Autorica fotografije: Adrijana Vidić

Damir Avdić, poznat i kao Graha, Diplomac ili Bosanski psiho, je underground muzičar i umjetnik iz Tuzle, sa ljubljanskom adresom. Novi, osmi po redu album “Radikalno šik!” objavljen je 14. novembra, a 5. decembra je promovisan u Sarajevu. Avdić je autor i četiri knjige, te radi muziku za film i teatar.


Vanja Šunjić, Prometej.ba: Govoriš o svemu što je Bosna, a to se savršeno prenosi na balkanski prostor. Nekada podsjećamo na obezduhovljeno stado koje živi u plemenima, koja svakih 50 godina počnu da kolju jedna druge. Ima li smisla pisati pjesme? Može li se danas uticati na kritičnu masu, ili ti se nekad čini da sviraš kurcu?

Damir Avdić: Snimio sam već osam albuma i smatram da poeziju i prozu uvijek ima smisla pisati. Muzika i pisanje su moja velika strast i to radim prevashodno za sebe, a tek ako je meni dobro, onda može biti dobro i još nekome. No, ako ideš s porukom i predumišljajem da apriori uspiješ, može ti se desiti da pomisliš kako nema smisla.

Na kritičnu masu se itekako može demagoški uticati. To se vidi i u kontekstu migracija, teme koja je u posljednje vrijeme vrlo aktuelna na Balkanu. Prije nekoliko godina, u jednom malom mjestu u Sloveniji su rekli da će napraviti sabirni centar i odjednom je neko provalio da će doći oko 1 500 ljudi, što premašuje kapacitete te lokalne zajednice. Domicilno stanovništvo se uplašilo i izašlo na ulicu. Politika je eklatantan primjer kako se manipuliše masama, no mene to ne zanima.

Umjetnost može promijeniti pojedinca i može na njega kritički uticati. Na mene je uticala muzika, neki pisci... ali ne vidim smisao u tome da umjetnost mase povlači na ulice. Smisao je da kao individua nalaziš nešto važno u onome što slušaš, čitaš ili gledaš... Najbolji koncert je onaj nakon kojeg ja odem da sviram nešto. Na mikroplanu kreće sve. Ja sam mikroplan s gitarom. Interakcija s ljudima mijenja moju percepciju, a to što radim mijenja mene kroz ljude koje upoznajem.


Zna li Balkan ko je ker, a ko čovjek?

Postoje izuzetni ljudi na različitim dijelovima ovog prostora, no sumnjam da je Balkan išta naučio.


Kažeš da te rat, dok je trajao, nije doticao i da si tih godina čekao samo da dođe struja, kako bi mogao da sviraš. Međutim, danas pokušavaš da se riješiš tih trauma pjevajući i pišući o njima, kroz intimne i snažne priče i pokušavaš da razumiješ sebe. Može li nam pomoći naknadna pamet, ili poslije jebanja, nema kajanja?

Kad se nešto dešava, podsvijest prihvati da se to dešava. Prvih dana svi smo išli u sklonište, a onda nam je postala navika i vratili smo se na ravan života koju smo prije vodili. Koliko je bilo moguće, naravno. Rat je ekstremna situcija u kojoj od kulturnog života nemaš ništa, u takvim situacijama se vidi koliko je važna umjetnost uopšte, svejedno je li institucionalna ili vaninstitucionalna. U sred rata si imao alternativne teatarske grupe, imam osjećaj da je tad bilo više bendova nego danas, ulice su bile pune knjiga, ljudi su ih razmjenjivali, prodavali... Govorim to iz razloga, jer se u takvim okolnostima vidi koliko čovjek to treba. Podvala je da trebamo samo puku zabavu iza koje nema ničega. To je laž.

Danas izgleda da imaš sve i da se ne moraš truditi, ali smartphone je fikcija koja ti daje osjećaj da si dio globalnog svijeta, dok sjediš u svom ćošku.

Rijetki se sjećaju tih vremena i na osnovu toga znaju koliko vrijedi ovo što sada imaju i kako vrlo brzo može ponovo nastati mrak.

Mnogi misle da je finansijski uspjeh jedina norma uspjeha. Ne govorim protiv novca, novac je bitan, ali za život treba puno više.


Ko te uopšte sluša, nije li ljudima previše njihovih trauma?

Oni koji me slušaju, ne vide nikakvu traumu u tome. A traume svi imamo, veće ili manje. Svi životi su skrpljeni. Kvaliteta je u šavovima.


Za tebe tvrde da si neko ko je prvi put ozbiljno, kritički opisao situaciju u BiH, rat, poratnu situaciju, tranziciju, kapitalizam i sve ono što nam slijedi. Godine 2012. si objavio knjigu Mein Kapital, igrajući se Hitlerovim Mein Kampfom i Marxovim Kapitalom. Da li smo od tada skrenuli više u jedan od ovih rubova, ili i dalje vagamo između dvije krajnosti?

Svijet je napravio krug, sve što danas uradiš je post-nešto... Danas izgleda, da većini ljudi uopšte ne bi smetao neki oblik diktature, ne samo ovdje, nego i u svijetu. Puna guzica svega...


Možemo li jednom srušiti sve iz temelja i napraviti solidarno društvo i uređenje, je li to utopija?

Prva utopija je srušiti do temelja. Do temelja se ne da srušiti, opet će graditi isti ljudi, tako da od euforije pozitivnog dođeš na neku sličnu stvar. Bolja od te utopije je utopija da maštamo o nečemu, i da radimo u tom smjeru, pa da vidimo šta će se desiti.

Jedina revolucija koja bi trebala da se desi je pravna, ali za to bi na pravnom fakultetu uz pravnu nauku trebalo da filozofija i sociologija budu glavni predmeti. Zakon i pravo se opstruira na sve moguće načine i onda to imenuju pravna država. A opstrukciju zovu nedostatkom političke volje.

Nedostatak političke volje je alibi za nerad. To sam čuo sinoć od čovjeka koji se trudi uprkos ''nedostatka političke volje'' i ne odustaje.

U odnosu na 2012. smo manje optimistični. I tada je društvo bilo desno, ali se to nije toliko vidjelo i ispoljavalo ka vani. Ako za 10 godina budem govorio druge stvari to ne znači da mi je kliknulo i da sam se promijenio, nego to samo nisam ispoljavao.

Društva su manje ili više uvijek bila desna. Kapitalizam je desni. Neoliberalni intelektualci su klasični desničari. Sa prefinjenom dikcijom.


U pogledu socio-ekonomskog konteksta, mogu li u bh. društvu postojati centar i liberali?

Ne vjerujem u centar i liberalno, nigdje. Slovenija je uređena zemlja i imaju lijevi centar, ali to su klasični neoliberali koji prodaše sve živo. Prodali su banku za čiju dokapitalizaciju su Slovenci platili milijarde. S druge strane, desni političari govore da je država loš gospodar i da zato moraju prodati određene stvari. No, oni su država i taj loši gospodar! Kad si političar i kažeš da je država slab gospodar, to znači da si ti slab i nisi sposoban da je vodiš, no ljudi to ne iščitavaju. Pravdaju se time da su došli stranci i sve pokupovali, a niko ne pita ko je prodao i gdje su pare. To su dva ključna pitanja. Krug manipulacija koji se vrti i u koji lako uletiš.


Koliko se Slovenci razlikuju od nas?

Razlika između Slovenije i ostalih EX-YU država je u Oliveru Frljiću. Gdje kog da dođe i napravi predstavu, ispadne frka, drama... Smrt, zlo, pakao J Gore napravi predstavu, dobije recenzije, kritiku u novinama i to je kraj.


Ima li potrebe za Frljićem gore?

Ima. Samo, oni su to radili odavno. I u pop kulturi... Ne znam šta bi trebalo napraviti da bi se desile reakcije kakve Frljić izazove drugdje.


Gdje nas danas vodi ideološka nostalgija?

Nije problem nostalgija, nego brkanje stvari. Kad kažu treba uzeti dobre stvari iz Jugoslavije, niko ne razmišlja da je dobro i loše išlo u paketu. Bratstvo i jedinstvo i Goli otok, su u istom paketu. Ali najjače je kad čujem nacionaliste kako za nešto što im nije po volji kažu, ne bi to moglo u Titino vrijeme. Tu vidiš sav apsurd.

Nostalgijom se manipuliše. Ne dozvoljavaju ti da bude tvoja.


Zašto si djeci srušio ideal Che Guevare, kojeg smo sažvakali i ispljunuli, a kapitalizam ga unovčio? U osnovnoj školi, nakon prve posjete Beogradu, došla sam u selo s Cheovom majicom. Nastavnica ruskog, koja je tada bila pred penzijom, pitala me je li to Ivo Lola Ribar. Ko su bile ikone tvog odrastanja? Šta je pisalo na tvojim majicama?

Radi se o ideji, ne o imidžu. Ako te uvrijedi selotejpom prekrižena fotografija, na majici, onda se oprosti od ideje. Krajem sedamdesetih sam čitao intervju sa Strummerom, u kojem je rekao kako voli provocirati buržuje po Londonu, šetajući u majici sa Lenjinovim likom. Prvo što mi je palo na pamet je, koga bih ja isprovocirao s istom majicom? Meni je tada, u učionici, iznad table pisalo Čuvajte školski inventar, a iznad toga fotografije Marx, Engels, Lenjin i Tito. Da sam stavio Lenjina na majicu, pitali bi me ''jeko loće''? Mislim da nismo puno skontali, ni mi, ni oni. U stvari, siguran sam, kad vidim kako danas sve izgleda.


Šta smo dobili prelaskom iz socijalizma u kapitalizam?

Nismo mi prešli nigdje. Mi smo samo zakoračili i tako ostali. Večina ex-socijalističkih društava su u potpunosti tranzicijska društva.


Ako od države danas imamo samo himnu i zastavu, a ostalo je politizirano i korumpirano, kako izvesi revoluciju, s kim i protiv koga?

Imaš neviđen apsurd, da su nacionalisti izvršili denacionalizaciju?! Opljačkali, rasprodali i time onemogućili stvaranje bilo kakve suverene države. Kad kažeš država, udariš na nešto imaginarno, jer su oni državu. Fraza je da smo mi koji glasamo država. Kad rasprodaš sve, ostane ti samo emocija vezana uz teritoriju, prijatelja, narod... i onda je tom emocijom lako manipulisati.


U šta danas da vjerujemo i kome? Natjerani smo da o svemu moramo imati mišljenje. Da li teror informacijama vodi u otupljenost i kolektivnu apatiju?

Kako bi Lennon rekao, život je ono što nam se dešava dok radimo druge stvari.

I ne znam zašto bi svi morali imati mišljenje o svemu? Danas je sramota ne znati stvari za koje je najnormalnije reći da ne znaš. Ne znam i ne zanima me.


Je li gore ne vjerovati ni u šta, ili vjerovati u zablude? Da li je prisustvo stava pogubnije od nemanja stava? Jesu li tvoje generacije odrasle u zabludama i vjerovale u idole?

Gore je vjerovati u zablude, apsolutno, ali dok shvatiš da je to zabluda, dobar dio vjerovanja ti prođe u tome. Pogrešan stav je gori od odsustva stava. Smiješ ne znati! ''Znati sve'' o svemu je skrivanje. Tada govorimo opšte stvari.

Ne odrasta se u zabludama. Odrastaš kako te uče. Ti si taj koji kasnije otkrivaš i mijenjaš se, ili ne mijenjaš. Svako od nas zna šta je njegova zabluda. Ako je nastavlja živjeti, onda mu treba, ili mu je lakše tako.


Tvrdiš da nije grijeh griješiti, nego ne reći kako je. Koliko smo spremni da prihvatimo činjenicu da smo loši?

Nismo loši. Jako puno ljudi se trudi napraviti nešto i mnogi su napravili dobre stvari. Današnji ustroj svijeta nas teroriše tom podvalom ''biti bolji“. Zašto bi bio bolji kad sam dobar? Zašto bih se odrekao onoga što me čini sretnim i krenuo ka fikciji? To je još jedna u nizu kapitalističkih podvala. Zgazi sve do čega ti je stalo i kreni za onim što ti nudimo. Izgori trudeći se da dosegneš cilj koji smo ti zadali. Kad sagoriš, daćemo ti tablete da te dignu da goriš još bolje. Samo naprijed.


Krijemo li se iza kolektiviteta? Ti si neko ko uvijek govori u prvom licu, ne želi da bude vođen, niti da vodi.

Prvo lice je najbolji štit.


Nakon što si diplomirao rat, kapitalizam, Ljubav, šta je sljedeće?

Ljubav nisam diplomirao, ona ostaje do kraja.


Kako misliš, sto mu neoliberala? Nije li se nekada govorilo sto mu gromova? Šta te prije satare, grom, ili neoliberalizam?

Grom još nisam osjetio, na sreću, a ovo osjećam jako dobro.

Razgovarala: Vanja Šunjić, Prometej.ba