Nedoumice mladeži
Stojeći pred svijetom koji se mijenja strelovitom brzinom, nikada nije mladež bila pred takvim nedoumicama kao danas.
Unutarnje suprotnosti našega doba goleme su. Političke strukture zaostaju za znanstvenom i tehnološkom revolucijom. Mnoge djevojke i mladići osjećaju se danas izgubljeno, nemoćno pred anakronim ideologijama, a besperspektivno pred pokvarenošću i korumpiranošću vlasti. Vođe političkih stranaka žale se svuda na nedostatak članstva i apstinenciju pri izborima, ne shvaćajući da upravo njihova politika, borba za vlast i pokvarenost odbijaju ljude, pogotovo mladež. Danas se kao nikada očajnički traga za životnim smislom i vlastitim identitetom; ovoj bujici vijesti, agresivnosti svakovrsne reklame, sugestivnih programa, senzacija, estradnog kiča, urlika sa stadiona – što se sve iskazuje kao „naš svijet“, a prema kome oni osjećaju golemu odbojnost. Svima su već dodijali političari i misionari koji nastupaju s lažnim obećanjima i istrošenim objavama, bez sluha za nove kontrapunkte.
Mladi osjećaju odbojnost prema povijesti, toj učiteljici života koja je postala rasadište mržnje, a sagrađena od mitova služi kultu državnika, odnosno pragmatičnim potrebama vlasti.
Povijest je naše tlo kad je natopljeno materinjim suzama radosti ili žalosti, kad ga oplođuju znanstvena ili umjetnička djela, kad je uzletište maštovite pustolovine. Već je duhoviti cinik Bernard Shaw primijetio da, veličajući svoju naciju, državnik ili podanik, svejedno, uistinu veliča sebe iznad svih drugih. S koliko su oduševljenja mladići i djevojke srnuli u obranu domovine, a kako razočarano sada zure u pir kaste koja je zapila njihovo domoljublje. Bogateći se na trgovini prisvojene narodne imovine ili iz proračuna, ta su pokvarena gospoda (da upotreijebim izraz Stjepana Radića) obezvrijedila ljudski rad i uništavala svu proizvodnju, otimajući mladosti životnu perspektivu. Posljedica je te bezizlanosti pad u alkohol, drogu, nasilje.
Mladi duh nije nikada podnosio ograde, želeći dosegnuti beskraj. Rušeći sfere Aristotelova zatvorenog svemira, Giordano Bruno je radije otišao na lomaču negoli da poklekne pred dogmom. Kad su njemački nacisti urlali protiv Židova i drugih “inferiornih“ ili “degeneriranih“ rasa, a to su bili svi narodi osim Germana (arijevaca), udruživala se mladež diljem planeta, a i u Kraljevini Jugoslaviji u antifašističku pučku frontu.
Suočeni s opasnošću totalnog uništenja u nuklearnom ratu, Albert Einstein i Russell maštali su o svjetskoj državi koja će polučiti trajan mir i blagostanje, tako što će osigurati samo blagotvornu primjenu istraživanja, a zabraniti zlouporabu. Isključivi, militantni, samoobmanjujući nacionalizam suprotan je mladosti neiskvarenoj i neprilagođenoj vladajućem oportunizmu. Čista srca zanijet će se visokim, katkada nedostižnim idealima, koji ometaju hrkanje ovog staračkog društva.
U agoniji pokvarenih i korumpiranih partija ne smijemo se zatrovati njihovim zadahom nego se moramo pripremati za uskrsnuće izbacujući iz sebe mržnju, odričući se osvete, taštine i lakomosti. Kad se u Europskoj uniji izgube čvrste granice i stari antagonizmi, Republika Hrvatska će također udahnuti te svježe vjetrove koji će i nju preporoditi. Mladeži ne trebaju očevi domovine, karizmatički vođe, misionari iz pustinjskih tmina, političari pohlepni za vlašću, povlasticama i novcem. Ako su se boljševički prvaci busali zaslugama temeljem kojih su polagali pravo na položaj, humanistička demokracija polazi od slobode i ravnopravnosti svih građana. A mladost se ne kiti trulim lovorovim vijencima, nego nosi ovoj zemlji proljeće. I sve dok djevojke i mladići ne prigrle budućnost domovine i svijeta kao svoju sudbinu, politika će ostati kako jest, corrida kopitara u blještavom toreadorskom ruhu, promuklih kriminalaca, verbalnih ekshibicionista, frustriranih intelektualaca, prošlostoljetnih nacionalnih romantika i nemoćnih idealista.
Kad se ispune svi demokratski uvjeti koje nam u našem najdubljem interesu Europa i SAD nameću protiv bahatog samovlašća mladež će se naći u vrtlogu problema koje im ostavljamo, uzalud ih pokušavši riješiti. Zamislimo se primjerice nad skokom industrije zapada! Kad i ostali svijet pod pritiskom tržišta nastoji dostići američku masovnu proizvodnju, ne uspijeva u tome, jer naš planet nema za sve dovoljno sirovina i energije. Projiciramo li taj raskorak asimptotski do kraja, tad bi još savršeniju automatizaciju nekoliko multinacionalnih kompanija moglo zasititi globalno tržište. No, tko bi mogao kupiti svu proizvedenu robu? Dok zastupnici neoliberalnih gospodarskih teorija zastupaju i dalje stajalište da stanovite nezaposlenosti mora biti na tržištu radne snage, humaniji ekonomisti plediraju za skraćenje radnog vremena. No, ako Europska unije i SAD postupe tako, Japan će svojom discipliniranom radnom snagom (kakav nedoličan izraz!) preoteti tržište (što je već dosta uspješno činio dosad). Prema tome, pravedno globalno gospodarstvo može se postići samo u svijetu gdje će solidarnost pretegnuti nad jagmom za profitima. A takvu slogu imperativno nameće i približavanje ekološkoj katastrofi. Jer ako samo nekoliko zemalja obustave industrije koje, primjerice uništavaju zaštitni ozonski sloj ili povećavaju zagrijavanje atmosfere, a druge zemlje to ne učine, propast planete neće se izbjeći. Budući da živimo na atomskim vulkanima, koji svakog časa mogu provaliti i pomesti sav život, a kad tome dodamo druga zla, tad se zaista pred djecom ne možemo hvaliti zaslugama.
Nedavno je pokraj mene na ulici prošla djevojka na čijoj majici je pisalo:Make love no war! Podsjetilo me to na mnoge studentice i studente bijele, crne i žute boje na kalifornijskom campusu koji su nosili te iste takve majice s istim geslom, demonstrirajući protiv Vijetnamskog rata, a i protiv drastičnih socijalnih razlika. Među tom mladeži bio je i sadašnji predsjednik SAD-a komu je republikanski protukandidat predbacivao manjak patriotizma, prema onoj krilatici: “Moja zemlja – u krivu ili u pravu!“ Kad je Bill Clinton za božićnog posjeta Bosni, razdrtoj i uništavanoj povampirenim nacionalnim ili vjerskim sukobima, stavio kao uzor multietničnost Amerike, zamislio sam ga među onom mladosti koja je željela odbaciti sve granice i stvoriti svijet mira i pravde. I nigdje nisam s takvim pouzdanjem predavao filozofiju humanizma koja bi trebala biti zajednička osnovica tako podijeljenog, raznorodnog, a jednako ugroženog čovječanstva.
Studentsko proljeće na Zapadu procvalo je na drugačijem tlu u hrvatsko proljeće, nakon što se u jesen 1968. Hrvatsko sveučilište oslobodilo partijskog tutorstva i zaplovilo pod zastavom kulturnog i političkog pluralizma na olujnu pučinu. Ako su i profesori izveli taj “udar“ protiv Partije, tome će se pridružiti sveučilišna mladež i inteligencija u drugim ustanovama i društvima. Nikada se nisu studentice i studenti tako politički aktivirali, u onom dobrom smislu, u brizi za domovinu i svijet. Ako je jedna tadašnja brucošica u nedavnim reminiscencijama iznijela kako su se oni u čestim i dugim diskusijama opredjeljivali između humanizma (jamačno moga) i naconalizma (jamačno Đođana i drugova, inače isključenih iz SKH), tada mi se to čini pogrešno postavljenom i tadašnjem vremenu neprimjerenom dilemom. Jer humanizam uključuje i istinsko domoljublje; ili drukčije, u svačiji je zavičaj usađena univerzalnost. A tim se načelom uglavnom vodila mladež koja se od pada vrhovnog šefa policije Rankovića ljeti 1966. i početka hrvatskog proljeća okupila oko prvog pluralitičkog i humanističkog časopisa u komunističkim državama – Encyclopaediae Modernae.
Najveća je, a možda i posljednja nada da će mladež ovdje i u cijelom svijetu stvoriti zajedništvo koje nas jedino može izvući iz pećine kamenoga doba politike, gdje jedni drugima podmeću nogu, bacaju blato u lice, hvataju se za grkljan ili se smješkaju s nožem za leđima, a svi zajedno sanjaju o moći na rubu ponora. Ona djevojka s geslom: ljubi, a ne ratuj! – nije mi priopćila neki plan budućnosti, a i nitko to ne može. Ali najpreče je danas uspostaviti demokratske i humane uvjete življenja koji će nama svima omogućiti dijalog o različitim mogućnostima napretka, tako da oni koji budu najuvjerljiviji poduzmu ostvarivanje svog programa, naravno do idućeg raskrižja s beskraj novih mogućnosti i izazova.
Ivan SUPEK, Refleksije o znanosti i politici, Prometej, Zagreb 2005, str. 162-165