Foto: David F. Sabadell, www.elsaltodiario.com

Sergio Gálvez Biesca (Madrid, 1980) španjolski je povjesničar. Doktorirao je suvremenu povijest na Univerzitetu Complutense u Madridu. Član je Državnog kolegija arhivista. Trenutno je dio tima za istraživački projekt: „Povijest, sjećanje i digitalno društvo. Novi oblici prenošenja znanja o prošlosti. Politička tranzicija ka demokraciji (1975-1986)“. Istraživač je na Ibero-američkom institutu u Hagu pri Odjelu za arhive i ljudska prava u sklopu Međunarodnog vijeća za arhive (SAHR-ICA). Autor je više od stotinu znanstvenih članaka kao i knjige Veliki opći štrajk objavljene 2017.


Darko Vujica, Prometej.ba: Volio bih da ovaj intervju započnemo sa jednom općim pitanjem da bismo kasnije mogli otvoriti više detalja o ovoj temi. Kako sa današnje historijske distance gledaš na period španjolske tranzicije iz frankizma u parlamentarnu monarhiju?

Sergio Gálvez: Važno je podsjetiti da je prije deset godina u Madridu nastao pokret 15-M (po 15. maju, op. prev.). Sjećam se da sam bio na tadašnjim protestima i stvari su bile jako napete. S tim u vezi, postoji „prije“ i „poslije“ tog historijskog trenutka naše suvremenosti. Kažem to jer se tada, po prvi put, na javan i masovan način počelo propitivati velike tranzicijske konsenzuse. Onda je na političku scenu došao Podemos, a s njim i mnogo drugih stvari. I dobrih i loših. Između ostalog, raspadanje režima iz 1978. („režim iz 1978.“ odnosi se pakt najvećih španjolskih političkih stranaka koji je kulminirao donošenjem novog Ustava tri godine nakon Francove smrti te označio kraj diktature i transformaciju Španjolske u parlamentarnu monarhiju, op. prev.) postajalo je sve očiglednije, kao i kraj dvostranačja PP-a (Narodna stranka) i PSOE-a (Socijalistička radnička partija Španjolske).

S jedne strane, tu je i dalje službena priča o kojoj „brigu vode“ PSOE, PP i Ciudadanos (ekstremna desnica, neoliberalna desnica i centar koji predstavlja PSOE). Te stranke nastavljaju politički braniti taj kanonski model tranzicije koji govori o važnosti Ustava i figure kralja, uvijek ponavljajući iste riječi, iste reference, iste slike, iste argumente. Da povratiš. To isto dogodilo se i na razini historiografije, ili na razini društvenih znanosti: kompletan model koji je donedavno bio neupitan sada je doveden u pitanje. Ne tako davno, onaj koji je kritizirao tranziciju bio je militant – crveni, opasan, ili u slučaju Katalonije independentist (ne zna se šta je gore biti danas: independentist ili komunist) – u smislu opasnosti po društvo. To jest, režim iz 1978. i model tranzicije koji smo imali sve se više dovode u pitanje, unutar i izvan akademije. Više se ne vjeruje da je to bila uzorna tranzicija. Ne vjeruje se ni u to da se radilo o ekstrapoliranoj tranziciji. Mi Španjolci smo do jučer namjeravali „prodati“ svoj model tranzicije drugim zemljama, posebno devedesetih kada je započela dekompozicija istočnoeuropskih država.

Ipak, još uvijek postoje neki koji toga nisu svjesni. Zastrašujuće je čuti kako vođe PSOE-a, PP-a ili Ciudadanosa ponavljaju ovu staru mantru kojoj je rok trajanja davno istekao. I iznad svega, tu nije bilo „modela“ tranzicije kao takvog; modela koji bi nečemu mogao služiti. Radilo se o tranziciji koja se temeljila na nekažnjavanju frankizma. I to postaje sve jasnije. Usvojen je Zakon o amnestiji koji je spriječio da se autori i kolaboranti u zločinima krivično gone. Oni i mnogi drugi koji su (još uvijek) povezani sa zločinima iz vremena frankizma i dalje su prisutni u policijskim snagama, a prošlo je više od 40 godina od usvajanja Ustava iz 1978.


Kako bi opisao ulogu Adolfa Suáreza u tranziciji?

Kao povjesničar, prvo bih htio istaknuti da će (vjerojatno) biti jako teško istražiti više od onoga što trenutno znamo o gospodinu Adolfu Suárezu dok ne budemo imali pristup njegovim dokumentima. Trenutno (i to je važno), slučaj njegove arhive predstavlja savršen primjer za to kako u Španjolskoj funkcionira nekažnjivost: arhiva je u vlasništvu Suárezove obitelji i njegova obitelj je pokušava prodati državi. To je arhiva koja bi se trebala čuvati u javnoj arhivi Španjolske države (Državni arhiv za povijest), ali ju je sam Suárez uzeo iz Moncloe i sada ju njegova obitelj pokušava prodati državi. Mi ne znamo šta je tu, a šta je uništeno, šta se usput izgubilo. I naravno, bez papira, teško je istraživati i saznati više, a osim toga, takvi zastoji i kočnice čine jedan od oslonaca španjolskog modela nekažnjivosti.

Adolfo Suárez ima dva lica. S jedne strane, tu je ljubazno, službeno, hegemonističko lice: on je otac tranzicije, čovjek koji prolazi kroz krvavu obiteljsku kalvariju itd. Istina je da Suárez ima historijsku vrijednost u smislu toga da je protagonizirao demokratske promjene i mislim da je uistinu i vjerovao u potrebu za njima. To je ono što se može reći. No, naravno, tu je i njegova biografija koju je napisao Gregorio Morán, ali o kojemu su pisali i drugi drugovi, novinari, pisci i povjesničari koji su počeli više istraživati o njemu. I naravno, Adolfo Suárez nije bio ni tako briljantan ni tako demokratičan, i prije svega, znamo odakle je došao. Bio je dio frankističke strukture. Na kraju, većina građana će kazati da je Suárez bio demokrat, ali s druge strane, smatram da je na akademskom nivou njegova biografija i više nego dovedena u pitanje. Njegova predanost demokraciji nije dovedena u pitanje, ali se dovodi u pitanje njegova prošlost, kao i mnoga ograničenja i kontradikcije koje je s vremenom pokazivao. Počevši od nečega što je i sam priznao. On je u intervjuu sa Victorijom Prego priznao nešto što je vrlo važno; kad je postao predsjednik Vlade, razmišljao je da raspiše referendum na kojemu bi se biralo o budućem državnom uređenju: republika ili monarhija. No, budući da su on i njegovi suradnici znali da bi izgubili, do tog referenduma nikada nije došlo. Nakon toga, ono što je desnica učinila u suradnji sa PSOE-om bilo je dva u jednom, neka vrsta demokratske kombinacije: Ustav sa monarhijom kao poklon paketom. U kortesima se o ovom pitanju nikada nije raspravljalo, a ostatak priče koji je započeo sa izvjesnim Juanom Carlosom I već znamo: počelo je kao svojevrsna bajka za djecu gdje se građane tretiralo kao idiote – izvinjavam se, kao maloljetnike – a završilo je pričom o teroru, ekonomskom terorizmu, čistom i teškom.

Da se vratim nazad: Adolfo Suárez je svestran lik, super zanimljiv, ali dok ne budemo imali dokumente i dok ne budemo mogli pristupiti njima, nedostajat će nam mnogo informacija koje bi nam bile korisne. To je jedno od pitanja na kojemu uvijek inzistiram: imamo problem s pravom pristupa dokumentaciji. To je slučaj i sa ostatkom predsjedničkih zadužbina. I ne samo to, problemi sa pristupom Općem arhivu ministarstva unutarnjih poslova su pravilo, a govorimo o velikoj arhivi represije koju treba istražiti. Zašto je tomu tako? Zbog zakonodavstva koje, kako se čini, predstavlja nepremostivu prepreku. I onda, naravno, dalja historiografska istraživanja ograničena su problemom pristupa javnim i privatnim arhivima. Šta ćemo još pronaći o njemu? Tko zna.


Kada bi se arhivi mogli otvoriti za istraživače?

Postoji jedan vrlo ozbiljan problem. Sada mijenjam ulogu i razgovaram s tobom kao arhivist koji radi kao tehničar u državnom arhivu. Zakon tu govori o dvije stvari. Prvo, za pristup osobnom dosjeu osobe koju je pritvorila politička policija Francovog režima (Političko-društvena brigada) ili dosjeu nekog policajca ili političkog radnika moramo pokazati dokaz da je ta osoba umrla prije 25 godina. Ukoliko nemamo dokaz za to, mora proći 50 godina od završetka postupka o kojemu se istražuje. Naravno, problem je u tome što se u mnogim od dokumenata Političko-društvene brigade npr. ne pojavljuje samo jedno ime, već (uglavnom) desetine njih. I tu opet imamo samo djelomičan pristup u istraživanju, to jest, moramo anonimizirati ostala imena. To se zove anonimiziranje, ali se zapravo radi o cenzuriranju informacija koje bi zbog historijskog interesa trebale biti javne i slobodno dostupne još decenijama prije. S druge strane, postoji i gotovo uvijek restriktivna primjena Organskog zakona o zaštiti osobnih podataka koji se temelji na Europskoj uredbi i koji danas, u Španjolskoj 2021. godine predstavlja stvarnu prepreku ka pristupu dokumentaciji za istraživanje o Francovom režimu i njegovim zločinima.

Pored gore navedenih, tu su još Zakon o službenoj tajni, Organski zakon o pravu na čast, itd. Mnogo je tu propisa koji ograničavaju pristup dokumentaciji koju trebamo. U tom smislu, grupa povjesničara i arhivista među kojima sam i ja, obratila se državnom tajniku za demokratsko sjećanje kako bi mu objasnili da je za obradu novog zakona o povijesnom sjećanju ključno – ukoliko se želi reparirati žrtve i poboljšati istraživačima pravo na pristup arhivima – da otvori poseban pristupni put toj vrsti dokumentacije. Također smo dostavili desetke slučajeva iz drugih zemalja. Drugim riječima, ili ćemo poboljšati pristupačnost dokumentima, ili će nekažnjivost frankističkih zločina biti produžena sine die. I ne pričamo o sitnim stvarima, pričamo o zločinima protiv čovječnosti o kojima se Vijeće Ujedinjenih naroda za ljudska prava bezbroj puta oglasilo kada je u pitanju slučaj Španjolske.


Tijekom tranzicije postojao je jedan dio teških i tvrdih frankista koji su pokušali blokirati prijelaz u demokraciju. Jedan od njih bio je osnivač Narodne partije Manuel Fraga kojega se smatra odgovornim za masakr u Vitoriji u kojemu je ubijeno pet, a ranjeno više od 150 osoba. Možeš li malo više govoriti o tim frankističkim tvrdolinijašima?

Da, to je vrlo zanimljivo. Dvije su ključne osobe za masakr u Vitoriji: Manuel Fraga, ministar unutarnjih poslova i Rodolfo Martín Villa, ministar sindikalnih odnosa, čovjek kojega se trenutno krivično goni i pozvan je da svjedoči u Argentini za zločine protiv čovječnosti (što nije mala stvar). Ponovno smo na istome: o masakru u Vitoriji se pisalo, provedena su akademska i politička istraživanja, međutim, većina dokumentacije o tome se još uvijek ne može dobiti. Ona je klasificirana. Ono što je jasno – iako se to nikada ne pojavljuje na akademskom planu – jeste to da je tranzicija imala izrazit klasni karakter, postojala je klasna borba u kojoj su radnici bili protagonisti glavnih epizoda u obrani svojih radničkih prava i demokracije. Za to su neki od njih platili glavama, a drugi su bili premlaćivani u policijskim postajama gdje su bili podvrgnuti sistematskom mučenju i potom bili osuđivani na hiljade godina zatvora. Uostalom, Vitoria je sinonim za nešto što se u Španjolskoj perpetuiralo do kraja osamdesetih: institucionalizirani državni terorizam.

A kada govorimo o bunkeru, bez sumnje se moramo pozvati na našu historijsku sadašnjost: ekstremna desnica se digla sa svime što je imala da osujeti proces tranzicije. Sa svime. Sada ju vidimo u Voxu. I naravno, to objašnjava i balansiranje o kojemu je Suárez vodio računa. Suárezu je zaista bilo gusto kada je morao legalizirati Komunističku partiju Španjolske (PCE). Bitno je podsjetiti da je 1977. godina započela masakrom u Atochi (madridska četvrt u kojoj su ekstremno desne terorističke grupe ubile pet članova PCE-a i sindikata CC.OO. op. prev.) i legalizacijom PCE-a. Potom su uslijedili izbori u junu, onda je donesen Zakon o amnestiji, pa je napravljen pakt iz Moncloe... To je fundamentalna godina, bez sumnje. Kada je Adolfo Suárez legalizirao PCE na Veliku subotu usred Velikog tjedna, došlo je do velikih unutarnjih napetosti unutar vlade. Zašto to govorim? Zato što se – pored interne političke štete koju je Santiago Carrillo nanio PCE-u zbog pregovora sa Suárezom – počelo govoriti o „paktu šutnje“, čiji je pravni oblik kasnije postao Zakon o amnestiji. On predstavlja najvažniju pobjedu frankista u cijelom procesu tranzicije.

Gotovo svi teškaši iz bunkera su danas mrtvi i nitko od njih neće proći kroz taj bijedni sud (niti su imali najmanji strah od toga u svojim kasnijim godinama). Prošlo je više od 40 godina i ono što nas plaši je trenutna prisutnost tih fašističkih elemenata koji su slični frankističkom bunkeru, a oličeni su u novim generacijama političara. I naravno, ne zaboravimo da se mnogo pripadnika bunkera (nove i stare generacije) danas nalazi u policijskim snagama, vojsci i povrh svega, u sudstvu. Još do prije deset godina jedan od mučitelja iz frankizma, Jesús González Reglero bio je policijski komesar u Leganésu (Madridska zajednica). Govorimo o ekstremnoj desnici koja opravdava diktaturu i ponosna je na nju.

Španjolska tranzicija imala je tri velika izazova. Prvi je bio, kao što si sam kazao, bunker. Drugi, radničke mobilizacije protiv frankizma. Zbog njih režim nije mogao mirno spavati. Zahvaljujući neumornim borbama radničkog pokreta, izvojena su brojna (radnička) prava. Radnički pokret uglavnom su vodile Radničke komisije (CC.OO. – Comisiones Obreras), makar ne samo one. I naravno, pitanje terorizma, tu su bili terorizam ETA-e, GRAPO-a i ne zaboravimo, terorizam ekstremne desnice.


Kada već govorimo o tom tranzicijskom bunkeru, jako je zanimljivo vidjeti reprezentante ili ako hoćeš nasljednike tih desnih tvrdolinijaša danas. Oni su politički najviše zastupljeni u Voxu i vrlo zanimljivo, danas govore o svetosti Ustava i monarhije iako je kompletna njihova linija bila protiv Ustava iz 1978. José María Aznar – jedan od bivših predsjednika PP-ai takoreći, ideološki otac Voxa – je čak pisao neke članke protiv Ustava u to vrijeme.

Idemo pogledati rezultate referenduma iz decembra 1978. Rezultat je bio takav da je golema većina glasala u korist novog Ustava. Kada ovo govorim, želim reći da je desnica uvijek imala dobro izraženu klasnu svijest, čega je strankama ljevice nedostajalo. Pritom ne mislim da je PSOE ljevica, ali eto, bilo je nekih lijevo orijentiranih pojedinaca i kod njih. Fali nam klasne svijesti. Pazi, u to vrijeme, ti teški i čisti frankisti, bunkeraši, najviše što su dobili na izborima 1979. bio je jedan zastupnik iz stranke Fuerza Nueva (Nova snaga) i zvao se Blas Piñar. S druge strane, Vox danas ima 55 zastupnika. Zašto? Zato što je većina tadašnje desnice u strateškom smislu bila pametnija od ove koja se nedavno počela raspadati.

U 99% slučajeva, desnica se ujedinjavala oko jednog čovjeka, prvo pod Fragom kroz Narodni savez (Alianza Popular) a potom pod Aznarom kroz PP. Onda dolazi do krize režima iz 1978. koja počinje sa pojavom 15-M-a i koincidira sa krajem PSOE-ove vlade (iako je nemalo simptoma te dekompozicije već bilo više nego uočljivo), što dovodi do spektakularnog ulaska Podemosa na političku scenu i pojave Ciudadanosa. Tomu još pridodajem slučajeve korupcije glavnih predstavnika režima iz 1978. (PSOE/PP), zbog kojih je pala jedna Rajoyeva vlada; i onda šamar sa pojavom i brzim rastom Voxa u – za njih – povoljnom međunarodnom kontekstu. To je zaista zastrašujuće. Ti fašisti ušli su u gradska vijeća i parlamente autonomnih zajednica u kojima vladaju ili uvjetuju vlade svojom podrškom namećući potpuno retrogradnu agendu, tako tipičnu za ekstremnu desnicu. Oni ne prestaju propitkivati svaki društveni napredak, ne prestaju predlagati rezanja za socijalne izdatke... Skokovito nazadujemo. Osim toga, oni stvaraju atmosferu totalne i svakodnevne napetosti na društvenim mrežama, na ulicama, sa grupama prijatelja. Otkud ovaj bum?

Vratimo se na tranziciju. Problem ekstremne desnice u zemlji koja je tako popustljiva prema nekažnjivosti frankističkih zločina više je nego važan. Oni misle da je država njihova, da je policija njihova, da je pravosuđe njihovo... Imaju ukorijenjen osjećaj vlasništva i izraženu klasnu svijest. I dok je PP taj osjećaj naturalizirala, PSOE ga – tako tipično za ovu lažnu socijaldemokraciju koja nije ništa drugo nego liberalna tehnokracija – ne prestaje hraniti, gojeći tu zvijer svakodnevno.

Drama, prava drama jeste u tome da radnička klasa i niži slojevi glasaju za njih. Politika straha pobjeđuje: tu su parole protiv imigracije, tu je ksenofobija. Ti skorojevići, ta bogata, nepristojna i lijena djeca iz Voxa su obučeni da potpiruju mržnju imajući jasan klasni interes: potpomagati vladajuću klasu glasovima siromašnih. Zvuči poznato? Da, to je oduvijek bila fašistička strategija koja ide pod ruku sa kulturno i i ideološki ogoljenom „ljevicom“, ma koliko ona bila na vlasti.

To mi ljevičari, komunisti moramo reflektirati. Mi smo doživjeli kuturni i intelektualni poraz koji nastavlja trajati i moramo se ideološki ponovno naoružati kako bismo prvi udarili. Usput, za ovu bitku ne postoje magični recepti, a srljanje nije dobra opcija.


Prokomentirajmo poziciju Komunističke partije Španjolske i njenog tadašnjeg predsjednika Santiaga Carrilla u tranziciji.

Uvijek sam bio kritičan spram uloge Santiaga Carrilla nakon legalizacije PCE-a. 1977. godine PCE je imala više od 200 000 članova i bila je glavna partija ljevice. To je bila antifrankistička stranka, ratna stranka. A onda se počelo sa odstupanjima od principa „u ime demokracije“ i „vlade narodnog jedinstva“ i dogodilo se to što se dogodilo: unutarnja kriza povijesnih razmjera koja je trajala gotovo desetljeće.

Kako rekoh, sve je počelo (barem javno) sa legalizacijom partije. Da bi partija bila legalizirana, moralo se odreći republikanske zastave, zahtjeva za referendumom monarhija-republika i morao se staviti potpis na pakt iz Moncloe. Time se pozvalo na demobilizaciju radnika, uz upozorenje kormilarima: o sindikalnim pitanjima, političkim pitanjima, o svemu bitnome – pregovaralo se iz partije, a ne iz sindikata. A onda ta Carrillova opsesija (utemeljena na Berlinguerovoj politici eurokomunizma) o potrebi vlade nacionalnog jedinstva, gdje bi radničke mobilizacije mogle poremetiti čitav taj proces. Kada na to gledamo iz današnje perspektive, izgleda kao izdaja, ali želim vjerovati da je to bila historijska nužnost gdje se napravilo više grešaka nego dobrih stvari.

Tranzicija je dovela do frustracije kod mnogih radnika i radnica koji su za vrijeme diktature riskirali svoje živote kako bi izvojevali radnička i politička prava. Stoga je Carrillo, i o ovome sam pisao u više navrata, povijesno gledano bio jedan od faktora stabilizacije novonastalog režima iz 1978. I nije mu smetalo što je nastavio voditi partiju kasnije: od 200 000 članova do 60 000 za samo šest godina, a da ne spominjem rezultate općih izbora 1982.


Kada se španjolska tranzicija završila?

Kao što sam u više navrata rekao, tranzicija nije završila 1982., niti 1979. na dan drugih općih izbora. To je bio period najvećih radničkih mobilizacija, ne samo u Španjolskoj nego i u Europi. Mislim da se na španjolsku tranziciju treba gledati odozgo, u kontekstu tadašnjih međunarodnih odnosa. 1986. Španjolska postaje članicom Europske ekonomske zajednice, danas imperijalističkog komada zvanog EU. 1985. u Španjolskoj je održan referendum o pristupu u NATO, koji je PSOE zamalo izgubio (uvijek se sumnjalo na neregularnost u brojanju glasova). Ukratko, smatram da se tranzicija završila 1986. nakon novih općih izbora na kojima je PSOE odnio apsolutnu većinu, iako sa milijun glasova manje nego 1982. Tada je završena recimo to, demokratska konsolidacija, u smislu da nije bilo rizika od involucije. I to nije mala stvar s obzirom na to da se pet godina ranije, 23. februara dogodio pokušaj državnog udara.


Jaime Pastor je u knjizi Nacionalizmi, Španjolska država i ljevica kazao da je glavni rezultat tranzicije bio kontinuitet dominantnog bloka moći i sa njim jednog dijela frankističkih institucija i njihove simbologije.

Slažem se s njim. Profesor Pastor govori o onome o čemu sam dosta puta pričao sa Xavierom Domènechom – o potrebi interpretacije tranzicije odozdo. Ono što ova Pastorova konstatacija pokazuje jest to da se tadašnje elite i oligarhije nisu imale problema prilagoditi novom demokratskom kontekstu. Drugim riječima, za njih nije postojala drama između frankizma i demokracije. Sa ekonomskom krizom 1973. njihove profitne marže su se smanjile zbog frankističke ekonomske strukture koja je bila arhaična. Njima je bila potrebna internacionalizacija zemlje, modernizacija (u vrlo određenom smislu riječu) u kapitalističkom, liberalnom i neoliberalnom smislu. Te elite i desnica tada su pokazale više klasne svijesti od bilo koje sindikalne organizacije. Sada postaju nervozniji kada ih se podsjeti da su mnoge tvrtke sa IBEX-a 35 sudjelovale i surađivale u frankističkoj represiji i okoristile se robovskim radom. Firme koje danas posluju i dobro kotiraju na španjolskoj berzi, poput ACS-a, Fomente, Construcciones y Contratas su svoj profit ostvarivali koristeći robovski rad. Ovi podaci su relevantni da bi mogli povezati početak i kraj tranzicije sa trajnom nekažnjivosti koju su uživali svi oni koji su profitirali od frankizma. Za razliku od Njemačke, u Španjolskoj se nije otvorila rasprava o odgovornosti ovih velikih tvrtki za vrijeme diktature. Ta tema nije otvorena niti se očekuje da će se otvoriti, što je evidentirano i u novom Projektu zakona o demokratskom sjećanju. Akumulacija kapitala zahvaljujući robovskom radu bila je jedna od najčešćih metoda frankističke represije nakon kraja Građanskog rata.


Zašto se ta tema ne otvara?

Zato što je vladajuća klasa dosta jaka i ima veliku moć. Pomaže i to što su mediji uglavnom njihovi. Jesi li znao da je Španjolska u samom vrhu kada je u pitanju nepouzdanost medija? Najbolji primjer za to bila je kampanja koju su posljednjih godina vodili protiv Pabla Iglesiasa. Tko kontrolira te medije? Investicijski fondovi, velike tvrtke itd. Kako može postojati puna demokracija ako je 90% medija u vlasništvu velikih fondova? Smiju li ti mediji kritizirati one koji ih hrane? Naravno da ne smiju. I stoga je teško očekivati da će oni napisati da je tvrtka Fomento Construcciones y Contratas koristila robovski rad.

Uvijek se volim prisjetiti jedne fraze Marcelina Camacha, jednog od velikih radničkih vođa i jednog od osnivača CC.OO-a: „Demokracija još uvijek nije ušla u poduzeća.“ I to nije mala stvar. Radi se o jednom od centralnih pitanja koje odražava limite tranzicije i ukazuje na kronične slabosti tržišne demokracije u kojoj živimo.


Želio bih da otvorimo temu povijesnog sjećanja u Španjolskoj. Zašto je ta tema toliko važna za španjolsko društvo?

Izuzetno je važno to kako gledamo na prošlost i kako se odnosimo prema njoj u pogledu traumatičnog iskustva koje je Španjolska imala. Španjolska kao država i kao društvo ima ozbiljan problem sa tom istom prošlošću. Ima nešto što pokazuje intelektualnu bijedu u kojoj živimo i što mi se čini ozbiljnim: stvar više nije u onom klasičnom argumentu o nedostatku volje države (što je očigledno) da predloži rješenje koje bi se odnosilo na pitanje povijesnog sjećanja kao takvog; riječ je o nedostatku volje da se riješi problem zločina protiv čovječnosti koji su se dogodili za vrijeme Građanskog rata i za vrijeme frankizma te da se izvršitelje, dželate i suradnike u tim zločinima goni. Tako jednostavno.

Španjolska je već decenijama zemlja amnezije. Organizacija Equipo Nizkor 2004. pisala je o „španjolskom modelu nekažnjivosti“. Kada se pogleda to izvješće da se primijetiti da zapravo nazadujemo i da se djelomični i sitni uspjesi koji su ostvareni na tim poljima ruše, a već smo imali groznu situaciju. To je dokument koji nam je u osnovi kazao da Španjolska prije svega ima veliki dug prema svim ljudima koji su se borili protiv diktature i omogućili tranziciju ovoj zemlji. Drugo, da podcrtam: kada govorimo o povijesnom sjećanu, španjolski model nekažnjivosti se odnosi na nekažnjivost koju su dobili mnogi oni koji su došli iz diktature. Ne samo da im nije suđeno, već ih se rehabilitiralo. I tako primjerice imamo slučajeve pravosuđa ili oružanih snaga gdje je tih dželata mnogo. Srećom, oni stare i umiru. Ne, nijedna suza za mrtvog fašistu! No, naravno, dolaze nove generacije. Sve to jako dobro vidimo u pravosudnom sistemu. I treće, kada govorimo o povijesnom sjećanju, mislim da bi bilo bolje govoriti o demokratskom sjećanju, jer povijesnih sjećanja ima mnogo. Preferiram govoriti o demokratskom, socijalnom i antifašističkom sjećanju. To je sjećanje koje mene predstavlja kao španjolskog građanina. Također, vjerujem da je to politička dužnost prema svima onima koji su se borili protiv frankizma i mislim da je dužnost prenijeti ovo sjećanje, sačuvati ga, promovirati i prenijeti novim naraštajima te izbjeći, koliko je to moguće, ponovnu pojavu fašizma. I to naravno treba koristiti kao političko oružje da se vrlo jasno stavi do znanja da nije moguće biti demokrat a ne biti antifašist.


Kako se desnica pozicionira po pitanju povijesnog sjećanja?

Španjolska desnica, očigledno je, potječe odakle potječe, a potječe iz frankizma. Radi se o o jednoj potpuno osvetoljubivoj desnici koja je naravno jako zainteresirana za tu temu. To je desnica koja nikada nije osudila frankizam u parlamentu. Tek je se 2002. PP pridružila osudi „svih totalitarnih režima“ pred ustavnom komisijom u kongresu, ali nikada na plenarnoj sjednici. Obično poziranje bez pravne valjanosti. Desnica je toliko zainteresirana za pitanje povijesnog sjećanja da svaki put kad se pokrene neki projekt i kada se napravi mali napredak – u ovom slučaju PSOE-a i Unidas Podemos, koji zajedno godinu i pol dana vladaju – pokušavaju ga sabotirati. Suočeni sa Nacrtom zakona o demokratskom sjećanju, oni govore o zakonu o jedinstvu/slozi (kažem govore, jer do sada nisu predstavili niti jedan) što je zapravo čisti negacionizam i neofrankistički revizionizam.

Itekako je njima važna tema povijesnog sjećanja. Prošle su godine u Gradskom vijeću Madrida PP, Ciudadanos i Vox izrazili htijenje da uklone ulice koje su nosile naziv po Largu Caballeru i Indaleciju Prietu. Oni su na kraju uništili ploču u čast ovog gospodina (Larga Caballera, op. prev.) koji je bio ministar rada za vrijeme republike i koji je umro nedugo nakon što je izašao iz nacističkog koncentracijskog logora u Njemačkoj. Oni napadaju dostojanstvo žrtava nacizma! I naravno, eksplicitno opravdavaju Francovu diktaturu. Sve se to jasno vidjelo u Gradskom vijeću Madrida za vrijeme posljednje dvije vlade. Znam nešto o tome jer sam bio jedan od direktora koji je digao Katedru za povjesno sjećanje Univerziteta Complutense u Madridu da izradi Plan sjećanja Madrida dok je na čelu Gradskog vijeća bila Manuela Carmena. Oni su onda su sistematski bojkotirali svaku našu inicijativu. Sa svim raspoloživim sredstvima. Ne želeći da se išta mrdne. I to su ponovno demonstrirali prije nekoliko tjedana, zahvaljujući trenutnom gradonačelniku Madrida Joséu Luisu Martínezu-Almeidi, koji je vratio ulicu Millánu-Astrayu, jednom koljaču iz Građanskog rata dok se u isto vrijeme uklanja ploča učiteljici Justi Freire u kvartu Aluche, koji je usput kvart u kojemu sam nekada živio. U vrijeme kada smo mijenjali Astrayovu ulicu, tome su se protivili samo legionari. Čak je i PP šutjela, stranka Ciudadanos je to podržala. Sada sa Voxom u institucijama su skinuli maske i idu na sve i po sve.

Ne želim biti pesimist. Pokušavam biti što je moguće objektivniji, obilježiti periode, epohe. Ali bit ću iskren: u području demokratskog sjećanja idemo unazad. Ne samo zato što desnica ide sa svime, već i zbog kukavičluka i povlačenja PSOE-a, stranke kojoj kao da na čelu piše: „Ne smetajte fašistima“.


Dosta si govorio o ljudima koji su riskirali svoje živote boreći se za slobodu i demokraciju za vrijeme frankizma. S tim u vezi, pada mi na pamet teza Joséa Álvareza Junca koji otprilike kaže da nije siguran da se te žrtve mogu zvati borcima za demokraciju jer su mnogi od njih bili komunisti ili anarhisti koji su, kako on kaže, htjeli u Španjolsku uvesti diktaturu staljinističkog tipa. Kako to komentiraš?

Mislim da je problem gospodina Álvareza Junca – kao predstavnika jedne vrlo specifične generacije povjesničara – u tome što je uvijek sumnjičavo šutio pred barbarskim aktima i izjavama desnice i ekstremne desnice upućenim prema žrtvama frankizma. Nikada ni jedne riječi podrške inicijativama društvenih pokreta za sjećanje nije dao. Odakle dolazi Álvarez Junco i njemu slični? Šta su učinili protiv diktature? Jesu li oni bili antifašisti? Dajte molim vas. Da se prisjetimo Bertolta Brechta, ne postoji ništa gore od uplašenog buržuja. Predugo su uživali slavu ti „progresivci“ koji su uvijek bili uz vlast i moć. To sa Álvarezom Juncom (da ne zaboravimo i Santosa Juliju sa kojim sam često vodio polemike, ali to sada nije važno) nije lako objasniti. Najprije jer mi se čini da se radi o ozbiljnom povjesničaru. Piše dobro, kao Vargas Llosa. Ali njegov prezir prema onima koje smatra „disidentima“ je ogroman. Sve one koji izlaze van hegemonog i dominantnog diskursa (i koji bitno naglašavaju klasnu dimenziju) se ignorira, a ako ih nije moguće ignorirati, označava ih se kao „militante“. Prezir, snažan i velik, ali iz udobne pozicije, odsječen od problema običnih ljudi. Ne, mi nismo militanti već – da raščistimo – demokrati i antifašisti za razliku od rigoroznih povjesničara.

Ta osoba je bila u Komisiji za povjesno sjećanje koje je među prijateljima i poznanicima osnovala Manuela Carmena, u to vrijeme dogradonačelnica, koja nas je tada pozvala da idemo iz Gradskog vijeća na Katedru za povjesno sjećanje 20. stoljeća Univerziteta Complutense. Simpatičan pokušaj, ali je tu bilo nemoguće raditi. A Álvarez Junco je pokazao potpuno neznanje u tim raspravama i popio mnogo intelektualnih šamara. Naravno, to je naplatio. Kao što je masno naplatio kada ga je María Teresa Fernández de la Vega zaposlila kao „eksperta“ za izradu prvog Zakona o povijesnom sjećanju. Zakon treba malo drugačije oblikovati jer tako kaže potpredsjednica vlade da bi zadovoljila desnicu! I on to napravi: prilagodi zakon i radi ono što mu se naredi. Ne radi se o ironiji, to je čista stvarnost.

To je potvrdio u jednoj emisiji na Španjolskoj javnoj televiziji. Postojao je trenutak u kojemu se vrlo brzo i odlučno postigao napredak u prvom Prijedlogu zakona, tada se vlada na čelu sa Joséom Luisom Rodríguezom Zapaterom uplašila da stvar može izmaći kontroli. Počeli su se sastajati sa povjesničarima, arhivarima, pravnim stručnjacima, ljudima iz raznih udruga itd. Kada su shvatili da bi im se stvar mogla oteti kontroli, zaustavili su projekt, a onaj koji ga je zaustavio bio je José Álvarez Junco. Je li se ponašao kao plaćenik? Zakon je bio na pola puta od svega i jako daleko od međunarodnog humanitarnog prava. Desnica je napravila predstavu za javnost, ali se nije uplašila. Bilo je to jedno „želim ali ne mogu“ da bi se pomirile dvije „strane“, ne dovodeći u pitanje španjolski model nekažnjivosti.

Da se vratim na PCE. Reći da je Komunistička partija Španjolske htjela uspostaviti diktaturu znači smijati se u lice građanima koji to čitaju. Posebno zbog toga jer se PCE 1956. svojim javnim stavom o nacionalnom pomirenju obavezala djelovati na isključivo demokratski način. No, vratimo se nazad: čime on može potvrditi da je PCE tijekom Građanskog rata željela uspostaviti diktaturu? Na čemu se ta izjava temelji? Gdje su dokumenti koji to dokazuju? Ne želim davati lekcije iz povijesti, ali ako je PCE bila glavna ratna partija – što će Álvarez Junco i slični njemu zanijekati – bila je to zbog svog angažmana u Narodnoj fronti i Drugoj republici i zato što je ljudima iz PCE-a bilo jasno da je Španjolska (bila) pokusni laboratorij za naci-fašizam. To je bilo jasno i samom Staljinu. Da, Staljinu.

Problem je u tome što se ovaj čovjek i njemu slični pojavljuju kao službeni povjesničari u glavnim medijima u državi i prati ih dobra fama. Da skratim: ne samo Álvarez Junco, već i drugi autori slični njemu dio su jedne anakrone akademije, reakcionarne i endogamne do srži. Ovo ću ti otvoreno reći: ja sam sada javni funkcioner, ne znam hoću li se vratiti na Univerzitet, ali s obzirom da mnogi koji su na univerzitetu to ne mogu reći, treba jasno i glasno obznaniti da španjolski univerziteti nerijetko izgledaju kao da još uvijek nisu izašli iz staroga režima. U to sam se uvjerio na vlastite oči.

Ta trupa dobro uhranjenih i napojenih povjesničara, kako bi rekao Manuel Vázquez Montalbán, koji govore da je PCE bila banda puna staljinista će crno na bijelo napisati da je Melitón Manzanas bio žrtva ETA-inog terorizma koja zaslužuje priznanje. Ili da je sve ono sa Carrerom Blancom bilo nepotrebno i da se to treba osuditi. Na španjolskim univerzitetima nemaš budućnost ukoliko ne znaš deklinirati glagol „osuditi“ u svim njegovim glagolskim oblicima. I naravno, ETA je za vrijeme frankizma bila zločinačka grupa, jako loša, ali jako jako loša. To da, ali naravno, niti jedne riječi o GAL-u i državnom terorizmu. Koješta!

Neću bježati od toga: po meni su svi oblici borbe protiv frankističkog zločinačkog režima bili opravdani i potrebni. Počinjući i završavajući sa oružanom borbom. Bilo je sjajnih ljudi koji su riskirali svoje karijere, svoje živote, živote svojih obitelji i njima odajem maksimalno poštovanje. Druga mnogo ozbiljnija i složenija stvar je bila ono što je uslijedilo u tranziciji sa ETA-om i terorizmom, točnije, nakon juna 1977.

I naravno, maksimalno poštovanje za sve borbe koje je vodio radnički pokret u obrani sindikalnih, radničkih i demokratskih prava na radnim mjestima i van njih za vrijeme frankizma, tranzicije i tijekom prvih godina socijalističkih vlada.


Álvarez Junco isto tako je znao reći da će rane iz Građanskog rata s vremenom izgubiti na važnosti. Čini mi se nevjerojatnim da jedan ozbiljan historičar za kakvog on važi može izgovoriti takve stvari. Tu problem nije u vremenskoj distanci već u ideološkom sukobu između ljevice i desnice i čudi me kako on to ne vidi. Pa nije Španjolska jedina država sa takvim ideološkim sukobima.

Da, gospodin Álvarez Junco i drugi misle da se bave historijom (makar nisam siguran da i on sam u to vjeruje, ali dobro), ali oni se zapravo bave politikom. Oni se ne pomiču sa klasičnih diskursa zastarjelog režima iz 1978., poput onog o „dvije strane“ u Građanskom ratu. Ne! Republikanska vlada nije bila nikakva strana, nego legitimna vlada. Nisu svi bili isti i nisu svi ubijali isto. Oni ne rade ništa drugo nego što ponavljaju klišeje frankističke propagande. Pred takvim historičarima, treba istaći historičare poput Reiga Tapije, Ángela Viñasa, Arósteguija, Espinose Maestrea, Gómeza Morena koji su odbijali ići tim putem i suprotstavili su se tim mitovima još prije puno godina i za to su platili cijenu. Neki još uvijek misle da Univerzitet pripada njima. Ne pripada.


Onda će ti reći „a šta je sa Paracuellosom?“

Paracuellos je iznimka koja potvrđuje pravilo. Republikanska vlada za razliku od Francovog režima nije provodila politiku istrebljenja političkog protivnika. Postoje stotine radova na koje se možemo pozvati kako bismo razlikovali i kvalificirali tipologije političkog nasilja koje su se dogodile na početku i tijekom Građanskog rata.

Problem tu nije Paracuellos. Problem je u šteti koju su napravili i Álvarez Junco i drugi revizionisti svih vrsta. I oprezno, nisu samo Pío Moa ili César Vidal (ekstremna desnica) ti koji revidiraju povijest, Državna nagrada za historiju je dodijeljena Fernandu del Reyu za knjigu „Crvena odstupnica“. Kakve gluposti. Kakve li slučajnosti da Josep Fontana nikada nije dobio tu nagradu!

Spomenuli smo ranije Santosa Juliju. Da ga ne citiramo, bacit ćemo pogled na karijeru ovoga čovjeka koji je govorio svašta o povijesnom sjećanju, a onda se pridružio sočnom tržištu. Strašna je ostavština koja je ostala iza njega. Na šta mislim kad to kažem? Izvini ako sam malo pobjegao sa teme. Njegova je glavna teza ta da se kraj frankizma ne treba objašnjvati borbom opozicije – uglavnom radničke i komunističke. Taman posla. Po njemu je treba objašnjavati pojavom srednje klase koja se formirala usljed ekonomskog razvoja u frankizmu (za što ne nudi nikakve podatke) – baziranog, uzgred rečeno, na teškoj eksploataciji radnika i radnica koji nisu imali nikakvih sindikalnih ili radničkih prava, gdje su pritom sindikalne radničke organizacije konstantno progonjene – i koja je magično omogućila da se dok trepneš okom pređe iz frankizma u demokraciju bez većih komplikacija. Zatim slijedi slatkasta priča o tranziciji sa dobrim kraljem, šarmatnim Suárezom i oduševljenim političarima koji su spoznali sami sebe. Drugim riječima: klasična buržujska priča o tranziciji.

I šta onda reći na to? Čujte, molim vas, nemojte nam se smijati u facu. Pokažite malo intelektualnog poštenja prema narodu, građanima i prema svojim kolegama historičarima.


Šta je sa Prijedlogom zakona o demokratskom sjećanju na kojemu se počelo raditi prošle godine. U kojoj fazi je sada?

U julu 2021. Prijedlog zakona konačno je odobren nakon nekoliko verzija od septembra prošle godine kada se počelo raditi na njemu. Logično, moramo ga usporediti sa prvim Zakonom o povijesnom sjećanju iz 2007. I naravno, tu su logični i potrebni pomaci. Pored onoga što se događa u parlamentarnoj proceduri, želio bih istaknuti tri stvari. Prvo, Zakon o amnestiji se neće dirati. Dakle, zakon se može šminkati, bojiti, sređivati, ali sa netaknutim Zakonom o amnestiji nije moguće okončati španjolski model nekažnjivosti. Drugo, to je zakon u kojemu je vlada, najprije PSOE, još jednom pokazala svoje strahove i pokazala da ne smije preći određene crvene crte u mnogim aspektima: u samom razmatranju žrtava, nedostatku hrabrosti da zauzme čvrst stav o frankističkoj pljački nakon Građanskog rata, a tu su i ograničenja kada je u pitanju pravna reparacija. Treće, iako je došlo do značajnih poboljšanja, još je dug put do slobodnog pristupa dokumentima. Drugim riječima, projekt je daleko od međunarodnih standarda o pravu na istinu, pravdu, reparaciju i jamstvu da se slične stvari neće ponoviti. I mogu ti potvrditi – kada usporedimo prvu i posljednju verziju – da je projekt poboljšan u političkom, pravnom i tehničkom smislu u nekim segmentima; u drugim, nakon mišljenja Općeg sudskog vijeća, otišlo se unatrag (radi li se opet ostrahu izvršne vlasti?). Primjerice, u slučaju ilegalizacije Državne zaklade Francisco Franco. Da prijatelju, u Španjolskoj imamo zakladu koja glorificira Franca, koja je otela njegove dokumente i pravi apologiju frankizma.

Jasno je da si ne možemo dopustiti još jednu propuštenu priliku. Među nama je ostalo malo ljudi koji su proživjeli Građanski rat, ljudi koji su živjeli za vrijeme frankizma (ti prvi su jako stari) i mislim da se tako važna odluka ne može više odlagati. Sada ili nikada.


Kako komentiraš inicijativu argentinske sutkinje Maríje Servini koja je podnijela tužbu po načelu opće nadležnosti protiv frankističkih zločina? I kada već to spominjem, četiri bivša španjolska premijera (dva iz PP-a i dva iz PSOE-a) poslali su pismo podrške frankisti o kojemu smo na početku intervjua govorili – Rodolfu Martínu Villi – optuženog za zločine protiv čovječnosti. Kako sve to vidiš?

Tu imam tri stvari za istaknuti. Prvo, kada su tužitelji prije više od godinu dana putem zaklade La Comuna podnijeli tzv. argentinsku tužbu, Španjolska je prikazana onakvom kakva jeste: zemlja koja je sistemski maltretirala žrtve frankizma i koja ima ozbiljan problem s pravosuđem. To se najbolje vidjelo na primjeru suca Garzóna. Druga stvar, osim gubljenja tog gotovo beskonačnog strpljenja kojega su pokazale žrtve frankizma, postoje pravne zavrzlame sa argentinskom tužbom: pored toga što proširuje princip univerzalne jurisdikcije, problem je u tome što mišljenje odnosno presuda sutkinje Servini ili onoga tko presudi može označiti put bez povratka za žrtve: zamislimo da se presudi protivno interesima žrtava zločina protiv čovječnosti. Osim onoga što bi to značilo u pogledu međunarodne pravde, za jedan zločin – kakav god bio – ne može se suditi dva puta. To je rizik za koji mislim da je na odgovarajući način procijenjen. Treće: što se tiče pisama podrške, to me nimalo ne iznenađuje. To ponovno pokazuje koliko su čvrste konture španjolskog modela nekažnjivosti i shodno tome, režima iz 1978. Ali da stvar bude gora, nisu samo četiri bivša premijera potpisala pismo podrške Martínu Villi, potpisali su ga sindikalisti poput Antonija Gutiérreza Vergare, koji je bio glavni sekretar CC.OO.-a. Stvar je jako zeznuta.

Na kraju, šta Martín Villa predstavlja u argentinskoj žalbi? On predstavlja jasan primjer krvnika, s imenom i prezimenom. On je odgovoran za neopravdive i gnusne zločine. I kada budemo imali pristup svim papirima, saznat ćemo mnogo toga. Ono što u ovom slučaju užasava je to da ovoj ljudskoj mizeriji podršku daju ljudi koji se vide kao demokrate, čak ljevičari, podržavajući ga sa u potpunosti banalnim argumentima: „On je moj prijatelj, on nikada ne bi bio kadar učiniti nešto loše“, bez da ponude ikakve argumente za to. Sramota je riječ koja odražava sve ovo, a nekažnjivost je riječ koja to pravno objašnjava. Nedostatak dostojanstva objašnjava zašto su ljudi poput Antonija Gutiérreza dali podršku Martínu Villi. Štaviše, on to nije učinio jednom, napisao mu je dva pisma podrške. Kako rekoh ranije, da biste bili demokrat, prvo morate biti antifašist.


Iskustva tranzicije iz diktature u demokraciju imali su Čile i Argentina. Na tome tragu te želim pitati, u kojoj mjeri se tranzicije u tim dvjema državama mogu porediti sa onom španjolskom?

Ono što tu najprije treba naglasiti je snažna veza između argentinske, čileanske i španjolske diktature. Naravno, tranzicije ovih zemalja u demokraciju razlikuju se u dobrom broju aspekata, ali svi oni dijele komponentu o kojoj smo dosta pričali tijekom intervjua: to su modeli nekažnjivosti koji su snažno klasno obilježeni s obe strane Atlantika. Drugim riječima, nastavilo se sa politikom neoliberalnog konsenzusa koju su osamdesetih uveli Thatcher i Reagan. Ni u Čileu, ni u Argentini, a još manje u Španjolskoj nije se raspravljalo o budućem ekonomskom modelu države. Taj tabu upravo je srušen u Čileu i to je u povijesnom smislu ogroman iskorak. Usput, vrijedi napomenuti da je u Čileu i Argentini u pogledu ljudskih prava napravljen mnogo veći napredak nego u Španjolskoj koja nema apsolutno nikakvo moralno i političko pravo da daje lekcije tim dvjema državama. Latinska Amerika je jako važna u tom smislu i od iskustava u državama Latinske Amerike moramo učiti unatoč određenim kontradikcijama i zastojima.


Pablo Iglesias nedavno je dao ostavku na mjesto glavnog sekretara Podemosa.

S moje strane, svaka mu čast. Mislim da je Pablo bio jako umoran i spržen. Osim toga, izdržao je najgoru kampanju medijskog uznemiravanja – makar ne samo medijskog, već političkog, medijskog i sudskog uznemiravanja – u posljednjih nekoliko desetljeća. Otišao je na velika vrata. Vrlo je dobro vodio kampanju na izborima za Madridsku zajednicu ovog proljeća. Pokazao je nešto što nije uobičajeno za španjolsku politiku: iskrenost i dosljednost, pored svih kontradikcija koje nosi više njegova figura koju predstavlja nego on sam.


Misliš li da je neke stvari mogao bolje raditi?

Bilo je mnogo stvari koje je mogao napraviti bolje, ali mislim da je u posljednjih nekoliko mjeseci bio vrlo dosljedan, osim nekih grešaka u načinu medijskog ophođenja gdje je transmitirao poruke sa određenom dozom arogancije. U posljednja tri do četiri mjeseca kampanje bio je, opet kažem, briljantan i napravio je ono što je morao napraviti. Ne napušta baš svaki dan prvi potpredsjednik vlade svoju poziciju da bi se prezentirao na regionalnim izborima – na kojima ostvaruje dobar rezultat s obzirom na okolnosti – zaključuje da je njegovo vrijeme prošlo i napušta apsolutno sve sa malo više od 40 godina. On je udostojio političku profesiju svojim neupitnim etičkim ponašanjem.


Mnogo je kritiziran zbog kupovine vile prije nekoliko godina.

Moj san kao komunista je da sutra svi, ako to žele, mogu jesti mesni odrezak. To je socijalizam. Ta priča o siromaštvu je katolička priča. Ono što mi želimo je da si radnici svaki dan u godini mogu priuštiti zdravu prehranu, imati pristojan dom, stabilan posao uz sva prava koja im pripadaju, univerzalno i kvalitetno zdravstvo i obrazovanje, uz javne politike skrbi. I to nije mnogo. Mnogo nije ni tražiti nacionalizaciju sredstava za proizvodnju. Ostalo su suvišne teme preko kojih se željelo slomiti jedinu političku snagu u državi koja je učinila da se čuvari staroga režima osjećaju nervoznim. I tu počinje i završava moje mišljenje o toj pompi oko vile.


Unidas Podemos je već godinu i pol dana u vladi zajedno sa PSOE-om. Šta je Unidas Podemos uspio uraditi otkako je u vladi i općenito, kako vidiš njihovu poziciju u toj koaliciji?

Dosta sam kritičan prema vladi, konstruktivno kritičan. Izvojevao se ne tako mal broj „pobjeda“, poput povećanja (interprofesionalne) minimalne plaće, ali također je istina da je ljevica izvan izvršne vlasti više od osamdeset godina i da se ovakve prilike za direktnu intervenciju rijetko događaju.

Treba zategnuti i derogirati reformu radnog zakonodavstva koju je napravila vlada PP-a, ukinuti njezine najštetnije elemente. Poništilo se recimo pravilo po kojemu se moglo otpustiti radnike zbog sudjelovanja u štrajku. Piketiranje (oblik štrajkanja gdje štrajk ima oblik društvenog protesta kroz blokiranje ulica, onemogućavanje cirkulacije prometa itd., op. prev.) je npr. bilo kriminalizirano. Piketiranje je legitiman način da radnici i radnice brane svoja prava u slučaju štrajka. To su mali koraci, ali mogućnosti koje se otvaraju po pitanju prava žena, veće jednakosti i politika usmjerenih ka djeci i mladima su veće. Doslovno svaki napredak koji je ostvarila ova vlada je tu zbog inzistiranja Unidas Podemosa.

Bilo je problema i sa kladioničarskim lancima nakon mjera koje je poduzelo ministarstvo potrošnje na čelu sa Albertom Garzónom kojega je suprostavljanje kladioničarskim lobijima dosta koštalo. Sve to čine se kao male stvari, ali one su važne, pogotovo zato što su usmjerene na siromašnije slojeve i radničku klasu.

Naravno da se moglo učiniti više, ali tu se ne smije zaboraviti da Unidas Podemos ima 35 zastupnika, a PSOE više od 120. I još jedna stvar – koja naravno vodi u beskrajnu raspravu – može li se učiniti više, a da se ne bude u vladi? Moje mišljenje je da je, unatoč cijeni koju treba platiti zbog bivanja dijelom vlade, uvijek bolje imati Službeni glasnik na svojoj strani.


Katalonija je ovog proljeća dobila novu vladu. Po prvi put u svojoj historiji, Katalonska republikanska ljevica dobila je izbore i formirala Vladu zajedno sa Junts per Catalunya uz podršku CUP-a.

Zanimljivo je kako je CUP dinamitirao mogućnost lijeve vlade u kojoj bi bili Republikanska ljevica, katalonski Podemos i CUP. Tu se vraćamo na debatu koja se desetljećima vodi(la) na katalonskoj ljevici: šta je važnije: nacija ili klasa? Odgovor je nacija.

U teškom smo momentu. Ono što se dogodilo u Kataloniji bilo je grozno. Iz samog CUP-a su kazali jasno i glasno: radije ćemo u vladu sa katalonskom buržoazijom oličenom u Juntsu nego sa Podemosom. Tu su bili jasni. Ovo sa Republikanskom ljevicom je također ozbiljno i zeznuto. Dok oni nama u Madridu daju lekcije šta znači biti ljevica, oni sami vladaju sa desnicom. Na kraju, kako nam samo fali PSUC (Ujedinjena socijalistička partija Katalonije) iz ranih osamdesetih!

Razgovarao: Darko Vujica, Prometej.ba