U iscrpnom eseju Poremećenost svijeta libanonsko-francuski pisac i esejist Amin Maalouf pokušava shvatiti razloge stanja u kojem se nalazi današnji svijet, s posebnim osvrtom na kulturne cjeline iz kojih on potiče: Zapad i arapski svijet. Za prvi dokazuje da nije dovoljno vjeran vlastitim vrijednostima, a za drugi da je zapao u slijepu ulicu. Izdvajamo ulomak iz tog djela, koje je u prijevodu na naš jezik objavila Laguna. Esej je originalno objavljen 2006. godine, prije dodatne eskalacije sukoba na Bliskom istoku i diljem muslimanskog svijeta, prije pojava u zapadnom svijetu poput Donalda Trumpa..., koje samo potvrđuju važnost i utemeljenost Maaloufova djela. Naslov ovog članka je naš, ne nalazi se u knjizi.

*

Naročito sam se brinuo, tokom 2007. godine, zbog opasnosti kojima je bila izložena jedna sasvim mala manjinska grupa zahvaćena metežom u kome je za kratko vreme mogla biti istrebljena. U pitanju su Mandejci, zvani još i Sabejci, jedna tako mala, tako diskretna, tako skromna zajednica da malo ljudi izvan Iraka zna za njeno postojanje.

Ja sam za ovo ime prvi put čuo 1988, dok sam se bavio istraživanjima o Maniju, osnivaču manihejizma, jednoj čudesnoj ličnosti koja je živjela u Mesopotamiji u III veku naše ere. Nastojeći da sakupim dokumenta o mladosti tog čoveka i o genezi njegove doktrine, saznao sam da je prve godine života proveo sa svojim ocem u jednom palmiku na obalama Tigra, na jugu današnjeg Bagdada, u okrilju jedne gnostičke zajednice koja je poštovala svetog Jovana Krstitelja i upražnjavala, sledeći njegov primer, obrede zagnjurivanja. Tada bejah otkrio sa oduševljenjem da ta neobična zajednica, za koju bi se verovalo da je iščezla pre mnogo vekova, još uvek opstaje i to na istom ili probližno istom mestu, te upražnjava isti način krštenja u istoj reci. Kakvim čudom? Ne bih umeo da odgovorim. Delimično objašnjenje nalazi se u jednom odjeljku Kur’ana koji, dodeljujući poseban status “ljudima Knjige”, kao što su jevreji ili hrišćani ili zoroastrijci, pominje takođe sabejce - na arapskom al-sabi’a, naziv koji mi se čini da potiče od semitske osnove što navodi upravo na ideju potapanja u vodu. Dičeći se tim priznanjem, zajednica je nekako uspela prebroditi četrnaest poslednjih stoleća. To nikada nije bilo lako; pošto su je samo tolerisali, morala je neprestano da bude uzdržana i gotovo neprimetna, što uostalom nije bilo dovoljno da je zaštiti od povremenih progona i svakodnevnih poniženja.

Tokom čitavog tog perioda, ovi ljudi su istovremeno polagali pravo na ime “sabejci”, što je podsećalo njihove susede muslimane na pojam iz Kur’ana, i “mandejci”, što potiče iz jedne druge semitske osnove koja upućuje na “saznanje” - ekvivalent od gnosis kod Grka. Pod tim dvostrukim nazivom, mogli su da održe svoju veru i koheziju svoje zajednice; štaviše, premda su sebi dali zadatak da pišu i govore arapski, umeli su da sačuvaju svoj sopstveni jezik, koji stručnjaci zovu “mandejski”, a koji je podvrsta aramejskog - čak i sa nekoliko izraza, čini se, sumerskog porekla. Jezik koji poseduje, da pomenem usput, nepoznatu književnost.

To što je ta poslednja gnosička zajednica uspela da preživi do naše epohe nikada nije prestalo, poslednjih dvadeset godina, da me fascinira i uzbuđuje. Pomalo kao kad bi u današnje vreme bila, na jugu Francuske, neka zabačena i nepristupačna dolina, utočište jedne katarske zajednice koja je nekim čudom preživela svete ratove kao i uobičajene progone, i koja još uvek upražnjava svoje obrede na provansalskom jeziku.

Ovaj primer nisam uzeo slučajno. Kada pokušavamo da doznamo porekla katarizma i drugih pokreta minihejske inspiracije koji su se raširili Evropom između X i XIII veka, kao što su bogumili iz Bugarske i Bosne1, ili patareni u Italiji, prve izvore nalazimo u Mesopotamiji iz III veka, u onom palmiku na obalama Tigra gde beše sastavljena Manijeva doktrina.

Lako se može naslutiti moja ozlojeđenost kada sam saznao, početkom marta 2007, da Mandejcima preti istrebljenje; zato što su trpeli poput svih Iračana, ubilačko ludilo koje se obrušilo na njihovu zemlju; također i zato što ih u nezapamćenoj razularenosti verskog fanatizma čak ni “kur’anski oprost” više nije štitio. Revnosti propovednici sada su im poricali status koji im je sveta knjiga islama bila jasno dodelila; u Faludži, njihove zastrašene porodice behu preobraćene na silu, sa nožem pod grlom; u Bagdadu kao i u ostalom delu zemlje, Mandejci behu oterani sa svojih radnih mesta, isterani iz svojih kuća, a njihove radnje behu opljačkane. “Prebrodili smo hiljade iskušenja”, pisao mi je jedan od njihovih predstavnika, “ali ovo bi za nas moglo da bude kobno. Preti nam istrebljenje u vrlo kratkom roku.” Njihov broj, koji je već bio mali, znatno je opao; 2002. godine bilo ih je otprilike, u celom Iraku, tridesetak hiljada; četiri godine kasnije, ostalo ih je samo šest hiljada. Njihova zajednica je bila raštrkana, progonjena, u potpunom rasulu. Više se nigde nisu mogli okupiti, ni vršiti svoj obred; čak više nisu znali ni gde da pokopavaju svoje mrtve.

Neki ljudi su se konačno mobilisali da im pomognu; preduzeta je diskretna akcija, koja je omogućila većini porodica da nađu azil - uglavnoj u Švedskoj. Ali zajednica ima male šanse da preživi ako je takva. Za nekoliko godina, više se neće govoriti njenim jezikom, a njeni obredi ostaće samo privid. Jedna hiljadugodišnja kultura iščeznuće pred našim očima, u opštoj nezainteresovanosti.

* *

Pomenuo sam ovdje slučaj Mandejaca zato što mi se čini da njihova tragedija obelodanjuje zastranjenost naše civilizacije. To što je jedna takva zajednica mogla da premosti tolike vekove da bi se ugasila pred nama mnogo govori o varvarstvu naše epohe, a naročito o varvarstvu dva kulturna sveta kojima ja pripadam: arapskom svetu i Zapadu.

Prvi se čini nesposobnim da danas toleriše ono što je tolerisao pre pedeset godina, pre sto godina, ili čak pre hiljadu godina. Neke knjige objavljene u Kairu tridesetih godina prošlog veka danas su zabranjene zbog bezbožnosti; neke rasprave koje su vođene u Bagdadu u IX veku, u prisustvu abasidskog halifa, o prirodi Kur’ana, bile bi nezamislive u naše vreme u bilo kojem muslimanskom gradu, čak i u okviru nekog univerziteta. Kad samo pomislim da je jedan od najvećih klasičnih pesnika arapskog jezika poznat diljem sveta pod nadimkom Al Mutanabi, doslovce “onaj koji sebe naziva prorokom”, zato što je u mladosti proputovao Irak i Arabiju proglašavajući takve protenzije. U njegovo vreme, u X veku, to je izazivalo sleganje ramenima, ruganje, mrštenje obrva, ali nikada nije sprečilo vernike da slušaju pesnika i dive se njegovom talentu; danas bi ga linčovali ili bi mu odsekli glavu bez ikakvog suđenja.

Na Zapadu, varvarstvo nije načinjeno od netolerancije i mračnjaštva, nego od arogancije i neosetljivosti. Američka vojska je nahrupila u drevnu Mesopotamiju kao nilski konj u polje tulipana. U ime slobodne, demokratije, legitimne odbrane i prava čoveka, ona zlostavlja, uništava, ubija. Nakon sedam stotina hiljada mrtvih, povući će se kasnije sa nekim sitnim i nejasnim izvinjenjem. Potrošili su skoro trilion dolara, prema nekim procenama čak dva ili tri puta više, a zemlja koju su okupirali siromašnija je nego ranije. Hteli su potući terorizam, a ovaj nikada nije toliko cvetao kao danas. Isticali su hrišćansku veru predsednika Buša, a odsada se krst svake crkve sumnjiči za kolaboraciju. Nameravali su da zavedu demokratiju, ali toga su se prihvatili na takav način da će i sam taj pojam dugo vremena biti diskreditovan.

* * *

Amerika će se oporaviti od svoje iračke traume. Irak se neće oporaviti od svoje američke traume; njegove najbrojnije zajednice imaće još na stotine hiljada mrtvih; njegove najmanje zajednice više nikada u toj zemlji neće imate2 svoje mesto; ne samo Mandejci ili Jazidi, nego i Asiro-Haldejci, čije samo ime evocira čarobne trenutke naše velike ljudske avanture. Sada je sudbina svih tih manjinskih grupa zapečaćena; u najboljem slučaju, one će okončati svoj istorijski put u nekoj dalekoj zemlji azila; u najgorem, biće zbrisane sa lica zemlje, samlevene između dve različite vilice današnjeg varvarstva.

Maluf, Amin; Poremećenost sveta, Laguna, Beograd, 2016, str. 62-67.

Prevela: Vesna Cakeljić

1Maluf pogrešno pripadnike Crkve bosanske svrstava u bogumile. Historijska znanost dokazala je da bosanski krstjani nisu slijedili bogumilsko ili maniheističko učenje.

2Tipkarska pogreška u izdanju iz kojeg uzimamo ulomak. Treba: imati.