Autor fotografije: Tom Dubravec/CROPIX

Aleksandar Saša Antić je splitski reper, kantautor, producent, tekstopisac i vokal kultne splitske rep grupe The Beat Fleet (TBF), ali uspješno stvara i kao samostalni umjetnik pod pseudonimom Alejuandro Buendija. Antić se smatra jednim od najvećih kantautora u povijesti hrvatskog repa. Razvijao je i karijeru u pozorištu i na filmu, glumeći i praveći muziku. Poznat je po svom kritičkom odnosu prema društvu, sistemu i tranziciji.

Vanja Šunjić, Prometej.ba: Kad razmišljate o Splitu kao toponimu, šta je ono što je dao, a koliko je uzimao generacijama od Smoje i Tome Bebića, do Ćurina, Ivančića, Senjanovića, Lucića, Dežulovića, preko Vaše generacije i ljudi koji su danas uronjeni u njega? Mnoga ova imena, uprkos umjetničkom i intelektualnom potencijalu, bila su skrajnuta. Mogu li generacije koje dolaze ispraviti taj grijeh?

Saša Antić: Pa nema tu nikakvog grijeha niti obaveze, sva ta imena su individualci koji su uvijek s puno humora išli kontra kolektiva, komformizma i nametnutih autoriteta, tako da je teško povjerovati da bi bilo tko od njih tražio ili očekivao neko kolektivno priznanje. Koncenzusa u tom priznanju više ne može ni biti jer je Split kao i svi drugi veliki gradovi i ono što volimo nazvati kulturna središta izgubio svoj identitet koji je imao u bivšoj državi, što je bilo za očekivati nakon provale nacionalizma i divljeg kapitalizma. Nema više bar privida nekog kulturnog kontinuiteta, sva ta središta su postala palanke u kojima vladaju klike. Originalnost je na cesti i na mreži, živi nomadski, ali ako je igdje dobro bii beskućnik, to je Split. Identitet Splita čiji su okvir odredili Hajduk, Splitski festival i Smoje više suštinski ne postoji, postoji samo mit i nostalgija, ali duh je još uvijek tu i živi dalje. Za bolje shvaćanje tog novog Splita, kao dokaz opstanka duha unatoč porazu urbanizma preporučam knjige Južina od Nebojše Lujanovića i Pjevač u noći od Olje Savičević.


Kako smjestiti Split između velog mista i splitskog stanja uma?

Teško, taj proces postajanja Splita gradom nikad nije dovršen. Koliko god je Split u socijalizmu profitirao, toliko je i izgubio. Naglo je narastao, priroda je devastirana, ali proces urbanizacije je tekao jako dobro do 90-ih, grad je rastao u modernizmu i po mjeri čovjeka. Od 90-ih nadalje ide privatizacija i raspodjela zajedničkih dobara u ruke nekolicine, grad je devastiran, izgubljen je kontinuitet razvoja, i valjda sad kad je konačno sve podijeljeno možemo očekivati neki razvoj kulture koji će poticati EU ili moguće privatno neke grupacije ili mecene.


Kako je moguće da takav radnički grad nije izrodio bend koji se bavio socijalnim temama i radništvom, do TBF-a? Šta su radili i čime su se bavili pripadnici radničke klase, gdje su bili rokeri i pankeri, čime se zanimala zlatna mladež sinova i kćerki političara, činovnika? Ili je bolje da drugi dio pitanja postavim dečkima s Meja?

Haha, pa nisu Luka i Mladen sa Meja, oni su samo tamo išli u osnovnu školu jer je ona nudila cjelodnevni boravak. A zašto nije izrodio rok i punk je uvijek bilo zanimljivo pitanje. Bilo je bendova tog žanra, npr. Sveto dalmatinski i Fon Biškić, kasnije Metak i Osmi putnik, al odgovor vjerojatno leži u tome što nije bilo kritične mase koja bi stvorila scenu, jednostavno za vrijeme socijalizma u Splitu je očito sve dobro funkcioniralo po pitanju radništva.


Nikola Čelan, jedan od osnivača TBF-a, u svom memoarskom zapisu Baština bavi se nastankom benda, koji u turbulentnim vremenima o(p)staje i flota plovi ne skrećući s kursa. Kako se bend uspio održati kao vitalan relikt onog vremena, koji još uvijek posreduje svojim aktivnim statusom na sceni?

Ne znam, vjerojatno zato što još uvijek uživamo u svirkama i imamo ideja za nove stvari. Ali ne bih nas stavljao u kontekst onog vremena, ako mislite na vrijeme prije rata, mi smo tad bili klinci, a osim toga naš doživljaj Splita odudara od onog mita koji je stvoren 70-ih i 80-ih. Mladen i ja smo odrasli u tada novom dijelu Splita, na rubu još novijih dijelova grada koje tu i tamo poneki opravdano nazivaju gradska spavaonica, obzirom na potpuni nedostatak bilo kakvih kulturnih sadržaja. Naši pejzaži bili su beton, asfalt i kontejneri, a tek onda riva, more, Marjan i galebovi. Odgojio nas je MTV, što ne znači da vremenom nismo otkrili i zavoljeli i Olivera i klape, a more nam je svima u krvi.


Splitsko stanje uma je prva himnička pjesma TBF-a. Od nje do Grad spava, prošlo je skoro 25 godina. Kako je izgledala ta tranzicija i zašto nikad ne repaš ovu stvar, no pustiš da to učine Mladen i Luka? Koliko se njihovo iskustvo dečki s Meja razlikuje od iskustva Saše s Blatine?

Naša su iskustva jako slična, tu pjesmu sam napisao prisjećajući se školskih dana i stvaljajući ih u kontekst vremena sredine 90-ih i svoje tadašnje adolescencije. Luka i Mlađo su mlađi od mene 4 godine tako da su im u tom trenutku ta sjećanja bila puno svježija i mogli su s puno više angažmana ući u te stihove, jako su im se svidjeli tako da je to nekako prirodno ispalo, što je meni izuzetno drago, jer kad izvodimo tu pjesmu mogu sa strane uživati u nastupu TBF-a.


Kako je izgledala tranzicija Splita od radničkog grada, do turističke metropole? Šta je to za grad značilo u ekonomskom, socijalnom, duhovnom i kulturnom smislu? Ko profitira od toga?

Split je grad koji je prirodno turistička metropola, njegova pretvorba u radnički grad za vrijeme socijalizma je bila neprirodna, isforsirana i ekološki neosviještena. Ali ako zanemarimo to, kao što sam već spomenuo, Split se jako lijepo razvijao do kraja 80-ih. Nakon što je došlo do rotacije elita, i krađe javnih dobara, Split je dugo živio na aparatima, ali se vratio na ono što je bio, turistička metropola, jer je predivan grad sa puno otvorenog prostora, sunca, plaža, vrhunskom gastro ponudom i sa Marjanom koji je nevjerojatna oaza prirode i mira. Svatko tko tu dođe poželi ostati i za onog ko ima novaca Split je raj na zemlji. Međutim, više od pola stanovnika grada danas nema novaca, jer nema više industrije, a turizam je osjetljiva grana, što se pokazalo sad u pandemiji. Što će biti dalje ne može se prognozirati, ono što znam da je veliki porast duševnih bolesti s kojima se splitska psihijatrija ne može nositi, s obzirom da je svedena na prizemlje jednog krila bolnice pod čijim prozorima je već 15-ak godina buka gradilišta i auta sa parkinga. Ulicama hodaju gomile s dijagnozama, pije se puno antidepresiva i alkohola, puno je droge, i Split je trenutno tempirana bomba koju može izvući samo dobra turistička sezona.


Kultura grada definiše i subkulturu. Jedan si od prvih splitskih grafitera i začetnika hip-hop scene. Imaš li dojam da danas kroz subkulturu ušminkana kultura i desnica nastoje proturiti sve ono što i sami misle, ali im treba eksplicitniji i perfidniji kanal?

Moram vas ispraviti, nisam nikad bio ozbiljan grafiter, crtao sam skice na papiru i nešto žvrljao po zidu, ali sam bio jedan od organizatora i začetnika festivala xSTatic koji još uvijek postoji i koji okuplja vrhunske domaće i strane grafiti umjetnike. Što se tiče subkulture, taj pojam više ne postoji, main stream danas sve asimilira i pretvara u instant pop kulturu, najbolji su primjer pojava hipstera koji su se furali na to da se na ništa ne furaju pa su brzo ispali furka za sebe. Danas je sve tako brzo i dinamično, Zara i H&M prodaju majice sa logoima Nirvane, Ramonesa i The Smithsa uz Mini Mouse, Barbi i Star Warse, klinci nemaju pojma šta je to, ali im izgleda cool, tako da nije čudno da i desnica poseže za motivima onoga što je nekad bila subkultura i što je imalo neki sadržaj i značenje. Danas je sve image i forma, sadržaj se skoro potpuno izgubio, tako da se na neki način i ja već osjećam kao čuvar sjećanja, pogotovo zbog toga što te devedesete kao da se nisu nikad ni dogodile, nije bilo interneta, a još se nije sve stiglo uploadati na mrežu.


Kako se osjećaš kad razmišljaš o svojoj generaciji i dugovima koje plaćate za nešto što su drugi počinili u vaše ime i za vaše dobro? Premladi ste bili tada da se suprotstavite svemu što se dešavalo, a jeste li sada preumorni da pravite bolji svijet?

Ne razmišljam o tome, shvatio sam da živimo u društvu koje ne mari za mlade, i gdje te uzimaju zaozbiljno tek kad osijediš, a tad je već kasno. Još uvijek stvaram i zabavljam se, trudim se zadržati vedrinu i elan i mislim da tako na najbolji način mogu doprinijeti tom nečem što bismo mogli nazvati bolji svijet. Živimo u budućnosti već 20 godina, sve što se događa smo mogli već pročitati negdje u SF literaturi, Houellebecq čak kaže u jednoj knjizi kako je SF jedina značajna literarna ostavština 20. stoljeća. Kad smo kod 20. stoljeća, također sam negdje pročitao da ga već neki povjesničari rezimiraju kao stoljeće pokušaja i propasti socijalističke ideje, tako da je sve ono na čemu sam odrastao i što me definiralo na kraju ostalo u vremenu kao još samo jedan od SF scenarija. Razumijem da je mnogima privlačna ideja virtualne stvarnosti koju bi kreirala umjetna inteligencija, to nalikuje nekoj utopiji, ali ja se još uvijek nadam razvoju klasne svijesti, i vjerujem u ideju zajedničkog osnovnog prihoda, to je matematički model koji bi uskoro mogao funkcionirati globalno. U svakom slučaju budućnost je neizvjesna, ali u tome i jeste ljepota života.


Šta je ono što možete ponuditi mlađim generacijama, budući da ste veza sa nekom boljom prošlošću i nešto na šta bi se današnje generacije mogle nasloniti? Postoji li uopšte ta spona u ovom postapokaliptičnom svijetu?

Ono što mogu je stvarati, svirati, nastupati, podsjećati ljude da TBF ima opus u kojem ima puno zanimljivih i još uvijek aktualnih stvari, i ono čemu se nadam je da možda svojom glazbom nekom pružimo zabavu i utjehu, a možda nekog potaknemo i na stvaranje uz nadu kako će doći do uvida da hodamo mali pod zvijezdama, i samo prenosimo luč, jedni u nizu onih koji čuvaju ljudskost, nadu, optimizam i vedrinu.


Može li se danas ostati otuđen od društvene stvarnosti čije glavne vrijednosti su nacionalizam, korupcijski mentalitet, profiterstvo, manjak solidarnosti? Koliko je Vaš angažirani poetski diskurs odgovor na sve to?

Ne znam, neke stvari su postale toliko normalne da ih je postalo besmisleno izdvojiti i osuđivati, kao npr. korupcija i nepotizam, čak ni ruganje više nije smiješno. Nacionalizam je prisutan još uvijek jer obespravljenima i izgubljenima daje utjehu i osjećaj vrijednosti, on funkcionira na plemenskom principu i u modernom svijetu će sigurno opstati još neodređeno dugo. Za nadati se da će potrošačko društvo otupiti njegovu militantnu crtu i da će nacionalizam ostati na folklornoj razini. Postoje sredine gdje je to veliki problem i ja zaista ne znam što više reći a da nije rečeno bezbroj puta; kad stvorite zajednicu gdje čovjek svoju vrijednost kao ljudsko biće može ostvariti samo žrtvovanjem za kolektiv, tu je civilizacijski napredak jako težak. Ono čemu se nadam je da je ipak u današnjem umreženom svijetu kojeg poznajemo premalo tih koji ne mogu pronaći radost i ljepotu u običnim malim stvarima i koji svoje frustracije liječe mržnjom prema drugom i drugačijem. S druge strane, društvene mreže i celebrity kultura bez sadržaja potiču narcisoidnost i održavanje imidža kao preduvjet za uspjeh koji se mjeri isključivo materijalnim dobrima, ali moguće da i to ljudima dosadi. Nema autoriteta, više se ne čita, gubi se generacijski kontinuitet, gube se stara znanja i mudrosti, sve je brzo i potrošno, planeta izgara dok još ima goriva, i najmanje što treba je dolivati ulje na vatru. Nema smisla boriti se protiv toga, ja još samo vjerujem u opstanak ljudskosti i mogu samo pričati pa možda od toga nešto i ostane. Osim toga, izgleda da nam neminovno dolaze i migracije s juga zbog klimatskih promjena tako da najviše treba raditi na skromnosti i strpljenju.


S tim u vezi, ima li nam pomoći?

Sve će bit dobro, baš kao u onoj pjesmi Boba Marleya.


Šta je za Vas Sedma republika?

Ako mislite na knjigu Ante Perkovića, nažalost nisam čitao. Što se tiče YU rocka puno toga volim i nekim stvarima se i vraćam, kao npr. EKV, Azra, Dugme, Pušenje, Đavoli i Čorba. A onda Dino, Rambo i Daleka na prijelazu u 90-e.

Razgovarala: Vanja Šunjić, Prometej.ba


Pratite Prometej.ba na Facebooku, Twitteru i Instagramu