Autor fotografije: Mehmed Mahmutović

Ramiz Huremagić je magistar kriminologije i krivičnog pravosuđa i radio je na brojnim i odgovornim funkcijama u relevantnim institucijama diljem Balkana.

Sa kolegom piscem Izetom Pervizom napisao je nagrađivani scenarij za dugometražni igrani film Dim duhana. Sa Anom Isaković napisao je i producirao pozorišnu dramu Da li bi htela da se još ponekad nađemo. Radio je na produkciji BBC TV serijala Days that shook the world – Sarajevo assassination, snimanog u Sarajevu. Ima objavljene tri zbirke poezije: U svijetu bučnih ljudi (TKD Šahinpašić, 2013), Čekičanje vremena (Centar SAMOUPRAVA, 2016), te MIOSTRAH (Centar SAMOUPRAVA, 2018.) i zbirku priča i zapisa Grabež (Centar OMAHA, 2020).

Jedan je od osnivača i predsjednik Centra za kulturu, umjetnost i društvo SAMOUPRAVA iz Sarajeva, a od jeseni 2020., povratkom u rodni Cazin, osnovao je i kao predsjednik vodi Centar za kulturu, umjetnost i društvo OMAHA.

Sa sinom Orhanom zasadio je tri i po dunuma šume i voćnjaka. Ljudima će uvijek trebati voćki i hlada.

Vanja Šunjić, Prometej.ba: Ne mogu da ne otvorim razgovor pričom o seksualnom nasilju nad ženama i muškarcima o kojem se ovih dana na Balkanu jako mnogo govori. Jedno vrijeme si radio kao isljeditelj počinitelja silovanja, a nakon toga si sa Anom Isaković napisao dramski tekst „Da li bi htela da se još ponekad nađemo“. Koliko je važno da smo progovorili/e, kako se pravosuđe i javnost odnose prema svemu tome? Jesmo li dovoljno solidarni/e?

Ramiz Huremagić: Meni je temeljna profesija za koju sam se godinama školovao istraživanje zločina. Kao kriminalista sam to radio u onom pragmatičnom smislu – razotkrivao zločine i zločince, pronalazio dokaze i šta već sve ide s tim. Tako i silovanja i silovatelje. Ovdje moram da dam jednu malu opasku. U narodu kažu: neće jezik nego pravo. E pa vidite, da li je ikad iko čuo za riječ silovateljica!? Mada je moguće, mada postoji, mada čak i postoje neki procesuirani slučajevi žena koje su krivično odgovarale za krivično djelo silovanja. E pa živi govor to nije prihvatio. A nije prihvatio iz prostog razloga što su seksualni zločini, suštinski, u svoj prirodi, predatorski. A u ljudskom svijetu, muško je bilo i ostaće predator. To samo po sebi već puno toga objašnjava.

Kao kriminolog sam se bavio prirodom zločina, njegovim korijenima, uzrocima, pojavnim oblicima, posljedicama. Osim nekih naučnih radova u tom segmentu, nisam baš nešto previše zapisao u tom obliku. Ali to me nije spriječilo da znanje i iskustvenu spoznaju o zlu i zločinu ne uvedem u svoje pisanje i stvaranje – u poeziju i prozu. O tome možemo više na nekom drugom mjestu i kasnije u tekstu.

Kod seksualnog nasilja, progovoriti je uvijek važno. Višestruko važno. Usuđujem se reći i najvažniji korak. Primarni nivo važnosti je za samu žrtvu. Osvijestiti, osloboditi sebe, artikulisati patnju unutar žrtve je već, samo po sebi, pobjeda. Naravno da artikulacija događaja, pretrpljenog, identifikacija pravog krivca (žrtve često i to vrlo dugo sebe smatraju krivcem i traže obrazloženje što same sebe smatraju odgovornim za ono što im se desilo) mogu biti od krucijalne važnosti u krivično-pravnom procesuiranju počinitelja. Bar u onim sistemima i društvima gdje je još, koliko toliko, bitan čovjek pojedinac i gdje postoji neki standard zaštite žrtve i vladavine prava. Da se ne lažemo i ne raspravljamo previše o tome, to na Balkanu nije slučaj.

Kada je krenula cijela ova priča, neka mi zamjeri ko i koliko hoće, imao sam samo jednu misao na umu – kako super priča za staviti na kladionice. Da vidimo ko će pogoditi koliko će ovaj cijeli medijski Cirkus Kolorado kod pijanog dajdže Idriza da traje. Kolike će kvote biti na dva dana, pet dana, sedmicu, dvije? Promijeniti se neće ništa. Možda će pokoji predator-zlostavljač da bude javno razobličen, neki možda dobije čak i neku mizernu sankciju u krivičnom postupku negdje tamo. Ali, iskonski, mi živimo u podneblju koje ne samo što štuje kult zlostavljanja, sile i zločina, nego to kontinuirano i sistemski unapređuje. Naša društva, politički sistemi i države su utemeljeni na postulatima progona, istrebljenja drugog i drugačijeg i zlostavljanja slabijeg. Demokratija, ah to čudo antike, samo osigurava najbolji mogući okvir, najljepše ruho, da bi se sve to, onako lijepo i legalno, moglo činiti „po zakonu“.

Uz dužno poštovanje, na ovaj dio o solidarnosti, neću ni pokušati da odgovorim. Liberalni kapitalizam ili bilo koji drugi (nije da nije zasluge i totalitarizmima, o fašizmima da i ne govorim) kvalitetno i nepovratno je iskorijenio takav odnos i osjećaj među ljudima. Ljudi sebe lažu, a mnogi su samo neopisivo glupi, kad se počnu zaklinjati u solidarnost koja se kao ispolji, na primjer, u slučajevima prirodnih i elementarnih nepogoda. I tad, kod mnogih koji čini akte milosrđa, njihovu akciju vodi vlastiti ego i hipokrizijska potreba da se pokažu prema vani i drugima u aktu pomoći nevoljniku a ne rudimentarna, kome je draže i svetoknjiška, potreba i zapovijed da čovjek pomogne čovjeku naprosto jer su i jedan i drugi ljudi. Na kraju, i da postoji viši i izraženiji stepen empatije čovjeka prema čovjeku, ne bi mi ni to predstavljalo apsolutni dokaz da je čovjek, po prirodi, dobar. Iskreno, puno bih više volio društvo-sistem-državu koji će iskazati solidarnost i čovjekoljublje u odnosu na pojedinca jer bih samo onda vjerovao da ima nade. Pojedinca nikad i nigdje neće spasiti drugi pojedinac sve dok država siluje, otima, krade, ubija, laže i zlostavlja svoje ljude umjesto da im bude zaštita i servis koji će im omogućiti da žive slobodno, uživaju svoja prava, da ih štiti od zla i zločinaca, i da im pruža okvir u kome čovjek može da živi životom dostojnim čovjeka. Sve ostalo su šarene laže, trice i kučine. Napoj za svinje i nešto malo kruha i igara. A država-sistem su ipak samo ljudi. Čovjek je tako čovjeku ipak čovjek. Ali samo kad treba ubiti.


Seksualno nasilje kao fenomen otkriva mnoge devijacije u strukturama moći, ali i u društvu uopšte. Gdje počinitelji pronalaze modele i opravdanje; je li to porodica, ulica, obrazovne institucije, vjerske ustanove, ili svi zatvaramo oči na ono što neko s pozicije moći čini?

Mediji. Moderna varijanta SS trupa. Današnje moderne države u vrlom novom svijetu, bar ovo što mi možemo da dokučimo i što osjećamo na vlastitoj koži, su ništa dočim zločinačke organizacije. Pošto se ne radi samo o ušutkivanju nekolicine nego je potrebno kontrolisati apsolutnu većinu u društvu, tako ni metode odsječene konjske glave u krevetu ili metak u čelo supruge/sina/kćerke nisu dovoljni da bi se ta i takva kontrola ostvarila. I tu nastupaju ešaloni poslušnih vojnika. Psihopatskih falangi koje ne prezaju ni od čega. Djevojke, žene, majke, sestre koje ovih dana izlaze u javnost sa svojim jezivim iskustvima za njih su samo potrošna roba. Atraktivno monetizirano dobro koje može malo duže, od uobičajenih dvadeset i četiri sata kolektivnog pamćenja masa, da drži pažnju a samim tim i ekonomske pokazatelje poslovne uspješnosti u zadacima koji su im dati. Paradoksalno, i istinski tužno, je gledati sve one časne novinare i druge koji vlastitom krvlju natapaju svoje priloge i priče koje donose. To su još oni rijetki istinski heroji koji se nisu prodali za kiflu i paštetu mastodontima vlasti. Ali čak i njihove priče, jednom kada odu od njih, kada izađu napolje, sistem perfidno usiše i instrumentalizira u cilju vlastitih interesa i zaštite samog sebe.

Pravosuđe, policija, socijalna zaštita, akademska zajednica, sve ono što čini državu odavno je kontaminirano i formatirano na način da je tu, da postoji samo da služi vladarima. Stoga, seksulano nasilje nije devijacija. To bi značilo da je država normalna pa da imamo nešto što je devijantna pojava. Devijantna ponašanja su zasjedanja parlamenata, vlada a seksualno nasilje je sistemska stvar, oruđe i alat, način dobrog ponašanja uzoritih članova sistema, nešto što se promoviše i baštini. Kroz seksualno nasilje nad ženama najjednostavnije se održava borbena gotovost i stepen pripravnosti poslušnika. Silovanje je samo u ratu vojna doktrina i vjerski obred. Inače je redovan državnički posao.


Veliki dio života si proveo izvan rodne Krajine. Jesi li morao otići dovoljno daleko da bi se vratio i kakav je osjećaj ponovo biti na istim toponimima i evocirati prošlost kroz književni tekst?

Pa nekih trideset godina sam van svoje Krajine. Dolazio tu i tamo. Uglavnom godišnji odmori, praznici. Posjete roditeljima. Otišao studirati u Zagreb ’91., pa ratna ekskurzija u Krajini do ’95., ušao onda kroz tunel u sljedećih dvadesetak godina Sarajeva, godina Kardifa, skoro dvije Ljubljane i evo sad nazad - Cazin. Mada nisam očekivao da će ovako brzo da se desi taj povratak. Jeste da sam bio krenuo u taktičko primicanje – iz Sarajeva preselio u Ljubljanu, samim tim i bliže kući. A onda se desio ovaj nenormarluk od korone tako da sam od marta prošle godine na svom selu i ćaćinom gruntu.

U životu se mora odlaziti. U životu se, generalno, mora putovati. Ljudi utamničeni jednim prostorom, jednim krajobrazom, su ozbiljno oštećeni i uskraćeni ljudi. Istina, nije da svako uvijek i ima mogućnost nekog izbora ali često je i do samog čovjeka. Nespremnosti i straha da se iskorači, da se promijeni, da se ode da bi se vratio. Ako već nema nigdje bolje.

Kod pisaca je to posebno važno. Odlasci su vrlo bitni. Odmicanja od tačaka u prostoru, pa čak i vremenu. Meni je trebalo skoro petnaest godina da se odmaknem od rata da bih mogao pisati o njemu. Da bih znao šta se tu treba reći i da li se treba uopšte o tome pisati. Valjda i stoga što ja sam sebe podvrgavam auto-refleksiji. Ja moram imati odnos prema onom što radim. Meni pisanje nije samo da bi se pisalo. Meni je pisanje da bi se kazalo, iskazalo, upozorilo, zazvalo, prozvalo. I da to ima nekog smisla, da mogu sebe pogledati u oči.

Sad je na red došlo primicanje davno ostavljenom prostoru. A s njim, i mirisima i okusima zavičaja, djetinjstva, ponovno upoznavanje roditelja. Čak je možda ispravnije reći – upoznavanje roditelja po prvi put. Jer smo ostali željni jedni drugih. Kad se dođe na odmor i u goste uvijek se spremaju najveći specijaliteti. I namjeste najbolji osmijesi i sakriju svi problemi. I što je još važnije, kroz kratke posjete ne možeš naučiti niti spoznati nečiju rutinu, svakodnevicu, one obične male rituale koji čine život. Prolaskom kroz sve to tek onda shvatiš koliko si malo znao o onima koji su te rodili. Identično je i sa zemljom, livadama, šumama, potocima – okruženjem u kojem sam odrastao. Tad ga, kao klipan, nisi svjestan. Naprosto konzumiraš sve to i prihvataš sve zdravo za gotovo. Danas ta mjesta obilazim kao svoja mala svetišta, kao svjetske znamenitosti koje hodočaste milioni ljudi. S tom razlikom da je danas sve toliko mirnije, sve je toliko u tišini i nekoj čudnoj vremenskoj iščašenosti da naprosto izaziva strahopoštovanje i donosi smiraj i blagost.

Da, vrlo su važni danas ta zemlja i voda. Njihovi mirisi, okusi, boje. Tek danas prepoznajem izvorišta mnogih vlastitih stavova, promišljanja, sjećanja. Danas vidim koliko je to sve imalo uticaja na moje formiranje, na proces uspostavljanja čovjeka kao socijalnog bića. I da, ništa se ne podrazumijeva. Pa ni to da sebi uzmeš za pravo da nešto držiš da razumiješ samo zbog puke činjenice da si negdje jednom bio, osjetio, vidio, doživio. Sve ište vremena i mira. Kao i svi pravi svakodnevni rituali. Bilo da je to buđenje majke jutrom ili proticanje potoka od postanka svijeta kojim hodam bos i sa kojeg pijem.

Ono što je meni bitno ovdje kazati je to da Grabež nije nastao sad i ovdje. Nastajao je svuda pomalo i to nekih desetak godina. Ovdje sam samo spoznao da taj rukopis, koji sam sa sobom i za sobom vukao kao dekicu Čarlija Brauna, pripada meni, da napokon znam zašto sam ga pisao, i da ga trebam napokon ot/pustiti od sebe da živi svoj život.


Zašto si nakon povratka odlučio da se baviš kulturom i umjetnošću, šta sve možemo očekivati u narednom periodu on Kulturnog centra Omaha? Je li se godinama i iskustvom tvoja percepcija rodoljublja promijenila, ili načini njegova dokazivanja?

Nije baš da sam imao nekog izbora. Karantene, mjere ovakve, mjere onakve, sve stalo, posla nema. I šta čovjek da radi kad već ne može da radi za pare, kao svaki normalan insan, nego da zajezdi vrletima kulturnog odricanja. Naravno, ovdje se malo šalim, ali samo malo. S druge strane, samo sam nastavio nešto što sam već dugo radio u Sarajevu. Tamo sam nekih pet godina vodio Centar za kulturu, umjetnost i društvo Samouprava. Težište je bilo na izdavačkoj djelatnosti a ostvarena je i jedna koprodukcija pozorišne predstave. Selidbom iz Sarajeva, preko Ljubljane, u Cazin bilo je logično da neke stvari nastavim i ovdje. A s obzirom da u ovoj zemlji nije moguće izvršiti preregistraciju i druge statusne promjene udruženja građana iz jednog kantona u FBiH u drugi, dočim je zakon koji to reguliše isključivo federalni propis, tako da sam morao ugasiti Samoupravu i osnovati Omahu. Skoro ista priča samo na drugom mjestu, sa nekim drugim ljudima i neke nove oblasti interesovanja.

Centar za kulturu, umjetnost i društvo Omaha iz Cazina upravo pokreće dvije nove priče. Prva je velika i dugoročna – to je projekt „Očuvanje nematerijalnog kulturnog naslijeđa i tradicije Cazinske Krajine“. Prevashodni cilj projekta jeste intervjuisanje i dokumentovanje stanovnika Cazinske krajine starije životne dobi u formi video zapisa. Planirano je da se obavi između 30 i 50 razgovora sa osobama starijim od 75 godina. Intervjui će obuhvatati teme kao što su višestoljetna tradicija Cazinske krajine gdje svaka generacija pamti bar jedan rat; Cazinska buna-ustanak 1950. godine – kolektivno i pojedinačno pamćenje; usmena narodna umjetnost – pjesme, običaji, predanja; običaji uz pojedine društvene događaje – ženidba/udaja, svatovi, dženaze i sahrane, i slično; druge specifičnosti Cazinske krajine – krvna osveta, krvarina, oprost, crna/bijela magija. Na ovaj način prikupila bi se izuzetno značajna dokumentaristička građa koja bi bila predmet dalje obrade i istraživanja. Ujedno, na ovaj način, konzervirao bi se autentični govor i jezik Cazinske krajine kao i druge kulturološko-antropološke značajke ovog kraja i njegovog stanovništva (npr. način odijevanja).

Prikupljeni materijal bi potom bio digitaliziran i pohranjen u digitalnom arhivu kao materijal dostupan budućim istraživačima, naučnicima, studentima i svima koji budu htjeli naučiti više o Cazinskoj krajini. Treća faza bi bila produkcija serijala dokumentarnih filmovima sa temama i ljudima obrađenim kroz intervjue.

Do sada smo podržani, u manjem dijelu, kroz grant za kulturu Ministarstva civilnih poslova BiH. Nadamo se da će značaj projekta uvidjeti i lokalne vlasti u Cazinskoj krajini, te također podržati ovu višegodišnju aktivnost. Na žalost, to do sada nije bio slučaj.

Druga aktivnost Omahe je raspisivanje prvog književnog konkursa za mlade autore sa prostora (ili porijeklom) sa Unsko-sanskog kantona u kategoriji kratke priče. Željeli smo vidjeti s kakvim književnim potencijalom raspolaže Krajina i kakva nam je tu budućnost. U sljedećih mjesec ili dva očekujemo da konkurs bude objavljen. Ova aktivnost nam je djelimično podržana od strane Ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i sporta USK.


Šta sve Grabež jeste? S obzirom na tvoje iskustvo u ratu, koliko je bilo teško, a koliko važno ispisati antiratni zapis?

Mnogo toga. Za mene koloplet jučer-danas-sutra. Svjedočenje. Propitivanje smisla jutarnjeg buđenja na minus 16, na nekoj tamo šumskoj visoravni, sa nekih dvadeset i dvije godine. Prvo sebi a onda i svijetu. Neki će ga možda i nazvati antiratnim štivom. To sam nekad davno rekao pa se sad moram ponoviti – za mene je antiratno samo ono što efektivno može spriječiti neko buduće krvoproliće. Ne vjerujem da postoji riječ koja je u stanju to učiniti. Pa čak ni ona božija „ne ubij“. Kako onda moja tek da učini nešto. Tako da Grabež mogu gledati samo kao čin suočenja vlastitog sebe sa potrebom da slovom jednom i ja „posvjedočim“. Da me nije strah od kojeg se vječno šuti. Da ne budem šupak u očima svog djeteta. Svojih matere i oca. Kad nisam dao obraz za novce i moć, neću ni sada da prodam i izdam svoju Riječ. A koliko je bilo teško pisati? Meni iskreno nije. Prije svega, nisam pisao dnevničke zapise nego namaštano književno djelo. Konstrukciju vlastite kreacije. Sa primjesama i određenim sastojcima koje sam imao u zalihi. I Meša je iz svojih zaliha ozamjesio i donio Derviša kad već nije mogao oživjeti brata Šefkiju. U podlozi svakog velikog književnog djela mora postojati zlo i patnja. Može i bez toga ali je bljutavo.


Grabež je formom vrlo nečist. Opterećuje li te to kao autora, ili te upravo ta sloboda dodatno inspirisala?

Nečist, da ne kažem nečastiv. Slovo sazdano uglavnom od grijeha i vlastitih sučeljavanja s njima. Njihovim osvješćivanjem, spoznajom grijeha, zablude, opoganjenosti. Od razgovora sa strahovima i snovima. Od propitivanja za nazivima usputnih životnih stajališta kao za nazivima bezimenih seoskih autobuskih stanica. I ništa me tu ne opterećuje. Naročito kad su teme u pitanju.Ta raštrkanost forme, oblika i sadržaja je upravo ono što ja volio dobiti od književnosti. One koja je potpuno oslobođena straha i norme. Robovanja uzusima knjiških moljaca i akademskih obducenata. Ako za bilo šta u Grabežu mogu reći da ima određeni kontinuitet, to je prisustvo poezije. Ipak sam ja primarno čovjek poezije pa onda svega ostalog. Ovo se ujedno može čitati i kao odgovor na pitanje koje u posljednje vrijeme često dobivam – kada će roman? Ako nekad i bude, zasigurno će biti još veći iskorak u slobodni teritorij spoznaje.

Ne pišem za velike ili „velike“ nakladnike niti o meni pišu „najvažniji“ teoretičariknjiževnosti. Ne promoviraju me kao „hit“ pisca. Nisam ni medijska zvijezda. Bio sam i ostao neka varijanta Mikija iz poezije Branimira Štulića. Prija mi biti autsajder. Izvan kružoka i interesnih grupacija. A što je onda opet, posljedično, povezano s vlašću i moći. Uglavnom. Znao je Kiš dobro šta je mislio kad je rekao "Pisac iz nekih higijenskih razloga ne treba da se druži sa ljudima od vlasti. Tu ima neke mentalne higijene." Meni se moji čitatelji još uvijek najvažniji. Neposredno se javljaju, komentarišu, dijele svoje doživljaje i iskustva. Na promocijama knjiga pričamo i pijemo skupa. To se ne može platiti. Sloboda ipak, to sad uviđam, nije baš toliko precijenjena kategorija. Naprotiv. Samo što sam naučio da je sad tražim i „oslobađam“ na nekim drugim mjestima. Meni dosta.


U jednom zapisu progovaraš o ratu iz ženske perspektive. Smatraš li da imaš pravo na to kao autor? Je li žena u našoj ratnoj književnosti svedena samo na puki objekat?

Ne znam zbog čega ne bih imao pravo. Niti je to meni neka novost. Taj postupak sam radio u poeziji više puta. To sam radio u dramskom tekstu koji sam pisao sa Anom Isaković. Meni nikad nije predstavljalo problem da se nosim sa onim što je žena u meni. Da je osluškujem i pokušavam razumjeti kao što pokušavam spoznati i muško u sebi. Nema jednom zauvijek datih spoznaja. Čovjek je kipuće biće i u njemu uvijek nešto krčka i tinja sve dok ga jeste. Ja danas i ja prije dvije ili tri decenije nismo isti. Omjer muškarca i žene u svakom čovjeku se konstantno mijenja. Kod nekih linearno rastuće ili opadajuće a kod nekih bez ikakvih pravila. Da se razumijemo, ovo nema nikakve veze sa seksualnošću i klasifikaciji na muško i žensko. Ovo je stvar ćutnosti – ćutanja sebe s vremenom i kroz vrijeme.

Na moju veliku sreću, vrlo rano sam spoznao usud žene – žrtve. Naučio da je mnogim ženama nemjerljivo teže nego meni samo zato što su one rođene kao žene a ja kao muško. To sam pogotovo osvijestio u ratu. Danas su svi veliki junaci i heroji. Sve muškonje na kvadrat. Oni koji su podnijeli najveći teret. I kao što je to uvijek slučaj, opet je muški mozak u krivu. Žene su apsolutno i najveći, i to istovremeno, i heroji i žrtve. Muškarci su nosili puške i imali privid moći. Žene su nosile nemoć, muku i teret koji su svaka majka, supruga, sestra, djevojka osjetile dok su pogledom ispraćale one koje su voljele – potpuno svjesne nemoći da učine bilo šta da nepodnošljiva bol prestane. Da zlo stane. To ni jedan muškarac, nikad i nigdje, neće imati priliku da doživi, osjeti i proživi. O zločinima nad ženama u ratu je i suvišno govoriti. Već sam u ovom tekstu govorio o svom odnosu prema seksualnom nasilju nad ženama. U miru ili ratu. Skoro pa je svejedno. U ratu je to nekako više stvar veće organiziranosti poput vjerskog obreda, dovedeno do nivoa ratne doktrine – silovanja i zatiranja u ime, uglavnom, božije riječi ili nadmoći jedne etnije nad drugom.


Da li ti je knjiga poslužila kao poligon za vlastiti obračun sa PTSP-jem?

Ne. Nemam PTSP. Nisam ga nikad ni imao. Niti jedan ružan san iz rata. Niti jedan san o ratu. Meni je problem bilo poraće. Biće da prije imam PTSP od poraća. Valjalo se snaći u svijetu i vremenu gdje mi ništa nije pripadalo. Nije bilo ništa poznato. I ono što sam imao od prije rata, iščezlo je kao jutarnja rosa. Sve što sam učio nije više vrijedilo. Kao kad te uče cijelo djetinjstvo i mladost da se ruča tako što se prvo operu ruke, pa se onda lijepo posjedne za sto, pa se hrana servira na tanjire i gdje se koristi escajg. I onda, odjednom, svi su na podu, u blatu. Glođu se i rokću. Valjaju u vlastitim govnima dok traže put ka uspjehu. A nije rat. Ne puca se. Ali se zato privatizira, otima, krade, laže, prosperira. E od toga imam traume. Nemam problem da javno kažem: hronično sam obolio od postratnog života. I želim da se liječim. A da bih se ja izliječio, bilo bi potrebno odstraniti ono okolo. Srušiti sve do temelja pa sazidati nešto na novo. Čisto i prozračno. Čovjeku ugodno. Ovo sad kako jeste, bojim se, previše je metastaziralo da bi se moglo izliječiti.


Šta je za tebe Sedma republika?

Omčo. Baka Prase. Voyage i Breskvica prekinuli. IDJTV. Imperia. Nikad jača ni moćnija Sedma republika. Kakav novi val i pankrti i ostali kosijaneri. Ovi danas su država! Neki novi AVNOJ će zasigurno ići live, imaće milione vijećnika - subskrajbera i folovera, a ustav će svi skupa napisati kroz komentare na objavama. Ako to nije bratstvo i jedinstvo, demokratija i jedinstven, nedjeljiv prostor (Osme) Republike – onda ja ne znam šta je. Bojim se samo da jednog dana kada se probude, iza njih ne ostane samo kravlja balega. Kao onomad u Osmoj ofanzivi kad se krava pomjeri ispred Jovandeke spuznutih gaća dok čuči.

Razgovarala: Vanja Šunjić, Prometej.ba

Pratite Prometej.ba na Facebooku, Twitteru i Instagramu