Autorica fotografije: Adrijana Vidić

Kruno Lokotar (1967) je književnik, urednik i kulturni promoter. Pokrenuo je niz platformi za bolju vidljivost književnosti: festivale, nagrade, televizijske produkcije, čitanja. Objavljuje kritiku, kulturološku publicistiku, esejistiku i putopise.


Vanja Šunjić, Prometej.ba: Upravo je završila dodjela Frica. Nagrada se ove godine dodjeljuje treći put. Kako to Tebi kao jednom od utemeljitelja izgleda sada, a kako je bilo kad ste išli praviti Frica? Kako ostati objektivan među toliko sjajnih naslova, od koje si neke i sam uređivao. Za nagradu Meša Selimović smo imali slučaj da je urednik bio u žiriju. Je li to sukob interesa?

Kruno Lokotar: Vrlo sam zadovoljan kao se razvija Nagrada Fric, upravo dodijeljena Darku Cvijetiću za roman „Schindlerov lift“. Već u trećoj godini čini mi se da je medijskom prisutnošću nadmašila očekivanja mnogih. U ovom trenu samo FB objava o dobitniku ima 102 sharea i reach od 38.000 ljudi, bez ikakvog boostanja. Rekla mi je finalistica Nagrade Maša Kolanović da je tijekom „izborne“ kampanje prodaja njezinog romana osjetno porasla. Također, romani dobitnici Nagrade prve dvije godine, „Sjećanje šume“ Damira Karakaša i „Crvena voda“ Jurice Pavičića ni po čemu nisu bili sporni, ostat će u povijesti kao nezaobilazni, dijelom i zbog Nagrade Fric. Ove godine je načinjen veliki pomak u medijskoj prisutnosti, ponajviše zahvaljujući trudu Igora Vikića i zahvaljujući tome što je organizator Nagrade tjednik Express koji ima i dnevno izdanje, 24 sata. Naravno, zahvaljujući i sponzoru Barcaffeu. Imam vrlo jasne ideje što učiniti za dalji razvitak Nagrade, ali dok se ne realiziraju to će ostati moja mala tajna.

Kada smo kretali i kada sam bio pozvan da osmislim Nagradu i da budem njezin koordinator, hvala na tome ekipi iz Expressa, imao sam solidno iskustvo u postavljanju nagrada. Ovo je četvrta koju radim, s tim što ovdje nisam u žiriju, za razliku od nagrada koje se dodjeljuju za rukopise autora do 35 godina, Prozak za prozu i Na vrh jezika za poeziju, koje ulaze u svoju 15 godinu i Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama koja, kao jedina takva svjetska, ulazi u svoju petu godinu.

Prvo sam odlučio da se Nagrada ne može zvati po mrtvom psicu, čak ni spisateljici, ali nakon puno dumanja sam shvatio da Krleža zapravo nema svoju nagradu. Fric, što je bio njegov nadimak kojime su ga zvali samo najbliži je zapravo bio brza ideja Gorana Gavranovića, kada sam mu objasnio da imam problem s imenima i prezimenima, a da opet Krleža zaslužuje nagradu. Još sam više dumao oko materijalnog dijela nagrade, jer svesti Krležu na jedno, a da se ne prikazuje djelo kroz tijelo, čega se grozim, jer bi isto mirisao i da je drugačije izgledao, nije bilo lako. Kada mi je sinula ideja žiroskopa, predmeta kojime sam odavno fasciniran, kao simbola uspravnosti i orijentacije, bio sam sretan. No, onda su nastali problemi oko izrade, ali to je druga i duga priča koju smo ipak riješili.

Dakle, ja nisam član žirija i ne sudjelujem ni u kakvim odlukama, jer to bi bio najizravniji sukob interesa, samo sam postavio pravila igre tako da se jednog dana ona može igrati i bez mene. Urednik u žiriju šteti i nagradi i autoru i knjizi i – uredniku, čak i kad se suzdrži od glasanja o knjizi koju je uredio, jer uvijek postoji mogućnost negativnih glasova, to jest da daje manji broj bodova knjigama koje su konkurentske njegovoj. Naravno, kada ovo pišem ne mislim ni na koga osobno ni posebno, nego načelno. No, to se naprosto ne radi, to je elementarna smijurija i gubljenje kredibiliteta koji se teško stječe, a još teže vraća.


Koliko je danas naša književnost u svrsi režima? Je li pošteno izbacivati iz nastavnih planova određene autore, samo zato što smo ih konvertovali u Srbe, Hrvate, Bošnjake i ostale?

Književnost, ako mislite pri tom na školski program i lektiru, je uvijek u svrsi režima, jer nastavni program je, od prosvjetiteljstva barem, jedna od najjačih alatki za oblikovanje građanina po mjeri države. No različiti su stupnjevi te instrumentalizacije, kao što i različiti režimi prakticiraju različite koncepcije i ideologije. Neke od njih, nama dalekih, su stvaranje slobodnomislećeg bića, kritički raspoloženog građanina. Pitanje je višestruko složeno, posebno u doba kada mladi čitaju više negoli ikada, samo ne baš knjige. Živo me zanima što će poroditi digitalna revolucija, koju smatram najvećom revolucijom, jer je mentalna, percepcijska, cerebralna.

U duhu svega navedenog, izbacivati s nacionalnog popisa lektire nekoga tko piše nacionalnim jezikom, a o kojem se jeziku radi i gdje su mu granice je također dosta složeno pitanje, zato što nije pripadnik većinske nacije je ordinarna svinjarija, koja režim legitimira kao rasistički.


Kako općenito izgleda književna scena, da li se pojavom novih autora devalviraju određene stvari, ili su konkursi, festivali i nagrade dali priliku mladima da dospiju na scenu? Je li danas lakše, nego nekada ranije, dok nije bilo društvenih mreža?

Odgovor na ovo pitanje ne zahtijeva knjigu nego biblioteku i studijske predradnje. Kao prvo, književnost koja ne drži do novih glasova je već mrtva, samo se to ne vidi, jer se još nije ohladila i ukočila, ali hoće, sigurno. Novi autori nikako ne devalviraju stare, nitko nikoga ne devalvira, radije gledam sve kroz sinergiju novih glasova koji književni zbor čine jačim, neki su samo uspješniji. Nagrade i festivali su sastavni i važan dio književnog polja, dio ih se odnosi isključivo na mlade autore, daje prvu priliku, i to je dobro, jer potiče, medijski lansira i daje garanciju da iza njih stoji kvaliteta.

Danas je lakše biti uočen, premda ni to nije lako u disperziji informacija. Drugi problem društvenih mreža su njihovi baloni koji stvaraju privid stvarnosti i – kvalitete. Uglavnom funkcioniraju kao grupe za podršku svake bedastoće. Rijetko se u komentarima na Facebooku pojavi prigovor, kritika, čak i u inboxu, baš sam pitao neke autore koji dosta redovito prvo objavljuju na Facebooku. Sajtovi za književne časopise su pak nešto drugo, tu postoji nekakva selekcija, ali dobar dio tih sajtova vode diletanti da bi imali gdje objavljivati i stvarati si privid značaja. No, ako im to pomaže, terapijski, to je dobro. Nitko im to pravo ne spori, ali da je digitalni šum jak, jest, a to mladom uhu može pogoršati sluh.


Koliko su književne nagrade važne za pisce, a koliko su relevantne?

Književne nagrade su važne, ne samo za pisce, nego i za izdavače, čitatelje, medije, cijelo društvo. Dio su spontane i neizbježne valorizacije, čak i kanonizacije. Drugo je pitanje jesu li sve važne, kako su koncipirane, jesu li korumpirane, koji simbolički kapital donose, kakva im je vidljivost, tržišna poticajnost itd... Prerijetko se događa da autor odbije nagradu, to je recimo zanimljivo.


Šta je uopšte dobra knjiga, čime se to mjeri? Prošle godine je roman „E baš vam hvala“, čiji je jedan od aktera Tvoj imenjak, doživio sedam reizdanja i bio je u samom finalu za Frica, iako ne kotira baš visoko kod sofisticiranije čitalačke publike.

Da mogu odgovoriti na ovo pitanje u povijest bih ušao kao Kralj i Kraj Estetike. Zamisli tu redukciju svijeta i mišljenja da se možemo lako dogovoriti oko toga što je dobra književnost, da posebno ne potežem pojam dobroga? No, osobno mislim da su sive zone između dobroga i lošega dosta tanane. Uglavnom među ljudima do čijeg mišljenja držim postoji vrlo visok stupanj suglasnosti oko toga što je to dobro. Što je dobro u tom dobrom je već puno teže i sofisticiranije pitanje.

Premise Vidojkovićeve knjige o alternativnoj Jugoslaviji koja je preživjela su toliko dobre da su izazvale ljubomoru kod velikog broja umjetnika, ne samo pisaca. Jučer sam baš u lokalnom bircu, malo po ponoći, čavrljao na šanku, kada mi kaže konobar Toni da je čitao nekog tipa i da je bila super ideja romana, kako je Juga preživjela... Malo se šokirao kada sam mu rekao da sam ja roman uredio i da je autor bio u istom tom bircu, doduše, tada taj konobar još nije radio. Nisu on pri tom nikakvi jugonostalgičari, ni Toni ni Marko, da se razumijemo. A i da jesu, pa šta?

U Hrvatskoj je roman Marka Vidojkovića „E baš vam hvala“ listom dobio pozitivne kritike, a u Srbiji, koliko pamtim, nijednu, jer ga se medijski bojkotira. Evo, baš sam sada stigao sa sastanka gdje sam dobio izvještaj o tome kako se razvijaju stvari oko snimanja TV serije po romanu. Zakompliciralo se, još je to na dugom štapu, ali nije mala stvar ni to što postoji volja i procjena da bi se mogla napraviti ozbiljna serija. Prava su otkupljena.


Imaš li nekada osjećaj da su književni festivali postali kružoci za ljude sa scene i o njima, koliko je to zanimljivo običnom pučanstvu i prosječnoj čitalačkoj publici?

Pa da su samo za ljude sa scene, kojih hvala bogu ima, nije to loše, zašto i oni ne bi pogledali autore live? Za autore su svakako važni, jer se događaju spontana provjeravanja i umrežavanja. No, festival koji postoji samo zbog najšire shvaćene struke je faličan, po meni, definitivno. Svi moji festivali, bestivali, kao li se već sve zovu, su uvijek težili da ih posjećuju čitatelji i da stvaraju nove čitatelje. Jer festival je ipak pirotehnika doba spektakla, a čitanje je individualan čin koji se događa u samoći i tišini. Festival je ili šlag na tortu ili kupovina brašna za istu.


Kako danas da odgajamo čitalačku publiku i kritiku, a kako mlade spisatelje? Koliko su važne radionice kreativnog pisanja, Bookstanova stipendija i niz drugih edukacija?

Važno je shvatiti da sve radionice i tečajevi ovog i onoga mogu samo ubrzati, ali nikako i stvoriti pisca, kritičara, koga god. Presudno je uvijek isto: individualan trajni rad, posvećenost, brušenje i razvijanje talenta, ako ga ima. Iskustvo se može skratiti, ali ne i prenijeti, praksa je najbolja provjera i korekcija teorija. Svi dobri tečajevi su važni, kao što su oni loši potencijalno štetni, a opet, mogu biti i korisni, jer čovjek uvidi da nije naučio, da tu nešto ne štima. I loše ima svoju eduakcijsku funkciju, da se dođe do dobroga mora se proći svašta, i loše i osrednje. Bookstanova radionica, koja je jedna od rijetkih koje se organiziraju uz festivale i daju cijelom Bookstanu bitan dio identiteta, je već potvrdila svoju svrhu, evo i tobom, i još nekim divnim mladim ljudima koji postaju akteri književne i kulturne debate, što ne znači da bez te radionice to ne bi postali, ali siguran sam da ih nije oštetila.


Zašto otpor i slobodna intelektualna misao sa akademije, na kojoj više ne postoji debata, seli na marginu i festivale?

Akademije, pogotovo naše, su kompleksno pitanje, slojevito, i nije na svim razinama isto, razlikuje se od odsjeka do odsjeka, od fakulteta do fakulteta, pa sveučilišta, ali složni smo svi u tome da ih ja zagušila birokracija, da profesori najmanje rade ono što smatraju svojim pozivom, predavanje znanja, da im je utjecaj na javni život minoran, da se autonomija sveučilišta gubi, da tehnokracija pobjeđuje humanizam i da ne vidimo renesansu na obzoru, u ovako posloženom svijetu koji samoga sebe prožidre i pili granu s koje još nije sišao.

Akademije znanosti su pak leglo konzervativizma, često i reakcionizma umjesto racionalizma, za što sam siguran da postoje logični, barem dvostruki, biološki razlozi u akceleriranom vremenu, zbog kojih sve stariji ljudi govore o sve mlađem vremenu, zbog kojih je gerontokratska ideja kao ideja najmudrijih i najiskusnijih danas promašena. Nekada su akademici bili i biološki i duhovno u mnogo bliskijem odnosu s Zeitgeistom. Utoliko su se samomarginalizirali, utoliko se debata preselila negdje drugdje, u neke medije, hajde, pa i festivale. Ključan problem ipak vidim u tome što ne vidim debatu, a kada se pokrene, ne vidim da se diskutanti uopće mogu složiti oko pravila igre, argumentacije. Svi traže potvrdu za svoja preduvjerenja ili, ako su im preduvjerenja već prerasla u stavove, svaka kritika, koliko god bila validna, im služi da se samo paničnije drže svojih stavova. Rijedak je primjer, recimo Igora Rudana, liberala koji je na ekološkom planu shvatio da liberalni kapitalizam nužno vodi izgaranju zemlje, pa se dijelom primakao socijalističkim idejama.


Koliko su festivali kulture važni za duhovni razvoj društva i kulturu otpora? Kao čovjek koji je u Hrvatskoj utemeljio toliko festivala, pretpostavljam da uviđaš koliko je to bitno za razmjenu iskustava, ideja, knjiga i svega ostalog što se stvara na našim prostorima, a nije šund, kič i jednoumlje, pa samim tim ni ne može da dopre do mejnstrima.

Ja trudom i iskustvom amortiziram skrajnutu poziciju freelancera, a potpora koju dobivam od institucija za projekte je između uvredljive i simboličke – to se lako da provjeriti. Komotnije bi mi bilo da imam kakvu-takvu fiksnu plaću, pa se na to dograđujem, ali kad me nitko neće, nemam baš izbora, osim pojačati snage. Srećom ne patim od manjka ideja, nego vremena da ih ozbiljim, ali to može svatko reći. Jedan mali lab, pomoć mladih ljudi vještih u apliciranju, bi mi bio dobrodošao, jer sam dobar od ideje do njezine realizacije u smislu dizajna, ali nikakav u prodaji i naplati. Više me brine to što ne vidim baš puno ljudi kojma bih mogao predati štafetu i know-how. Besplatno, naravno.

Festivali su važni na sto načina, neke smo pobrojali, a u doba spektakla nude povećanu vidljivost za svoje goste i programe. Ne bih ih svodio na kulturu otpora. U Hrvatskoj mladi konzervativci sve češće govore kako su konzervativni jer su buntovni! Jedna od mudrosti nove desnice je da petrificira jezik i obesmišljava ga.


Ima li bez ljevice intelektualizma i šta je ono što nas, osim neoliberalizma, duhovne i moralne zapuštenosti, vodi u stalno varvarstvo?

U barbarstvo nas prije svega vodi smanjenje ulaganja u socijalnu državu, školstvo, zdravstvo, javne potrebe, u promicanje transindividualnih potreba poput solidarnosti, empatije... To jesu načelno lijeve ideje, ali i najtvrđi liberali danas shvaćaju da se dio kolača mora prebaciti u javna sredstva, da bez društva nema ni pojedinca, ni minimalne sigurnosti za njihove biznise. Druga je stvar kako se to čini, kvalitativno i kvantitativno, te koliko su razvijeni u prvom redu antikoruptivni mehanizmi. Svijesti da i najveći kapitalisti moraju pridonijeti zajednici i društvu, krečenjem zidova po školama, ako nikako drugčije, kod nas nema. Pomaže se pleme i klijenti.

Ljevica je u startu u deficitu. Čovjeku je prirodnije biti kompetitivan, sebičan, takav mu je gen, nego kooperativan i solidaran. No, znamo da smo bića koja mogu transcendirati svoju prirodu, svežderi koji mogu biti i vegetarijanci i vegani.


Kada sam pitala Damira Avdića koja je razlika između nas i Slovenaca, odgovorio mi je da je u Oliveru Frljiću, koji u Ljubljani za svoju izvedbu dobije samo kritiku, a u ostalim postjugoslovenskim zemljama uvijek napravi skandal. Nakon toga, uvidjeli smo da je razlika i u Dariju Juričanu, koji nije izvojevao ime Milana Bandića, dok u Sloveniji, osim prvog, imamo još tri Janeza Janše. Koja je razlika između Hrvata i Bosanaca?

Mogu nabrojati jako puno važnih autora svih fela iz Bosne i Hercegovine koji stvaraju u Hrvatskoj, ali obrnuto puno manje, ako ikoga. To je posljedica ratnih godina i bliskosti s Hercegovinom, trend je silazan, ali još vrijedi. Svakako Hrvatska puno više crpi talente iz BiH, negoli obrnuto, od umjetnosti do sporta. Volim reći da najveće koprive rastu u hladu.

Ne vidim Hrvate kao monolit, ni Bosance. Slavonija je tako poharana da je bliža Bosanskoj Posavini nego hrvatskom sjeverozapadu ili priobalju. Bosna nije klupko, nego čvor, upratiti sve finese i nijanse tog, u prvom redu političkog čvora, ne uspijevaju ni puno upućeniji od mene. Neki dan, u Makarskoj, sjedim sa sjajnim autorom i brzim mozgom, piscem Josipom Vujičićem. Kaže mi, malo sam se posvetio regionalnoj politici, Srbiju sam shvatio u jednom danu, to je sve isto, jasno, ja dodam nešto o naprednjacima i komunsitima koji su jedini izgleda bili sposobni organizirati nešto kolektivno. Ali Bosna, sigurno je mislio i na Hercegovinu, kaže on, e tu ne možeš dokučiti ko koga i kako sve i šta dalje... I oko toga smo se složili i naručili pelinkovac s pogledom na more, pa prešli na lakše teme, svjetske i umjetničke.


Zahvaljujući festivalima, stiče se dojam da i dalje živi jedinstveni jugoslovenski prostor, koji je odgovor na post-istine koje su uslijedile nakon raspada zajedničke nam države i nakon sve jačeg klasnog i kulturnog jaza, te jačanja desnice i pojave neofašizma. Šta je za Tebe Sedma republika?

Uvijek kao prvo uspomena na Antu Perkovića. Kao drugo, sjećam se, o moj bože, također pokojnog, Marijana Ogrinca, datum je 30. 4. 1991., on spava kod mene, u Daruvaru, nakon koncerta na kojemu su svirali, pazi sad, u Daruvaru, da ponovim: Majke, Partibrejkersi i KUD Idijoti + nekih sedam manjih bendova, od kojih je jedan bio genijalni požeški Married Body. To je onaj koncert o kojemu je dr. Fric u „Život s idi(j)otima“sve krivo napisao, čuo me je oko toga ljetos (smijeh). Kaže meni tada Ogrinc, „rock pleme“ – on je tako zvao ono što je Ante razvio u ideju Sedme republike – neće dopustiti rat. Dakle, govori mi i o utopizmu i o naivnosti. Odnosi su dinamični, privremeni i nikada se ne ponavljaju. Težak je život bez utopije, a osobnu ne mogu zamisliti bez društvene. Da citiram Ivu Lolu: samo ljubav prema tebi/samo borba za slobodu/(...) nek' u pobedi se u jedno spoje. Drugačiji svijet je moguć, ali velike stvari su se uvijek događale u okviru velikih revolucija, mi smo nikada bili manje suvereni i samostalni, svijet je globalniji nego ikada, na neki način je to olakšavajuće, premda je i kaotično, glave ti može doći apetit - ili glad, tko će ga znati, za šišmišem nekoga u Kini. Promjene su se događale sa svjetskim, ratnim, koje ne priželjkujemo, pa nam ostaje samo ona, odlična, misli globalno, djeluj lokalno. Nastavimo s frazama i citatima: Drugačiji svijet je moguć. Ne možeš puno, ali možeš malo. Hvala na posjeti i dođite nam opet. Vuci.

Razgovarala: Vanja Šunjić, Prometej.ba