Kad stanovite razjarene sekte vide vraga, nečiste duhove ili apostate u svojim sugrađanima, nije li to kontinuitet prastarog praznovjerja? Ljudska je mašta napučila svijet dobrim i zlim dusima, anđelima i demonima, gromovnicima i vampirima, koji stvaraju strašne događaje; a u mahnitoj borbi za vlast čest je priziv upravo na takve monstrume, pogotovu ako se k tome još nađe i neki djelić zbilje. Treba se samo podsjetiti kako je javnost metropola koje su držale u potčinjenosti druge narode, napose kolonije, bila preparirana odgojem i tiskom, katkad i zbiljskim probojima nasilnog otpora, da čitava plemena ili narode smatra vukodlacima i time zastrašuje djecu. Koliko su god predrasude usisane nesvjesno i nekritički, njihova je žilavost u koristi koja dalje otklanja racionalnu analizu.


Istina nije utemeljena samo svakidašnjim ophođenjem među ljudima, nego je temelj pravde i svakog povijesnog pothvata, ili treba da to bude u najvećoj dostupnoj mjeri. Međutim, historičar će nas poučiti kako su najbesramnije laži bile lansirane da se dobije javna podrška za kakav udar ili prevrat, kao npr. paljenje Reichstaga koje su nacional-socijalisti pripisali komunističkoj partiji, a ništa nas manje ne potresaju klevete staljinizma koje su raspirile čistke strašnih razmjera. Svaki se od tih palikuća i progonitelja pravdao da to obmanjuje zbog dobra naroda, no sigurno je da bi gubitkom istine definitivno propao ljudski svijet. Jer ako je jedna izmišljotina dopuštena, nije li i druga, i gdje ćemo naposljetku stati?


Ne manje pogubne od laži jesu poluistine ili činjenice tako odabrane iz kompleksa zbivanja da se provede neki podmukli cilj. (…)


Ponašanje naših bližnjih ne da se protumačiti s pomoću fantoma, dijaboličnih oličenja nekih prirodnih sila ili društvenih težnji. Da razumijemo nečiji postupak, moramo duboko ući u njegovu motiviranost. Umjesto da mu pripišemo “nečiste“ sile, nastojat ćemo s njim sućutjeti i surazlagati. Označivanje, žigosanje ili etiketiranje blokira unaprijed razumijevanje, a karakteristično je za fanatične, militantne i sebi odane sekte. Od te su blokade ljude kroz vjekove najjače branile različite umjetnosti i znanosti. Autentični umjetnik duboko ulazi u motivaciju ljudskih postupaka; on iznosi ono što je mnogima drugima još skriveno, ali što sigurno djeluje, on je najfinija rezonanca ljudskog suosjećanja i slutnji, projektor je najtamnijih dubina i tvorac najfantastičnijih zgoda. Iz tragedije Sofokla, romana Dostojevskog, freski Rubensa učimo se više povijesti zločina i herojstva nego iz sudskih i kroničarskih zapisnika koji ponajviše donose vanjske okolnosti. Pišući dramu ili novelu, književnik rekonstruira čitav tijek misli i osjećanja, bez obzira na to je li nešto počinjeno ili nije. Njegovo osobno iskustvo u prijašnjim zbiljskim susretima i mašta osposobljuju ga da i pri zamišljenim činima ustreperi svim svojim razgranatim suosjećanjem i razmišljanjem. Solilokvij Raskoljnikova u “Zločinu i kazni“ školski je primjer zločina s predumišljajem, premda sâm autor, Fjodor Dostojevski, nije nikad staru lihvarku ubio sjekirom, ali je svakako imao mnogo osobnog iskustva s manjim prijestupima i većim predumišljajima; ta stalno ga je zaokupljalo pitanje smije li čovjek zgriješiti zbog nekog većeg dobra.


(…)


Pitanje je istine danas mnogo kobnije nego u civilizacijama koje su se sporo mijenjale, gdje su običaji, navike rada i socijalne strukture ustrajali stoljećima. U takvim se stabilnim razdobljima vjerovalo u zakone koji određuju hod ili stoj svijeta. U našem su pak vijeku novine, film i televizija povećali duhovni nemir, kad su već umjetnosti raskopale ljudsku dušu, a primjene znanosti digle ljudski rad na sasvim novu razinu, gdje nekoć nemoguće biva moguće. U tom totalnom mijenjanju gubi se pouzdanje da je išta sigurno i istinito, a to nas gubljenje odmah podstiče na novu potragu.


3023796228


Tko bi želio u istini naći zrcalo stvarnosti, određeni zakon kozmosa ili pak vječnu bit onoga postojećeg, ubrzo će ga poklopiti autentično ljudsko istraživanje i stvaralaštvo. Nema istine o predestiniranom svijetu, nema zato što takva svijeta uopće nema, niti bi to imalo ikakva značenja za ljudsku spoznaju. Istina je ukorijenjena u čovjekovu životu, u njegovoj opstojnosti u svijetu, a ta egzistencija znači stalan rad i istraživanje. Ljudi smatraju istinitim one upute ili ideje kojima postižu stanovit cilj ili uspješno djeluju. Nije stvar u tome da praska potvrđuje misli, nego te prakse ne bi bez misli uopće bilo, kao što ne bi ni misli bilo bez ljudske djelatnosti. Istina pristaje uz čin, njezine se konzekvence mogu testirati na vanjskim, javnim učincima, ona je pouzdan vodič i rezime naših djela.


| Iz teksta Istina Ivana Supeka; 'Filozofija, znanost i humanizam', SNL Zagreb, 1991, str. 383-387.