Svi su se izjasnili protiv Anice. Ne samo komšiluk i poznanici i prijatelji nego, sa malim izuzecima, i njena rodina. Njen otac je nije primio u kuću one septembarske večeri kad je odbegla od muža, i docnije joj poručio da u njegovoj kući nema mesta za besnulje-pobegulje koje „traže hleba nad pogaču“. (Poslovicama se kod nas ubijanju živi ljudi na najbrži i najnepravedniji način.)

I zaista nitko nije mogao da razume zašto je Anica, žena Andrije Zerekovića, napustila jednog dana kuću i muža. Za takav postupak nije bilo vidnog razloga ni razumnog opravdanja, ni u njenom braku koji je bio miran i uzoran, ni u životu sirote samice koji je vodila posle odlaska iz kuće. Njen muž se držao mirno i dostojanstveno. Činio je sve što je mogao da se vrati, i tek kad je vidio da žena zaista neće, pustio je stvar da ide svojim putem i zatražio razvod.

Duhovni sud je samo potvrdio opšte mišljenje. Brak između Andrije Zerekovića i njegove žene Anice, rođene Marković, razveden je na štetu pomenute Anice.

Ona danas radi kao prodavačica u jednom velikom magazinu. Omršavela je i ubledela. Živi životom usamljenih, odbačenih žena. Stanuje u jednoj sobici na petom spratu, ručava za tezgom, a nedeljom ostaje kod kuće da se opere i prokrpi.

(...)

Tako je umnogom naoko sređenom životu razlika između dana i noći ogromna. Ima ih dosta koji, kao i ova srećno udomljena žena, na dnevnoj svetlosti idu mirni i pribrani, a noću podnose takve muke da sami sebe ne mogu da poznaju u vrelom mraku svoje postelje. Ali kad u takvom jadnom životu razlika između dana i noći postane i suviše velika, iscrpe se sposobnost za skrovitu patnju i bolno pretvaranje, i usled nejednakog pritiska između dana i noći - prsne ceo taj život u komade.

Više od dve godine Anica je živela tako. Nije bilo nikakva razloga da joj tako ne prođe i treća godina, i četvrta, i sve dalje redom. U svojim mislima odavno se ona pomirila s tim da se njena muka ne može nikome ni nagovestiti, kamoli kazati, i prema tome da joj nema ni leka. Godine bi prošle; ako ne bi podlegla, ona bi ih preturila, sve ćutke; preturila bi godine, ali ne bi mogla da preturi sate i minute.

Takav jedan neprelazni i sudbonosni sat naišao je polovinom treće godine njenog braka. To je bio jedan od onih trenutaka koji planu pred nama i pokažu nam jasno i nesumljivo da je život koji vodimo nemoguć, nedostojan, neizdržljiv. Celo naše biće zadrhti tada iz korena i napregne se za teške, možda tragične odluke. Ali, kako svet oko nas nikad ne miruje, i kako smo mi sami više skloni da izbegavamo sudbonosne prelome, obično se dešava tada da neka sitnica - neko lice, neki razgovor, neka knjiga ili sitan posao - privuče našu pažnju na sebe i odvrati naš pogled sa istine koju smo uočili, i tako nam omogući da sami sebe još jednom zavaramo, da kukavno izbegnemo donošenje prave odluke i da produžimo stari način života. Ali to što se dešava tako često, nije se ovoga puta desilo.

Toga septembarskog predvečerja Anica je čula da devojka u prizemlju otvara nekome. Pomislila je da je to muž koji je došao nešto ranije, i zadrhtala je. Pokazalo se da je to momak iz radnje, nekim poslom. Da je to bio gazda Andrija, ona bi provela to veče kao i svako drugo, i život bi se u kući nastavio kakav je bio i dotad. Ali sada je trebalo čekati na muževljev dolazak. To je bilo neizdržljivo i postajalo nemogućno u ovom času. U snažnom, još devojačkom telu oživeli oštri nemirni trnci, panično ustremljeni svi u jednom pravcu, vuku je i gone neodoljivo iz ove kuće. U mislima strahovanja, neizvesnost, i samo jedno pitanje: kakve scene i pričanja donosi ovo veče i kakva li joj se noć sprema? Da je bar devojka tu. Nekoliko beznačajnih reči, izmenjenih sa njom, skrenulo bi ženine misli na drugu stranu i zadržalo je. Ali je slučajno i devojka bila u tom trenutku otišla negde preko ulice. Žena se odjednom našla pored svog ormana u spavaćoj sobi. Pred njom je bio već otvoren njen mali i jevtini devojački kofer od veštačke kože. Kao što je često radila u snovima i u onim bunovnim mislima pored zaspalog muža, ona je i sada brzo složila najnužnije od potrebnih stvari i odela (samo ono što je ona donela), i sa koferom u ruci spustila se niz basamake. I opet nikoga da čuje i da sretne. Njena je misao potpuno stala. A onaj snažan nemir u telu biva sve jači i tako je silan da bi lance raskinuo. Taj nemir je nju nosio kao slamku niz strmu ulicu i vodio je pravo očinskoj kući.


Iz knjige Znakovi, Sarajevo 1986.