„Da biste preživjeli morate se kretati.“ Tu lekciju je Šoko naučio još kao tinejdžer, kada je pobjegao od jugoslavenskog ratnog nasilja. Sad svojim taksijem traži nove migrante da prave muziku; muzičare koji su napustili sopstveni dom i ognjište

Sergej Kreso je rođen 1963. u Sarajevu. Studirao je žurnalistiku na Fakultetu političkih nauka u rodnom gradu. Pored filmskog rada, Kreso je i ugledan muzičar. Svirao je u više bendova u Sarajevu i bio vrlo aktivan u pokretu Novog primitivizma osamdesetih godina.

Za vrijeme rata, 1993. godine, Kreso odlazi u Holandiju, gdje karijeru nastavlja u sve tri oblasti: kao režiser, novinar i kao muzičar. Kreso: “Osjećam se kao moderni nomad koji širom otvorenih očiju promatra svijet u koji je dospio, ali koji još nije zaboravio ni svijet iz koga je došao.”

Kreso je do sada u Holandiji režirao osam dugometražnih dokumentarnih filmova s kojima je učestvovao na mnogim svjetskim festivalima i dobio više uglednih nagrada i priznanja. Nedavno se u holandskim kinima počeo vrtiti njegov novi film, o Robertu Šoki, tvorcu (ne samo) na Zapadu veoma popularnog Balkan Beatsa. No, film “Here We Move Here We Groove” je mnogo više od priče o novom muzičkom žanru. On govori i o izbjeglicama, potrazi za novim identitetima, izazovima multietničke i multikulturne zajednice…


Kako ste uopšte došli na ideju da radite film o DJ Šoki i Balkan Beatsu? Koliko je u tome uticala činjenica da ste i sami uspješan muzičar, a kolika da ste i sami prošli put od na Zapadu nepoznatog izbjeglice do režisera s respektabilnom filmografijom?

Rekao bih da su oba faktora podjednako utjecala na rađanje ovog filma. Kao neko ko je iz Bosne početkom devedesetih stigao u Holandiju, bio sam zatečen i iznenađen pojavom ovog muzičkog žanra. Doslovce sam stajao u vjerovatno najrenomiranijem i rekao bih – najljepšem muzičkom klubu Evrope, amsterdamskom Paradisu, slušao Balkan Beats i osjećao se kao da sam jednom nogom u nekadašnjem životu na Balkanu, a drugom u mom novom životu u Holandiji. Međutim, nisam stajao okružen Balkancima, bilo ih je, doduše, ali jako malo, nego mladom, zapadnoevropskom publikom, koja je uz ovu muziku plesala kao opsjednuta. Na muziku koju sam osjećao svojom. Bio je to čudan spoj iznenađenja i ponosa. Osjetio sam da u svom “kulturnom koferu” nosim nešto što je izuzetno vrijedno i s čime mogu komunicirati u novom okruženju.

Moj muzički background je u meni probudio znatiželju prema Balkan Beatsu, ali i začeo ideju o pravljenju filma koji bi se bavio njime. Međutim u to vrijeme nisam uspio pronaći elemente za film, niti jasnu filmsku priču. Znate, film traži likove, dramaturšku liniju… Muzika može biti vrlo zavodljiva zbog svoje energije, ali samo od energije ne možete praviti film. Tako je prva skica za film iz 2009. morala čekati još nekoliko godina dok nisam, razgovarajući s Robertom Šokom, rodonačelnikom ovog pravca, došao do spoznaje šta bi zapravo ovaj fillm trebao ispričati. Naime. 2015. godine, kada je počeo izbjeglički talas iz Sirije i još nekih zemalja Bliskog istoka preko Balkana na Zapad, stvorio se jedan vrlo zanimljiv dekor za film. Vjerovatno se sjećate dugih kolona ljudi koji su hodajući mjesecima pokušavali da stignu do Evrope. Robert mi je tada rekao da ga to podsjeća na naš odlazak iz Jugoslavije i pitao se da li se istorija možda ponavlja? Pričao je i o muzici i pitao se postoji li možda nešto u “prtljagu” ovih ljudi što bi moglo dovesti do nečega sličnog Balkan Beatsu? Ne samo da mu je to muzički bilo zanimljivo, već se i osjećao obaveznim učiniti nešto za te ljude. To je bio trenutak kada se film, rekao bih, fizički rodio.


Kamera prati Šoku u Berlinu, u kome danas živi, ali i u zavičaju, gdje odlazi tragajući za novim idejama i soundom. Šoko tamo stupa u kontakt s izbjeglicama iz Avganistana, Sirije, Iraka i drugih zemalja koji pokušavaju da pređu u Hrvatsku (Evropsku uniju). Šoko pokušava da među tim ljudima nađe talentovane muzičare koji bi možda mogli da učestvuju u njegovom projektu Balkan Beatsa. Tako nastaje složena priča o uspjehu jednog čovjeka, muzici, ali i o ljudskoj patnji i nesreći, te upornoj borbi tih ljudi da izađu iz egzistencijalnih problema. Je li Vam – posebno kao bivšem izbjeglici – bilo teško raditi s tim unesrećenim, iz svog rodnog tla “istrgnutim” ljudima?

Lako sigurno nije bilo. Međutim, upravo teške i dramatične situacije u životu nude materijal za jaka umjetnička djela. Ako ste umjetnik u bilo kojem značenju te riječi, ne možete bježati od takvih tema. Kao što je u muzici blues ponudio pregršt predivnih pjesama koje govore o patnji, boli i nepravdi, tako su i literatura i film bremeniti pričama koje govore o čovjeku izloženom nepravdi, konfliktima i fenomenima koji su veći od njega, kao rat i migracije. To što smo danas svjedoci migracijskih kretanja nezapamćenih proporcija, obavezuje nas upravo da ne okrećemo glavu na stranu. Još ako ste u prilici da kao umjenik, ili u mom slučaju filmski autor, komunicirate sa širokom publikom o tome, onda mislim na nemate izbora. Morate govoriti o tome koliko god vama lično to bilo bolno ili teško.

S druge strane, pri pravljenju ovog filma, pogotovo u kontaktima sa migrantima, puno mi je pomoglo lično izbjegličko iskustvo. Znao sam pred kakvim iskušenjima se ti ljudi nalaze. Koliko su, s jedne strane, osuđeni zbog odlaska iz rodne zemlje, a i isto tako zbog traženja novog doma negdje drugdje. To je jedna sprega između dva svijeta koja će ih možda cijeloga života pratiti. A kod njih je, opet, spoznaja da sam i ja nekada bio u njihovoj koži, izbjeglica, migrant, često otvarala srca i dušu, pa su mi se obraćali kao svome.


Osvijetlimo malo Šokinu porodičnu situaciju. On je oženjen Francuskinjom alžirskog porijekla. Ima djevojčicu koja s roditeljima i okolinom komunicira na pet jezika: njemački, francuski, engleski, arapski i naš jezik. Šta mislite, koliko je to iskustvo, da tako kažem: multikomuniciranja, pomoglo i samom Šoki da mješavinom najraličitijih žanrova balkanske muzike poluči veliki uspjeh?

Vjerujem, pa evo usudiću se reći i da sam ubjeđen, da mu je iskustvo življenja u multikulturalnoj sredini mnogo pomoglo u njegovoj umjetničkoj karijeri. Miksajući različite muzičke žanrove, Šoko je uspio miksati različite kulture. Međutim nije to iskustvo počelo u berlinskim klubovima, niti u braku sa Francuskinjom-Alžirkom, nego još u njegovoj rodnoj Zenici, gradu u kojem su se sretale i sudarale različite tradicije, religije i kulture. Od hrišćanstva do islama, preko ruralnog do urbanog, od sevdalinke do punka, preko balkanskog tradicionalizma pa do socrealizma. Sve su to bili elementi u kojima je Robert Šoko odrastao i izoštravao svoje kulturološke senzore. Gotovo kao da je to odrastanje u Zenici bilo jedan mali ‘vojni poligon’ na kojem je ni ne znajući vježbao za ono što će mu život i muzička karijera u Berlinu donijeti.

Robert Šoko živi danas u Berlinu, u četvrti zvanoj Kreuzberg. Po zadnjem popisu stanovništva tamo živi preko 150 različitih nacionalnosti. Jedna šetnja ulicama Kreuzberga će vas suočiti sa svim bogatstvima, ali i iskušenjima multikulturalnog društva. Bezbroj boja, mirisa i zvukova koji se šire ovom četvrti su nekome melem za dušu, a nekome socijalni horor. Živjeti ovdje podrazumijeva stalno komuniciranje sa drugim kulturološkim kodovima, stalni pokušaj da se razumije ono drugo i drugačije. To nije nimalo lak zadatak. Zato i jeste jedna od ključnih scena filma ona u kojoj Robert i njegova žena Hanaa pokušavaju da se dogovore kojim će jezikom pričati s njihovom dvogodišnjom ćerkicom. Robert je s malom Yasmin govorio bosanski i njemački, Hanaa francuski i arapski, dok su se njih dvoje sporazumijevali na engleskom. U jednom trenutku su došli do zaključka da mozak dvogodišnje djevojčice ne može istovremeno učiti pet jezika. Ali s kojim onda jezikom početi? Bio je to povod za vrlo dramatičan sukob između njih dvoje, koji mi je u filmu poslužio kao primjer da iza konflikta ne stoje uvijek loše namjere. Naprotiv. U ovom slučaju iza njega je stajala ljubav dvoje ljudi prema njihovoj ćerki, ali istovremeno i želja da se s njom podijeli njihova kultura i jezik.

Ali, takve situacije ne moraju voditi do vječitog konflikta. Dapače. One nas tjeraju da tražimo način da komuniciramo jedni s drugima. Jer živjeti u porodici u kojoj se govori pet jezika nije uvijek lako, ali ako se ljudi znaju sporazumjeti, pa još i naučiti te jezike, onda je to ogromno bogatstvo. Jer mala Yasmin koja danas ima pet godina zbilja govori ni manje ni više nego pet jezika! Takođe jedan muzički bend kakav je Šokin u kojem sviraju muzičari iz četiri, pet različitih zemalja, može imati problema s tim kako se sporazumjeti i postići harmoniju, kako muzički tako i ljudski. Ali ako im uspije, onda to zvuči zbilja božanski.


“Ono što ja radim je kulturna reciklaža”, veli Šoko na jednom mjestu u filmu. Izgleda da je tajna uspjeha te „reciklaže“ u tome što se mladi Zapadnjaci uz nju sjajno opuštaju, da su u njoj našli „izduvni ventil” jači od onog koji im nude drugi, da tako kažem - plesni muzički žanrovi. Šta mislite, zašto je to tako, u čemu je “kvaka”?

Da, Šoko naziva taj način na koji on miksa muziku "kulturnim recikliranjem". On uzima i koristi elemente iz različitih kultura i muzičkih žanrova na način koji bi se mogao nazvati postmodernističkim. Na velikom kulturnom smetlištu 21. stoljeća sve je moguće i dopušteno. Uvod sa tehno ritmom, upotpunjen arapskim udaraljkama, refrenom otpjevanim na romskom jeziku i solo gitarom koja bi se jednako dobro uklopila u vestern Sergia Leonea. I sve to u jednoj pesmi Balkan Beatsa!

Pored tog igranja raznim muzičkim motivima, Balkan Beats je spretno zaigrao i na još jednu kartu - ogromnu emotivnu energiju koju nosi muzika Balkana. U uvodu filma “Here We Move Here We Groove” možete vidjeti trominutnu scenu u kojoj Njemci kao opsjednuti plešu na muziku Roberta Šoke. U čuvenom berlinskom klubu “Lido” on već dvanaest godina zaredom ima večeri rezervirane za njegov Balkan Beats. Kada pogledate ljude koji tamo plešu onda ćete vidjeti da tu nema lijepih stiliziranih pokreta. To više liči na jedan raspamećeni ples u kojem je sve dozvoljeno. Kao da energija koja se nalazi u balkanskoj muzici daje povod i “alibi” da se poludi i otkači. Što bi rekao Goran Bregović: “Ko ne poludi, taj nije normalan.” Ta vesela mahnitost na koju Balkan Beats poziva je bila bitan faktor popularnosti ove muzike na Zapadu. Život ovdje je vrlo struktuiran, određen pravilima i normama. A čovjek ima potrebu da se nekada otme tome redu. Veče Balkan Beatsa je idealna prilika da se to i uradi.


U film su ugrađene sekvence iz filmova “Underground”, “Crna mačka, beli mačor”, “Balkan ekspres”. Da li su ti filmovi uticali na Vas kao režisera?

Da. Štaviše, rekao bih da ovi filmovi nisu uticali na mene samo kao režisera, nego i kao osobu. Moja i Robertova generacija je znala i koristila citate iz brojnih filmova i tv-serija u svakodnevnom životu. Neko ko je rođen u ’60 i ’70 godinama u Jugoslaviji morao je znati šta znači “Vazduh trepti kao da nebo gori,” ili “I tata bi, sine”. Bez poznavanja tog supkulturnog jezika gotovo da nisi mogao normalno komunicirati. Jednostavno nisi pripadao svom generacijskom okruženju.

Citati i “recikliranje” muzičkih i kulturoloških utjecaja je nešto što je tipično za Balkan Beats. U filmu sam nastojao pratiti Šoku i njegovu muziku na ovaj karakteristični način. Dok sam snimao probne snimke, primijetio sam da on u svakodnevnoj komunikaciji često koristi tekstove iz svojih omiljenih filmova, ponekad čak i izgovarajući cijele scene. Poput teksta iz kultnog filma 'Balkanski špijun': „Mene ako se sete na dan bezbednosti, sete. Ako se ne sete, nikom ništa. To je bila moja dužnost, da radim.” Šoko je to znao reći kada bismo govorili o njegovom doprinosu stvaranju Balkan Beatsa. Ili pozdrav “Voda, komšija!” iz poznatog skeča Topliste Nadrealista, kojim me Šoko i dan danas najčešće pozdravlja. On nikada ne objašnjava odakle dolaze te fraze. One ostaju kao mali ‘pokloni’ za one koji znaju njihovo porijeklo.

Tako sam na isti način želio upotrijebiti i “reciklirati” skrivene detalje iz ovih filmova. Ali kao i Šoko u svojoj muzici, tako ni ja nisam želio preuveličavati ove detalje u filmu. Oni nisu svima vidljivi, niti svima potpuno jasni, ali se mogu otkrivati svakim novim gledanjem filma. Za mene su to vrlo dragi momenti gdje se umjetnost i kič dodiruju i kao da plešu na konopcu. S jedne strane opasno, ali isto tako lijepo i uzbudljivo.


Jedna od najjačih scena u filmu za mene je ona u kojoj Nele Karajlić, koji se takođe pojavljuje u filmu, direktno u mikrofon s puno strasti izgovara refren iz pjesme “Alkohol”. Nakon toga jedan sirijski muzičar u studiju pokušava da otpjeva to isto, ali ne uspijeva preko usana prevaliti tu riječ. Možete li nam nešto više reći o ta dva, vrlo upečatljiva, momenta?

Radeći na svome muzičkom projektu, Robert Šoko je pokušao da spoji različite muzičke žanrove koji se danas mogu čuti u evropskim metropolama. Osim toga, pokušao je i da spoji ‘veterane’ Balkan Beats i nove muzičke snage. Tako je došlo i do njegove saradnje sa Neletom Karajlićem, čiji je band No Smoking Orchestra i saradnja s Emirom Kusturicom bio zasigurno jedan od prvih eksperimenata koji su definirali Balkan Beats. Nele je Šoki i njegovom muzičkom saradniku Urošu Petkoviću ponudio pjesmu ‘Alkohol’ koja se nalazila u vrlo ranom stadiju i dao im odriješene ruke da dalje rade na njoj. U narednim mjesecima ta je pjesma je dobila nastavak, i to u saradnji sa grčkom violinisticom i pjevačicom Aimiliom Varanaki, koja je dodala nekoliko strofa na grčkom, a u tom periodu se na berlinskoj muzičkoj sceni pojavila i grupa arapskih muzičara koji su počeli sarađivati sa Robertom i Urošem. Među nima i Abdallah Rahhal, pjevač porijeklom iz sirijskog grada Allepa.

Imali smo sreću da prisustvujemo i kamerom zabilježimo momenat kada je Abdallah došao u studio i počeo snimati vokal. Njegov gotovo anđeoski glas je dao jednu prefinjenu dimenziju pjesmi koja je, rekao bih, klasična balkanska, gotovo kafanska pjesma. I kao slika njegov je nastup izgledao kao vrlo lijep, dinamički kontrast Neletovom energičnom pjevanju. Sjećam se da se splav na Savi na kojem smo snimali Neleta doslovce tresao pod njegovim pokretima. Sada je pred nama stajao arapski mladić i zatvorenih očiju mirno pjevao melodiju koja je zvučala kao islamska molitva. Međutim, refren pjesme u kojoj se ponavljala riječ “alkohol” Abdallah nije mogao prevaliti preko usana. U jednom trenutku, objaڑnjavajući koiko je to teško i osjetljivo za njega, je rekao: “Ja to ne mogu otpjevati. Preda mnom je još dug put. Možda, jednog dana.”

Ta Abdallina spremnost da bude dio jedne pjesme, jednog muzičkog projekta, pa kroz to i dio muzičkog miljea Berlina i Evrope, je bila dirljiva i rječita. Takođe, dirljiva je bila i spremnost Roberta i njegovih muzičkih kompanjona da prihvate Abdallahu i njegov udio u pjesmi kao kulturološku činjenicu o kojoj ne treba diskutirati. To je bio Abdallah i ono što je u tom trenutku mogao dati njihovoj muzici.


Kad počinje redovna distribucija Vašeg novog filma u Holandiji?

Zavisi šta se danas smatra pod ‘redovnom’ distribucijom, jer nije isključeno da je korona zauvijek izmijenila način distribucije filmova. Film je završen 2020. godine i imao je premijeru na najvećem svjetskom festivalu dokumentarnog filma IDFA u Amsterdamu. Bio je nominiran u konkurenciji najboljih holandskih dokumentaraca. Međutim korona je bila zaustavila cjelokupnu svjetsku distribuciju, pa je prikazivanje filma u kinima stalno odgađano. “Here We Move Here We Groove” je u međuvremenu prikazan na petnaestak svjetskih filmskih festivala od Njemačke i Rusije, preko Poljske, Srbije i Hrvatske pa do Indonezije. Od 16. septembra se prikazuje u holandskim kinima, a 7. oktobra počinje i bioskopska distribucija u Njemačkoj. “Here We Move Here We Groove” se od 16. septembra može pogledati i na filmskoj platformi Picl.


Ovo je već Vaš osmi dugometražni dokumentarac. Razmišljate li o tome da se jednom okušate i u igranom „dugom metru”?

Često mi se postavlja to pitanje, gotovo kao da je igrani film stepenica više u odnosu na dokumentarni. Ja to ne vidim tako. Jako uživam u spontanosti i direktnosti dokumentarnog filma. Ako imate dobru priču i zanimljive likove treba vam još dobra ekipa, prije svega dobar kamerman i tonac, i kreacija može početi. U igranom filmu je taj proces puno sporiji i komplikovaniji. Ako bih trebao definirati sebe kao autora onda bih rekao da sam narator, neko ko priča i prenosi priče. Ako mi život i stvarnost već nude priče koje vrijedi prenijeti, zašto koristiti glumce, statiste, rekvizitere, šminkere i ostale da bi se stvorila iluzija stvarnosti? Ako jednog dana naiđem na priču zbog koje bih morao posegnuti za igranim filmom, možda ću to i uraditi. Do tada ne.

* * *

Here We Move Here We Groove, doku, 92 min.

Regie: Sergej Kreso

Camera: Wiro Felix

Edit: Gys Zevenbergen

Producent: Janneke Doolaard / Harmen Jalvingh

Kratki sažetak:

DJ Robert Šoko, koji se širom Evrope pročuo sa muzičkim pravcem zvani Balkan Beats, uz pomoć muzičara-izbjeglica iz raznih zemalja kreće u potragu za novim europskim zvukom. To je uzbudljiv i nadasve interesantan put.

„Da biste preživjeli morate se kretati.“ Tu lekciju je Šoko naučio još kao tinejdžer, kada je pobjegao od jugoslavenskog ratnog nasilja. Svojom originalnom mješavinom zapadnjačke muzike i uzbudljivih balkanskih ritmova je izrastao u čuvenog Balkan Beats DJ-a u Berlinu i na evropskoj klupskoj sceni. Sad svojim taksijem traži nove migrante da prave muziku; muzičare koji su napustili sopstveni dom i ognjište. Nalazi ih na njegovom rodnom tlu, tamo gdje rijeke izbjeglica iz Sirije i Afganistana prolaze na putu do sanjanog odredišta, Berlina. Susreti probijaju muzičke granice i pokazuju promijenjeni identitet Evrope.

Razgovor vodio: Goran Sarić, Prometej.ba