Amela Mustafić je rođena 1994. godine u Srebrenici. Trenutno je studentica na Odsjeku za Književnosti naroda Bosne i Hercegovine i Odsjeku za bosanski, hrvatski i srpski jezik na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Poezija joj je objavljivana u časopisima, na portalima (Strane, Avlija, Zvona i nari), zajedničkim zbirkama i antologijama. Pobjednica je nagradnog natječaja kulturne suradnje Kulture snova iz Zagreba i Rrom Produkcije iz Beograda, te joj je 2017. godine štampana i prva samostalna zbirka poezije Umiranje djetinjstva.

Donosimo vam neke od njezinih pjesama iz zbirke Umiranje imena, koja će biti objavljena u oktobru 2018.

*

JADRANKO


Vlasenica.

“Tu, ispod velikog krsta,
leži moj najbolji drug
iz gimnazijskih dana.

Od oca pravoslavca
i majke muslimanke.“

Govori sporo, kao da će ga oživjeti
u onom razmaku od jedne do druge riječi,
i kazati mu koliko ga bole razdaljine,
one sitne, od života do smrti,
i da je teško disati i sa ove strane
i da su mrtvi i oni živi koji su ubijali,
mrtviji od mraka
i onih koji su
pod zemljom sagradili dom
odvajanjem glave od trupa.

Adem – koji nikada ne govori o ljudima
i nikad ne spominje prijateljstvo.

Adem je jednom imao prijatelja.

Jadranko je bio dobar čovjek.
Nije to morao izgovoriti.

Rat.
“Srpska vojska mobilizira Jadranka,
on odlazi i predaje se našima,
naši ga ubijaju.“

Adem tu završava svoj roman o prijateljstvu.

Ne spominje niti jedan njihov zajednički trenutak,
kao da se boji da će izgovorene riječi
ublažiti bol u njegovim grudima.

“Ne mogu se govoriti lijepe riječi
nakon tužne smrti...“,
lebde u zraku i ove neizgovorene riječi.

Sve dok postoji boli bol, postoji i Jadranko u Ademovom srcu.

Jadranko – biti širokog srca.

*

MOST OD KUĆE DO SEBE


Dvijehiljadite,
kad sam upisao gimnaziju,


prodao je kravu
i rekao
da se mostovi prelaze,
onda, kada se ne okrećemo
dok odlazimo.

Ne ostavlja ništa
jer ništa i ne postoji,


moj otac.


A, mati u suzama
i ništa nije rekla.


Rastanak,


pamtim njihove oči,
i dalje mi na san dolaze,
pamtim njihove oči,
i dao bih svoje
za jedan san,


san – u kojima će njihove biti...
biti drukčije...


Moj otac mrtav,
među mojim drugovima,
mrtav, jer nije ugledan,
i ore njive,
sadi bagreme,
voli pčele,
mašta o konjima,
djeci pravi svirale,
i uči ih da čovjek
insanom
postaje kada tuđu sreću pronađe
u svojim grudima.


Nikada ga doveo do grada,
nikada,
ni majku.


Stid – kada je izgovaram,
gledam vlastito umiranje,
on je moj nepređeni most,
on je sve što jesam i nisam,
i pokopao je sve što sam volio.


Stojim,
sad nas razdvaja najkraći most,
koji će biti najduži,
i neće mi dati da ih zagrlim
kada jednom dođem
tamo, gdje su oni.


I mati,
završio sam sve škole,
na vrijeme,
bio sam velik,
u očima,
koje nisu tvoje,
ni očeve,
i šta mi sad znače tuđe.


I stizao sam na vrijeme,
i jednom zakasnio,
zakasnio da razumijem
tog nesretnog Ziju,
njegovu Majku,
i ostavim sve
za naš most,
most od mjesečine.


Uzalud sada govorim.

*

UMIRANJE IMENA
(Ivani P.)


Ona se zove Ana.
Nas dvije krišom kopamo nebo,
u nadi da ćemo otići na bolji svijet,
i tamo, same birati imena
poput onih: žuta, crvena, plava...
i sva ta imena pisaćemo malim slovom.


Zašto imena pisati velikim slovom
a sreću, sigurnost, djetinjstvo i ljubav – malim?


Reče mi da njen otac psuje imena
poput ovog koje je moje,
a njena majka kaže da se Fatimom
ne može zvati njene kćerke drugarica.


I tako, otkrivajući svoju tajnu
otkrivala je i moju.


Pitala sam je
misli li da su njeni roditelji loši,
ili ipak moji.


Neodgovoreni odgovor
hranio je stid u nama.


I reče mi:
“Obećaj mi da nećeš odrasti
sve dok traje naše kopanje neba!“


I odmah iskopasmo u zemlji rupu
da imena prvo zaboravimo.

*

MUŠKO DIJETE


Imali su sretan život
i kćerku sa njegovim očima i nosićem.
Voljeli su miris zemlje nakon kiše,
zvuk šume,
u jesen kada vjetar sa lišćem
izvodi smrtonosne korake,
ostavljajući krvave tragove zemlji
da tu, u proljeće, iz boli
cvijet iznikne.


Imali su imanje,
u koje može stati stotinu dječaka i djevojčica,
bez kuće,
zajedno sa svojim igračkama,
koje grle onako kako se majke grle
i još ostane mjesta za duplo više njihovih snova.


Imali su i jednu želju,
da njihova krv teče i muškim djetetom.
Rodila se i druga sa njegovim očima
i nosićem,
i treća,
i četvrta.


“Piše su lijepe” – kažu njegovi
“ali one nisu djeca, ganjajte dok se ne rodi sin” – završiše.


I rodi se,
i nije imao njegove oči,
ni njegov nosić,
i nije volio kiše,
ni jeseni,
ni proljeća.


Volio je umjetnost
i ništa više.


I imao jednu želju
da ostavi sve
i ode tamo gdje
zvuk gitare
gradi imanja.

*

KAD SLIKA VRISNE


Stojim tu,
razdvaja nas tvoje jučer
i moje sutra.


Pričam ti
i ponovo umireš.
Prvi put,
majko,
slikam ti riječima
jer nikada nisi razumjela
one pokrete četkicama,
i ono moje crnilo,
bjelilo,
zelenilo...


I nikada nisi bila moja crvena boja
a mogla si.


Govorila si:
“Doktorska porodica i slikarka ne idu skupa.“
Liječila si bolesne,
a nisi znala mene
tako što ćeš mi donijeti
malo boje i komad platna.


Nisi znala da je slikarstvo doživotna bol
koja se liječi slikanjem tuđih boli
koje osjetiš kao svoje.


I priznajem ti danas,
umrla si,
i prije nego te srce izdalo.
Više puta
a nisi to znala.


Umrla si kada si bacila sve moje boje,
umrla si kada sam prodala svoje tijelo,
u sobi 303,
da bih ponovo kupila boje
i naslikala kako majka umire
u djetinjim očima.


Umrla sam i ja,
a bilo mi je tek šesnaest.