Te vesti o smrti potresu čoveka, trgnu ga kao iskucavanje noćnih časova od kojih, kao što je poznato, svaki ranjava, s posljednji ubija. U tim časovima, čovek se predaje sećanjima – posao koji u stvari nije za mlade ljude. Tako, dok ne prođe prvi potres, i dok duh i ruke ne legnu opet na posao, dok se pogled, izgubljen unatrag, ne vrati na onu neizvesnu prugu života koja je još pred nama.

Moj, naš učitelj Ljubomir Popović umro je ovih dana u Višegradu.

Iz odlične popovske porodice, on je bio predstavnik naraštaja koji je zapamtio turski vakat po njegovom nezdravom dogorevanju, dočekao u najlepšim mladićkim godinama austrijsku okupaciju, živeo s njom četrdeset godina, preživeo svetski rat u najstrašnijem obliku poznatom samo pograničnim krajevima, ispratio okupatorsku vlast preko Semeća, i, konačno, ugasio se u času kad je ujedinjenje otvorilo svoje najmučnije krize.

Avgust Strinberg rekao je negde da bi svakom čoveku koji časno proživi svoj vek i završi ga prirodnom smrću trebalo podići spomenik, kao heroju. Tako je, kaže, život teška stvar.

Samo onaj ko poznaje, iz pričanja ili iskustva, sve peripetije kroz koje je taj naraštaj prošao, i ko zna kako je život u našem bosanskom Tuhaf-vilajetu težak oduvek, moći će pravo da oceni taj predokupacioni naraštaj što je prošao i kroz tursku nesigurnost i bezakonje, i kroz red i zakonitost Austro-Ugarske koja je štedela telo, ali podrezivala duši krila i ubijala u čoveku ono što je najlepše i radi čega se, konačno, i živi.

Tipičan predstavnik toga naraštaja bio je naš učitelj Ljubomir. Na glas o njegovoj smrti, preda mnom je iskrsnuo lik, hod, osmejak i govor čoveka od koga sam naučio prva slova i prve brojke. To je bio jedini učitelj, od zvaničnih učitelja, koga se po dobru sećam. Sve što je došlo docnije, u gimnaziji, univerzitetu, bilo je grubo, oporo, automatsko, bez volje, vere, čovečnosti, topline i ljubavi. To je bio jedan od onih neobičnih ljudi koji niti zauzimaju visoko mesto u društvu, niti odudaraju naročitim sposobnostima, ali imaju neku unutarnju snagu koja nema potrebe da se objavljuje naročitim podvizima ali koja se živi, nosi ih, i dejstvuje na svakoga s kim se sretnu. Taj sam utisak dobio, čini mi se, kad sam, u šestoj godini, sa mokrom i svečano zalizanom kosom stupio prvi put u višegradsku osnovnu školu, i taj me osećaj – osećaj neke topline koja umiruje i očarava – sretao uvek, docnije, kad god sam se ponovo video sa svojim učiteljem Ljubomirom.

Sećam se ne samo toga prvog dana kad su me doveli u školu „pred Ljubomira“, kako se tada govorilo, nego i docnijih dana i godina. Sećam se školskih klupa na koje posle gledamo kao na igračke, s nevericom da smo ikada u njima sedeli, mojih drugova, dečaka koji su i tada bila bili veći i snažniji od mene, a danas su krupni, brkati i otežali domaćini. Pamtim i mlađeg učitelja Abdulahovića, lepog i veselog mladića, koga smo zvali Arap, jer je bio zaista sin jednog Arapina i jedne naše Muslimanke. Ali najživlje se sećam učitelja Ljubomira.Šta sve nije obasjalo dečiju duše u te četiri godine! I sve je to nama deci dolazilo odnekud iz nepoznatih daljina, a kroz usta, oči i ruke našeg učitelja. Prvi brojevi i njihovi mnogostruki i nerazumljivi međusobni odnosi i, naročito, prvi geometrijski likovi. Kad se malo osamim, saberem i zatvorim oči, ja i sada mogu da izazovem na crnoj tabli, nacrtan kredom i učiteljevom rukom, prvi trougaonik. Ni danas ne mogu sebi da objasnim u kakvu je zamišljenost bacao mladu dušu, i kud je vodio detinju maštu, taj prvi pogled na sa tri jednaka pravca smišljeno omeđen prostor. Da li je značenje likova nešto opšte, stalno vezano sa nečim što spava od iskona, u duši čovječijoj? Ne znam. Tek znam da sam docnije, kao dečak i mladić, mnogo puta, i uvek s veseljem, prilazio toj ruci koja je pred mojim zanesenim očima nacrtala prve likove.

Učitelj Ljubomir je bio onaj od koga sam prvoga čuo da treba lepo postupati ne samo sa životinjama nego i s biljem i sa stablima. I to je bio jedan od onih dana kad je nešto obasjalo dušu deteta koje je sa visoko, previsoko uzdignutom glavom taj dan prošlo kroz višegradsku čaršiju i, stigavši kući, zatvorilo se samo u sebe, ispunjeno potpuno tim nejasnim ali veličanstvenim saznanjem, za koje je dete mislilo da ga nitko na svetu ne zna i ne sluti, nego da je to neka velika i divna tajana između Boga, njega i njegova učitelja.

Bilo je, naravno, i tajni bez objašnjenja i zagonetki bez rešenja, koje čak ni moj veliki učitelj nije mogao da mi objasni ili za koje nisam smeo da pitam. Ali i to što nisam razumevao i što naš učitelj nije hteo ili mogao da objasni, privlačilo me svojom tajanstvenošću i dizalo učitelja još više u mojim očima.

Takvog sam ga ostavio kad je valjalo ići u Sarajevo u gimnaziju. Takvog sam ga nalazio, uvek ponovo, kad sam se vraćao u našu kasabu, kao dečak, kao student, kao mladić, i kao zreo čovek. Svet se menjao, i ja u svetu, ali između mene i moga učitelja sve je ostalo isto. Svaki put ja sam nastojao da se nađem u njegovoj blizini. I kao nekad, kad sam pratio kretanje njegove ruke na tabli, udisao sam onaj fluid što je lebdeo oko zdrava i blagorodna čoveka koji živi u harmoniji sa samim sobom i sa svim što je oko njega, kupao se u atmosferi tople i aktivne simpatije koju takvi blagosloveni ljudi svuda pronose.

Samo četiri ratne godine nisam ga video nikako. Kad sam ga prvi put posle oslobođenja sreo, bio se vidno promenio: ostareo i pognuo se. Ali duh je bio isti. Moglo se zaista još uvek učiti od njega. S kakvim je jedinstvenim starovlaškim mirom govorio o svemu zlu i svoj nesreći što se sruči na ovaj kraj, ne njega i njegovu porodicu! Finim i superiornim humorom, on je prikrivao aradske kazamate i sve što je teško, ružno i gorko bilo u njima. Kroz prizmu tog dragocjenog humora sve se videlo ublaženo, i bolje, i manje strašno. I sve se svršavalao dobro.

Ima u našeg sveta iz tih krajeva jedna diskretnost u osećanjima, jedan stid od njihovog ispoljavanja koji ga, bar u tome, približavaju najlepšim i najblagorodnijim rasama. To sam mislio kad sam pre tri godine poslednji put video moga starog učitelja.

Posmatrao sam njegov sitni korak, odsutan pogled, nasmejano ćutanje. Video sam telo koje se smanjuje, kao prema meri nevidljivog kovčega. Spazio sam da voli da se osami i da pored reke pije svoju rakiju. Kad bi ga tu potražili, primao nas je sa onom naročitom ljubaznošću koja kao da dolazi izdaleka, i koja je poslednja koncesija ovom životu, sastavljenom od samih koncesija.

Bilo je očito, učitelj se skrovito, u sebi, spremao za smrt.

I sve se svršilo, konačno i dobro. Ali ni sada ja ga ne mogu zamisliti mrtva ni sama. U stvari, on i nije sam, jer je iza sebe ostavio lep i velik porod. Njegov grob je samo jedna tamnija tačka u harmoničnom sklopu njegovog života. Taj grob u strmom višegradskom groblju, gde sunce rano zalazi, pohode nesumnjivo sinovi, kćeri, snahe i unučad. Oni koji su ga u grob spustili, to su mu bivši đaci. Paroh grob prekađuje, to mu je sin. Nema ničega oko njega što ga ne poznaje i ne voli. Danju i noću huči Drina. A s mrakom izađe, iznad Stoca, pravo prema groblju, večernjača, koja je, čini mi se, nad Višegradom sjajnija i krupnija nego nad ma kojim drugim krajem sveta, i više liči na suzu.

Eto, ima ljudi čiji je život tako dobro ispunjen da ni svojom smrću ne mogu da nas obeshrabre.

Izvesno, mnogo je onih koji danas pale sveću za dušu našega učitelja i pominju ga i žale, ovako kao i ja koji beležim ovde život i smrt višegradskog učitelja Ljubomira, kao nedostiživ primer dobrote koja mnogo zna i može, a govori samo osmejkom.

Ivo Andrić, Staze, lica, predeli, Sarajevo 1986, str. 52-56.