ljudske vrste. Nije naime riječ o tome da su prvi ljudi imali neku posebnu inteligenciju ili izrazito velik mozak, jer neka posebna inteligencija nije ono što razdvaja prve ljude od drugih životinjskih vrsta, već upotreba oruđa koje smo počeli upotrebljavati zbog proste činjenice jer hodamo na dvije noge. Prva upotreba tehnologije sastavni je dio biološke evolucije ljudske vrste. Prve tehnologije predstavljaju nastavak nekog čisto biološkog procesa. Kasnije, sa razvojem apstraktno-simboličkog mišljenja i područje razvoja tehnologije napušta biološki teren te postaje i ostaje drušveni proces sve do 18. stoljeća. Unutar tog procesa događaju se mnoge revolucije: izum pisma, agrikulture, arhitekture...

Tendenciju razvoja tehnologije u tom razdoblju koje traje više desetina hiljada godina mogli bismo nazvati eksternalizacijom. Ljudska vrsta putem razvoja tehnologije eksternalizira svoje motoričke i intelektualne funkcije u svoje tehnološko okruženje. Tendenciju eksternalizacije vidimo ako se osvrnemo na razvoj oruđa. Nekada davno, kamen je zavisio od spretnosti i moći ljudske ruke. Ukoliko nešto uradimo s tim kamenom, još uvijek moramo imati jaku i spretnu ruku. Sve do razvoja prvih mlinova ili jedrilica gdje moć naše ruke više nije bitna. Kada voziš jedrilicu, ne moraš imati jaku ruku, ali još uvijek moraš biti precizan da je usmjeravaš, dok je sama sila eksternalizirana na vjetar. Ako operiraš mlinom, isto tako ne trebaš nikakvu snagu u ruci da melješ zrnje. To radi sistem kamena i vode, ali moraš imati neku spretnost u ruci da kontroliraš čitav taj mehanizam. I tako sve do 18. stoljeća. Zbog toga je 18. stoljeće zapravo stoljeće izuzetnog tehnološkog optimizma jer tada razvoj tehnologije kao društveni proces postiže svoj vrhunac. Oni koji tada bruse leće i izrađuju satove vrhunski su rukodjelci. To je vrijeme vrhunca ručnog rada i umjetnosti. Tu imamo stepen eksternalizacije u kojemu ručna oruđa postaju najefikasnija, najpreciznija, najfinija, ali još uvijek je presudna kombinacija ljudske spretnosti i inteligencije. Sve to se mijenja sa glupom automatizacijom jer spretnost više nije toliko važna, ni brzina, niti peciznost.

Tu su mi važne Marxove analize iz prve knjige Kapitala. Strojevi 19. stoljeća naravno utječu na proletere, ali imaju i neki, izuzetno razoran psihološki efekt na izuzetno spretne rukodjelce koji to doživljavaju kao alijenaciju ili kao egzistencijalni šok. To se dešava u 19. stoljeću: totalna eksternalizacija na području onoga što možemo nazvati motoričkim tehnologijama gdje ruka više nije bitna. Od 19. stoljeća pa nadalje ruka samo pritišće dugme. Dugme pokreće stroj, stroj je još uvijek glup, ne može donositi inteligentne odluke, ali pravi stvari koje su po brzini i kvaliteti nedostupne ljudskoj ruci i rukodjelstvu.

Mislim da se taj isti proces sa određenim zakašnjenjem dešava sada sa intelektualnim tehnologijama: mišljenje, kreativnost, računanje sad se mogu na isti način riješiti. Ipak, upotreba kompjutera za računanje je još uvijek samo tehnološka imitacija ljudskog mišljenja. Ono što se dešava sa umjetnom inteligencijom je daljnji razvoj unutar tog tehnološkog mišljenja koji se sad odvija na drugačije načine. Razvijaju se oblici mišljenja koji više nisu dostupni ljudskom razumijevanju i to bi bila druga dimenzija stranosti kapitala. To bi bio odgovor na tvoje pitanje, šta bi onda bio kapitalizam ako ne ekonomski sistem. Nekada prije je bila bitna interakcija između tehnološkog i biološkog, ali sada, kada se tehnološki razvoj postavlja na temeljima koji više nisu eksternalizacija nekih ljudskih vještina, onda možemo govoriti o suvišnosti biološke strane i/ili stranosti tehnološkog razvoja.


Kako i sam kažeš, umjetna inteligencija ulazi u sve više polja ljudske djelatnosti. Palo mi je na pamet sada kako se čak i u sportu koriste umjetna inteligencija i algoritmi da bi se poboljšali rezultati i ishodi nekog sportaša ili nekog sportskog kolektiva. Konkretno, čitao sam da se umjetna inteligencija uvelike koristi za stvaranje novih tehnika treninga, odabira sastava za utakmice i brojnih drugih stvari u nogometu. Znam da i ti pratiš nogomet, pa bih volio da čujem nešto od tebe o ovoj temi.

Mislim da je to izuzetno bitno pitanje za sociologiju. Najprije, danas postoji vrsta umjetne inteligencije koja može sama skupljati informacije i obrađivati ih, ali unutar nekog uskog okvira. Ona može programirati algoritam za optimizaciju oglašavanja ili za optimizaciju nogometne taktike. Neka su predviđanja da će za dvadeset godina postojati opća umjetna inteligencija koja će moći sama sebi postavljati ciljeve. Mnogo je polemika oko toga. To me jako zanima, ali još uvijek se nisam uspio toliko baviti time.

U vezi sa sportom; upratio sam da se big data koristi u traženju mladih talenata. Također, znam da se algoritmi mnogo koriste pri treninzima i kod planiranja taktika. I koliko sam uspio ispratiti, klubovi koji to prakticiraju dobivaju toliku prednost da će to jako brzo postati izuzetno važna prednost u odnosu na klubove koji to ne koriste. Mislim da je to ujedno i prilika za klubove koji su financijski slabiji i nemaju novca da prave skupe transfere, ali imaju dovoljno novca da optimiziraju igrače za neke taktike pomoću kojih mogu naći neku slabu stranu u igri velikih klubova. Vjerojatno će se i razvoj nogometnih taktika i strategija kretati u tom smjeru.

Primjer iz nogometa koji imam u knjizi primjer je njemačke revolucije u nogometnim taktikama. Tu uzimam Kloppov gegenpressing i pokazujem koliko je razvoj nogometnih taktika postao brži i fleksibilniji. Ne toliko u kontekstu razvoja tehnologije, nego više u kontekstu samog društvenog razvoja, jer mislim da se samo društvo razvija u smjeru koji prevazilazi fazu “glupe automatizacije”. Glupa automatizacija bila bi recimo politički programi i planovi, gdje ti izradiš neki program unaprijed i onda to ubaciš u društvo, da bi se društvo ponašalo kao glupi stroj iz 19. stoljeća: radi brzo i efikasno, ali nema mogućnost improvizacije i inteligentnog ponašanja. Danas mislim da društva odmiču od tog templatea i rade više na nekoj samooptimizaciji ponašanja u realnom vremenu. Savršen primjer za to je gegenpressing jer se tu radi o fleksibilnim uputama za inteligentno ponašanje na terenu, a ne za rigidni “plan”. Mislim da to vidimo i iz same evolucije nogometnih taktika. Same postave više nisu rigidne, nego možeš početi sa nekom taktikom i završiti s drugom, više nemaš onih rigidnih 4-4-2 ili 4-5-1. Za ove nove strategije nemoguće je reći na koji su način postavljeni igrači jer se to stalno mijenja u odnosu na ono šta rade drugi. Mislim da se slično, sve više i više, događa i u drugim društvenim područjima.


U tom kontekstu, želio bih te pitati, kakve bi reperkusije (pa i opasnosti ako hoćeš) dalji razvoj tehnologije i umjetne inteligencije mogao imati po društvene i političke zajednice?

Što se više bavim pitanjem razvoja tehnologije manje mi se čini vjerojatan neki terminator scenarij. Ne znam zašto bi opća umjetna inteligencija pravila neke umjetne ljude koji sa puškama progone obične ljude. Mislim da je to neka djetinja fantazija koja je još uvijek previše antropocentrična. Ili je to neki nedostatak mašte jer zamišljaš neku veoma naprednu inteligenciju koja nema pametnijeg posla nego da okolo progoni ljude. Međutim, mislim da postoje neke realne opasnosti koje će se desiti već ubrzo. Sve oko opće umjetne inteligencije je spekulacija, ali stvari koje će se sigurno desiti uskoro su povećanje nejednakosti i koncentracija bogatstva na strani onih koji imaju kontrolu nad podacima. U tom smislu, mislim da će podaci biti nova nafta. Također, mislim da će postojati problem tehnološke suvišnosti koja će sada pogoditi i white collar. Tu neće biti diskriminacije. Menadžeri i bankari isto tako će biti u riziku tehnološke suvišnosti. U tom smislu bit će ekonomske opasnosti, dok bi izvan okvira te ekonomske nejednakosti i rastuće nezaposlenosti prije moglo biti štetnih nuspojava tehnološkog razvoja nego neke namjerne štete za ljudsku vrstu.

Mislim da kao čovječanstvo već idemo kroz pet stadija žalovanja. Sad smo u fazi nijekanja. Kad pričam sa svojim kolegama sociolozima i filozofima, oni imaju tendenciju da umanjuju potencijale i drastični društveni impakt koji će imati ovaj razvoj tehnologije. Oni su u raspoloženju kao „mi kao ljudska vrsta imamo emocije, kreativnost, maštu i to nikada neće moći biti eksternalizirano“, ali mislim da se to neće još dugo moći nijekati. S tim u vezi, mislim da će naredna faza biti depresija ili egzistencijalna kriza. Mi kao ljudi smo navikli doživljavati sebe kao najinteligentnije i one koji kontroliraju svijet. Zbog toga ova prva automatizacija manualnog rada nije imala takav egzistencijalni učinak osim za izvrsne rukodjelce. Većina društva nije imala takvu egzistencijalnu krizu jer smo navikli davati veću vrijednost intelektu nad manualni radom, ali kada više ne budemo mogli biti u fazi negiranja i kad budemo imali strojeve koji su imaginativniji, kreativniji i intelektualno sposobniji od nas, onda će pitanje samog smisla postojanja biti nanovo postavljeno.

Još jedna opasnost bila bi ravnodušnost tehnologije. Mi sami zavisimo od tehnologije, ali tehnologija više ne zavisi od nas. Tehnologija može odbaciti svoj biološki izvor ili biološke konekcije, ali mi sa svojim rukama ne možemo raditi puno ili postići puno. Postojat će neka jednostrana zavisnost.


Također govoriš o tome kako teorija ideologije u 21. stoljeću više nije toliko teorija diskursa već više teorija afekata. Ona kako kažeš danas gubi na značenju i zamjenjuju je algoritmi dizajnirani za kapitalizam i prilagođeni kapitalizmu. Volio bih da objasniš tu tezu i da nam kažeš, kako je onda subjekt uhvaćen u te afekte, podražaje i sugestije?

Mislim da je teorija ideologije već u Althusserovo vrijeme više bila historiografska nego sociološka. On je više govorio o nečemu što je tada završavalo nego o nečemu što je još uvijek aktualno. To ima veze sa pitanjem razvoja medijske tehnologije. Kada je primarni medij društvene komunikacije (što uključuje i političku komunikaciju) pisanje, onda ideologija zaista postoji (i) na način koji je vezan za diskurs. To je recimo karakteristika ljudskog društva između reformacije (kada eksplodira automatski tisak) do sredine 20. stoljeća kada Althusser piše o teoriji ideologije. Mislim da su tada diskurs, pisanje i štampa najvažniji za pitanje kontrole. Ako je ideologija pitanje medijske tehnologije koja može uspostaviti koliko toliko efikasnu kontrolu nad ljudskim ponašanjem, tada ona to sigurno radi preko diskursa, pisanja, štampe i svega što je sa tim povezano. To važi još za 20. stoljeće. Radio i televizija jačaju govorni dio diskursa, dok štampa i novine jačaju pisani dio. Ono što je specifično za diskurs je ono što kaže Althusser: ideologija iz pojedinaca pravi subjekte koji imaju svoja uvjerenja i koji se sa nečim identificiraju... Tu je ujedno bitna uloga simbola i simbolike, identifikacija s nekim političkim pokretom ili identifikacija sa nekom nacionalnom grupom što isto uvodi neku vizualnu estetiku i simbole. S tim u vezi, mislim da je pitanje politike i ideologije u 19. i 20. stoljeću u osnovi pitanje tih grupacija i identifikacija u koje ljudi ulaze kao subjekti, odnosno kao osobe. U tom klasičnom smislu, ideologija se sastoji od nekih standardnih diskurzivnih formi kojima ljudi pokazuju da pripadaju ljevici a ne desnici ili Fincima a ne Novozelanđanima. Uvijek je identifikacija unutar nečega prema nečemu vanjskom. To bi bio neki osnovni obrazac ideologije.

Ja mislim da se to mijenja usljed promjene onoga što je dominantna medijska tehnologija. Althusser piše na kraju doba ideologije kao diskursa. Sam razvoj kompjutera doživljava akceleraciju u šezdesetim godinama, ali još uvijek im treba dvadeset godina da pređu u masovnu upotrebu, pa potom novih dvadeset godina da kompjuteri postanu osnovno medijsko sredstvo. Oni iz stroja koji je namijenjen za računanje postaju univerzalna medijska mašina. Danas na kompjuteru, odnosno na njegovoj malenoj verziji (pametnom mobitelu) možemo reproducirati i puštati bilo koji medijski sadržaj. Taj sadržaj ide kroz kompjutere i prevodi se kroz njih. Današnji televizor nije odvojena medijska tehnologija nego je samo uvećani ekran koji je povezan sa kompjuterom, ali radi na istoj tehnologiji kao i sam kompjuter. Time pismo ne gubi na svojoj moći ili važnosti samo u direktnoj konkurenciji sa kompjuterskim medijima, nego je sam kompjuterski softver napisan u matematičkom, a ne literarnom jeziku. Nije napisan u alfabetu nego u kodu koji je varijacija matematičkog jezika. U tom smislu, brojke pobjeđuju slova.

Razvojem kompjutera se mijenja i osnovna struktura društvenog mišljenja. Ukoliko na primjer, pogledamo povijest oglašavanja, na početku, oglašavanje radi po receptu političke propagande: imamo neki plan i želimo kontrolirati ponašanje neke grupe ljudi te koristimo medijsku tehnologiju da to ostvarimo. Toj grupi ljudi (potrošačima) damo neku poruku u obliku nekog pisanog slogana ili izrečenog džingla i time ciljamo na njihovu imaginaciju. Onda ljudi kupe ili ne kupe to nešto. Imamo izuzetno agresivnu promociju određenih proizvoda jer prvi oglasi su zapravo samo slika nekog proizvoda pri kojemu – primitivno – piše: „Ovo je najbolji proizvod, to morate kupiti“. To je zapravo maltretiranje potrošača i to je na kraju krajeva dosta neefikasan način za prodaju proizvoda. To se mijenja već u šezdesetim i sedamdesetim godinama. Tada imamo prelazak iz „ubjeđivanja“ ili direktne propagande u nešto što je više nalik manipulaciji ili zavođenju. Tu su neki vizualni elementi, ne toliko diskurzivni. Ne ide se toliko na to da te uvjere u nešto ili da nečemu pripadaš, jer bi to bio model političke propagande, nego da nešto osjetiš i to nešto ne znaš objasniti, ali samo osjetiš tu nezadrživu želju da kupiš iPhone. Apple danas recimo ne radi na ubjeđivanju, imaginaciji, uvjeravanju i političkoj polemici.

To postaje još intenzivnije sa automatiziranim algoritmičkim oglašavanjem jer tu kao pojedinac ostavljaš neke tragove sa internetskom aktivnošću koji se prevode u podatke. Ti podaci se analiziraju i onda izlaze neki obrasci koji ne samo da su nesvjesni, nego nisu ograničeni na pojedinačne osobe. Tu se mogu analizirati sve moguće kombinacije i potražiti sve moguće korelacije koje nam se na kraju vraćaju kao oglasi, ali ni oni ne prave subjekta od pojedinca. To je daleko od stare ideologije koja, naravno, još uvijek postoji, ali mislim da će s vremenom više dominantan postati taj mikromenadžment ljudskog ponašanja u stvarnom vremenu. To će značiti ujedno i fragmentaciju političkih identiteta.

Mislim da je te stvari zanimljivo gledati i generacijski. Recimo, ponašanje bumera koji još uvijek čitaju novine je zaista programirano na način “glupe automatizacije”: unaprijed, sa nekim striktnim uputama. I onda, kad pričam sa svojim kolegama oni stvarno kao da dobiju neku ideološku hranu ujutro kad čitaju novine jer to determinira njihove dnevne rasprave. Recimo, kad im televizija ili novine serviraju neku aferu (nešto što je Janša npr. rekao prošlog dana) oni onda pričaju cijeli dan samo o tome. Ako ih usporedim sa zumerskim studentima, bumeri izgledaju kao nekakvi automati; dobiju neku ideološku hranu koju onda cijeli dan žvakaju na predvidljive i repetitivne načine dok ne dobiju sljedeći obrok. S druge strane imaš zumere koji dobivaju neke sadržaje putem društvenih mreža i tu vidiš koliko su njihove pozicije i rasprave mnogo više nepredvidljive i fleksibilne. To ne znači da su manje pod utjecajem medijske tehnologije nego samo na drugačiji način.


Dobro, u tržištu je afektivnost sve važnija, ali zastanimo malo. Meni se čini da ideologija u onom klasičnom altiserovskom smislu (ideoloških državnih aparata i društvene reprodukcije) još uvijek igra izuzetno važnu ulogu. Pogledajmo samo nacionalizam i njegovu reprodukciju. Nacionalistička identifikacija i simbolička polja i dalje su izuzetno važna. Mislim da se tu ne radi samo o afekima, nego da se itekako radi o diskursu, pa i pisanju na kraju krajeva. Kako to vidiš?

Da, u tom smislu se dosta slažem s tobom. Ja mislim da su nacionalni kolektivi i čitava afektivna ekonomija koja je uz to vezana zapravo proizvod štampe. To je upravo teza Benedicta Andersona u Imaginarnoj zajednici: da se moderna nacija može održavati u životu samo sa tom centraliziranom transmisijom. Odnosno, kad neki simbol bude vezivno tkivo za milijune ljudi.

Mislim da trenutačnu renesansu nacionalizma djelimično možemo razumjeti kao humanity pushes back prema stranosti kapitalizma jer kapitalizam ima neosobne i univerzalne apstraktne tendencije, dok ponovno otkrivanje nacionalizma, ili čak vraćanje u etnonacionalističke obrasce možemo vidjeti kao obrambene mehanizme; da dobiješ neki osjećaj pripadnosti, teritorijaliziranosti, kao obranu protiv te tendencije. U tom smislu, nacionalizam (ili bilo koji drugi oblik masovne simboličke identifikacije) može biti način obrane ljudskih zajednica od tih fragmentirajućih tendencija kapitalizma. Jer, kapitalizam je univerzalan u onom smislu da, kao što piše Marx, nameće globalno iste osnovne tržišne i financijske odnose i transformira čitavu planetu po svom obliku. No, s druge strane, on ima fragmentirajuće učinke i čini da se društvo raspada na sve manje dijelove, pa tako sami identiteti postaju sve fleksibilniji. Ukoliko na trenutak promotrimo modu, vidimo da u kapitalizmu moda nema nikakve veze sa nekim stabilnim identitetima ili statusom. Dajem banalan primjer, danas možeš otići u Zaru i kupiti jeftinu imitaciju biznis odjela i onda hodati po gradu kao biznismen i nećeš biti predmet nikakve kritike. Moda danas ima mikro-kulturni i relacionalni značaj. Stvari su mnogo fleksibilnije i mnogo se brzo mijenjaju, ali ta tendencija fragmentacije uzrokuje nostalgiju za nekom stabilnom identifikacijom. Na toj razini imamo ne samo nacionalizam, nego i nostalgiju za tradicionalizmom u posljednjih nekoliko godina koja se može tumačiti kao reakcija na ovu situaciju nestalnih identiteta ili mikro-kulturnih borbi. Paradoks je u tome da su simbolički oslonac za to kompjuterski obrađeni vizualni materijali. Nisam siguran da li se dugoročno mogu održati stabilni masovni oblici političkih identiteta i mobilizacije.

Razgovarao: Darko Vujica, Prometej.ba