Foto: Saša Jungić

Robert Međurečan rođen je 1969. godine. Dragovoljac Domovinskog rata, nezavršeni student veterine. Debitantski roman „Prodajem odličja, prvi vlasnik“ (2008.) ušao je u uži krug većine nagrada za najbolju proznu knjigu. Drugi roman "Kad jaganjci utihnu u Zdihovu" (2011.) literarno nastavlja obračun s devijacijama iz bliske prošlosti. Treći roman, „Krletka za glinenog goluba“ (2019.), zatvara svojevrsnu trilogiju o našim posrnućima, iako ih, izmještene u Minhen, tematizira i kroz posljednji, četvrti roman. Osim što piše romane, piše i scenarije, drame, svira i komponuje za sitne novce. Kao sudionik u Domovinskom ratu, ponosan je što nije iskoristio niti jednu beneficiju koju je mogao.


Šta te nagnalno da se upustiš u avanturu pisanja romana „Domovina to go“? Još uvijek je malo književnosti koja se bavi ovom vrstom odlazaka i egzila iz ekonomskih i socijalnih razloga koji jesu posljedica rata, međutim mi uglavnom rat i dalje u umjetnosti tematiziramo kao uzrok?

Nažalost, na ljude koji odlaze u ekonomosku imigraciju kod kuće se gleda kao na svojevrsne izdajice, ali istovremeno i kao poželjne krave muzare koje će redovito poslati koju stotinu eura na račun. Osim nekoliko igranih i dokumentarnih filmova (koji su stari četrdeset i više godina), te nekoliko nemuštih brošura (izdvajam izvanrednu zbirku pjesama Borisa Marune „Bilo je lakše voljeti te iz daljine“), nema novijih pokušaja da se tematika odlaska u pečalbu literarno obradi. Vrlo nepošteno za populaciju koja samo svojim doznakama podiže BDP naših državica za više postotaka od prerađivačke industrije. Iskreno, ni ja nisam imao namjeru pisati o njima, ali na kraju instinkt pripovjedača me potaknuo na pisanje. Naime, i ja sam jedno vrijeme živio u Münchenu, nemajući namjeru da išta pišem, nego da šljakam i spavam. Međutim, u zgradi u kojoj sam živio (a u romanu sam je nazvao Hotelom Kafka, svojevrsnom babilonskom kulom sazdanom od desetina naroda iz cijelog svijeta), upoznao sam prekrasne ljude s nevjerojatnim sudbinama koje su sirenski zvale da ih ovjekovječim. Dobar dio likova iz „Domovine to go“ baziran je na stvarnim ljudima i stvarnim sudbinama. A što se rata tiče: rat je na Balkanu mjerilo vremena, a mir je samo period između dva rata. Rat i ratne vrijednosti su kanon, a ljudi koji „bježe“ u bogatije zemlje ne žele da im ti kanoni određuju život.


Rečenica koja me uvukla u roman glasi: „Balkan nije geografski pojam nego grana psihologije, sinko.“ Koliko ti se ova slika izmijenila iskustvom izbivanja sa Balkana i tkanjem života i zbilje negdje drugdje? Koliko iz te perspektive stvari postanu jasnije, javi li se neka gorčina?

Širina slike bolje se vidi s distance, razgovjetnije su i dobre i loše strane. Tako je i meni distanca od domovine dala novo vrednovanje životnih dostignuća kao i objektivizacija gledanja na rodni kraj. Nisam tip koji će reći da je vani sve bolje, jer nije, ali boravak u Njemačkoj bio mi je blagotvoran jer sam se detoksicirao od naših lokalnih običaja (čitaj: sranja) ispolitiziranosti svega preko svake mjere. Nisam čitao i gledao naše vijesti, za njemačke nisam mario, samo sam radio i gledao svoja posla. I odjednom nema visokog tlaka, stalne nervoze, žučljivosti. Shvatio sam da je mogućnost planiranja života jedna od glavnih aduta rada u Zapadnoj Europi. Primjerice, znao sam dvije godine unaprijed kolika će mi plaća biti. Tko se time može podičiti ovdje, na Balkanu? Ovdje je sretan svatko tko zadrži posao još jedan dan, još jedan mjesec. Ta nesigurnost rađa psihijatrijske dijagnoze, dodaj tome pandemiju, rat, medijsko pumpanje, negativnost, beznađe i budalaštine... Tko je ovdje još zdrav? O tome govorim kad kažem da je Balkan grana psihologije.


Koja je prva slika u tvojoj glavi na asocijaciju autobusnog kolodvora, a koje emocije ti budi dok si na njegovim pločnicima? Koliko se minhenski kolodvori razlikuju od zagrebačkih?

Nasumične slike: gužva, vonj vlage, goriva, urina. Umorna lica u kolodvorskom bifeu. Rastanci. Gvalja u grlu. Autobus kao Noina arka ili put u pakao. Oni koji putuju prvi put prte ogromnu prtljagu, iskusni putnici tek osrednji ruksak. Nakon nekog vremena osjetiš se prekobrojan i u tuđini i kod kuće, i stvarno postojiš jedino u autobusu. Svi kolodvori ovog svijeta su jednako natopljeni strahovima i nadama, jedino su različiti u arhitekturi.


U romanu je jedan protagonista Ukrajinac koji je došao u Njemačku prije ruske invazije na Ukrajinu, koja se iz njegovog iskustva naslućuje. Danas je Zagreb pun ukrajinskih izbjeglica. Kako ih doživljavaš u ova dva konteksta i šta se promijenilo?

Treba napomenuti da sam roman pisao 2019. i 2020. godine, kad nitko ni zamisliti nije mogao ovakav brutalni rat u Europi. U Njemačkoj sam upoznao neke Ukrajince koji su pobjegli iz Donjecka pred ratom koji je zapravo počeo 2014. godine, ali je do lani bio zamrznut. Sa zebnjom sam slušao njihove priče, jer su toliko isto zvučale kao i naše iz ratova devedesetih koji su i nas raznijeli po cijelom svijetu kao vjetar maslačak. I kad u gradu vidim ukrajinske izbjeglice, vidim nas. I stegne me u grlu.


„Nijedna fikcija nije dostojna pravoga života“, kaže protagonista Šimun u knjizi. Kako ti gradiš svoj tekst, koliko uzimaš od života, na koji način preplićeš viđeno i proživljeno sa onim što se samo moglo zbiti?

Pišem po iskustvu vlastite kože, tj. sve svoje romane sam donekle okusio prije nego sam ih napisao. Miješam doživljeno s fikcijom, kradem sitnice tuđih života, od njih tkam novu tapiseriju, kao alkemičar se uzdam da ću od profanih, trivijalnih stvari stvoriti zlato. Tekst radim polako, ne žurim, prepravljam, puštam da fermentira i pokaže sve vrline i mane.


Jedan od tvojih protagonista u knjizi kaže: „Na šta da se vratim? Na ovo svakodnevno prevrtanje govana, iznova i iznova? Pun mi je kurac predaka koji me vuku iz jama. Hoću živjeti. Sada! Ne u neko maglovito, neodređeno sutra.“ Hoćemo li ikada raskrstiti sa grijesima svojih predaka? Radnja knjige se odvija u Njemačkoj, koja je to dosta dobro uradila. Šta je ono u čemu mi griješimo?

Iako se pravimo da smo kurčeviti, nemamo muda priznati kada griješimo. Svaki narod u svom povijesnom hodu griješi prema sebi i prema drugim narodima i ponekad se posuti pepelom nije to znak slabosti, nego znak zdravog razuma. Nijemci su nakon strahota Drugog svjetskog rata pošteno prihvatili odgovornost, time ozdravili naciju i ponovo postali veliki. Ni kod njih nije išlo glatko, i danas je još puno frustracija, ali ih ne priječi da gledaju naprijed. A mi na Balkanu smo i dalje zapetljani u svoje iluzije, mitove, legende. Kod nas povijest nikako za završi. Mi na Balkanu sigurni smo od Trećeg svjetskog rata, jer smo još u Drugom svjetskom ratu, da ne govorim o srednjevjekovnim mitovima koji su življi od naših stvarnosti. I onda se čudimo kad nam djeca u kolonama odlaze u pečalbu. Mladi ne žele da mrtvaci upravljaju njihovim sudbinama.


Šta je auslenderska nostalgija?

To je posebni sevdah kojeg je teško opisati ako ga čovjek nije osjetio. Mješavina boli, tuge i ljutnje na domovinu koja nije bila dovoljno dobra prema tebi da ostaneš i podižeš djecu u njoj. Žal što ti nisi bio dovoljno dobar prema domovini i što si pustio da u njoj vlast ščepaju lopuže i kreteni, stvarajući od nje korupcijom zatrovanu močvaru.


Kako gledaš na jugonostalgiju? Koliko je ona iščašena kod nas, s jedne strane imamo interpretaciju Jugoslavije kao tamnice naroda, s druge potpunu idealizaciju koja je možda isto tako vulgarna. Hoćemo li ikada pomiriti lijepu zajedničku prošlost?

Sve je kod nas iščašeno, tako i nostalgija. Nostalgija bi trebala biti osobna emotivna stvar, ne politička. Ako se s nostalgijom sjećam stvari iz vremena Jugoslavije, to su prvenstveno osobna sjećanja na srednjoškolske i fakultetske dane, kad sam bio mlad, poletan, kad sam intenzivno volio i bio voljen. Ne prisjećam se sjednica Predsjedništva SFRJ, nit me bilo briga tko predsjedava, ne sjećam se govora političara, ne sjećam se nestašica kave, benzina, redukcija struje, informativnih razgovora u milicijskoj stanici, ali se sjećam pjesama Azre ili Lačnog Franza, sjećam se filmova, kazališnih predstava, knjiga koje sam pročitao, koncerata, druženja... Zato ne brkam nostalgiju s objektivnim političkim stanjem u određenom povijesnom kontekstu. Netko je u Jugi živio kao car, netko kao fukara. Jugoslavija je nekima bila dobra majka, nekima maćeha, a ni mi kao djeca nismo bili bogzna što poslušni. Jugoslavija je bila upravo onakva kakva je mogla u tom vremenu biti. Rado se sjetim pokojne susjede koja je s nostalgijom pričala o svom bivšem mužu: iako ju je tukao, varao je, trošio pare po birtijama, ona se sa suzom u oku sjećala njegovog buketa cvijeća za Osmi mart. Dozvoljavam svakome da Jugoslaviju doživljava na svoj način, ali zajednički nazivnik je nemoguće postaviti.


S tim u vezi, tvoj prvi roman „Prodajem odličja, prvi vlasnik“ otvara ove teme rezigniranosti prikazujući živote ljudi koji su izašli iz rata, ali on nije izašao iz njih. Možemo li ozdraviti od ovih sindroma u društvenom, socijalnom i ekonomskom uređenju u kojem živimo, a koje je i tjera tvoje protagoniste da odu negdje drugdje?

Ozdravljenje je jednostavno, ali teško provedivo: konstantno se kvalitetno obrazovati i ne ratovati barem jedno stoljeće u komadu. Ogledni školski primjer imamo u Šveđanima i Švicarcima koji su zadnji put ratovali u prvoj polovici 19. stoljeća. Rat poništava kontinuitet vrijednosti, resetira društvo i vraća ga na tvorničke postavke, stvara od naroda podatno tijesto za pravljenje kruha po vlastitom receptu. Nažalost, rat na našim prostorima je samo zamrznut: ljudi se pribojavaju to izreći, ali objektivno stanje jest takvo. U tom međuprostoru mediji pumpaju mržnju, podgrijavaju narodne mase za juriš kad zatreba, a politički mediokriteti uništavaju do jučer cijenjene obrazovne ustanove da bi s tim istim narodom lakše upravljale. Gdje su danas naši fakulteti u odnosu na strane? Svjetlosnim godinama daleko. Svatko za šaku eura može kupiti diplomu. I većina pristaje na takav način življenja. Što onda preostaje pojedincu koji se ne slaže? Emigrirati.


U romanu „Domovina to go“ se pojavljuje i Nusreta koja je u Njemačku došla iz Bosne i nosi svoje ratne traume silovane žene. Koliko ti je bilo izazovno, ali i važno ispričati ovu priču, budući da je rat kod nas i dalje muška stvar? Jesi li se plašio da nećeš uspjeti, da ćeš ispasti vulgaran…?

Rat je i dalje muška stvar s ciljem da se od protivnika otmu dvije najvrednije dragocjenosti: zemlju i žene. Zemlju zauzmeš vojskom, tom istom vojskom siluješ protivnikove žene i tako udariš svoj pečat na njih. Takve žene često su tada „žigosane“ i od svoje strane. Lik Nusrete vrlo je kompleksan: lako je mogao skliznuti u klišej ili čak u vulgarnost. Zato sam uložio u taj lik najviše truda i obazrivosti. Nusreta je žena iz Bosne u srednjim četrdesetima koju je muž otjerao od kuće kao „kurvu“, saznavši da je kao djevojčica bila silovana u ratu. Odlazi u Njemačku, jer tamo se ne vidi njen žig „kurve“. Ne smije posjećivati sinove, čak niti telefonom pričati s njima, jer i sinovi je okrivljuju. Primarno mi je bilo kroz Nusretu prikazati položaj žene na našim prostorima: iako je 21. vijek, guslarski mentalitet i dalje nalaže da je žena samo roba, valuta između dva muškarca. Nešto poput stočnog sajma.


Budući da si u Minhenu kroz knjigu okupio sve naše narode i narodnosti koji fenomenalno žive zajedno, razumiju se i pomažu, kako na to gledaš ovdje? Šta je za tebe Sedma republika?

Kad god su igrali naprimjer, Dinamo i Crvena zvezda, toga dana i u Zagrebu i u Beogradu bilo je opsadno stanje. Da igraju na Wembleyu, tenzije bi bile puno manje. U Münchenu sam upoznao brojne prvoborce sa sve tri strane koji se međusobno druže bez ikakvih napetosti. I ja imam dva lika u romanu, Željka i Peđu: Željko je bivši HOS-ovac, a Peđa je Srbin iz Knina, koji zajedno rade i kućni su prijatelji. Porječakaju se jedino kad popiju pivo previše i balkanski gen nakratko prevlada razum. Neutralni teren dozvoljava upoznavanje bivših neprijatelja i to mi daje za pravo da zaključim kako je mržnja samo stvar nepoznavanja druge strane. U filmu „U gori raste zelen bor“, Boris Dvornik, partizan prerušen u domobrana, razgovara s Uglješom Kojadinovićem, ustašom, o kravi, sjetvi, o mladoj ženi koju je ustaša ostavio, o strahu hoće li preživjeti rat... I kad partizani pobiju ustaše, Dvornik ustvrdi da će s ustašama od sad do kraja rata pričati samo preko nišana, jer u razgovoru ispadne „k'o da smo rod rođeni“.

Ako pod Sedmom republikom misliš na pop kulturu u zadnjoj dekadi Jugoslavije, ona je apsolutno bila formativna za mene, tada srednjoškolca i studenta, uz ljubav i školu, jedina tema razgovora. U tom kratkom periodu između popuštanja cenzure i „buđenja naroda“ kao pripreme za rat, kultura je dosegla svoj zenit. Ali, svjestan da su mnogi umjetnici, pisci, kompozitori, slikari u koje smo se kleli, rado ušli pod uzde i melodiju ratnih trublji, pomagali ratnu mašineriju. Umjetnici su lučonoše, ali im se luč lako gasi.

Razgovarala: Vanja Šunjić, Prometej.ba