Pozorišni reditelj, historičar umjetnosti, magistar filozofije i doktor politologije, Tarik Haverić, jedan je od najznačajnijih živućih mislilaca s prostora bivše Jugoslavije. Objavom niza kapitalnih publikacija poput Kritike bosanskog uma i Časa lobotomije: Prikaz jednog kulturnog skandala, Haverić se etablirao u jednog od vodećih javnih intelektualaca u BiH.

S Tarikom Haverićem razgovarao je Denis Švrakić. Intervju uz dozvolu uredništva prenosimo s novog regionalnog portala PREOKRET.INFO.


Denis Švrakić: U Bosni i Hercegovini već dvadeset i pet godina, složićete se, paralelno kohabitiraju tri potpuno odvojena etnonacionalna društva koja baštine tri potpuno oprečne kolektivne naracije. Iako su stotinama godina ovdašnje etnokonfesionalne zajednice živjele jedna pored druge i u stalnom dodiru, ako ne već potpuno izmiješano, čini se da je ovo prvi put u zabilježenoj historiji da su njihovi životni prostori teritorijalno i politički omeđeni. Dakle, po prvi puta možemo utvrditi da je multietnički i multikonfesionalni karakter Bosne i Hercegovine, uz poneki izuzetak, umnogome izgubljen. Eklatantna potvrda rečene teze su rezultati posljednjeg popisa stanovništva. Kakve dugotrajne posljedice takvo stanje nosi i da li smatrate da se ikada možemo vratiti na ono što je prethodilo današnjoj stvarnosti?

Tarik Haverić: Multietnički i multikonfesionalni karakter Bosne i Hercegovine bio je osuđen na nestanak kada su dobre duše, s najboljim namjerama na svijetu, počele da ga ističu kao nekakvu posebnost. Da li je multietničnost /multikonfesionalnost prvo što pomislimo na spomen Kanade, ili Sjedinjenih Američkih Država — u kojima živi 157 etnija? Ovdje su svi bijeli i razumiju se bez prevodioca, no jednom plitkom mišljenju bilo je stalo da neke sitne razlike uspostavi kao osnov političke organizacije društva. Postoji li u SAD pravilo da ministar bijelac mora imati zamjenika Afroamerikanca ili Hispanika? No kod nas se to shvata kao sama bit „nacionalne ravnopravnosti“. Na tom načelu izgrađen je sistem političke neodgovornosti, jer se dužnosnici ne ocjenjuju po rezultatima već po pripadnosti: oni nisu tu da obavljaju posao, već da predstavljaju svoje narode. Koristi od toga ima samo jedan uzak sloj potpuno nekompetentnih aparatčika, dok mladi (a sve više i stariji) ljudi koje oni navodno predstavljaju svakodnevno bježe u zemlje u kojima nisu nacionalno ravnopravni na taj način.

Što se tiče onoga što je prethodilo današnjoj stvarnosti, treba biti oprezan. Čak i kada bismo htjeli ostvariti „povratak na staro“, to ne bi bilo mudro. Nastranu naš afektivni odnos koji počiva na uspomenama iz mladalačkih (i zrelih) godina, živjeli smo u ideološki integriranom društvu, u partijskoj državi s planskom privredom. Zašto bi neko želio da se to vrijeme vrati? Činjenica da je država koja je došla nakon nje neuspješna u mnogim važnim stvarima ne smije nas navesti na utopijsko mišljenje. Svako ima pravo na (individualnu) nostalgiju, ali to ne može biti društvena vrlina.


Neosporna je činjenica da je bošnjački narod brojčano najveća žrtva ratova na prostorima bivše Jugoslavije i da je nad njim naposljetku izvršen i genocid. Ta kolektivna trauma izrodila je krajnje obuhvatan viktimološki narativ koji se nametnuo kao nulta tačka svih naših političkih i društvenih procesa. Iako prirodan refleks, čini se da dvadeset i pet godina nakon rata bosanski muslimanski subjekt i dalje trguje simboličkim kapitalom genocida, da parafraziram Emira Suljagića, te svoju sudbinu gotovo fatalistički vezuje za 1992. godinu, odbijajući svako trezveno suočavanje sa današnjicom. Koliko je rečeni fenomen poguban po njega samog?

Ne postoji „ispravan način“ kapitalizacije kolektivnih stradanja. Ponekad upravljanje sjećanjem porodi različite patologije, i to se ponajmanje tiče bosanskog muslimanskog subjekta. Naprimjer, Norman G. Finkelstein je svojevremeno pokazao u Industriji holokausta kako određene jevrejske organizacije i pojedinci instrumentaliziraju stradanja Jevreja radi ostvarenja političkih ili finansijskih ciljeva (The Holocaust Industry. Reflections on the Exploitation of Jewish Suffering, 2000). Kada je riječ o tome kako se naša sadašnjost odnosi prema našoj nedavnoj prošlosti, bojim se da javni um ne vodi računa o iskustvu bivšeg sistema, koji je također upravljao sjećanjem na Narodnooslobodilačku borbu, radnički pokret itd. Cijela jedna generacija mladih ljudi rođena je nakon 1995, i ne vjerujem da su oni bitno drukčiji od nas koji smo krajem 1960-ih slušali prvoborce na „časovima historije“, klimali glavama i čekali da se završi priča o Kozari, Neretvi ili Sutjesci, pa da nastavimo da se bavimo svojim dječjim poslovima…

S ovog odstojanja, ipak, čini mi se da je socijalistička Jugoslavija mudrije nalazila mjeru: stradanja su se spominjala na značajne datume, ali im nisu bili podređeni društveni procesi. Zato Emerik Blum, trideset godina nakon što se sa skupinom logoraša probio iz Jasenovca, nije bio na čelu spomen-područja „Jasenovac“, već je podizao „Energoinvest“.


U Kritici bosanskog uma posvetili ste dosta pažnje slučaju Fate Omanović – šesnaestogodišnje kćerke Osmana Omanovića iz Bijelog Polja kod Mostara, koju su navodno 1899. godine dvije katolkinje otele, a zatim prisilno pokrstile. Tim povodom došlo je do masovne pobune protiv navodnog katoličkog prozelitizma, da bi se narodni bijes ubrzo pretočio u pokret za vakufsko-mearifsku autonomiju. Međutim, dva i po desetljeća kasnije Fata Omanović dala je opširan intervju u kojem je otkrila da nije bila žrtva otmice, nego da je samovoljno pobjegla kako bi izbjegla ugovoreni brak. Slične primjere koordinisane proizvodnje moralnih panika, s ciljem odbrane časti i kolektivnog ethosa, nalazimo i u književnosti. Naprimjer, Andrić u “Travničkoj hronici” opisuje sirotog pijanca, Bekri-Mustafu, koji dolazi u travničku varoš kako bi pronašao svoju odbjeglu ženu koja se udala za nekog minornog ćatu u konzulskoj službi. Osjećajući da je prisustvo kaurskih konzula opasnost po sami poredak, muslimanska svjetina počinje Bekri-Mustafu kititi poklonima, uzdizati u mučenika te preuzimati ulogu branioca njegove časti i kolektivnog ethosa, da bi ubrzo zaključala čaršiju i povela masovne i nasilne demonstracije tražeći utamničenje nesretnog ćate. Smatrate li da savremeni bošnjački vjersko-politički establišment proizvodi moralne panike po istom obrascu?

Meni je kao autoru zanimljiva svaka interpretacija pojedinih elemenata Kritike bosanskog uma, na koju svaki čitalac ima puno pravo – iako ja, evocirajući slučaj Fate Omanović, nisam prvenstveno mislio na proizvodnju moralne panike. Taj je aspekt, naravno, nezanemariv, ali meni je bilo važnije da pokažem kako se falsifikati prošlosti i danas uspješno koriste kao mobilizacijski motivi. I 75 godina nakon što se saznala materijalna istina o Fatinom bijegu, i to iz usta same protagonistice, različiti autori pothranjuju mit o „otmici“ i „prozelitizmu“. Uz jednu temeljnu moralnu pretpostavku, koja je toliko očigledna da je ne treba ni spominjati: islamski prozelitizam je pozitivna pojava, a nijedan drugi nije.

Kada Cassius Clay postane Muhammad Ali a Cat Stevens – Yusuf Islam, to su samo još dvije istaknute ličnosti koje su spoznale istinu. No kada Fata postane Darinka, ne može se raditi o spoznaji neke druge istine, već nužno o prisilnom pokrštavanju itd.

Ta arogancija je u korijenu narcističke krize islamskih društava izazvane poređenjem sa Zapadom, koju Dan Diner briljantno dijagnosticira u Zapečaćenom vremenu, studiji što analizira zastoj u islamskom svijetu: stogodišnji resantiman koji taj svijet osjeća uzrokovan je velikim raskorakom „između visoko postavljenog osjećaja vlastite vrijednosti, koji insistira na navodnoj religijsko­civilizacijskoj nadmoći — i njegovog stalnog negiranja nepotkupljivom zbiljom“.


Ratni i poratni odnos prema državi u onom dijelu Bosne i Hercegovine u kojem Bošnjaci čine demografsku većinu, a zahvaljujući najprije radovima autora poput R. Mahmutćehajića, I. Pašića, F. Saltage, M. Filipovića, E. Imamovića, M.F. Begovića i drugih, uz blagoslov službene politike koja je prigrlila aksiome njihovih ideja, u osnovi je građen na teološkom konceptu koji svodi Bosnu na metafizički subjekt u kojem oduvijek vlada ravnoteža svijeta i nebesa. Koliko je opasno jednu konkretnu instituciju vlasti i društvenog organizovanja kakva je država, svoditi na sufijsku misao? Kako mogu građani imati kritički odnos prema državi kada se ona četvrt vijeka nameće kao metafizički subjekt i da li poznajete još jedan primjer neke evropske zemlje čiji moderni politički identitet svoje utemeljenje pronalazi u skolastici?

Esencijalističko shvatanje države, prema kojem ona nije upravni aparat društva i ne počiva na slobodi svojih članova već na nekom metaindividualnom načelu koje transcendira sve volje – to shvatanje nisu formulirali autori koje spominjete. Ono je mnogo starije, a oni su ga samo prigrlili. A šta bi drugo i mogli? U analizi uzročno-posljedičnih veza, koja u društvenim naukama nema onu pouzdanost koju ima u prirodnima ali je ipak moguća, moralo bi se kad-tad postaviti pitanje zašto nije ostvareno nijedno važnije obećanje iz 1990, ili iz 1995. Koje su odluke, i kojih individualnih i kolektivnih subjekata, postupno dovele do ovog stanja? Odgovori bi bili većinom jednosmisleni, i sasvim sigurno porazni. Stoga se „bojno polje“ iz društvene stvarnosti, u kojoj je učinke moguće sagledati i izmjeriti, i konstatirati epohalni neuspjeh, pomjera u transcendenciju, u mundus imaginalis ispunjen dvosmislenostima i mutnim aluzijama u kojem bosanski muslimanski subjekt sâm stvara kriterije uspješnosti u „civilizacijskom natjecanju“ iz kojeg uvijek izlazi kao moralni pobjednik. I tu je Dan Diner nezaobilazan: kada se stvarnost shvati kao tekst, „nema razloga da se u pitanje dovode životni uvjeti. Dovoljno je da ih se drukčije interpretira“. Sva ta baljezganja koja spominjete, o Bosni kao „ravnoteži svijeta i nebesa“, mogu se svrstati u te „drukčije interpretacije“. U životne uvjete prvoga reda, naprimjer, spada zdravstvo. I ovo ovozemaljsko zdravstvo, koje zavisi od sposobnosti, znanja i umijeća, temeljito je upropašteno – što se kompenzira objavljivanjem kapitalnih djela s naslovom „Liječenje kuranskim ajetima“! Velika pobjeda bosanskog muslimanskog subjekta, koji tu slobodu nije imao pod komunistima! No protagonisti tog „duhovnog preporoda“ nisu toliko ludi da sami povjeruju u svoje opskurantističke teorije. Kada njih nešto zaboli, ne liječe se kuranskim ajetima već odlaze pravim ljekarima, u Tursku ili u neko drugo inostranstvo.

No i ovdje moram insistirati: to licemjerje nije nikakva bošnjačka specifičnost. Nalazimo ga kod svih predstavnika „svojih naroda“. Kada gradonačelnik Mostara Ljubo Bešlić ima zdravstvenih problema, hospitaliziraju ga u Zagrebu, a ne u Sveučilišnoj kliničkoj bolnici Mostar, inače crnoj rupi u budžetu Republike Hrvatske…


Budući da ste jedan od rijetkih intelektualaca koji se bez zadrške i posve silovito bavi ovdašnjim društvenim anomalijama kakve su naprimjer desekularizacija društva, klerikalizam, historijski revizionizam i sveopšti anahronizam, kako tumačite svojevrsnu kulturu autocenzure koja godinama vlada – kako u narodu, tako u akademskoj zajednici i među nezavisnim intelektualcima?

Tako postavljeno pitanje pretpostavlja da već postoji kritična masa intelektualaca upućenih u svjetske tokove mišljenja, autora unutar akademske zajednice ili izvan nje, koji su sagledali sve protivrječnosti historijskog trenutka i našeg specifičnog konteksta ali šute iz oportunizma ili zbog autocenzure. Nažalost, mislim da je situacija mnogo gora.

Za razliku od tehničkih i biomedicinskih nauka, u kojima djeluju autori koji nam kao sredini čuvaju obraz jer su manje-više upućeni u svjetska dostignuća, u društvenim naukama – uz jedan ili dva časna izuzetka – autori okićeni akademskim titulama šute jer nemaju šta da kažu.

Drugi razlog, koji još više zabrinjava, jest što se kod mnogih ne radi o autocenzuri već o iskrenom uvjerenju. „Autocenzura“ pretpostavlja subjekta koji prema društvenoj stvarnosti ima kritički odnos ali ga ne iznosi iz straha ili oportunizma. No naučnici, pisci i publicisti iz ove skupine nemaju taj odnos, jer su usvojili teološku sliku svijeta koju ste spomenuli pa nemaju šta da „autocenzuriraju“. Da se u to uvjerite, dovoljno je da pratite otužne istupe „akademika“ okupljenih u BANU, od kojih neki imaju više žena nego objavljenih naučnih radova…


U “Kritici bosanskog uma” posebnu pažnju posvećujete predratnom i poratnom trendu divlje nauke, navodeći niz nevjerovatnih primjera od kojih je, po mom skromnom mišljenju, najpitoreskniji diletantizam izvjesne Vahide Šeremet. Kako objašnjavate toliki stepen urušavanja akademskog diskursa i nepostojanje elementarne prakse peer reviewa u Bosni i Hercegovini?

Na to sam već djelimično odgovorio uz prethodno pitanje. No nesretna gospođa Šeremet je tu najmanje kriva: oduvijek je bilo pojedinaca ubijeđenih da su samo na osnovu svoga zdravog razuma, bez potrebne stručne naobrazbe, naslutili rješenja velikih misterija prirode, povijesti i društvenog života. Problem je što se nije našao niko da joj kaže. Podsjećam da je njen heteroklitni spis o „Hasanaginici“ zapravo imao recenzente. Nju donekle opravdava to što nije ni istraživač ni univerzitetski nastavnik. No šta da radite s profesorima i doktorima koji, u službi „svoga naroda“, objavljuju cijele tomove ispunjene fantazmagorijama? Pa ako Srbi imaju Olgu Luković-Pjanović koja dokazuje da su „Srbi narod najstariji“, ovdje ćemo im odgovoriti naučnim studijama o Bošnjacima kao predslavenskom stanovništvu Bosne!

Vahida Šeremet je epifenomen koji ukazuje na bolest strukture. Zakon o visokom obrazovanju možda zahtijeva određen broj naučnih doprinosa kao uslov za napredovanje u više zvanje, ali ne sprečava komisiju sastavljenu od kandidatovih kolega da intervju u dnevnim novinama prihvate kao naučni rad. I da svaki pokušaj osporavanja proglase napadom na autonomiju Univerziteta…


U Liberalizmu protiv liberalizma, odgovarajući Dejanu Joviću na njegov tekst pod naslovom „Samo u mitovima svaki narod želi državu. U stvarnosti – ne“, napisali ste da je „u situaciji ili-ili, jedinstvena Jugoslavija s autoritarnom socijalističkom vlašću manja … vrijednost od Jugoslavije razbijene u više političkih cjelina, od kojih će se makar neke razvijati kao liberalno-demokratska društva“, pa ste zaključili da su „neliberalni referendumi o otcjepljenju (u Jugoslaviji, op.a.), u konkretnoj historijskoj situaciji, bili jedini način da se pokrene proces kojim će se, u bližoj ili daljoj budućnosti, liberalno društvo uspostaviti“, istakavši dalje da „društva postaju liberalno-demokratska kroz niz nasilnih sukoba u kojima pristalice liberalne demokratije sasvim neliberalno i nedemokratski eliminiraju njene protivnike“. Da li, dakle, smatrate da je teoretski bilo nemoguće španski model relativno mirnog prelaska sa totalitarizma na liberalnu demokratiju sprovesti u jedinstvenoj Jugoslaviji i da li vjerujete da je, izuzev slovenačke vlasti, bilo istinskih pristalica liberalne demokratije među demokratski izrabranim političkim nomenklaturama tadašnjih jugoslovenskih republika?

Dejan Jović je dragocjen autor, i da ima stotinu autora takvog profila u jugoslavenskom historijskom prostoru tj. „regiji“ – ne bi bilo previše. U tekstu koji spominjete iznio sam (vrlo umjereno) neslaganje s idejom da pokreti kojima se uspostavlja liberalna demokratija i sami moraju biti liberalni i demokratski. To se u povijesti nikada nije dogodilo. Sve ostalo su kontrafaktualna nagađanja: je li bila moguća Francuska revolucija bez jakobinskog terora? je li se Napoleonov “Građanski zakonik”, kao nesumnjivo civilizacijsko dostignuće, mogao proširiti Evropom i bez Napoleonovih osvajanja? U našem slučaju, mirna tranzicija nije bila moguća zato što se četvrta armija po snazi u Evropi, JNA, jedina struktura koja je imala kapacitet djelovanja na cijelom jugoslavenskom teritoriju, opredijelila da brani „jugoslavenstvo i socijalizam“, u trenutku kada je socijalizam kao vrijednost bio napušten i u SSSR-u.

Što se tiče drugog dijela Vašeg pitanja: ne samo da 1990-ih godina nije bilo iskrenih pristalica liberalne demokratije u novoizabranim političkim klasama naših republika, nego ih nema ni danas. Naš politički život je, uglavnom, predstava za nezainteresirane strane posmatrače u kojoj lokalni akteri izgovaraju tekst za koji vjeruju da će im se svidjeti.


U više navrata iznijeli ste, za mnoge, kontroverznu kvalifikaciju prirode rata koji se odvijao u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. godine. Naime, definisali ste ga kao „oružani sukob sui generis, s elementima agresije, građanskog rata i vjerskog rata“. Možete li elaborirati svoju kvalifikaciju?

Moram Vam vjerovati na riječ da je moja kvalifikacija kontroverzna, jer nisam registrirao da ju je neko negdje i spomenuo, a kamoli doveo u pitanje. Kako god bilo – naučili smo, ne bez muke, da najsigurniji način orijentacije u tom visokoenergetskom polju kakvo je „priroda rata u Bosni“ jest da se držimo presuda tribunala u Hagu. No taj stav obavezuje. Međunarodno pravo i međunarodno pravosuđe ne daju samo definiciju genocida, već i definiciju građanskog rata. Nismo u samoposluzi, pa da uzmemo prvu a odbacimo drugu jer nam ne odgovara.

Ako je građanski rat, ili „nemeđunarodni oružani sukob“, po definiciji „nasilan sukob između države i jednog ili više nedržavnih aktera na državnom teritoriju“, ili još „oružani sukob u kojem se sučeljavaju stanovnici iste zemlje“, moramo priznati da su se vojne formacije koje su se borile protiv Armije BiH sastojale većinom od bosanskohercegovačkih državljana.

Naravno da one taj sukob ne bi mogle ni pokrenuti ni voditi bez pomoći i izravnog učešća vojnih formacija susjednih država, zbog čega sam elemente agresije i stavio na prvo mjesto. A da se još radilo i o vjerskom ratu, mislim da to ne treba posebno dokazivati.


Vaša prošlogodišnja javna polemika sa kolumnistima sarajevskog nedeljnika “Stav” imala je približan značaj kao što je nekoć Kiševa kultna književnopolitička polemika sa profesorom Draganom M. Jeremićem i piscima Miodragom Bulatovićem i Branimirom Šćepanovićem bila od izrazitog značaja za ondašnju intelektualnu scenu. O njoj smo, naime, žustro raspravljali i Vaše odgovore objavljene u “Prvoj smjeni” pomno čitali, prosljeđujući ih jedni drugima. Razlog zbog kojeg povlačim paralelu između Vašeg duela s Mustafom Drnišlićem i ekipom i onovremene polemike vođene na stranicama Književnih novina i Poleta je činjenica da je Vaša polemika bila jedna od rijetkih, ako ne i jedina te vrste u učmaloj bh. publicistici. Moje pitanje je sljedeće: kako ocjenjujete stanje domaće publicistike i da li smatrate da je javna polemika kao takva izgubljena vrijednost u Bosni i Hercegovini?

Koliko god bi mi godila uloga „bosanskog Kiša“, imam previše godina a da bih mogao pristati na to poređenje. Niko Kišu nije ni blizu! No problem je zapravo na drugoj strani: Književne novine i Polet, to su bile ozbiljne publikacije, Bulatović i Šćepanović bili su značajni pisci a Jeremić profesor estetike na Filozofskom fakultetu – šta god mi mislili o njihovim pozicijama u toj konkretnoj polemici. A kakav je intelektualni prtljag grupe turskih plaćenika okupljenih oko “Stava“? Tim momcima je navodno stalo do „islamskih vrijednosti“, i redovno izvještavaju o zbivanjima u islamskom svijetu – iako o tom svijetu nemaju ni najosnovnijih socioloških, historijskih ili lingvističkih znanja. Nedavno su objavili tekst o rezultatima izbora u Tunisu, “Enhanda na vlasti”. Ako se pitate šta je „Enhanda“ – to je zapravo pogrešno pročitano ime islamističke stranke En-Nahda, „Preporod“ (piše se: Ennahda). U istom tekstu vođu ove stranke Rašida Ganušija nazivaju „Ganuči“! Da je iko iz tog uredništva proveo makar petnaest minuta u sibjan-mektebu, znao bi da u arapskom nema glasa č!

Prave polemike (koja je inače cijenjena književna vrsta!) kod nas nema. To je, s jedne strane, uzrokovano „demokratizacijom“ koja svakome s tastaturom i priključkom na internet omogućuje da iznosi, pod maštovitim pseudonimom GrMbLH3-Cool, svoje mišljenje o bilo čemu, „polemizirajući“ na forumima s istim takvima.

S druge strane, ljudi i dalje imaju jednako visoko mišljenje o svojim sposobnostima kao i u prošlom sistemu, samo što više nema nikakvih moralnih sankcija. I sve je prepušteno ličnom osjećaju. Meni, naprimjer, ne bi palo na pamet da se uključim u raspravu o ortopediji jer nisam ljekar, a još manje ortoped, ali zato neki ortopedi bez zazora sudjeluju o raspravama o ustavnim pitanjima.


Evropska unija je prije nekoliko sedmica obustavila početak pregovora o članstvu sa Albanijom i Sjevernom Makedonijom, pošto su Francuska, Holandija i Danska iskoristile pravo veta na proširenje Unije. Nedugo zatim, francuski predsjednik, Emmanuel Macron, dao je opširan intervju za “The Economist” u kojem je elaborirao svoje stavove, iznoseći niz negativnih kvalifikacija o Zapadnom Balkanu i dovodeći Bosnu i Hercegovinu u direktnu vezu sa islamističkim terorizmom. Kako objašnjavate Macronovo historijsko „Ne“ i koje su posljedice takvog rezolutnog stava po nas?

Sredinom 1970-ih godina, kada je Francuska bila najutjecajnija članica Evropske zajednice, predsjednik Giscard d’Estaing htio je da nagradi Grčku što se oslobodila pukovničkog režima, pa je ubrzao njezin prijem u EZ preko reda. Grčka nije bila spremna, niti je to ičim zasluživala, što je izbilo na vidjelo u krizi 2008. Macron želi da prekine s tom praksom. Iskustvo svjedoči da na reforme možete utjecati dok je zemlja još kandidat: kada je jednom primite, postaje kasno. To dobro pokazuje primjer Victora Orbána i njegovog sasvim neevropskog ponašanja: ne možete mu ništa! Macron namjerava da najprije reformira odnose i način odlučivanja unutar sadašnje konstelacije, što postaje moguće nakon istupanja Velike Britanije – utjecajne zemlje koja nije bila ni članica Eurozone ni članica Schengena, a ima poseban ugovor o vojnoj saradnji sa Sjedinjenim Državama, što je bila prepreka za stvaranje evropskih odbrambenih snaga. Kada taj proces bude pokrenut, mislim da će Macron ublažiti svoj stav. S druge strane, javnost u zemljama kandidatima i prečesto shvata ispunjavanje evropskih zahtjeva kao nekakvu kaznu, muku koju treba izdržati da bismo bili nagrađeni članstvom. No „članstvo“ zapravo znači poštivanje skupa političkih, socijalnih, tehničkih, ekoloških i zdravstvenih standarda, kojih treba da se pridržavamo radi vlastite dobrobiti a ne da bismo zadovoljili tzv. briselsku birokratiju. Pa pridržavaju ih se i evropske zemlje poput Norveške, Švajcarske ili Islanda, koje nisu članice EU. Nekako slutim da će, nakon emotivnih reakcija, Albanija i Sjeverna Makedonija nastaviti s reformama, čekajući da se vjetar okrene. ■