Gledajući oko sebe očajnu rugobu i mnogostruke i teške posljedice nerada i nehata, zarekao sam se da ću raditi, mišlju i rukama, za sebe i za druge, uvijek i svuda, ali raditi. Tako da trajno živim u plodnom pokretu i korisnim promjenama.

*

Ja sam vidio u čemu je takozvana borbenost nekih „borbenih“ ljudi. Oni izmisle svoju „borbu“, na silu joj nađu razloge, nadjenu ime, i bore se, bez rizika i rezultata, bore se – samo da ne bi morali misliti i raditi.

*

U ljubavi ima mnogo bola, nereda i nepravde. Ali ljubav je tako tajanstvena stvar da i to možda samo tako izgleda pred našim površnim i nesavršenim sudom. Snaga i veličina ljubavi, koju nikad dovoljno ne poznajemo, možda je tolika da se i to što nama izgleda kao bol, nered i nepravda ispravlja i poravnava negdje, na nekom višem planu koji mi ne vidimo.

*

Otadžbina – krug sunčeve svjetlosti.

*

Netko je rekao da jedan narod može da očuva svoju slobodu samo po cijenu vječite budnosti. A vi sad zamislite kakav je to život.

*

Kad god sam i gdje god sam naišao na ljude koji su pokazivali suviše razvijenu brigu za nacionalni ponos i opći interes ili pretjeranu osjetljivost za ličnu čast i dostojanstvo, uvijek sam, gotovo po pravilu, nailazio i na ograničen um, nerazvijene sposobnosti, tvrdo srce i grubu, kratkovidnu sebičnost.

*

Kad slušam tako nekog kako daje opće i uopćene sudove (crno ili bijelo) o zemljama ili narodima, ja nijednog trenutka ne mislim o točnosti ili netočnosti tih sudova, jer to zaista ne vrijedi, nego se pitam kako je stalo s razumom i moralom toga koji te sudove daje.

*

Pametni ljudi govore stvari zbog kojih se nekad išlo u ludnicu, drugi ih slušaju, čude se i zgranjavaju, i pri tome kazuju besmislice koje nisu ništa manje od onih koje su čuli.

*

Kod našeg čovjeka, kad zaima ili kad misli da je čvrsto zasjeo na vlast, ukratko: kad se osili, poraste podvoljak, proširi se podbradak, same od sebe isturaju se grudi; sve to uslijed stalnog zapovjedničkog stezanja vilica i neprestanog ispršavanja, kao i uslijed ugojenosti koja redovno ide uporedo s vlašću. U takvom se čovjeku brzo razvija nesrazmjerna predstava o svojoj važnosti i veličini, uporedo sa sumnjom i bojazni da ljudi tu njegovu veličinu ne vide kako treba i ne cijene dovoljno. To stvara u njemu potrebu da svoju silu ispoljava glasno i vidno na svakom koraku.

*

Strah, nepovjerenje i neiskrenost uhvatili su u nekim zemljama tako dubok korijen da ljudi ne mogu više da nađu vedar izraz lica ni slobodan, prirodan način postupanja drugom čovjeku. Njihovi stari vjekovima su robovali ili su sami vladali nad ljudima i držali ih u potčinjenosti. To ih je naučilo da se drugima obraćaju ili ponizno i udvorički, kad govore s višim i moćnijim, ili grubo i nadmeno, kad imaju posla s nižim i slabijim od sebe. A njihovi potomci, eto, vuku još i sada za sobom te maske predaka, iako za njih već odavno nema razloga ni opravdanja.

*

Svuda u svijetu, a naročito valjda u ovim balkanskim zemljama, možete na dva načina da se obranite i održite u struji života i da ljude prisilite da vas poštuju i – poštede. Prvi je: da steknete toliko novca i sigurnih dobara da vam nitko ne smije i ne može ništa. Drugi je: da pokažete takvu ravnodušnost prema novcu, vlasti i svakom društvenom sjaju i uspjehu, da vam i opet – ne može nitko ništa.

*

Ne prodire strah spolja u naše misli, nego leži oduvijek u nama i nastoji da obuhvati i prožme sve što nam stane pred oči i dođe u svijest. On je kao vulkanski pepeo: mrtav, ali poletan, brz i smrtonosan, i stvara grobnu humku od svega na što padne. Mi ga ne priznajemo, ali njemu ne treba naše priznanje.

*

Čuvajte se ugroženih ljudi i ljudi koji misle da su ugroženi. Oni osjećaju potrebu da se štite i brane, i zbog toga često, neočekivano i podmuklo napadaju.

*

Postoji jedno shvaćanje kršćanstva koje samo po sebi stvara ne ljude nego mučenike koji pate bez jasnog cilja i pravog smisla. Za tu vrstu ljudi i ne postoje život i svijet. Svaka misao i svako ljudsko osjećanje ima jedan jedini izraz koji je dopušten i koji se smatra pravim. Svaka i najmanja pojava u životu ima samo jedno značenje koje treba pogoditi i jedno mjesto koje, po cijenu duševnog mira i vječitog spasenja, treba pronaći. U tom traženju i pogađanju prolazi im vrijeme koje bi trebalo da znači život.

*

Ljudi koji traže i istražuju često se troše i ginu na tom putu, bez ploda i vidnog uspjeha, ali ginu i oni koji vijek provedu u duhovnom nemaru i neradu, preturajući nekoliko tuceta praznih riječi kao dosadne i glupe brojanice. I jedino ti su pravi mrtvaci, jer nisu nikad ničim i ni u čemu živjeli. A tko god traži nešto, pa ma to izgledalo i ludo i uzaludno, taj se upisao u knjigu živih, i nešto od njegovih napora i njegove nesuđene slave živi uvijek u otkrićima onih koji su, poslije njega, radili i tražili s više sreće i uspjeha.

*

Mudar je onaj koji pojave svijeta oko sebe ne gleda nikad izdvojene i usamljene, nego povezane što je više i šire mogućno sa svim ostalim što se u svijetu javlja i dešava. To, naravno, nije cijela mudrost života, ali je svakako jedan od uslova za njeno postizanje.

*

Ne, ravnodušnost ja nisam nikad ni želio ni osjećao, čak ni u časovima bolesti ili potištenosti. Ta najgora vrsta smrti, koja se zove ravnodušnost, bila je uvijek daleko od mene.

*

Vječni život je u saznanju da su sve naše granice, sva stanja i promjene samo uobražene i naslijeđene zablude, a uskrsnuće je u otkriću da nismo nikad živjeli, nego da, s životom, postojimo oduvijek.

*

- Vi ćete sagorjeti brzo i beskorisno. Iza vas će ostati sami pepeo.

- Ako! Znat će se bar da smo bili vatra. A iza vas će ostati samo balav trag, kao iza puža.

*

A što sam ja? Tek malen plamen koji velikom ognju u susret hita.

„Znakovi pored puta“

Ivo Andrić (9.X.1892.-13.III.1975.)