Autorica fotografije: Adrijana Vidić

Alen Mešković, porijeklom iz Dervente, od 1994. živi u Danskoj. Debitirao je zbirkom pjesama Prvi povratak. Za prvi roman Ukulele jam, koji je objavljen u osam zemalja i po kojem je u Njemačkoj postavljena pozorišna predstava, dobio je trogodišnju stipendiju danskog Državnog fonda za umjetnost. Roman Šator za jednu osobu samostalni je nastavak Ukulele jama.


Vanja Šunjić, Prometej.ba: U utorak je bila premijera predstave Ukulele jam, u izvođenju Bosanskog narodnog pozorišta Zenica. Predstava je rađena po Tvom, istoimenom romanu, a u režiji Dina Mustafića. Kakvo je bilo iskustvo gledati predstavu, da li si imao određene neprijatnosti, budući da je tekst dijelom i autobiografski?

Alen Mešković: Srećom, imam slično iskustvo od ranije. Jedna je adaptacija u monološkoj formi rađena u Kelnu i tamo je igrala tri godine. Tada sam prvo gledao generalnu probu i bilo je tu i tamo jako emotivno. A i višeslojno: s vremena na vrijeme sam se prisjećao stvarnih ljudi i događaja na kojima su likovi zasnovani, zatim određenih gradova i lokacija na kojima sam pojedine scene pisao. Ponekad se ubacivao tu i njemački lik sa monološkom formom s prethodne predstave… na sve to, pokušavam pratiti predstavu da vidim da li funkcionira ili ne – a funkcionira itekako.


Koliko je katarzična ta druga dimenzija, predstava, u odnosu na knjigu?

Dino i cijela ekipa funkcioniraju kao jedan organizam i moj tekst su zaista uzdigli na jedan sasvim drugi nivo. Bilo je apsolutno zadovoljstvo pratiti kako određeni dijelovi teksta, dijalozi, replike dobijaju širi značaj i težinu, kako dobijaju dodatni smisao… Imam osjećaj da je cio moj proces pisanja romana, koji je započeo davne 1996. godine, te procesi prevoda, muka i nedoumica, vodio tome da bi se ova predstava desila. Stvarno sam oduševljen.


Jesi li imao tremu pred predstavu i koliko je impozantno bilo u BNP Zenica gledati svoj komad 25. februara 2020. godine, budući da znamo da se tu prva predstava odigrala 25. februara 1950. godine, u zgradi nekadašnje Sokolane?

Meni je ovo jedna velika čast. Oni su meni, na svoj rođendan, dali poklon za života. Nisam imao tremu, ja sam svoj posao obavio davno. Družio sam se i uživao u predstavi. Ljudi mi ovih dana stalno čestitaju, a ja im kažem: pa nisam ja ni režirao ni glumio. Sve zahvale treba zaista da idu Dinu i cijeloj ekipi u BNP Zenica.


Dino je vrstan redatelj i sve što napravi je maestralno. I on nosi određeno iskustvo rata, koji ga je zatekao u formativnim godinama. Koliko mu je to pomoglo da ispriča Tvoju priču?

Dino i ja smo nekako na frekvenciji, koja je možda vezana uz ta formativna iskustva, ne znam. Kad sam gledao Remake, osjetio sam zaista ne kubliskost i identifikaciju. Način na koji je ta priča komponovana, korištenje flashbacka i gradnja paralelnih scena, to je nekako i moj stil. Kad su mi iz pozorišta javili da će raditi predstavu i da je to Dinina ideja, zvučalo mi je nekako logično, usred svog iznenađenja. Dinu veoma cijenim, i kao umjetnika, i kao intelektualca u javnoj debati. Dijelimo iste svjetonazore i možda je i to ta neka frekvencija na kojoj smo.


Svaka generacija koja je preživjela rat kaže da je najgore prošla. Dio rata, tinejdžersku dob si proveo u izbjeglištvu, na mjestima koja baš bisu namijenjena životu u mirnodopskim okolnostima. Koliko Te to oblikovalo kao pisca, ali i kao ličnost i stalnog nomada?

Meni se sve to dogodilo u formativnim godinama. Rat je izbio kada sam imao četrnaest i pol godina. Prvih nekoliko mjeseci smo bili na prvoj liniji fronta, a onda su uslijedila sva ta neka ružna događanja, izbjeglištvo, evakuacije… Ukulele jam i Šator za jednu osobu su u grubim crtama taj moj neki put, razvoj i odrastanje; rat u Bosni, pa dvije i pol godine u izbjegličkom centru u Hrvatskoj, pa Danska, sve do dan danas. To je ostavilo veliki utisak na mene, i po dobro i po zlu. Potkraj svojih dvadesetih sam se izmirio s tim da je to moje stalno nomadstvovanje okvir u kojem ću egzistirati. Previše sam putovao, upoznavao i previše ljudi, živio u više gradova nego što je zdravo. Sada imam bazu u Kopenhagenu, ali u nekom smislu i to ponekad doživljavam kao privremeno. Postoji taj jedan usađeni osjećaj privremenosti, osjećaj da će ti neko jednom pokucati na vrata i reći da je vrijeme da se pakuješ i tornjaš odavde, da nije ovo tvoje. To je zasigurno osjećaj, koji se uvukao u nas u onim turbulentnim i nestalnim vremenima devedesetih.


Je li to usud svih generacija koji su na bilo koji način osjetile rat, ta stalna potraga za identitetom?

Da. Olakšavajuća okolnost je to što globalizacija posljednjih decenija čini da nije neobično što je neko nomad, ili doseljenik i zahvaljujući tome, manje se osjećamo strancima, bar u većim gradovima. Problem su male sredine i zabačena mjesta, gdje ljudi teško prihvataju da se neko drukčije zove, ili ima drukčiji naglasak ili boju kože.


Tvoje generacije su odrastale u vremenu kada su ovdje nastajale neke nove države i kada su se počeli forsirati nacionalni identiteti, koji do tada nisu bili u gro planu. Koliko je mladima to smetalo i koliko ste željeli ne pripadati tome?

Mi tada nismo bili politički svjesni. Instinktivno smo se vezivali za kulturu i muziku, koji su nam bili sklonište, izlaz i bijeg od nacionalističkog ludila. Moj eskapizam se svodio i na opsesivno čitanje knjiga. Diskurs u javnom prostoru je bio gadan, doživljaji i slike koje smo ponijeli od kuće su bili užasni. Muzika, filmovi, knjige – sve je to omogućavalo neku vrstu samoodbrane od kolektivnog ludila.

Tih godina nas rat kao takav nije zanimao na isti način kao odrasle. Kad sam stigao u Dansku i tokom godina mog školovanja, imao sam potrebu da se odstranim od naših ljudi. Bila mi je puna kapa Srba, Hrvata i Bošnjaka. Tako je bilo mnogima moje generacije. Tek kad smo se etablirali, onda smo se počeli vraćati jedni drugima i sastajati se. Kad sam počeo pisati i objavljivati, počeo sam gledati unatrag, pokušavajući da shvatim u kakvom smo filmu statirali devedesetih i ko ga je režirao. Tek sam, dakle, dvijehiljaditih počeo da se zanimam za ovdašnju politiku i istorijske procese, i da se određujem prema njima.


Kad smo kod određivanja, muzika u tvojim knjigama je kohezivni faktor, ali i eliminatorni, i pravi odmak od polusvijeta. Na jednom mjestu u knjizi spominješ Čavoglave.

Mnogi od nas su ljubav prema muzici i knjigama donijeli od kuće. Rat je svemu tome dao dublji značaj i intenzivirao želju da se pripada nečemu drugom. Subkultura, koja je naravno postojala i prije rata, tada je dobila na težini. Osim toga, ja sam se, ali i svaki drugi mladi čovjek, u tom miljeu osjećao prihvaćenijim. U Puli sam imao prijatelje u razredu koji me nisu određivali po imenu, nego upravo po tome da li sam panker ili metalac. Nažalost, u samom izbjegličkom centru nije bilo baš tako.


Kako je tada izgledala Pula, s obzirom da je i geografski izmaknuta, ali i da je to radnički grad?

U školi je bilo nastavnika koji su bili skroz desno orijentirani. Osjetilo se to po sistemskoj diskriminaciji, na šalterima, u vezi školarine i slično… Ali, među običnim ljudima je bilo drukčije. Pričali su mi da je na drugim mjestima bilo teže, Istra je sama po sebi multietnička, a i politički je kontrastirala političkom Zagrebu i vladajućoj stranci.


Ukulele jam je izvorno napisan na danskom, a onda je nakon velikog uspjeha preveden na slavenske jezike. Kakva je razlika u recepciji knjige gore i ovdje?

Roman se odvija u partikuliranom balkanskom kontekstu i govori o odrastanju. Postoje univerzalni momenti - prvi poljubac, prvo seksualno iskustvo. Pratimo dječaka koji dolazi u izbjeglištvo sa četranest godina, a odlazi kao sedamnaestogodišnjak sa nizom iskustava. To Danci prepoznaju i njima je taj univerzalni dio priče blizak. I publika i kritika u Danskoj je govorila da je to veoma duhovit roman, mada je od izdavača definiran kao tragikomična priča. Ljudi sa ovih prostora roman doživljavaju manje smiješnim, jer ih ratna iskustva glavnog lika podsjećaju na njihova vlastita. U romanu se spominju događaji poput rušenja Starog mosta u Mostaru i ljudi se prisjećaju gdje su oni bili tada. Njihova bol i njihove traume i uspomene ih zapahnu i onda roman dobije određenu težinu, koja je Dancima sasvim nepoznata.

Ponekad žalim što roman nije napisan na našem jeziku. Počeo sam ga pisati 1996. godine, kada mi je bilo devetnaest, nakon godinu i pol boravka u Danskoj. Jako teško mi je išlo na našem jeziku. Imao sam osjećaje i lična iskustva, ali nisam imao ona najvažnija – spisateljska. Onda sam pokušavao u nekoliko navrata kasnije, posljednji put u Parizu 2004. godine i napisao sam nekoliko poglavlja i scena, koje prosto nisam znao kako uvezati. Dugo sam improvizirao, tražeći glavnu melodiju, i otud, između ostalog, i taj jam u naslovu, kao improvizacija i traženje ritma i melodije.

A onda sam 2009., nakon petogodišnje pauze, počeo da pišem roman na danskom. Godinu i pol dana kasnije je izašao. Bio mi je očigledno potreban, uz geografski i vremenski, i jezički otklon. Sada više nije bilo sve traumatično i friško, kao 1996. godine.

Kad autor bira jezik, automatski bira i publiku. Ja sam, dakle, odabrao publiku koja je živjela u miru, koja ne zna razliku između Srba, Hrvata i Bošnjaka i zašto smo mi to uopće ratovali. Morao sam zato da pišem jednostavnim jezikom i da istorijsko-politički kontekst gurnem u pozadinu.

Sjajni Pero Kvesić mi je jednom pričao da psiholozi koji rade sa pacijentom kome je teško govoriti o traumatičnim doživljajima, predlažu da im on to ispriča na engleskom. Izmjena jezika često deblokira pacijenta. Nakon toga sam razvio svoju malu teoriju o mizansceni pripovjedačkog glasa, jer pripovjedanje, posebno u prvom licu jednine, ima određene elemente glume, maskarade, igre. Mikijev glas u romanu nije moj privatni. To mi je dalo mogućnost da lakše pišem o stvarima koje su teške i potresne.


Je li traumatično ponovo biti na prostoru Balkana?

Nije uvijek. Zavisi od mjesta i grada. Zadnjih desetak godina dolazim dosta češće nego ranije i svaki put je sve lakše. Vani postoje mitovi i kriva slika o tome kako je danas ovdje. Ljudi stiču utisak da su ovdje veliki konflikti i da se mrzi sve u šesnaest, a kad dođeš ovdje uvidiš da je situacija ipak relaksiranija i da su ljudi u kontaktu i da sarađuju. Nije sve tako crno-bijelo.


Na kojem jeziku sanjaš i razmišljaš?

Obično ne pamtim snove, ali dok sam studirao u Parizu, razmišljao sam na francuskom. Tako i u Danskoj. Ovisi od toga s kim se krećem i komuniciram. A uvijek mi treba nekoliko dana da se prešaltam. U Zenicu sam stigao na dan generalne probe i nakon što sam je odgledao, trebalo je da kažem glumcima par riječi. Bilo sam pod utiskom predstave, dok sam govorio, a riječi su mi konstantno dolazile na danskom. No to je ta dvostrukost s kojom čovjek nauči da živi. Trebaju mi uvijek 2-3 dana da se jezički uklopim. Tako će biti i kad se vratim u Dansku.


Koliko Tvoje obje knjige ljudi poistovjećuju sa aktuelnim izbjegličkim krizama i današnjim problemima sa kojima se susreću ljudi izbjegli iz ratom zahvaćenih područja, iako to Tebi nije bio cilj, no si htio da govoriš o egzistencijalnim procesima u potragama Tvojih junaka?

Moja početna ideja nije bila angažman te vrste. Htio sam samo napisati jednu iskrenu generacijsku priču i portret jednog suludog, ratnog i izbjegličkog vremena. Nisam želio da moraliziram previše niti da svoje likove, koji se nalaze u izbjegličkom centru, viktimiziram. Više sam se trudio da dočaram kako je bilo biti tamo tada – kako je bilo biti dijete, mladić ili roditelj – i kako smo se svi mi na svoj način borili da preživimo i ostanemo pri pameti.

Razgovara: Vanja Šunjić, Prometej.ba