Foto: Jovica Drobnjak. Izvor: Portal Novosti


Rastko Močnik (1944) jedan je od vodećih slovenačkih i jugoslavenskih sociologa i semiotičara. Umirovljeni je profesor Univerziteta u Ljubljani, a trenutno radi kao gostujući profesor na Fakultetu za medije i komunikacije u Beogradu. Gostujući predavač je bio na sveučilištima u Francuskoj, Rusiji i Bugarskoj. Plovdivski univerzitet Pajsij Hilendarski dodijelio mu je počasni doktorat 2005. godine. Objavio je više knjiga iz područja humanističkih i društvenih znanosti od kojih izdvajamo: Beseda besedo, 1985; Extravagantia, 1994; Extravagantia II - Koliko fašizma?, 1995; Alterkacije, 1998; Teorija sa ideologijom, 2019; Spisi o suvremenom kapitalizmu, 2016.

U sklopu međunarodnog akademskog programa "Rat i revolucija: Razumijevanje 1989. u kontekstu umjetnosti jugoistočne i centralne Evrope" Rastko Močnik je 22. marta 2023. u Sarajevu održao predavanje na temu "Kapitalizam i rat”. Iskoristili smo ovu priliku da s njim porazgovaramo o Jugoslaviji i socijalizmu, (post)kapitalizmu, politikama Evropske unije, obrazovanju, fašizmu, agresiji Rusije na Ukrajinu, političkom (samo)organizovanju. Pred vama je drugi dio razgovora, prvi dio je objavljen 20. aprila i možete ga pročitati ovdje.



Fašizam


Minel Abaz, Prometej.ba: 1995. godine, tokom agresije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, pišete knjigu u kojoj se ne pitate da li ima fašizma, već “Koliko fašizma?”. Smatrate li da se išta promijenilo od 1995. godine? Da li se fašizam pobijedio, i ako nije, može li se pobijediti 2023. godine?

Rastko Močnik: Ovu knjigu sam napisao u slovenačkom kontekstu. Polemički protiv politike DEMOS-a, antikomunističke koalicije koja je pobijedila na prvim buržoasko-parlamentarnim izborima u Sloveniji. U toj grupaciji je bio jedan, tada se još malo krio, belogardejski element. Taj zaista historijski lokalni fašizam bio je neki novi fašisoidni spontani element koji je stvarao ono što je danas ekstremna desnica. Ja mislim da je ta paralela možda bila u ono vrijeme dobra, jer ja sam htio da postignem političke učinke koje nisam postigao u Sloveniji nego u Hrvatskoj. Tamo su bolje razumjeli moju knjigu a preveli su je na inicijativu Borisa Budena. Ja mislim da je ta analogija postala sada već epistemološka prepreka, jer postoje neke analogije, naravno, ali je kompozicija nova. Kompozicija je nova i zato to nije recikliranje jednog starog političkog pokreta, stare političke formule nego je to nešto novo i pošto je novo, mnogo je opasnije. Teže je prepoznatljivo jer ima demagoški učinak. Obično su mnogo popularniji ti postfašizmi nego lijeve agitacije. Zato ih nazivaju populizam, što je ja mislim vrlo opasna greška.


Greška koja je opasna zbog nenazivanja stvari pravim imenom?

Tačno. Jer je pretpostavka je da je populizam nešto negativno, da nije politika za narod, da je za specijaliste. To je tehnokratska liberalna ideologija, gdje se liberalna politika suprotstavlja fašizmu u ime elitističkog profesionalizma, što znači partitokraciju. To je jedna nova kompozicija, neki novi kolaž koji kao i uvijek iskorištava dezorijentaciju i siromaštvo širokih narodnih masa. Tu čak neke klasične marksističke analize dolaze u obzir. Klasične analize tipa Clara Zetkin, Dimitrov, Trocki imaju zapravo paradoksalan početak. Oni počinju sa konstatacijom - fašizam je rezultat klasnog rastroja, dekompozicije radničke klase i dekompozicije buržoaske klase. Znači obje osnovne klase kapitalizma se raspadaju, ali buržoazija pronađe novi način vladanja dok je ovima tu koji su ispod teže da se sastave u klasnu formaciju i oni to ne uspijevaju. I zbog frakcionaštva i zbog slabe teorije i zbog toga što partije ne vole teoriju. Danas su sve partije pragmatične u parlamentarnim intrigama, što je vrlo opasno, zatvarati se u parlament, to vas uništi. To se događa Die Linke i Levici u Sloveniji i to se događa komunistima odnosno postkomunistima u Italiji. Ove parlamentarne intrige su smrt za lijevu politiku jer je to elitističko dogovaranje; koncesija tu, koncesija tamo i to vas izbacuje van iz neke konzistentne političke platforme, konzistentne politike. Dok je međutim ova savremena ekstremna desnica sposobna da radi i van parlamenta. Naprimjer francuski Le Rassemblement National - nešto kao HDZ - oni imaju čak formulu: socijala što se tiče društva, a liberalizam što se tiče ekonomije. To je zapravo tačna formula. Oni su svi neoliberali i što se tiče njihove socijale, ja mislim da je to problematično. Treba pogledati i Poljsku i Mađarsku, to su dva interesantna primjera i liberalne i neokonzervativne desnice. Orban predaje svoje vlastite radnice i radnike nemilosrdnom iskorištavanju transnacionalnih kompanija i još gorem iskorištavanju od strane domaćeg kapitala. Tako da su radnice i radnici koji rade za multinacionalke zadovoljni jer su ovi koji rade za lokalce u još gorem položaju. Tu imate dvije frakcije, a nemate dobrih sindikata da to udruže. Na drugoj strani imate Poljake sa katolicizmom, gdje je katolicizam jak element - kao što je protestantizam, odnosno kršćanstvo, jak element u CDU - tako da oni onda kompenziraju tu brutalnost neoliberalnog zavisnog perifernog kapitalizma sa podrškom porodicama sa više djece. To se plaća patrijarhalnim zakonima, napadom na abortus, podređivanjem žena uopšte, podređivanjem omladine, represijom i tako dalje. Ali ako gledate opšte rezultate, poljski sistem je ipak socijalniji nego mađarski. Jer mađarski je laičan, a ovaj tu je kršćanski. Mi sada govorimo tu o nečem što je zaista slabo i nečem što je možda manje slabo, a sve u svemu ipak je to depresija i tragedija za narode koji su u toj situaciji.


Naročito za žene.

Apsolutno.


Da li su, i na koji način, reformisane komunističke stranke, mislim na socijaldemokratske, također učestvovale u desnoj radikalizaciji slojeva stanovništva?

Socijaldemokrati su i u Njemačkoj i u Francuskoj uveli radikalnije oblike neoliberalizma. Kad konzervativci rade neoliberalne reforme sindikati se dižu pa onda brane i odbrane. A sa socijaldemokratima su oni u hiljadu nekih veza, personalnih, tradicionalnih, historijskih, i sindikati uvijek misle da neće biti tako strašno kao što izgleda. Tako klasični socijaldemokrati prave reforme u Francuskoj. Kad je konačno došla ujedinjena ljevica na vlast u Francuskoj, Mitterrand obrće orijentaciju i prvi uvodi neoliberalne reforme i štednju u ranim osamdesetim godinama. Kad sam ja bio u Parizu, slučajno su bile demonstracije i parola je bila A bas l'austérité, ce n'est pas pour ça qu'on va voter. Dole štednja, nismo glasali za to. Tako da je odgovornost ove oficijelne socijaldemokratije ogromna. S druge strane postkomunisti, to je naša priča i to je u nekom smislu paradoks priča. S jedne strane imali smo Savez komunista koji je bio sasvim odvojen od radništva i masovnog stanovništva. To je bila birokratska struktura koja je živjela sama sa sobom i koja je prije ili kasnije postala republička birokratija koja se nije znala dogovoriti sa drugim republičkim birokratijama. Što znači, oni nisu više bili komunisti jer nisu bili sposobni da formiraju i formuliraju jedan politički projekat koji bi prevazilazio nužne objektivne razlike koje su postojale u Jugoslaviji i koje postoje u Italiji još i danas. Ako odete na Siciliju ili u Milano, vidjećete kako to izgleda, to su dva različita svijeta komunizma. Upravo su to znali uraditi poslije revolucije, poslije 1945. su imali taj futuristički projekat, Kidričev model. Oni nisu bili na ničijoj strani, oni su bili državna politička birokratija pojedinih federalnih republika koja je bila sasvim odvojena od masa, a s druge strane oni su imali mnogo jaču podršku, barem u Sloveniji, sa strane masa pa i drugdje. Ljudi su im vjerovali, i kad su ovi u Sloveniji rekli odcjepljenje, masa glasa za odcjepljenje jer je Kučan tako rekao, jer su komunisti tako rekli. I komunisti kao pojedinačna stranka pobjeđuju prve izbore, oni su dobili tada više od 20%, niko drugi nije dobio toliko. Drugi su bili omladinci, buduća liberalna stranka koja je dobila negdje oko 18%. Kasnije je bila LDS. S jedne strane oni su bili totalno odvojeni, oni su živjeli po svojoj logici, logici birokratije. S druge strane ljudi su njima vjerovali, a te birokrate to nisu znale. Oni su to zloupotrijebili kad je trebalo razbijati socijalizam i federaciju, tako da je odgovornost naših komunista strašna. Ja također mislim da još uvijek postoje komunistički elementi unutar naših postkomunističkih socijaldemokrata. No se to ne vidi zbog partijske discipline. Ali još uvijek postoji ta tradicija, taj kontinuitet na koji se žali Janša, ali to nema politički efekat, to je tragedija. Mi malo prčkamo okolo, ali sada bez velikog uspjeha.


A koliko su u radikalizaciji učestvovali intelektualci i mediji? Je li moglo i moralo drugačije?

Ovo pitanje intelektualaca je toliko, da ne kažem traumatično, ali nezgodno. Nije nužno da su intelektualci uvijek bili na strani naroda. Za njih važi ona primjedba iz “Njemačke ideologije” koja kaže da intelektualni radnici vladajuće klase ne mogu u teoriji preko granica preko kojih praktički ne mogu u praksi. Tako da je ta historija tužna. Naime, mi zaboravljamo Gramscija, da su svi ljudi intelektualci, samo svi ne obavljaju funkciju intelektualca. A funkcija intelektualca je profesionalni ideolog. Sad koje klase – to je otvoreno pitanje. Ne nužno vladajuće klase, ali su institucije aparati koji podržavaju intelektualni lanac, umjetnički, naučni, esejistički, literarni i medijski, te institucije su postavljene od strane vladajuće, ne nužno klase, ali grupe u socijalizmu, ali i klase u kapitalizmu ili u feudalizmu. Znači oni rade unutar aparata, oni žive unutar aparata koji su klasno već opredijeljeni i oni su plaćeni od viška vrijednosti koji prisvaja vladajuća klasa. Vrlo nezgodna pozicija za intelektualce, za radnike u toj poziciji. I ono što je za Jugoslaviju interesantno je to da je naša socijalistička revolucija u isto vrijeme i narodno-oslobodilački rat, antiimperijalistički rat koji historijski emancipira neke nacije, neke narode. Emancipacija makedonskog naroda, makedonske nacije, bošnjačke nacije koja je potrajala. I onda vi vidite da je taj narodnooslobodilački momenat bio značajan i logika je da je to tako i trebalo. Naprimjer, u socijalističkoj Jugoslaviji prvo se stvaraju univerziteti, intelektualne institucije u republikama gdje tih univerziteta nije bilo, u Titogradu, Podgorici, Sarajevu i u Skoplju. Onda se stvaraju nacionalne akademije nauka i umjetnosti, onda dođu Vojvodina i Priština, autonomne pokrajine, zatim dolaze regionalni centri, Rijeka, Novi Sad, Split i tako dalje. Tu je bila jedna logična politika koja je bila historijski vrlo dobro utemeljena, ali i koja je spriječila da bi se, kao u Sovjetskom Savezu, stvarale komunistička akademija, proleterska visoka škola, kao ona u Vitebsku gdje su neko vrijeme bili i Bakhtin, Chagall, i Malevich. Gdje je svako mogao da dođe i postane student i studentski proces je išao samoupravno. To su bile te rane godine revolucije i iz toga je proizašla proleterska avangarda. Nije bilo tih klasnih institucija, revolucionarnih, nego su bile nacionalno-emancipatorne, ali tu je proces stao. I onda su te velike institucije zapravo postale gajišta nacionalizma i konzervativizma. Što nije bilo nužno, ali se tako desilo! I intelektualci su u jugoslavenskim ratovima odigrali jednu negativnu ulogu i svađa je počela kod pisaca. Prvo je propalo udruženje pisaca Jugoslavije, pa onda filozofsko udruženje i tako dalje. To je jedan proces koji još treba istražiti.


Kad ste rekli, prvo je počelo sa piscima, referišete li se pri tom na period demonstracija 1968. godine, kad je Dobrica Ćosić bio ili je taj proces koji opisujete došao poslije?

Ne, ne, ja govorim o kasnim 80-im. Kad su se raspala federacijska udruženja i to na desnim i konzervativnim, ako ne reakcionarnim platformama. Nije to bilo zbog toga što su neki bili progresivniji od drugih, nego baš zatvaranje, provincijalizam.


Jesu li naša društva, i društva generalno govoreći, moguća bez fašizma?

Odgovor je jednostavan, u kapitalizmu je fašizam stalna prijetnja. A mi smo živjeli u društvu gdje fašizam nije bio moguć. U društvu koji ima socijalistički projekat, koje je kontradiktorno, represivno, to sve znamo, ali ima projekat. Fašistička opozicija je anahrona, deplasirana, nema objektivni oslonac. Dok se ja naprimjer sjećam kakav je odnos prema siromaštvu u socijalizmu. Studentska organizacija u Ljubljani je napravila anketu oko materijalnog statusa studenata. Ako ste u Ljubljani, onda dohoci vaših roditelja ne utiču na mogućnost studiranja. Ako niste iz Ljubljane, onda je ovo odlučujući faktor, jer ako ste siromašni, vrlo teško dođete u mjesto gdje je univerzitet. Tada je univerzitet bio samo u Ljubljani, onda se kasnije otvorio u Mariboru. Što znači da kad ste u Kopru, u Črnomlju, za vas je to problem. To je bilo nevjerovatno jer se studentska organizacija zaista angažirala i na tome napravila političku kampanju. Odgovor vlasti je bio ne samo pozitivan nego sistematski: povećanje stipendija, gradnja novih studentskih domova. Oni su u vrlo kratkom vremenu pozitivno reagovali na nešto što je bio jedan opasan društveni proces raslojavanja društva, pogotovo van metropole, van glavnog grada.



Rusija, Ukrajina i Balkan


Reći ću da ste već 1995. godine tačno “predvidjeli” da su težnje u Rusiji ambicija za međunarodnom ulogom uz istovremeni unutrašnji autoritarizam i militarizam. Više od godinu dana nakon agresije Rusije na Ukrajinu, kako vidite daljnji razvoj dešavanja u Rusiji, i kakav bi utjecaj to moglo imati na Evropu, a naročito na evropsku periferiju?

Ja mislim da se Rusija sada prestrojava i da će ona ući u kineski svjetski subsistem, da tako kažem. Rusija sada nije sposobna da bude rukovodeća u nekom širem sistemu kao što je to bio Sovjetski Savez u Istočnom bloku. Dok je Kina u usponu i ima jasne ambicije, čak deklarirane ambicije da u isto vrijeme preuzme ulogu rukovodioca bloka protiv zapada i zastupnika trećeg svijeta, to što su nekada bili Nesvrstani. Ja mislim da je to jedna proturječna pozicija koja može sada na početku da se brani, da se čak učvršćuje, ali prije ili kasnije će postati problematična. I Rusija će ući u to kao podređeni partner. Kao liferant energenata i sirovina koji su potrebni Kini. Istu ulogu koju su oni dugo htjeli da odigraju prema zapadu, pogotovo prema Evropskoj uniji i Njemačkoj, sada će vršiti na istoku. Ja ne mislim da će u Rusiji doći do nekih dramatičnih političkih promjena jer je Rusija uklopljena u sistem buržoaskih država kao sve naše, i u tim državama imate jednu ili dvije partije koje se mijenjaju na vlasti i koje zapravo furaju istu politiku. Onda imate malo parlamentarnog folklora gdje se svrstavaju ljevica i ekstremna desnica, a nikad nemaju šansu da preuzmu vlast, samo ako dođe do krize partijskog dualizma. Taj sistem imate i u Rusiji, i ja mislim da je to bliska budućnost, da ćemo imati dva bloka od kojih će Kina preuzeti hegemoniju, a hegemonija znači da podređeni profitiraju od podređenosti, to je bitno. To je zapadna Evropa u odnosu na SAD poslije 1945. godine. Ono što je zaista problematično je Evropska unija koja je sada zapravo postala podređeni partner, da ne kažem kolonija SAD-a. Evropska politika je potpuno otkazana, nema više evropske politike. Politiku diktiraju NATO pakt i SAD i privredno-gospodarski se Evropa prestrojila prema SAD-u. Kupuje mnogo skuplje energente, ima probleme sa sirovinama i tako dalje. Njemačka je imala već vrlo lijepi, klasični imperijalistički odnos prema Ruskoj Federaciji. Energenti i sirovine iz Rusije, a visoka tehnologija iz Njemačke. I Evropska unija je bila u sličnoj situaciji i neki čak kažu da je ovaj rat koji se vodi u Ukrajini, zapravo rat prema Evropskoj uniji jer Amerikanci preuveličavaju moć Evropske unije. Ako vi gledate statistike, naravno da je Evropska unija prilično jaka i transatlantske razmjene su vrlo jake iako Kina svoje mreže vrlo brzo izgrađuje. Na osnovu statistika Evropska unija izgleda jaka, ali politički nije i to je koči, unutar te kapitalističke ekonomije i sistema. I jaka nije zbog toga što je, da tako kažem, plan B Evropske unije neokolonijalizam sjeverozapada u odnosu sa jugom i jugoistokom. Mi smo na jugoistoku, tako da mi smo zavisne zemlje jednog hegemona - barem hegemona za naše vladajuće grupe - koji je u krizi. Ja mislim da treba izmisliti nešto novo. Baš mi nekadašnji Jugosloveni treba da izmislimo nešto novo jer će Evropska unija postati sve opasnija, odnosno sve brutalnija u iskorištavanju juga. Mi smo vidjeli šta se desilo sa Grčkom. To treba da bude lekcija za sve nas i tu bi trebalo početi stvarati neki savez južne Evrope ili barem Balkana, prvo politikom a onda možda i nekim konkretnijim privrednim, društvenim i kulturnim ugovorima, a naši političari to ne rade. Oni su kompradorske buržoazije. Ja mislim da je interes Evropske unije upravo da drži na vlasti one koje može u svakom slučaju, u svakom trenutku da kritizira da nisu demokratski jer su korumpirani, i drži ih na kratkom koncu. Ali u interesu EU je da ne dođe na vlast neko ko bi imao alternativan projekat. Čak je Orban opasan za njih iako on nema nikakvog plana da izađe iz Evropske unije, on samo stvara svoj mali kapitalizam unutar nacije, mađarske države i već je opasan. A u EU ne vole jake vlade. Oni ne vole Vučića u Srbiji jer ima parlament pod kontrolom, ne vole poljsku vladu jer drži parlament a ni Orbana jer isto tako drži parlament. Oni ne vole vlade koje bi bile sposobne da imaju neke svoje planove. Rješenje za evropski jug je upravo da se povezuje, da bi mogao odbraniti svoje interese, čak i unutar kapitalizma. Nije nužno čekati socijalističku revoluciju, za koju ne znamo da li će uopšte doći, već unutar datog sistema, jug treba da se brani od subimperijalizma ili neokolonijalizma sjevera i sjeverozapada Evropske unije. Bosna ima tu stratešku poziciju. Problemi unutar Bosne su kao problemi između država na Balkanu. Ako bi u Bosni neke stranke uspjele pronaći političku formulu, kojim bi izašli iz dejtonsko-etničkog ćorsokaka u koji je sada sistemski zatvorena, ako bi se probilo to - čak i bez promjene Ustava - onda bi to mogla biti formula za Balkan, ili čak i za južnu Evropu. Kao što je rekao Krleža: ako uspije Bosna, uspjeće i Jugoslavija. Sada bih rekao, ako uspije Bosna, uspjeće i Balkan, i južna Evropa.

To iskustvo koje vi imate, koje je depresivno, koje se vuče, koje se reproducira u istom sve vrijeme, može se shvatiti kao pozitivno, u smislu: šta ne treba da se radi. Izmišljanje, traženja socijalno-političkom imaginacijom, traženja novih formula, što se već s vremena na vrijeme dešava. Neki pokreti su bili prilično jaki širom Bosne i Hercegovine. Ja nisam toliki pesimista, jer smo ipak na dnu.


Kad ste već spominjali pravljenje saveza, neko će možda pomisliti na projekt “Otvorenog Balkana”. Kako gledate na taj projekt, da li je on eufemizam za “srpski svet”?

To je problem lokalnih buržoazija. Kad se one povezuju, to nikad nije ravnopravno. Ta inicijativa ne može doći od strane kompradorske buržoazije koja je sada na vlasti u svim, ne samo balkanskim, već i južnoevropskim državama. To bi trebala biti neka nova formacija, koja bi mogla biti sasvim umjereno reformistička. Ja ne vidim to povezivanje nužno na ustavno-konstitucionalnoj razini, sa mijenjanjem Ustava, sa nekim savezima, kao što su pokušaji u arapskom svijetu, to su pokušaji odozgo prema dole. Ja se više zalažem za pokušaj odozdo prema gore, jer je to solidnije, to su čvršća povezivanja, manje provokativna i manje kontroverzna, jer mogu da pokažu da svi profitiraju vrlo brzo.



Civilnodruštveni odgovor


Da li nam je civilnodruštveni odgovor danas potrebniji i sposobniji za odgovor nego liberalna i socijaldemokratska politika, u smislu intelektualne moći i političke invencije? Da li među ovaj civilnodruštveni odgovor potpada bivša Autonomna Tovarna Rog (sada i novi prostor, ljubljanski PLAC) i recimo sličan prostor u Sarajevu, Društveno kulturni centar Sarajevo (DKC Sarajevo)?

Ja mislim da su takve autonomne zone, kao što ih nazivaju u Italiji, vrlo značajne. S jedne strane, to su otoci unutar mora koje je neprijateljski raspoloženo prema njima. Oni vrlo često padaju pod nasiljem lokalnih vlasti. S druge strane, one su nevjerovatno značajne za političku izgradnju ljudi koji učestvuju u tome, i za prosvjećivanje ljudi koji su samo posmatrači, koji možda ne uzimaju aktivnu ulogu u tome, jer su u akcije obično uključeni mlađi ljudi. Ali se time mijenja javno mnijenje. Naprimjer, javno mnijenje prema Rogu u Ljubljani je bilo podijeljeno. Ali PLAC mijenja jedna ubjedljiva većina stanovništa Ljubljane. I PLAC će se možda održati upravo zbog te podrške, jer vlasti neće moći da ga brutalno unište, kao što su uništile Rog. A Rog je za to zaslužan, jer je Rog pokazao da postoje alternativne praske, od alternativne kulture do migranata. Migranti su jedino tamo imali mjesto gdje su se sakupljali, gdje su mogli da dođu u jedan prisni - ne birokratski, administrativni - kontakt sa slovenačkim društvom u cjelini. To su socijalizacijske zone, i alternativne prakse društva. Mi smo u 80-im to nazivali alternativni prostori društvenosti. To je strašno dragocjeno, to treba podržati, to treba multiplicirati. Kao što je rekao Che Guevara, stvorimo dva-tri Vijetnama, ja bih rekao, stvorimo dvije-tri autonomne zone. Nikada ne znamo šta će iz toga proizaći, možda će doći do kvalitativnog preskoka. To je jedna od realno postojećih praksi, u kojima ja vidim budućnost.


Jesu li prakse prostora kao što su Rog, PLAC i DKC Sarajevo, tj. način na koji aktivistkinje i aktivisti utjelovljuju i kreiraju, kao dio svog aktivizma, društvene zajednice i prakse koje žele vidjeti u budućnosti i u širem društvu, "prefigurativna politika" na koju se anarhistički antropolog David Graeber pozivao u svojim djelima? U smislu, da provodeći anarhistički moto "činimo nešto ovdje i sada", umjesto da čekaju neku daleku, buduću utopiju, predstavljaju protumoć državi ("counter-power" o kojoj je pisala Naomi Klein), dokazujući da je drugačiji svijet moguć.

To je ne samo prezentacija mogućnosti, već i realizacija mogućnosti drugačijeg svijeta. Ja ne vjerujem da te prakse stvaraju protumoć, one su krhke i to je preambiciozno. Ali treba stvoriti okruženje koje će simpatizirati s njima, iako neće nužno participirati. Političko značenje je višeslojno. Ljudi koji tamo učestvuju zaista stvaraju jedan novi svijet, dok je za one koji su samo posmatrači, to edukacijski, i proces političkog sazrijevanja, i mijenjanja predrasuda. Kad je bio Rog, govorilo se da će tamo biti drogeraši, što je bio kliše vladajuće ideologije, ali to se razvilo praksom, saradnjom, svakodnevnim kontaktom. Ja bih bio skroman, ali mislim da sada nema druge nego da smo skromni. Kad se to umnožava, kad se to vremenski produžava, ja mislim da će to imati efekta i učinka koji će prelaziti sadašnju ograničenost tih inicijativa.



Slovenija


Slovenija je nakon više godina vladavine Janše, dobila novog premijera, Roberta Goloba, a na predsjedničkim izborima je izabrana prva predsjednica, Nataša Pirc Musar. Promijenila se čitava izvršna vlast, Janša nije premijer, a ni Pahor nije predsjednik. Kako gledate na ovu promjenu, da li je to pomak za slovenačko društvo i kakvi bi mogli biti odnosi sa Hrvatskom, Italijom, Bosnom i Hercegovinom?

Smjena na vlasti je intreresantna, jer je to posljedica onog što ja nazivam virtualna stranka u Sloveniji. U Sloveniji imate samo jednu konstantnu državnu partiju, i to je Janšina. Oni čak povećavaju broj zastupnika u parlamentu, što je interesantno, jer su oni relativno radikalna desnica. Radikalna desnica rijetko dobija izbornu podršku, oni više računaju na vanredne okolnosti, na krizu vladajuće konstelacije, a Janša je konstantno između 20 - 24%. Ja se nadam da je to njegov limit, ali je on tu konstantno. Ono što je fascinantno za biračko tijelo, ali nije pohvalno za establishment, barem lijevi, je to da postoji virtualna opozicija Janši, odnosno ekstremnoj desnici, koja je većinska. I koja nastupa u svim izbornim ciklusima, ali pod drugim imenom, pod drugim rukovodstvom. Dešava se ovo, poslije sloma LDS-a, koja je imala hegemoniju 90-ih godina, do 2004., postoji virtualna ljevica koja prije izbora panično stvara alternativu. I narod je bira da ne bi Janša došao na vlast. A zatim se razočara. Prvo, jer su to vrlo heterogene formacije, jer su ad hoc. Drugo, to su ljudi koji nisu bili u prvim redovima politike. Rukovodstvo je obično nepoznato lice iz drugog, trećeg reda, koje je bilo već u establishmentu, ali nije bilo vidljivo opštoj javnosti, tako da izgleda novo. I naravno, ne može ispuniti velika očekivanja, tako da te stranke redovno propadaju na sljedećim izborima, a onda se stvara nova realizacija te virtualne lijevo-liberalne stranke, i taj ciklus se ponavlja. Golob je ušao u silaznu liniju rano, jer je on menadžer, a menadžeri su autoritarci. Njegov stil je nepodnošljiv za onu javnost koja ga je izabrala. On naravno nije autoritarac zaista, u praktičnoj politici, jer ne može da bude, on ipak zavisi od socijaldemokrata i Ljevice, ali retorika je ta direktorska, autoritarna i to ljudi ne vole.

I sadašnja predsjednica je iz istog kruga. Ona je koketirala sa civilnim društvom, NVO-ima, ali ipak je to više-manje druga, treća razina establishmenta. Ona bi mogla biti možda neko osvježenje što se diskursa tiče, možda je senzibilna za pravnu državu, za gender ravnopravnost, za lijevo-liberalne programe. Vjerovatno će biti bolja - i već jeste - nego Pahor, što nije teško. U vanjskoj politici je sasvim podređena NATO paktu i Evropskoj uniji, što je veliko razočarenje, jer ne treba da se petlja u te stvari, da bude ratoborna, ali jeste. Tu nije neka inovacija. Na nekim frontovima možda će biti to jedno osvježenje. Za balkanske odnose, tu treba jedna jača politika, i jača pretvorba. Tu ne možete ići velikim programom, nego malim koracima, i to je moguće samo ako vi imate jednu jasnu predstavu šta hoćete da postignete, i to možete postići nekim parcijalnim, na početku nepovezanim uspjesima, i onda iz toga proizađe nešto. To je lenjinizam, treba da imate jednu jasnu platformu, dobru teorijsku podršku, da ste sposobni reagovati na nepredviđene događaje kao što je rat u Ukrajini, ili ekscese etničke politike na Balkanu. Treba imati mnogo širu i solidniju pozadinu, a sada ne vidim takvu snagu. Ja sam se nadao da će Levica biti u tom smislu, ali su oni ušli previše u parlament, van parlamenta nisu aktivni. Što se može razumjeti, mala stranka, malo kadrova. Objektivno je da će oni vjerovatno postići neke parcijalne uspjehe, unutar datog okvira.


Levica je u prethodnom mandatu pružila podršku Vladi, ali bez svog učešća u istoj?

Da, ja mislim da je to vrlo dobra formula. To je formula koja je cinična - vi možete da iznuđujete vladu, jer joj garantirate većinu u parlamentu - ali mnogo bolja, jer ne preuzimate odgovornost za greške koje pravi većina, i oni koji su jači od vas. Kad ste u ovoj situaciji, da ste u vladi manjina, onda je tendencija onih jačih da prebacuju odgovornost za promašaje na vas. Janša je genij u tome. On je uništio sve koji su ušli u vladu sa njim, na sljedećim izborima su propali ili čak ispali iz parlamenta.


Ja smatram da je to jedna tendencija. Pisao sam o tome u kontekstu Bosne i Hercegovine, za koaliciju koja se zove Trojka i koja je sastavljena od konzervativne desnice, socijaldemokrata i socijal-liberala. Mišljenja sam, pošto je tu najjača konzervativna desnica, da će njihova tendencija biti jačanje na račun socijaldemokrata i socijal-liberala, kako bi ih onda, kada dosegnu većinu, odbacili kad im ne budu trebali.

To je logika buržoaskog parlamentarizma, jači će postajati sve jači. Rješenje je ono što je Lenjin govorio. Parlament je samo platforma za našu propagandu, a pravi rad je među masama. Nekada su čak i socijaldemokrati imali to pravilo, da vi ne možete postati političar državnog formata, dok niste uspješno radili na terenu. Čak i francuski, mislim i austrijski socijalisti, su imali to pravilo. To je jedno zdravo pravilo, jer vi na taj način uđete u narod, kako je kazao Mao, učite od naroda. Birokrata na vrhu možete postati tek kasnije.

Ovo pravilo je napušteno, jer je sada to prirodan logičan birokratski proces. Što se više birokratizuju stranke, to je više sasvim odvojenih birokrata, profesionalnih političara, koji žive u drugom svijetu nego ljudi koje oni kao reprezentiraju.


Razgovarao: Minel Abaz, Prometej.ba