Fra Luki Dafiniću, poznatijim pod imenom likar, jedna je bezazlena stvar smetala u njegovu radu. To su bili miševi. U staroj i glomaznoj manastirskoj zgradi bilo je zaista mnogo miševa. Fatri su tvrdili da je fra Lukina ćelija koja liči na Mordinu apoteku u Travniku, sa svojim mastima i svakojakim melemima i lekovima glavni razlog što se miševi kupe u zgradi. A fra Luka se opet žalio da su se zbog starosti zgrade i nerada po ćelijama zakotili miševi koji mu upropastiše lekove i protiv kojih se uzalud bori. Borba sa miševima postala je s vremenom njegova nevina manija. Žalio se i vajkao više nego što su mu stvarno činili štetu. Zaključavao je od njih predmete i vešao na tavanicu lekove, dovijao se svakojako i nadmudrivao sa svojim nevidljivim protivnicima. Maštao je o jednoj velikoj metalnoj kutiji u kojoj bi sve vrednije stvari mogao da drži i pod ključem i potpuno zaštićene od miševa, ali nije imao hrabrosti ni da pomene pred fratrima ili gvardijanom takvu kupovinu i toliki trošak. Nije mogao da prežali kad bi mu miševi zaista pojeli zečje salo, pažljivo spremljeno i isprano u nekoliko voda.

U ćeliji je držao uvek dve mišolovke, jednu veliku i jednu malu. Pažljivo ih je zapinjao svako veče i vešao u njih krajičak od pršute ili ostatak od lojanice iz čiraka. I obično je sutra, u zoru, kad se dizao da ide u kor na molitvu, nalazio obe mišolovke zapete i prazne, a loj i pršutu pojedene. Ali kad bi se desilo da se miš zaista uhvati, probudila bi ga lupa kapka na mišolovci i on bi ustajao, obilazio oko uplašenog miša, pretio mu prstom i glavom.

– Ahaaa! Sta ćeš sad, kukavče? Hoćeš u štetu, je li? Eto ti sad!

Onda bi, onako bos i samo ogrnut habitom, uzeo pažljivo mišolovku i izneo je na dugačku divananu, do samih basamaka, otvorio vratašca na njoj i šapatom podviknuo:

– Izlazi, rsuze! Ajde, aj-dee!

Zbunjen miš bi strčao niz ono nekoliko steperica, pa pravo preko kaldrme, i nestao u kamari drva koja je tu stajala u svako doba godine.

Fratri su znali za ovaj fra Lukin način hvatanja miševa, zadirkivali ga često i govorili da likar „godinama sve istog miša lovi i pušta“. To je fra Luka odlučno poricao i opširno dokazivao kako ih on uhvati po nekoliko preko godine, velikih, malih, srednjih.

– Ama, ja sam čuo – kaže mu jedan od staraca – da ti, kad puštaš miša, otvoriš kapak i kažeš: „Ajde, izlazi i trči u gvardijanovu sobu. Bježi!“

– Nuto napasnika! Nuto, šta izmišlja! – smeje se i brani fra Luka.

– Ne izmišljam ja, hećim-efendija: nego su te čuli oni koji tumaraju noću po divanani kao i ti.

– Ajde, napasniče, ajde prođi se!

Ali odmah prihvataju drugi.

– Ja bih, brate, njega, kad ga uhvatim, potopio zajedno sa mišolovkom u vrelu vodu, pa da ga vidim onda hoće li opet doći – kaže jedan mlađi fratar namerno.

To uvek neobično uzbudi fra Luku.

– Ajde, jadan, beri pamet. Kakva vrela voda? Jesi li ti kršten? – otresa se na njega likar.

I još pola sata docnije, posle drugih šala i razgovora, on se obrecne na onoga mladića:

– Hm, vrelu vodu? Vidi ti njega! Božje stvorenje u vrelu vodu!

Tako se fra Luka Dafinić nosio sa svojim velikim i malim protivnicima i tako ih je lečio, hranio i branio. Tako mu je prolazio dugi i srećni vek.

Ulomak iz romana Travnička hronika; Ivo Andrić, Svjetlost, Prosvjeta..., Sarajevo 1981., str. 281-283

Pripremio: Prometej.ba