Dečak u trećem razredu gimnazije, ja sam patio od prave žeđi za knjigom. Ta žeđ je bila utoliko veća što se do knjiga teže dolazilo. A knjiga u našem tadašnjem životu bila je retka i skupa, gotovo nedostižna stvar.

U našim sirotinjskim stanovima nije bilo knjiga, osim udžbenika ili nekog ubogog kalendara. Škola je pružila malo ili ništa, a o kupovini nije moglo biti govora. U tadašnjem Sarajevu postojale su tri ili četiri knjižare, i svaka od njih je pored knjiga prodavala, naravno, i kancelarijski i školski materijal. U stvari, bolje bi bilo to kazati obrnutim redom, jer su knjige bile sporedan, a kancelarijski materijal glavni artikal. Najveća i najbolja takva "knjižara i papirnica", svojina nekog doseljenika, bila je jedina koja je, pored nešto naših, imala i dosta stranih knjiga, na nemačkom jeziku, u jednom, na savremen način aranžiranom, dobro osvetljenom izlogu. Knjige su bile ponajviše bečka ili minhenska izdanja, uglavnom lakša, zabavna književnost, namenjena za lektiru austrijskim činovnicima i oficirima, a uz to i ponešto nemačkih prevoda sa ruskog ili iz skandinavskih književnosti, koje su tada bile u velikoj modi. Uostalom, za mene su bile sve jednake, jer ni o jednoj nisam ništa znao. Znao sam samo da su knjige, da me svojom sjajnom opremom, tajanstvenim naslovima i nepoznatom sadržinom neodoljivo privlače, i da ih strasno želim.

Pred tim izlogom proveo sam, u ranim đačkim godinama, mnoge časove.

To je bio moj prvi i za dugo jedini "prozor u svet", moja "veza" sa velikom svetskom književnošću (tako sam mislio!) o kojoj ja ništa nisam znao osim to da mora negde da postoji, a o kojoj mi niko, pa ni naš nastavnik književnosti, koji nit je bio pravi nastavnik nit je imao mnogo veze sa književnošću, nije ni tada ni docnije mogao ništa da kaže.U kišnim popodnevima, kad dečaci mojih godina čeznu za nečim novim, lepim i uzbudljivim, traže hranu duhu i mašti, hranu koja im je potrebna isto kao hleb i voda, a koju im u našim tadašnjim prilikama ni kuća ni škola ni društvo nisu mogli da pruže, ja sam često napuštao našu neveselu sobu i strmim sokacima, po izlokanoj krupnoj kaldrmi, slazio dole u ravni i lepši deo grada. Išao sam pravo do knjižare i stajao dugo pred njenim izlogom, koji sam tako dobro poznavao da sam primećivao svaku i najmanju promenu i radovao joj se kao ličnom doživljaju. Po nekoliko puta sam odlazio od tog izloga pa se opet vraćao, sve tako dok ne stane da se spušta jesenje veče i dok u izlogu ne plane svetlost, i njen odsjaj ne padne po mokrom asfaltu. Tada je valjalo napustiti sve to i vratiti se gore u mahalu svom stvarnom životu. Ali osvetljeni izlog nije bilo lako zaboraviti. U noćnim dečačkim snovima i polusnovima on je bleštao i kružio u fantastičnim preobražajima; to i nije bio više običan gradski izlog sa knjigama, nego vasionska svetlost, deo nekog sazvežđa kome sam težio sa silnom željom, ali sa bolnim saznanjem da mi je nedostižno.

I svakog dana tako. Po stotinu puta sam čitao meni nepoznata imena pisaca i naslove tih knjiga. Ne imajući nikog da me obavesti i uputi, ja sam tim naslovima sam davao neki smisao i značenje, nalazio među njima svoje simpatije i antipatije. Svaki od tih naslova izazivao je na svoj način moju maštu da radi i da nagađa šta bi moglo iza njega da se krije i da, poslije uzaludnog nagađanja, sama izmišlja sadržinu tih nepristupnih knjiga. – Tu su negde nicale i tu odmah i propadale moje prve zamisli pripovedaka i romana.

Tu su stala da sviću u meni i druga saznanja. Kao toliki drugi dečaci, moji drugovi, vrlo rano sam po mnogo koječem osetio i naučio šta je to sirotinja, šta znači: imati i nemati, i kakav je onaj neprelazni zid koji deli mnoge ljude od onog što vole i žele, ali ni po čem tako jasno i oštro kao po ovim knjigama u izlogu i mojoj prekoj potrebi i neostvarljivoj želji da ih imam, listam, i čitam.

Mnogo je godina prošlo od tada. Mnogo sam knjiga video u svom veku, dosta pročitao, nekoliko i napisao, ali knjige iz skromnog izloga provincijske knjižare u Sarajevu – nisam nikad potpuno zaboravio. Sećanje na njih zadržalo se u onim skrovitim predelima moćnih a neispunjenih detinjskih želja koje, i kad čovek pregori i prividno zaboravi, ostaju i žive celog veka, pritajene negde duboko u nama, i javljaju se čudno i neočekivano u noćnim snovima ili u nesvesnim postupcima dnevnog života.

Ivo Andrić, Staze, lica, predeli, 29-31.