Intervju sa Selimom Bešlagićem | I dio | O situaciji u Jugoslaviji i početku rata u BiH

Samo dva dana poslije, počinje rat u Tuzli. Sukob s takozvanom „Tuzlanskom kolonom“ 15. maja 1992. godine. Nakon toga JNA, već ukopana okolo Tuzle, otvara artiljerijsku vatru na grad, nekoliko je građana poginulo. Što se zapravo događalo 15. maja u Tuzli?

Mi smo čitavo vrijeme pokušali raditi po onome što je dogovarano gore na nivou države. Predsjednik Izetbegović dogovarao se sa armijom da radimo na uspostavljanju povjerenja jedni prema drugima. Mi smo pravili zajedničke patrole armije i policije. Neprekidno smo razgovarali sa komandom u Tuzli, nalazili rješenja. Kada su rezervisti koji su prolazili kroz Tuzlu pucali po džamijama i po drugim objektima, davali smo saopštenja koja su oni prihvatali, ali su oni u Sarajevu odbijali. Mi damo saopštenje, a oni odozgo kažu: „Kako to može, mi imamo dokaz da je Janković - koji je bio general ovdje - prihvatio takvo saopštenje“. Jedan od dogovora je bio da do 17. maja sve jedinice izađu iz Bosne i Hercegovine. Mi smo u razgovorima s vojskom dogovarali da nam se predaju kasarne i ostale stvari. Tako je bilo i 15. maja. Oni su pokušali da izađu 15. maja u 1 sat i počeli su da lupaju po kasarni, uzimaju opremu. Onda smo mi to stopirali i vratili ih nazad. U poslijepodnevnim satima došlo je do kontakta na poziv iz kasarne da naši predstavnici dođu, obiđu kamponire i vide mogućnost preuzimanja kasarne. Oni su ih uhvatili i stavljeni su u kolonu. Onda su jednostavno u strci, bez komande i bez ikakve organizacije posjedali na vozila, posjedali na minsko eksplozivna sredstva. Mi to nismo znali, nažalost. Nakon otvaranje paljbe iz kolone na jedinice rezervne milicije koje su imale zadatak da obezbijede nesmetan saobraćaj, nakon pucanja i nakon ranjavanja određenog broja ljudi, uzvratili smo: „Na vatru odgovoriti vatrom.“ I tada se desio 15. maj. Tad je počela borba za dokazivanje istine koja i danas traje jer zbog tog 15. maja su optuženi Selim Bešlagić, Meša Bajrić i Ilija Jurišić koji se dugo nalazio na suđenju u Beogradu. To je bila grupa od oko 10 ljudi. Dva ili tri čovjeka su iz te grupe već umrla, ostali su već oslobođeni optužbe, a Selim Bešlagić i Meša Bajrić su ostali. Mi smo danas faktički zarobljenici naše borbe za Bosnu i Hercegovinu. Ne žalim to, neka sam zarobljenik, jer sam tada branio i sada branim Bosnu i Hercegovinu. To je stvar koju treba riješiti Tužilaštvo Bosne i Hercegovine. Očekujem da bi se to moglo desiti u ovoj godine, pa ćemo vidjeti. Prema tome, 15. maj je dan kad su Tuzlaci obranili ljudsko dostojanstvo i spriječili da Tuzla ne bude posječena kao mnogi gradovi i da ne dođe do masakra. A što se tiče njihove propagande da su na stadionu Tušanj zatvoreni Srbi i da Jalom plove leševi: Jala je tada bila jedan potočić gdje faktički nije ni bilo vode tako da smo mi to demantovali snimcima i sa Tušnja i sa Jale, ali gluhome govoriti, a slijepom pokazivati, ne vrijedi.

Skupština Općine donijela je odluku da će svi građani braniti sve građane. Kolona aerodroma Dubrave bez incidenata je prošla kroz Tuzlu 17. maja. Možete li nešto reći o organiziranju odbrane grada? Kako su se stvari odvijale nakon 15. maja? Što se događalo prvih mjeseci rata u Tuzli?

Evo ja sam vam već malo i ispričao. Mi smo u razmatranjima šta uraditi iskoristili opet jedinu zakonsku mogućnost. Zakonski jedina mogućnost je bila pozivanje rezervne policije. Tuzla je u tim trenutcima donijela odluku da se pozovu svi koji žele da uđu u rezervni sastav policije. Teritorijalna odbrana se nije mogla pozvati jer mogla je imati do 100 ljudi. Ona je pripadala Predsjedništvu Bosne i Hercegovine. U prvim smo trenutcima angažovali negdje oko 7.000 ljudi i formirali rezervnu policiju koja je imala zadatak da brani grad i održava red u gradu. Na osnovu toga, kada je Predsjedništvo proglasilo ratno stanje i formiranje Teritorijalne obrane, tada se rezervna policija dijeli. Dio ostaje u sastavu aktivne policije u funkciji zadataka civilne vlasti. Oni koji su bili ušli u rezervnu policiju poslije ove odluke prelaze u Teritorijalnu obranu i formiraju se tuzlanske brigade. Tako da smo mi poštujući odluke jednostavno došli u situaciju da imamo civilnu strukturu vlasti i imamo vojne vlasti. Doveli smo do sloge između vojnih struktura i civilnih struktura što je omogućile da napravimo, ja bih rekao, fantastičnu obranu. Zašto je to moglo? Nismo se petljali u vojne strukture, osim naše obaveze da tim strukturama pružamo maksimalnu podršku. Sve odluke o vojnim akcijama je donosila komanda Drugog korpusa koja je u Tuzli imala svoje sjedište. Civilne strukture vlasti su vodile računa da se u Tuzli održi civilni život i sigurnost građana. Mislim da je to funkcionisalo. Ta veza vojnih i civilnih vlasti bila je najbitniji elemenat sigurnosti građana.

U gradu se nalazilo mnoštvo naoružanih formacija. Uz Armiju BiH postoji i HVO te njihove vojne policije uz redovnu policiju. Navodno incidenata nije nedostajalo. Koliko je zapravo stanje u gradu bilo napeto i kritično?

Nije u Tuzli bilo HVO-a do 15. maja. U Tuzli HVO nije tad formiran. U Tuzli je formiran HVO nakon 15-og, ali je i on ušao pod komandu Armije Bosne i Hercegovine. Tako da mi tih incidenata za razliku od drugih gradova nismo imali. Patriotska liga nakon 15. maja po komandi se prebacila u sastav Drugog korpusa. Tako da smo sve te formacije koje su eventualno bile, ali koje nisu bile aktivne, integrisali u sastav Armije. Nije bilo nikakvih incidenata osim incidenta kad smo imali skupštinu. Tad sam bio zarobljen od strane formacija SDA ali sam ja s njima razgovarao i doveo ih do toga da su jednostavno morali da prihvate uslove po kome se princip odbrane Bosne i Hercegovine bio taj da nema paravojnih formacija i da ne mogu biti izvan sastava institucija koje su formirane na nivou Bosne i Hercegovine

Kako je Tuzla jedina uspjela ostati bez nacionalnog nasilja i bošnjačko-hrvatskog sukoba? Što ste sve poduzimali?

Čitava ova priča je priča o povjerenju građana i vlasti. Taj uzajamni odnos je vrlo bitan. Primao sam i moji pomoćnici su morali primati građane po potrebi. Imao sam skoro svaki dan kontakt s građanima, a imao sam dva dana u sedmici kad primam građane. To dovodi do toga da slušajući njihove probleme, rješavajući njihove probleme koliko je moguće, stvori se jedno povjerenje gdje niko nije zazirao zbog toga što sam ja Musliman, a ti Hrvat ili ti Srbin. Zato što smo problem gledali kroz problem čovjeka, a ne kroz problem nacije i naroda. Najbolji primjer za to je kada su sa srpske strane granatirali pravoslavnu crkvu. Tada smo mi u saradnji sa građanima srpske nacionalnosti obezbijedili donaciju da se popravi pravoslavna crkva. Meni je telefon zvonio, zove čovjek i kaže: “Vi popravljate crkvu, a oni su srušili džamija i katoličkih crkava koliko hoćeš. A ti - kaže - popravljaš pravoslavnu crkvu.“ To nije njihova crkva, to je tuzlanska crkva, crkva građana pravoslavne vjeroispovijesti koji su ostali u Tuzli i ostali da brane to. Nema koja je njegova, koja je naša. Ili drugi primjer; kad je došlo do one naredbe da se jedinice HVO-a podčine Armiji BiH, iako su u Tuzli one bile podčinjene, komanda HVO-a iz Mostara je tražila da se oni izmaknu, da oni budu samostalni. Ljudi su rezonovali da nema te šanse i rekli da neće pa donijeli odluku da se razvojači 115. brigada. Tada je mene zovnuo komandant tuzlanskog korpusa i rekao: „Selime nešto se sprema. Bit će belaja. Ako Hrvati to urade, bit će belaja jer može doći do pomjeranja naroda.“ Onda smo donijeli odluku da idemo u svaku hrvatsku mjesnu zajednicu da razgovaramo. Otišli smo u sva hrvatska mjesta i razgovarali s ljudima. Prije svega oni nisu znali da se izvršila reorganizacija vojske. S druge strane ljudima je rečeno: „Nešto će se desiti“. Morali smo razgovarati s ljudima. Na jednom takvom mjestu ja sam pokušao da pričam, razgovaram, pa sam putem vica, jer tako pričam, pokušao pričati nešto. Međutim jedan se digne i kaže: „Načelniče, mi smo spakovali kofere. Hoćemo l' mi ić' il' ćemo ostat'? “Nisam imao vremena ni da razmišljam šta ću odgovoriti. Odgovorio sam ono što me je moj otac učio, mati učila, što me taj sistem bratstva i jedinstva učio. Moj odgovor je bio: „Ako vi krenete, molim vas da se vratite po mene jer ja ne bih želio da budem načelnik jednog naroda. Želim da budem načelnik građanima. Prema tome pošto ćete vi otići, nema razloga da ja ostanem. Ja idem s vama.“ Time sam završio razgovor. Drugi dan mi je došao taj isti čovjek i rekao: „Načelniče, mi smo raspakovali kofere.“

To vam je najbolja priča. To je to. Održavanje tolerancije, poštovanja drugih. Nije bilo da nije bilo prebjega. Jest bilo, odlazili su ljudi, ali nije otišlo toliko da se nacionalna struktura promijeni. Ona se promijenila procentualno zato što više nema Jugoslovena, što se neko opredijelio vam' tam'. Ali ona je u principu ostala takva da nemamo ovaj problem koji se sad po popisu javlja u BiH da je Hrvata daleko manje. Ljudi su ostali da žive tamo gdje su rođeni ne zbog nacije nego zato što su u državi BiH. A koje si nacije, to je tvoj problem, nije moj problem. Nacija u Tuzli nije pretvorena u problem. Takvom politikom ljudi su sticali povjerenje. Takvom politikom Tuzla je bila poznata. Gdje god idete, imali ste prolaz bez ikakvih problema. Ali je problem u tome što smo sve to morali sami nositi na plećima, ali takva nam je sudbina, takav nam je usud.

Kakva je bila humanitarna situacija u gradu? Čega se posebno sjećate?

Rat se vodi da bi neko pobijedio, ali se rat vodi i da bi ljudima obezbijedili da žive. Najveći problem je što u datim trenutcima niste imali brašna, niste imali ovoga, niste imali onoga. Ali opet smo mi kao Tuzla imali jedan poseban sistem. Formirali smo naš logistički centar. Sva humanitarna pomoć koja dođe u Tuzlu ide preko tog logističkog centra, ali je zato bila evidencija u tom logističkom centru za svaku namirnicu, za svakog pojedinca šta, šta, šta, koliko članova porodice, sve. Iz tog logističkog centra smo snabdijevali i Armiju koja je pripadala Tuzli. Svaki građanin je bio ravnopravno tretiran i dobivao je humanitarnu pomoć koliko je moguće. U jednom trenutku sam zamolio ove humanitarce koji su dolazili da nam ne donose hranu nego da nam donose sjeme jer sam smatrao da smo imali površina da sami sebi proizvodimo. I vjeruj ti meni da su tada i balkonske površine bile obrađene. Nismo morali ići na pijacu da naberemo salate, luka i ostalog. Šteta je što je ta humanitarna pomoć kod naših ljudi u Bosni i Hercegovini stvorila jednu naviku da su svi dužni da se staraju o nama, da nas hrane. Ne može to tako. Faktički ta humanitarna pomoć je od nas koji smo bili radnici stvorila polako neradnike koji hoćemo da biramo. Nema više biranja posla. Sad je trka za poslom i uzmi što ti se pruža, a ne što bi ti htio. Kroz svoj rad pokaži da možeš bolje, napreduj, i razvijaj se. Ta humanitarna pomoć je bila ravnomjerna. Ona je bila ista za sve. Prioritet su bili oni koji su nas branili, a građani su se morali sa prehranjivati sa ostatkom. Mislim da smo u tome uspjeli i to je opet bio podsticaj da građani poštuju vlast. To je suština čitavog vremena.

„Poruka je svijetu da niko' ne doživi da svoje poginule sahranjuje u osvit zore.“ Ovu tužnu rečenicu izrekli ste nakon pokopa nastradalih na Kapiji 25. maja. 1995. Možete li nešto reći o 25. maju? Kako ste se tada osjećali Vi, kako se osjećao grad?

25. maj meni je ostao u sjećanju kao jedan od mojih najtežih dana i dan moje tragedije. 25. maj je bio Dan mladosti. Međutim kad mi neko čestita Dan mladosti kažem: „Ja to ne primam jer je meni 25. maj dan žalosti.“ Vrijeme maja te 1995. godine je bio katastrofalno. Kiša je danima padala. To je nešto što je neopisivo. Tog 25. maja je prvi puta nešto malo kao sunce prošaralo. I mladost kao mladost, zaželila se da izađe. Ja sam taj dan nakon obaveza, u poslijepodnevnim časovima, imao nekog prijatelja iz Visokog i s njim sam otišao u jedan restoran. Zamolio sam ga da me izvine jer sam se osjećao nekako ružno, loše. Dolazila je voda pa reko' odo kući da se okupam. Napustio sam njega negdje oko 6 sati, otišao kući, uradio to što sam trebao da uradim, znači da se umijem, operem i što se kaže uletio sam u pidžamu. Tačno u 8 i 55 je gruhnula granata. Već u 9 sati je vozač došao po mene. Osjetio sam. Osjetio sam, sirena je svirala, dolazi vozač po mene i kaže: „Načelniče katastrofa.“ To nije bila katastrofa, to je bila tragedija, tragedija! Planetarna. Žao mi je... Ti mladi su izašli ne gledajući. Znate ljudi su već navikli na fijuke granata. Prve granate kad su počele padati, na svaki zvuk granate vi ste zalijegali. Međutim, ljudi su se već toliko saživjeli sa tim da je on kao znao procijeniti da li granata prelazi, prelijeće ili podbacuje. Nisu se osvrtali na sirene, nisu se osvrtali ni na šta. Jednostavno mladima je dojadilo to bitisanje po kućama, izašli su i tog dana se desilo se to što se desilo. Mrtvi su se izvlačili svim mogućim kolima. Kad sam otišao u bolnicu, kad sam vidio poredane... Tada nije bilo 71, tada je bilo poginulo 49. Naknadno su kako je vrijeme odmicalo ljudi umirali tako da je ukupno 71 ukopano. To je rezultat tog granatiranja. Ne bih želio da se ikome to desi. Volio bih da iz toga izvučemo svi jednu poruku da je rat najveće zlo koje može čovjeka zadesiti. Ali ljudi kao ljudi, nezajažljuju za svojim ambicijama, obijestima, željama, ludilom. Jednostavno prouzrokuju rat i jednostavno to morate prihvatiti kao činjenicu. Najteže je onog momenta kad ste nemoćni da bilo šta promijenite. Teško je, teško. I danas kad pričam teško mi je. Kad znate da morate sahranjivati ljude u zoru kad ne mogu da vas granatiraju. To je najteže. To je neopisivo, nemate riječi. Jednostavno je to nešto čega ne bi čovjek htio da se sjeća, a ne može izbrisati. Mora to nositi kao svoj usud, svoj teret, svoje breme. Ali tako je, šta možemo.

Kako je izgledao grad i život u njemu nakon toliko godina rata? Kako je sve što se dogodilo djelovalo na vas osobno?

Najveća životinja je čovjek. Vi se morate prilagoditi na ono šta jest. Niste mogli održavati, hajde da kažem, masovne koncerte ako se granatira. Borili smo se da održimo život pa smo čak održali i jednu ratnu olimpijadu. Nezamislivo, ali eto. Prilagođavali smo se uslovima. Najveći dio mojih aktivnosti svodio se kroz ove razgovore s građanima za iznalaženje mogućnosti za dobivanje u Tuzlu donacija za vodovod, za kanalizaciju, za preduzeća, za zdravstvo i tako dalje. Budžet vam nije bio veći poslije rata, kad vam kažem, ne znam ni koliki je bio. U svemu tome trebali ste naći rješenja koja su omogućavala da se to na najbolji način iskoristi. Kroz razumijevanje, kroz ispunjavanje želja naših građana za nekom infrastrukturom, zajedničkim ulaganjem smo to prevazilazili. Što je najinteresantnije, svi smo bili zadovoljni. Postavio sam tri cilja: prvo, da Tuzla riješi pitanje vodovoda, zatim da napravimo fabriku duhana u Tuzli jer sam vidio da je u ratu duhan bio glavna stvar (Ako vam dođe vojnik i kaže: „10 cigara, 10 metaka neće proći. 100 metaka bez jedne cigare proći će 100%“ onda to govori o tome koliko je duhan bio važan), a treća mi je želja bila da formiramo ponovo simfonijski orkestar u Tuzli. Ova prva želja mi se ostvarila. Riješili smo pitanje vode. Druga želja je bila na putu ostvarenja ali su je pokvarili ovi iz Sarajeva jer jednostavno nisu dozvolili da se to radi u Tuzli. Što se treće želje tiče, napravili smo kamerni orkestar u Tuzli. Tako da mogu reći da sam zadovoljan. Ne mora ni fabrika duhana biti, ali sigurno da bi bilo više zapošljavanja, više privatne inicijative, daleko manje nezaposlenosti.

Nakon rata međunarodna zajednica odala Vam je priznanje za Vaš humanitarni rad i sprječavanje međunacionalnih sukoba u Tuzli. Dobili ste mnoga priznanja iz polja demokracije, mira i ljudskih prava. Poslije Ive Andrića, jedini ste kandidat, uz Tvrtka Kulenovića 2015, za Nobelovu nagradu iz Bosne i Hercegovine. Međunarodni biro za mir iz Ženeve kandidirao Vas je za Nobelovu nagradu za mir 1997. godine. Northwestern university iz Chicaga proglasio Vas je počasnim doktorom znanosti. Na što ste posebno ponosni od mnogih priznanja koja ste dobili?

Ako vam sad ovo kažem, nemojte se smijati. Kad idem ulicom i kad mi moji Tuzlaci kažu „Načelniče, kako si?“, vjerujte mi da je to najveće priznanje jer sva ona priznanja dolaze od strane onih koji su sa strane gledali, a priznanje „Načelniče, kako ste?“ dolazi od ljudi sa kojima ste živjeli u najtežim trenutcima svog života. Prema tome, sve ove nagrade mogu na jednu stranu, a ovo priznanje na drugu. Osjećam se sretno što nisam svoje sugrađane razočarao.

U međuvremenu iz Saveza reformista nastaje Unija bosanskohercegovačkih socijaldemokrata. Kako je formirana ova stranka?

Jednostavno smo trebali promijeniti ime Reformista jer Reformisti u onom smislu više nisu postojali. Rekao sam na početku da su mnogi iznevjerili tu reformističku ideju. Onda smo odlučili da damo ime Unija bosanskohercegovačkih socijaldemokrata, UBSD. Eto tako je nastalo. Jednostavno je došlo do transformacije. Ali isti principi su ostali: znači da zadržimo tu socijalnu notu, ravnopravnost i ostalo. U datom vremenu smo odlučili da pokušamo dati jedan pozitivni pravac pokušajem objedinjavanje ljevice [ujedinjenje SDP-a i UBSD-a, op. D.Š.] I to je čini mi se jedini pozitivan tok u objedinjavanju ljevice od rata na ovamo. Sve ostalo je bilo dijeljenje, a sa dijeljenjem nemate sreće. S objedinjavanjem možete imati sreće. Mi smo napravili taj potez i taj potez se pokazao kao jako ispravan. Nakon tog objedinjavanja smo bili jedna od najjačih partija u BiH. Imali smo oko 50 načelnika. Bio sam jako sretan jer sam mislio da će nastavkom te politike SDP jačati. Nažalost, došlo je do određenih devijacija koje su se manifestovale na zadnjim izborima u prošloj godini u kojima je SDP u Tuzli postao 4. partija. To je katastrofalno.

Poslije rata ponovno pobjeđujete za načelnika općine Tuzla. U novoj eri elite „nacionalnih vođa“ i „velikih priča“, potpuno ste drugačiji političar. Na predizbornom skupu pjevate sevdalinke „Grana od bora“ i „Žute dunje“, a završavate riječima: „Samo da znate, volim vas, živi bili!“ Po rezultatima se vidi da su i građani voljeli Vas. Osvojili ste preko 60% glasova. Tuzla je ostala neka oaza normalnog života. Kako to komentirate?

Pa evo čitava priča se svodi i daje zaključak da je taj odnos s građanima najvažniji. Taj odnos nam danas najviše nedostaje. Razgovor, priča. To je problem naših političara. Dajte čovjeku gram vlasti da vidite kakav je čovjek. Ako počnete živjeti od politike, a danas skoro svi žive od politike, to je nesretna politika za građane Bosne i Hercegovine. To je taj problem. Ostao sam ono što jesam. Ostao sam čovjek koji je radio, zaradio penziju svojim prstima, živio od te penzije i bori se da zadržimo socijaldemokratiju na nivou onoga što jeste: borba za čovjeka, borba za običnog građanina, borba da svi mogu reći šta žele, da se dostojanstveno ponašamo prema ovoj državi koja je naša majka. Ništa više. Prema tome, rekao sam, najveće priznanje je „Dobar dan načelniče, kako ste?“.

Poslije rata ste se borili da omogućite povratak u Tuzlu i iz Tuzle u Podrinje, dok je SDA to svim sredstvima onemogućavala. Glavna fronta ovog „rata“ bili su takozvani „srpski stanovi“ u koje su nelegalno uselili borci. Niste popustili, počele su deložacije. Što se sve događalo u tom periodu oko ovog pitanja?

[Radi se o stanovima iz stambenog fonda na koje su ljudi imali stanarsko pravo, a ne privatnim stanovima, op.ur.]

Objektivno nije bilo logično da vi imate stanove koji su prazni. I mi smo te stanove dodjeljivali. Privatno vlasništvo je bilo za mene nešto što je neprikosnoveno. I to smo morali braniti. Sukobi protiv te politike su prije svega bili oko toga da je privatno vlasništvo neprikosnoveno i tamo gdje je ono povrijeđeno mi nismo dozvoljavali tu nikakve kompromise. Što se tiče stanova, po Dejtonskom sporazumu, ko je ispunjavao uslove da mu se vrati njegov stan, on je morao napustiti taj tuđi stan, isto također bez pogovora. Stanovi su se dodjeljivali. Kad razgovarate s čovjekom kažete: „Evo vama stan, ali doći će vrijeme kad ćete se morati iseliti iz tog stana.“ Ima primjera gdje sam rekao službenicima u opštini: „Evo vam stan, ali da znate da ćete se iseliti.“ Kad je došlo vrijeme iseljavanja dođe i plače: „Ja moram iselit'“. „Pa jesam ti rek'o da ćeš se iselit'? I sad ti savjetujem, brzo vrati svoj stan i onda ćemo rješavati da vidimo možemo li šta pomoći da to proširimo.“ Ko me je poslušao, on je riješio svoje pitanje. Ko nije poslušao izgubio je i jedno i drugo. Dođe borac kaže: „Ja ne moram iseliti.“ „Moraš. Ali ima ti otac gruntovno uknjiženo kuću koja se može dignuti za sprat?“ „Ima.“ „Neka ti otac potpiše, neka ti da, mi ćemo se izboriti da dobiješ građevinski materijal da napraviš.“ Ko je tako uradio završio je svoje stambeno pitanje.

Jedna od najvećih gluposti koje su nam se desile jest što smo mogli da uzmemo stanove za certifikate. Da smo stanove samo uzeli 50% za sredstva, 50% za certifikate, mi smo danas mogli da kažemo da smo riješili sva stambena pitanja. Nažalost, generalna je politika dovodila do toga da se stanovi dijele za certifikate. Nigdje nema para. Nismo riješili stambena pitanja. Kad se došlo do toga da se vraća stan, onda čovjek gubi i stan i certifikate. Ali ako je zakon tako rekao mi smo se morali pridržavati. Bilo je malo vatre, ali se uvijek išlo na to da se riješi u pozitivnom smislu. Moraš napustiti, ali hajmo potražiti rješenje. Nalazili smo i ko je tako riješio, riješio je sve. Jednostavno morate shvatiti: ništa se nije moglo desiti izvan zakona i propisa. To je rezultat. Svi drugi su pravili sebi zakone koji su faktički propadali kad se uspostavila država i kad se uspostavio sistem. Zbog toga imate probleme.

Kampanju 2000. godine SDA vodi karikaturalnim plakatom na kome nosite kanistere vode (smijeh) na kojima piše Općina Tuzla i pitate „Kad su kod vas u Sarajevu redukcije“. U dnu plakata stoji „SDA - s nama nema redukcija“. Svejedno pobjeđuje velika koalicija Alijanse za promjene, a Vi ste izabrani za Predsjednika kantona. UBSD se ujedinio s SDP-om BiH. Tko je činio tadašnju vladu kantona i kako je to sve izgledalo?

Ta plakata je bila u Sarajevu. Zašto u Sarajevu, nemam pojma, Ali eto. I šta se sad dešava? U Tuzli se rješava pitanje vode, a u Sarajevu redukcije vode. Htio sam tu plakatu sad da im odnesem ponovo u Sarajevo, da se malo nasmijemo. Tuđe zlo nemoj uzimati za svoju propagandu. Ne treba ti, čovječe božji. Mi smo tada napravili vladu od kompetentnih ljudi. Naša je nesreća u tom što smo imali mali rok. To je bila vlada na dvije godine. I tu je taj problem. Ne možete ništa napraviti za dvije godine. To kad pričate, možete, to je lako. Obećanja 100.000 radnih mjesta, to je lako. Može. Može odmah 100.000 mjesta, ali onda morate imati agrarnu politiku ako je agrarna politika koja to može riješiti, a može. Morate imati jedinstvenu agrarnu politiku i sva sredstva usmjeriti ka tome. Ako organizirate domaćinstva kao preduzeća sa jednom dobrom agrarnom politikom, jednim dobrim podsticajem koji će plaćati ono što proizvedeš, a ne ono što si implicirao da proizvedeš, onda je to dobro. Ovako pričate priču, a dvije godine ti prođu, ne možeš ništa uraditi. Prema tome, radili smo što smo mogli i dolazili smo u sukobe. Kad se radilo o pitanju boraca, oni su došli u vladu i tražili 6 milijuna maraka da svima riješe stambena pitanja. Vlada je tada imala 2 milijuna. Oni su se raspravljali jedno dva dana i treći dan se ja umiješam kao guverner, a guverner ti je bio kao engleska kraljica, samo za izvode, nizašto. Razgovarao sam s njima i kažem ovako: „Imate 2 milijuna. Ova dva milijuna ćete dati borcima kroz kreditna sredstva. Kredit će biti minimalna kamata, samo troškovi vođenja evidencije, na 20 godina. Iduće godine ćemo vam ubaciti još 2 milijuna, a ova sredstva će se početi vraćati. I vi ćete za 5 godina riješiti to pitanje.“ „NE! Mi hoćemo 6 milijuna i da dajemo svima koji se jave da im treba“. „Riješit ćete - i ja tad kažem - „u panjevima.“ Odjednom su mene napali i televizija i svi. Ja sam to prihvatio kao činjenicu. I stvarno, nije prošlo 3 dana, meni pred kanton dovezu kamion panjeva. Dam nalog - vratite panjeve tamo gdje treba, iza zgrade. Nakon 6 mjeseci dođu ti isti kod mene. Podijelili su ta 2 milijuna, niko nije riješio stambeno pitanje. Došli da mi kažu da sam bio upravu i da su to trebali dati kao kreditna sredstva. Donijeli mi bogami one kubana cigare kao poklon. Kaže „jel' se ljutim? Kažem ja: „Ljutim se. Prvo zato što me niste poslušali. A drugo, donijeli ste panjeve na pogrešno mjesto. To ste mi trebali donijeti na vikendicu jer imam sušaru za šljive, trebaju mi ti panjevi.“

To je bila moja šala. Prema tome, kad čovjeku kažete istinu možda će vas zamrziti, ali vi ostajete dosljedni sebi. Sastavili smo vladu od sposobnih kadrova. Možda nisu bili najsposobniji, ali od sposobnih kadrova. Ako se ičim možemo pohvaliti u toj vladi, onda je to da smo zatvorili rudnik soli Tušanj, rudnik koji je Tuzli donosio strašne gubitke. Čovjek koji je zbog tog projekta izgubio i zvanje na rudarskom fakultetu jer nije dozvolio dalje vađenje je Refik Ahmedinović kao glavni stručnjak za te stvari. On je faktički i obolio zbog toga, ali je uradio svoj zadatak, zatvorio rudnik Tušanj. Kritikovani smo strašno da bi poslije – kad se rudnik zatvorio nakon 6 mjeseci – svi se hvalili kako su zatvorili rudnik Tušanj, samo Refika Ahmedinovića nema nigdje. To je ta nekorektnost ljudi prema određenim potezima. Moji Tuzlaci moraju znati: ako ikome treba zahvaliti što nema više problema s tonjenjem, to je doktoru Refiku Ahmedinoviću. Trebalo je imati hrabrosti ili ono što mi kažemo M, da u datom trenutku kažete to što treba da se kaže.

Zanimljivo da u javnosti vlada stav kako SDP nikad nije izgubio u Tuzli do ovih sad zadnjih izbora. Međutim, malo ljudi zna kako je SDP izgubio izbore u Tuzli 1997. godine kada je dobio oko 3% glasova, dok je vaš UBSD imao preko 50% glasova .

Ne treba gledati više 97. godinu.

To je bila „Združena lista“ pa su oni napustili.

Tu godinu ne treba gledati. Mi trebamo gledati da smo tada, UBSD i SDP, imali 70%. Suština je sljedeća: Ja se bojim nečeg drugog. Bojim se činjenice da je SDP 2012. objektivno izgubio u Tuzli iako je relativno pobijedio.

Da, nije dobio 50%.

Mi smo izgubili preko 15.000 glasova kao SDP, a načelnik preko 10.000 glasova. I tu je taj moj sukob sa tom politikom. Umjesto da smo analizirali to stanje i uradili da se kroz tu analizu vratimo na pozicije koje smo imali, mi idemo dalje u devastaciju gdje smo 2014. godine na općim izborima bili četvrta partija u gradu. To je katastrofalno. Zbog toga sam odlučio da se, iako sam otišao u penziju, ponovno malo politički aktiviram, ali na revitalizaciji SDP-a i povratku SDP-a ka povjerenju građana.

Razgovarao: Dino Šakanović, u martu 2015, u Tuzli.

| Nastavlja se |