Fra Serafin se otisnuo i reda stare priče i dosetke, koje uvek izgledaju kao nove i nepoznate, i meša ih sa novima koje se sada, ovog trenutka, u njegovoj glavi rađaju i slažu. Župnik ga podseća na pojedine priče.

– Ispričaj nam, vjere ti, ono kako te je onaj tvoj Rasimbeg nudio da se poturčiš.

– Nemoj da mi diraš u Rasimbega, pokoj mu lijepoj duši po njegovom zakonu. Nije bilo onakvog čo'jeka nadaleko i neće ga biti skoro.

Fra Serafin govori to ozbiljno, dubljim i malo zamagljenim glasom, sklapajući ruke nad ugašenim čibukom. Ćuti jedno vreme, pa onda sam počinje tu priču.

Jedne večeri piju, na zelenom zaravanku kraj Ukrine, fra Serafin i Rasimbeg iz Dervente. Rasimbeg je lep čovek već zrelih godina, po prirodi uzdržljiv ne samo prema ljudima nego i prema svemu oko sebe, a tvrd prema sebi samom, i ohol zbog svoje uzdržljivosti i tvrdoće. Jedan od onih što biraju s kim će sesti i ne zaziru od samoće. Fra Serafin spada u onaj mali broj ljudi koje Rasimbeg često priziva i gosti, i sa kojima je otvoren i živ isto onoliko koliko je uzdržljiv i odbojan prema većini.

Zavezli dobro u razgovor i piće. Kako mrak pada i tanka magla počinje da se hvata oko vrba, fra Serafin postaje teži i ćutljiviji. Zamišljen, sedi oborene glave i rasejano mrvi hleb pred sobom. Rasimbeg poznaje to ćutanje i čeka strpljivo da fra Serafin zapeva. I zaista, u jednom trenutku on počinje da pevuši, a zatim digne glavu i pusti malo jače glas, svoj sjajni i slatki tenor koji ni posavska rakija ni trebinjski duvan zadugo nisu mogli da načnu.

Tako je i ranije bivalo, ali večeras je pesma tronula Rasimbega naročito. Kad je fra Serafin završio, obojica su jedno vreme ćutala. U tišini se čulo kako se voda kida i rasipa o vrbovo pruće. Prvi je progovorio Rasimbeg i malo šaljivo, malo zamišljeno rekao ono što još maločas ne bi ni pomislio da kaže.

– Slušam te, a jednako mislim: kakav bi mujezin mogao biti od tebe; ne bi bilo takvog odavde do Šama. Glas bi ti se čuo na sahat hoda; izdaleka bi svet dolazio da te čuje. I neka ti nije što krivo, ali kad te tako slušam, ja uvijek u sebi zažalim što si u toj vjeri i što se ne poturčiš.

I uzdržljivi čovek se naglo zaustavi u govoru i pređe u glasan smeh, bojeći se da ne uvredi prijatelja. Smejao se i fra Serafin. I tek kad se smeh malo sleže, on progovori nekako ozbiljno i dubljim glasom.

– Ama, pravo da ti kažem, prijatelju, i sam sam nekad na to pomišljao. Velim, ova naša vjera i ova moja tekija takve su da zabranjuju sve što ja volim, a traže sve ono za što ja nisam. Nisam, brate, pa nisam. Gone mene ove moje starješine, kroz iglene uši me proćeruju, a ja se i branim i otimam, pa ne znaš ko je s kim na većoj muci, oni sa mnom ili ja sa njima. Pa bolje, velim, da idem u drugu vjeru, da odlakne i meni i njima. I taman ja tako jednom mislim i premišljam to, i u tim mislima zaspim. Kad – šta ćeš vidjeti! – iziđe mi na san Isa pejgamber, slava mu i milost. Ne govori ništa, a gleda me, gleda i kreće glavom, isto kao da kaže: „Serafine, Serafine, opaki sine, zar ti misliš da ja ne vidim šta ko misli?“ Prepadoh se ja; priđoh mu ruci, klekoh, i sve mu kažem po istini što sam naumio. Oborio ja glavu i čekam šta će biti. Kad ono – ništa. Osmjelim se ja i pogledam onaj sveti obraz, a on vedar; jest da mu se ćelo malo mršti, ali usta mu se smiju. Kad to vidjeh, dignem ti se odmah i ja, a on jednako maše glavom.

– Fra Serafine – veli blago – dolaze meni odavno glasovi o tebi, i mnogo te braća karaju i optužuju da si svjetovni čovjek i da po svom životu nisi pristao ni za običnog kršćanina a kamoli za fratra i duhovnika, nego više za Turčina. Samo jedno ti priznaju svi: da si bistar i pametan. Ali sad ja vidim da nije tako, čim si kreno da mijenjaš vjeru. Šta će to tebi? I u svojoj sadašnjoj vjeri ti nit postiš nit se kako treba Bogu moliš, pa nećeš ni u novoj. A što se života tiče, i ovako živiš manje-više k'o Turčin. Pa što ćeš se turčiti? Takvih saroša i meraklija kao ti ima dosta među Turcima, ima nadasve onaj tvoj Rasimbeg; niko ga preteći ne može. Pa šta ćeš tamo? Ostani gdje si! Nek se nađe jedan takav i među fratrima.

I sve mi tako govori i savjetuje me, ne može biti ljepše. Tebi se, kaže, isti račun fata. I ovako nit si Turčin ni pravi fratar, nit možeš biti, pa kad si taki, i kad te zemlja drži i božja milost trpi, bolje ti je ostati napola Turčin među fratrima, nego biti napola fratar među Turcima.

A ja se sav smekšo i skrasio, pa hoću da mu priđem ruci i da zamolim oproštaj, ali on se brani i vidim nimalo se ne ljuti na mene.

– Neka, neka, živ bio, živ bio, ne treba!... Pa se prignu malo i kaže mi tiho, na uho: Ako ćeš pravo da ti kažem, fra Serafine, ono ta stvar s vjerama i nije važna 'vamo u nas, na ovom svijetu, kao što je tamo – u vas, pogotovo u Bosni. Ovdje se, ako ćeš pravo, i ne pita ko je koje vjere, nego kakav je po srcu i po duši. Po tome mi sudimo. – Eto, ja ti rekoh to, jer si i ti bio iskren prema meni, ali ti ne kazuj ovo nikom, jer ti to u Bosni i onako živ čo'jek ne bi vjerovo, a možeš rđavo proći.

Tu ti se ja probudim, moj Rasimbeže, premro od straha, a kako i nećeš kad živ čo'jek razgovara s pejgamberom. I nisam o tom nikad nikom riječi kazo do tebi večeras.

Tako ja ispričam rahmetli Rasimbegu priču o svom turčenju, a on se odmah složi sa mnom i samo me udara po ramenu i viče kroz smijeh:

– E, jesi Serafija, jesi!...

Svi se smeju, iako je to svaki od njih možda i nekoliko puta čuo, jer su Serafinovi glas, mimika i pokreti takvi da čovek svaku njegovu priču može uvek ponovo da sluša, kao dobar muzički komad.

Posle te priče o Rasimbegu, fra Serafin se uozbilji. Oborene glave gledao je nekoliko trenutaka površinu vina pred sobom, a onda podiže čašu ćutke i ispi je naiskap, kao što se pije nekom za dušu.

Ulomak iz Andrićeve pripovijetke Proba; Ivo Andrić, Pripovijetke, Matica hrvatska u Sarajevu, FMC Svjetlo riječi d.o.o. Sarajevo, Sarajevo, 2007, str. 178-181

Za Prometej.ba odabrao i pripremio Danijel Rajić