Skakavac, 17. 11. 2020. Fotografija Marijana Hamersak

Posjet talijanskih parlamentaraca dijelu granice između Hrvatske i Bosne i Hercegovine na kojem brojne izbjeglice bezuspješno pokušavaju nastaviti svoj put na zapad, izazvao je politički skandal i svratio na trenutak pažnju na patnje tih ljudi na putu, koje više ne pobuđuju zanimanje medija. Uslijedilo je to nakon niza optužbi na račun hrvatskih vlasti za nasilje protiv migranata, ali i na račun vlasti u drugim državama.

Dva dana prije nego je izbio incident, 29. siječnja, održana je online tribine na kojoj je predstavljen istraživački projekt Europski režim iregulariziranih migracija na periferiji EU: od etnografije do pojmovnika (ERIM), koji se izvodi na Institutu za etnologiju i folkloristiku. Projekt je usmjeren na praćenje i analizu iregulariziranih migracija u transnacionalnom prostoru oblikovanom migrantskim kretanjima. Okuplja suradnike iz Hrvatske, Slovenije i Srbije koji polazeći od multilokalnih etnografskih terenskih istraživanja, nastoje zahvatiti razine i iskustva različitih sudionika, od izbjeglica i migranata, preko članova lokalnih zajednica do zaposlenika i predstavnika tijela lokalnih vlasti, međunarodnih i drugih organizacija, kaže se u predstavljanju projekta.

Zamolili smo članice istraživačkog tima, Marijanu Hameršak s Instituta za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu, Uršulu Lipovec Čebron s Filozofskog fakulteta u Ljubljani, i Martu Stojić Mitrović s Etnografskog instituta SANU u Beogradu, da predstave dio do sada stečenih spoznaja i pojasne okolnosti povezane sa sudbinom ljudi na putu.



Što i kakva vrsta stvarnosti se krije iza incidenta na granici Hrvatske i Bosne i Hercegovine kad je europskim parlamentarcima – dakle, najvećim nositeljima vlasti – onemogućeno da steknu uvid u zbivanja s migrantima? Kako, prvo, komentirate sami događaj, a drugo, koje su to političke prakse koje bitno kreiraju problem koji leži u temelju incidenta?

Marijana Hameršak: Europski parlamentarci susreli su se sa realitetom vanjskih granica Europske unije kada su prije nekoliko dana zaustavljeni u blizini Hrvatske granice s Bosnom i Hercegovinom. To je realitet koji je, općenito govoreći, usmjeren na zaustavljanje i isključivanje. To je realitet druge vrste, drugih, formalnih i neformalnih pravila s kojima se mi s putovnicama EU zemalja obično rijetko susrećemo. U javnosti trenutno cirkuliraju različite informacije o samom incidentu, pa mi ga je u ovom trenutku teško komentirati, osobito iz pravnog aspekta. Svakako je simptomatično da je takav incident bio potreban da se obrati pozornost na spomenuti realitet i ono što se događa na toj i njoj srodnim granicama u Hrvatskoj, ali i drugdje na obodu Europske unije. Simptomatično je to da su se mediji i političari mobilizirali kad su zaustavljeni europarlamentarci, dok su informacije da se nedaleko od tog mjesta zaustavljaju i protjeruju izbjeglice i drugi migranti rutinski potpuno ignorirali, prihvaćajući ih pretpostavljam kao neku vrstu neminovnosti i normalnosti. Zabrinjavajuće je da se više ni ne pitamo kao to da je oglušivanje na potrebe drugih, obespravljivanje i proganjanje drugih zbog toga gdje su rođeni ili od kud dolaze, postalo normalnost, naša svakodnevica, medijski stara vijest, politički nerelevantan detalj?

U blizini mjesta na kojem se desio incident s europarlamentarcima, s druge strane granične crte s Bosnom i Hercegovinom, u mjestu Bosanska Bojna i njegovoj okolici, stotine ljudi žive mjesecima u vrlo teškim uvjetima, u napuštenim objektima bez infrastrukture nužne za normalan život. Iz video materijala koji cirkuliraju društvenim mrežama, izvještaja organizacija i pojedinaca prisutnih na terenu do nas stižu informacije i o njihovim brojnim bezuspješnim pokušajima ulaska ili prolaska kroz Hrvatsku, kao i o protjerivanjima iz Hrvatske preko zelene granice. U prosincu prošle godine objavljen je video snimak incidenta u blizini Bosanske Bojne koji za razliku od incidenta s europarlamentarcima nije privukao ni minimalnu pozornost hrvatskih medija, kao ni vlasti. Video prikazuje stotinjak ljudi, među kojima je mnogo djece, koji na snijegu, vidno iscrpljeni, od hrvatskih policajaca traže prolazak, pomoć i zaštitu.


Uršula Lipovec Čebron: Na ERIM-u smo pod nazivom halo thisisborder (2020) objavili taj video s komentarima i odlomcima iz europskog priručnika za postupanje s tražiteljima azila. Na taj smo način željeli privući pozornost na taj događaj i podcrtati jaz između deklarativnih stavova EU i stanja na vanjskoj granici EU. Naime, na jednoj strani se EU deklarira kao ona koja poštuje pravo na azil, koja inzistira na antidiskriminaciji i načelu jednakosti, a sa druge strane znamo da je u praksi EU kreator graničnog i azilnog sustava koji je utemeljen na isključivanju. Zbog toga je institut azila u praksi samo farsa – jako malo ljudi može uopće tražiti, a kamoli dobiti azil. Azilne procedure u našim zemljama traju jako dugo i često su nestručno vođene.



Kakvo je trenutno općenito stanje s migrantima u Sloveniji, Hrvatskoj, Srbiji i BiH, u kakvom su pravnom i humanitarnom položaju?

Marta Stojić Mitrović: Ove zemlje deo su surovog kruga migracijskih kretanja. Isti ljudi u različito vreme borave u ovim zemljama: u jednom trenutku su u Srbiji, odakle pokušavaju da uđu u Hrvatsku, Mađarsku, Rumuniju, kamo god, samo da nastave put. Trpe i hladnoću, i glad, i nasilje, prebijanja, ujede pasa, lomove kostiju, kada iskoriste sredstva i strpljenje, pokušavaju put preko Bosne i Hercegovine, stradaju u Drini, vraćaju ih, uspevaju da dođu do zapadne Bosne, tamo ih čeka isto. U nekom trenutku uspeju da pređu Hrvatsku a da ne budu ulovljeni, pretučeni i vraćeni, stignu do Slovenije, Italije, Austrije, i onda, umesto da započnu proces legalizacije boravka, budu lančano vraćeni u BiH ili Srbiju. Pokušaju preko Crne Gore i Albanije, nekada uspeju, nekada se vrate u Grčku. Kada izgube svaku nadu da će uspeti, neki se priključuju programima tzv. dobrovoljnog povratka u državu porekla. I onda, kroz par godina, terani istim problemima, samo stariji i umorniji, opet kreću na isti put. Osim ljudi koji pokušavaju da nađu svoje mesto pod zubatim suncem EU, po ovom vrzinom kolu prate ih razni pojedinci i organizacije, neke u želji da im pomognu, neki jer od toga prehranjuju svoje porodice. Sa ljudima kreću se i prakse, pisana i nepisana uputstva kako raditi s ljudima u pokretu, kako distribuirati hranu, koji tip odeće deliti i kada, kako komunicirati s njima i lokalnim vlastima i opštom populacijom. Osim humanitarnih organizacija i njihovih “najboljih praksi”, uče se, kopiraju, prenose i menjaju i sekuritarne prakse, kako “obeshrabriti” ljude u pokretu, kako sprečiti njihovo kretanje, kako voditi kampove, koje tehnologije koristiti, koje pravne osnove koristiti da se izbegne legalizacija boravka i izbace iz zemlje ili makar zatvore ili šutnu na fizičke margine naselja ljudi u pokretu. Kruže, razrađuju se i evoluiraju narativi, formiraju se antimigrantske grupe koje govore iste stvari i u BiH i u Nemačkoj, na primer, stvaraju se „seoske straže“ i “narodne patrole” koje maltretiraju ljude u pokretu, kopiraju se brutalne i verovatno nelegalne a svakako neljudske prakse zabrane davanja hrane i druge pomoći ljudima u pokretu. Stvoreno je jedno veliko, surovo transnacionalno vrzino kolo, gde granice postoje samo za neke.

Marijana Hameršak (lijevo): "Naša istraživanja u Karlovačkoj županiji koja su u tijeku, razgovori s različitim akterima te obilasci mjesnih groblja, otvaraju pitanja posthumnog odnosa našeg društva prema osobama koje su umrle na takav način". Marta Stojić Mitrović (desno): "Nasilne prakse ne samo da preživljavaju, već i bujaju, postaju normalne."


Što je u tom pogledu karakteristično za zbivanja u pojedinim zemljama?

Marta Stojić Mitrović: Svaka zemlja ima svoje specifičnosti koje zavise od socio-ekonomskih i geopolitičkih okolnosti: jesu li ili nisu već u EU, Schengen zoni, koliko centralna vlast može da sprovodi svoje odluke na celoj teritoriji države, da li može da se legalizuje boravak, radi, školuje. U 2020. godini, što se preliva i u 2021., osetno je inteziviranje represije, eskalacija nasilja i antimigrantskog diskursa u svim pomenutim državama, i inkarceracija praćena ilegalizacijom boravka ljudi u pokretu izvan kampova ili drugih za to autoritetom određenih mesta: postalo je nelegalno biti, postojati, a pod sve većim pritiskom su ne samo osobe, mreže i grupe koje se solidariziraju sa ljudima u pokretu, mala, lokalna društva, već i klasične međunarodne organizacije, poput Lekara bez granica, na primer. Pritisak ne sprovode samo državne institucije, koje ograničavaju kontakt između ljudi u pokretu i svih ostalih, već je antimigrantska histerija i paranoja konstruisala ljude u pokretu kao uzrok svih naših zala a one koji su percipirani da im pomažu, u smislu da nemaju cilj da ih izbace iz zemlje, kao izdajnike, strane plaćenike. Tragikomična situacija može da ima, ili koja već ima izuzetno ozbiljne posledice.

Ljudi u pokretu, iako prolaze, vraćaju se i opet idu, nisu podjednako vidljivi u svim zemljama. Pojednostavljeno se nasilje vezuje za određene zemlje, kampovi sa katastrofalnim uslovima za neke druge. Pratimo migracije već godinama, lokacije na kojima se vrši nasilje se menjaju,skvotovi i kampovi nastaju i nestaju, uslovi se poboljšavaju i pogoršavaju. Nasilne prakse ne samo da preživljavaju, već i bujaju, postaju normalne. Ljudi u pokretu očekuju da će biti prebijeni i opljačkani, znaju da postoje šanse da im zdravlje bude trajno narušeno, da izgube život. I nastavljaju da pokušavaju, jer razumeju da je ono što je iza njih gore od onoga što možda leži ispred njih.


Je li Vam poznato koliko je osoba do sada stiglo iz zemalja svoga življenja u željena odredišta, a koliko bi ih trenutno moglo biti na putu?

Marijana Hameršak: Migracije, osobito one o kojima ovdje govorimo često se pojednostavljeno prikazuju kao kretanje od točke A do točke B, od polazišta do odredišta. Takvu percepciju dodatno potiče govor o izbjegličkim ili migracijskim tokovima i pravcima, kao i njihova vizualizacija u obliku strelica na kartama. U praksi se, međutim, radi o kretanjima koja su obilježenim dobrovoljnim i prisilnim zaustavljanjima, istim takvim vraćanjima, kao i nastavcima puta koji dolaze ponekad i nakon godina boravka u nekoj zemlji. Stoga je u tom kontekstu teško govoriti o odredištima u nekom klasičnom, konačnom smislu. Ali ako se Europa općenito uzme kao uvjetno rečeno odredište, onda na ovom mjestu svakako treba istaknuti da je Europa utočište za tek manji, u ukupnom broju gotovo neznatan dio ljudi u potrebi. Prema službenim izvorima, više od 70 posto od gotovo 80 milijuna izbjeglica, raseljenih i drugih osoba nalazi u susjednim zemljama, dakle, izvan Europe. Čak i one europske zemlje koje se obično ističu kao zemlje odredišta i velike zemlje primateljice, primjerice Njemačka, imaju manje izbjeglica od, recimo, Turske, Ugande ili Pakistana.


Marta Stojić Mitrović: Generalno je jako teško govoriti o brojevima, koliko je ljudi u pokretu: ljudi se kreću, ne miruju, prelaze iste granice više puta, kruže unutar granica jedne države. Granične patrole detektuju jedan broj prelazaka, možda istih, možda različitih ljudi. Međunarodne organizacije broje pušbekove i ljude koji su u njih bili uključeni, ali nemaju podatke o svima, jer se oni, kao i game, što je naziv kojim ljudi u pokretu zovu pokušaj prelaska, sprovode tajno. Neka evidencija o broju ljudi koji su započeli azilnu proceduru postoji, ali to je samo jedan promenljiv procenat ljudi koji kruže ovim prostorom. Upravo zato svi barataju procenama, a ne brojevima, a te procene mogu da daleko odstupaju od stvarnosti. Brojevi su idealno sredstvo za manipulaciju, za dobijanje političkih poena i novca, za oblikovanje javnog (ili nečijeg ciljanog) mnenja.


Uršula Lipovec Čebron: "U imaginariju koji proizvodi taj diskurs, došljaci imaju ograničen broj uloga"


Postoje li približni podaci o smrtnim stradanjima, što se zbiva s ljudima koji umru na putu?

Marijana Hameršak: Prisiljeni na potajno kretanje, ljudi se izlažu smrtnim opasnostima, pješačenju kroz minska polja, prelascima visokih slapova, skrivanju u zapečaćenim kontejnerima za robu, skrivanju u podnožju kamiona ili penjanju na vlakove. O utapanjima, gušenjima, strujnim udarima i drugim smrtima na granicama i u ime granica općenito se premalo zna i premalo govori. Države u pravilu nemaju centralizirane i javno dostupne podatke o osobama koje su stradale tijekom potajnog prelaska ili boravka na njihovom teritoriju. Različite organizacije i grupe, međutim, nastoje putem objava u medijima, dojava rodbine, smrtovnica i drugih izvora voditi alternativne evidencije.

Evidencije koje postoje za Hrvatsku i susjedne zemlje jasno ukazuju ne samo na stalan, nego i na značajan rast broja smrtno stradalih osoba u pokretu, kao i na stvaranje žarišta, područja na kojima su takve smrti osobito česte. Naša istraživanja u Karlovačkoj županiji koja su u tijeku, razgovori s različitim akterima te obilasci mjesnih groblja, otvaraju pitanja posthumnog odnosa našeg društva prema osobama koje su umrle na takav način, njihove sahrane i komemoracije u lokalnim zajednicama, institucionalne skrbi koja ne može nadomjestiti sistemsko institucionalizirano nasilje zbog kojeg su u prvom redu stradali. Osim toga, naši preliminarni uvidi upućuju da su neki koji su na taj način umrli u Hrvatskoj ustvari putovali do svojih obitelji, ponekad i najbližih srodnika, roditelja ili braće i sestara koji žive i rade u europskim zemljama, što daje, ako je to uopće moguće, dodatnu dimenziju tragičnosti tih tragedija.

Osim kroz nastojanja na evidencijama, najčešće u formi različitih popisa, smrti na granicama nastoje se komemorirati i učiniti vidljivima i kroz različite aktivističke, umjetničke i istraživačke prakse koje pratimo ili iniciramo u okviru ERIM-a. Tu je strip “Madina” Ene Jurov, Memorial page Transbalkanske solidarnosti, ciklus istraživačko-umjetničkih radionica koje vodi Selma Banich i dr. U tom se kontekstu smrti o kojima je riječ vezuju uz konkretne osobe, povezuju, preispituju, osuđuju.


Kakva je ukupna percepcija migranata u našim javnostima, kako se mijenjala i pod čijim i kakvim utjecajima?

Marijana Hameršak: Za Hrvatsku postoji niz istraživanja percepcije izbjeglica i drugih migranata koja upućuju na vrlo dinamičnu i kompleksnu sliku. Daleko od urušavajuće i polarizirane slike koja se često forsira u javnom govoru i u medijima, ta istraživanja upućuju na razlike između stavova i djelovanja, kao i na razlike u stavovima različitih društvenih skupina i u različitim društvenim sferama. Osim o obrazovanju, dobi ili sličnom, stavovi su zavisni i tome prati li ih socijalna distanca ili ne. Istodobno, neupitno je da se unatrag nekoliko godina u hrvatskom javnom prostoru uočava radikalizacija stavova, pa i prelijevanje antimigrantskih diskursa, tendencioznih i huškačkih tekstova u širi medijski prostor. Najbanalniji primjer je, recimo, terminologija i korištenje pseudostručnih tipologija i pojmova poput ilegalni ili ekonomski migranti koji nemaju svoje temelje u legislativnom okviru, ni u znanstvenim pristupima, nego su proizvod improvizacija i vrijednosnih stavova maskiranih u navodno puko priopćavanje.


Uršula Lipovec Čebron: U Sloveniji se primjećuje promjena diskursa o migracijama u odnosu na razdoblje prije izbjegličkog koridora i nakon njega. U vrijeme izbjegličkog koridora je minimalni broj ljudi ostajao u Sloveniji, zahvaljujući i tome što nisu dobili informacije da u toj državi mogu da zatraže azil. Vlasti su organizirale njihov tranzit kroz Sloveniju, zbog čega ni lokalno stanovništvo uglavnom nije ni imalo s njima kontakta. Unatoč tome što je tada, što je i danas slučaj, u Sloveniji živjelo malo izbjeglica, desno orijentirane stranke su iskoristile izbjeglički koridor za promociju, širenje izrazito antimigrantskih, ksenofobnih i sigurnosnih diskursa. Glavna značajka tih diskursa je predstavljanje migracija s globalnog juga sa isključivo negativnim konotacijama, pri čemu se došljake obično prikazuje kao prijetnju sigurnosti, zdravlju, ekonomskom i društvenom blagostanju ostalog stanovništva.

U imaginariju koji proizvodi taj diskurs, došljaci imaju ograničen broj uloga. Oni su najčešće prikazani kao kriminalci i moralno devijantne osobe koje su opasne za državno uređenje i sigurnost; kao zarazne i prljave osobe koje šire opasne infektivne bolesti; kao besposličari i lijenčine koje žive na račun države i koji se ne žele uključiti u društvo; kao civilizacijski nazadni subjekti koji ne mogu doseći kulturnu razinu ostalog stanovništva, i sl. Varijante tog diskursa možemo pronaći u svim našim zemljama. Taj diskurs nije problematičan samo zato što je otvoreno ksenofobičan i rasistički, nego je problematičan i zbog svega što namjerno previđa, prikriva ili izmišlja.

Kada se prema migracijama počnemo odnositi samo u sigurnosnom ključu, prestajemo se baviti ključnim pitanjima, a to su: S kojim preprekama se susreću došljaci u novoj sredini? Kako se može pomoći njima i njihovoj okolini da nadiđu te prepreke? Kojim se mjerama i programima mogu u javnim ustanovama kao što su vrtići, škole, domovi zdravlja i bolnice smanjiti prepreke s kojima se susreću? To se, na primjer, u Sloveniji dobro vidi na primjeru zdravstva. Zdravstveni radnici i migranti koji su tek došli, pa ne govore slovenski jezik, i sami moraju da nadilaziti jezične prepreke. Nemamo nacionalnog sistema tumača i međukulturnih medijatora u zdravstvenim ustanovama. To su, po mojem mišljenju, ključna pitanja, a ne promocija antimigrantskog diskursa i plašenje stanovništva izbjeglicama.


Postoje li migracijske politike u ovim zemljama i kako one gledaju na ovo pitanje? Jesu li proklamirane politike u skladu s praksama koje se primjenjuju?

Marijana Hameršak: Hrvatska, Slovenija i Srbija imaju različite migracijske politike, koje se razlikuju s obzirom na unutrašnje i vanjske političke dinamike i druge faktore, ali i mjesto tih država u arhitekturi europskog režima kontrole migracija. Slovenija je šengenska vanjska granica, Hrvatska vanjska granica Unije, a Srbija je prva zemlja izvan granice Unije. Te politike očekivano stoga imaju važne razlike, ali i brojne prepoznatljive dodirne točke, pa i zajedničku sigurnosno-humanitarnu potku karakterističnu za suvremene zapadne migracijske politike i prakse općenito. Za sve njih je karakteristično, i to je ono što nas istraživački zanima na ERIM-u, da proizvode i tzv. iregularne migracije, odnosno da neke mobilnosti označavaju kao iregularne, izvan okvira koje su same uspostavile. Time se isključuje i obespravljuje aktere takvih migracija, koje postaju dodatno zahtjevne, teške i opasne, obilježene stradanjem i nasiljem.


Marta Stojić Mitrović: U Srbiji je migracijska politika pre svega sredstvo za pristupanje EU, a ne pokušaj uređenja migracija po sebi.


Uršula je na nedavnom okruglom stolu o vašim istraživanjima spomenula sudska rješenja u Italiji i Sloveniji koja idu u prilog pravima ljudi koji su prisilno vraćeni u prethodnu zemlju. Kakva je perspektiva s obzirom na to?


Uršula Lipovec Čebron: U posljednje vrijeme su za formalne osude pušbekova, koji znače protjerivanje, prisilno vraćanje iz države u državu, važne dvije presude. Nedavno je upravni sud u Sloveniji donio odluku da su lančani pušbekovi kršenje azilnog prava te da je Slovenija odgovorna za vraćanja ljudi u Hrvatsku, kao i za ono što im se dalje dešava u Hrvatskoj. Isto tako je nedavno sud u Rimu donio odluku da je vraćanje migranata iz Italije u Sloveniju nezakonito, jer je u suprotnosti s talijanskim zakonima i Ustavom i Poveljom Europske unije o temeljnim ljudskim pravima. Radi se o prvoj presudi te vrste u Italiji, što je važan presedan. Za sada ta presuda nalaže da se osobi koja je bila protjerana iz Italije odmah mogući povratak u Italiju. Slične presude mogu se očekivati i u buduće - ne samo u Italiji i Sloveniji, već i u Hrvatskoj.

Neupitno je da su te presude od velike važnosti, ali je svakako ključno uspostaviti i druge, alternativne diskurse o migracijama. Diskurse koji bi počivali na utemeljenim, a ne izmanipuliranim, ispolitiziranim informacijama, diskurse koji ne bi skrivali da smo kao državljani Slovenije, Hrvatske i Srbije suučesnici, jer vlasti u naše ime vode diskriminatorne, isključujuće migracijske i azilne politike koje tisućama ljudi donose stradanja i smrti.

Ivo Lučić

Prilog je u skraćenom obliku objavila HINA. Ovdje donosimo cijeli tekst.